Ovo je jedno pitanje i jedan odgovor iz intervjua što su ga Drago Pilsel i Zdravko Zima vodili s Bojanom Glavaševićem, za portal autograf.hr. Vrijedi to pročitati kao zasebnu cjelinu, kao prilog našim tihim i privatnim razgovorima o živima i mrtvima, te o tome kako se odnositi prema jednima, a kako prema drugima. I kad nam se čini da čujemo glasove svojih pokojnika, nemamo prava da ih uznemiravamo prenoseći njihove glasove javnosti. Nitko nije glasnogovornik s drugoga svijeta. Nije lijepo govoriti u ime onih koji nisu prisutni. Važno je to znati. I još nešto: od deklamatornog žalovanja, od naricanja koje je na Balkanu folklorom propisano, i busanja u živa prsa za ono što su naši mrtvi učinili, važnije je o njima misliti. A misli se u tišini i zatvorenih usta. Poslije se nešto kaže. Tako je postupio Bojan Glavašević. Rijetko umjesan duh u ova krajnje neumjesna doba. (m.jergović)
*
Što mislite što bi danas na sve ovo kazao vaš pokojni otac?
– Moj otac je prije svega moja osobna memorija i memorija moje obitelji. Nakon toga on je i memorija svih njegovih slušatelja, svih onih koji su u njegovu glasu pronalazili samo informaciju ili, a to je bilo često, luč nade. Poštujući čistoću sjećanja koje svi mi više ili manje imamo na njega, ne želim ime svoga oca uplitati u ovu priču. Ne želim dopustiti da ime i uspomena na moga oca postanu kartica za legitimiranje ovih ili onih društvenih akcija s ove ili s one strane. Ono što znam jest to da se u njegovim izvještajima nikada nije moglo čuti “niskosti i mržnje”, kako bi rekao Vlado Gotovac.
B. G.
Ovo je jedno pitanje i jedan odgovor iz intervjua što su ga Drago Pilsel i Zdravko Zima vodili s Bojanom Glavaševićem, za portal autograf.hr. Vrijedi to pročitati kao zasebnu cjelinu, kao prilog našim tihim i privatnim razgovorima o živima i mrtvima, te o tome kako se odnositi prema jednima, a kako prema drugima. I kad nam se čini da čujemo glasove svojih pokojnika, nemamo prava da ih uznemiravamo prenoseći njihove glasove javnosti. Nitko nije glasnogovornik s drugoga svijeta. Nije lijepo govoriti u ime onih koji nisu prisutni. Važno je to znati. I još nešto: od deklamatornog žalovanja, od naricanja koje je na Balkanu folklorom propisano, i busanja u živa prsa za ono što su naši mrtvi učinili, važnije je o njima misliti. A misli se u tišini i zatvorenih usta. Poslije se nešto kaže. Tako je postupio Bojan Glavašević. Rijetko umjesan duh u ova krajnje neumjesna doba. (m.jergović)
*
Što mislite što bi danas na sve ovo kazao vaš pokojni otac?
– Moj otac je prije svega moja osobna memorija i memorija moje obitelji. Nakon toga on je i memorija svih njegovih slušatelja, svih onih koji su u njegovu glasu pronalazili samo informaciju ili, a to je bilo često, luč nade. Poštujući čistoću sjećanja koje svi mi više ili manje imamo na njega, ne želim ime svoga oca uplitati u ovu priču. Ne želim dopustiti da ime i uspomena na moga oca postanu kartica za legitimiranje ovih ili onih društvenih akcija s ove ili s one strane. Ono što znam jest to da se u njegovim izvještajima nikada nije moglo čuti “niskosti i mržnje”, kako bi rekao Vlado Gotovac.
*
www.autograf.hr/odreci-se-cirilice-znacilo-bi-odreci-se-i-nase-nedavne-proslosti/