Marko Vešović se potrudio i napisao pedesetak stranica kako bi razvalio, kaže, moje prevode Šarla Bodlera, tekst koji je okačio na jedan portal tokom 2012. godine. Sve je to u redu, samo Vešović ne veruje, ne može da shvati da ja sve do pre nekoliko dana, početkom oktobra 2013, nisam pročitao te njegove razvaljotine! Šta je očekivao?
Da čamim ispred portala, kao ispred oltara, i čekam kad će on da ih okači! Pa nisam ni znao da postoji neki takav portal, meni je pomalo strana ta tehnika.
Zar mu najbolji dokaz da nisam čitao njegov tekst nije upravo to da nisam odmah odgovorio na te njegove analize, koje vape za odgovorom, tim pre jer volim polemiku, ali nikad je ne pokrećem prvi.
Ali Marko Vešović mi ipak, u svome “ljubavnom pisamcetu” od 9. avgusta 2013. samouvereno piše: “Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva…” Da je samo napisao: “Pretpostavljam da ste pročitali…” drukčije bilo bi sve. Za njega je očito da sam pročit’o njegove analize mojih prevoda Bodlera zato što sam jednog zajedničkog, njegovog prijatelja i svoga poznanika, pitao – kako u jednom e-mailu Vešovića obaveštava njegova saradnica na prevođenju francuskih pesnika, S. S. T. – Prevodi li Marko?
To moje sasvim bezazleno pitanje, gotovo starateljsko i podsticajno, i koje nije imalo nikakve veze s njegovim prevodima Bodlera, jer to je davno završena stvar, razbesnelo je Vešovića tako da se ton ljubavnog pisma s početka preobrazio u vulgarni govor nedostojan jednog profesionalca, kako sebe uporno naziva u odnosu na mene, i najzad odumro u pretnji, da će “da vam se najebem mile majke”. Takva ne samo brza, već na vrlo sažetom prostoru jednog pisamceta neuračunljiva promena raspoloženja, takva lakoća pražnjenja svesti, nadsvesti i podsvesti, odražava Marka Vešovića autističku prirodu i poetiku, i po formi i po stilu. To majka retko rađa, jedna je Darinka. A bilo bi vreme da je već jednom ostavi na miru kad ovako mrči hartiju.
Marko Vešović je takođe poludeo jer mu je naša zajednička prijateljica, koju on imenuje, ali ja dajem samo inicijale, V. S.-Đ., rekla kako sam ja navodno još 2008-9. prokomentarisao njegov prevod Bodlera ovako: Ima tu grešaka koliko voliš! Kažem navodno, jer je moje mišljenje bilo mnogo oštrije, ja sam čak govorio o jednom “prljavom” prevodu, čak sam se u jednom trenutku dobro popalio, i to pred svedocima. I taj predvečernji solilokvij bio je za mene kraj – exit – što se tiče Vešovićevog Bodlera. Zajednička prijateljica ili je spontano loše prevela moje mišljenje, ili je htela da ga ublaži prenoseći ga Vešoviću. Osetljiv je Vešović.
Vešović u svome pismu meni oslovljava prijatelja koga sam kao pitao: Prevodi li Marko? inicijalima H. I. Neću reći, kao što bi on rekao, da Vešović laže, neću reći da se vara, nego, mnogo gore i opasnije, da konstruiše stvarnost onako kako njemu odgovara, služeći se u tu svrhu drugima, a ti konstruktori su opasniji i od lažova i od varalica. U književnom svetu to je ona bagra koju nazivam pristrasni antologičari, čak i kad ne prave antologije.
Šta nam, zašto nam i koga nam pod tim H. I. Marko Vešović podmeće ovde? Ko je H. I. koga sam navodno pitao: Prevodi li Marko? Čitaoče, znaj da taj H. I. i ne postoji, bar ne takav kakvim ga predstavlja M. V., i još znaj da ga je Vešović klonirao u svojoj razdraženoj mašti po liku pesnika H. H., koga sam zaista pitao: Prevodi li Marko?, što je jedinstven slučaj zamene, travestiranja putem inicijala!
Ali H. H. nije ni Hajnrih Hajne, Herman Hese, ni Hari Haler, osobu koja nosi te inicijale treba tražiti u našem regionu… I nemam ništa protiv toga što je taj H. H. to moje pitanje produžio do Vešovića. Koji nije shvatio da ja više ne mislim na to da li on još prevodi Bodlera, jer je to stvar odavno završena, nego da li, i šta, koje pesnike, s kojeg jezika, uopšte prevodi. Čak je u tom mom pitanju bilo i nečeg stimulativnog, tako da bi mu umesto završnog upitnika bolje odgovarao uskličnik! Problem je u tome što je Vešović H. H.-a klonirao u H. I.-a! HaHa>HiHi! Tako je, služeći se tim zakukuljenostima-zaumljenostima, taj uvek isti Vešović uspeo da podigne na viši nivo ono već slavno reče mi jedan čoek. Drugo je pitanje šta ga je navelo da H. H. klonira u H. I.
Ali, Marko Vešović voli ne samo da klonira, da zakukuljuje-zaumljuje, nego i da podmeće. Tako podmeće nekog svog studenta, koji je navodno na jednom njegovom školskom času za jedan stih Pola Valerija iz Mlade Parke u mome prevodu, rekao da bi i on mogao tako da prevede, što znači i bolje od Kolje! Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela! Posle iskustva s ovim HI>HH, pitam se da li je taj student ikada postojao, ili ga je Vešović, kao i neke druge, izmislio, naštimao po potrebi za svoje spekulacije, a zatim podstaknuo, zloupotrebio, naveo ga da tako i tako misli, što podseća na odavno rasprostranjen oblik pedagoške pedofilije? Dante o takvima siledžijama protiv prirode govori u pevanju XV Pakla.
(Usput, povodom pomenutog Valerijevog stiha iz Mlade Parke, Vešović u proznom prevodu pravi već u prvoj reči takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika, pošto ovde zaista nije reč o nekom složenom pitanju. Jer, u ritmovanom prevodu pridev immense i može se prevesti kao beskrajan ili beskrajna, pesnička sloboda bi to prećutno dozvolila, ali u analizi-tekstualnom raščlanjivanju stiha – koje Vešović besomučno naziva razvaljivanje – onaj ko tako prevede taj pridev, a ne jedino ispravno: ogroman, ogromna, hvaleći se pritom da je nepogrešiv, pada zauvek na ispitu!
Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela! Jer ako je l’immense grappe iz Valerijevog stiha slika jednog sazvežđa na nebu, kako sugeriše Vešović, pitam ga kakvo je to sazvežđe koje je beskrajno u beskraju, kako bismo znali da je u obliku grozdaca ako je beskrajno, infini, kad ne znamo ni kakvog je oblika Beskraj? Jer, Valeri se ne gađa epitetima! Sazvežđe Grozdac, ako prihvatimo tu sliku, ali ne po svaku cenu; je ogromno, veoma veliko, ali ipak vidljivo u celosti, a ne beskrajno, beskonačno, itd. Ali ogromni grozdac ovde može da dovede na scenu i Malarmeovog Fauna – tako da reč žeđ dobija sasvim novi ukus – čime je Vešovićevo tumačenje studentima dovedeno u pitanje, ili je samo jedno od mogućnih. Ali pridev immense ne menja svoju vrednost, grozdac je u oba slučaja ogroman, ne beskrajan. Vešoviću, marš iz učionice!).
Kad smo već kod Dantea, zapažam da mi Vešović u svome tekstu podmeće i one ličnosti koje se čak ne ustručava da imenuje, ali zauzvrat njima podmeće dela koja nisu počinili. Tako u jednom trenutku svoga teksta, kao usputno, podvriskuje kako je Milan Komnenić, koga poznajemo kao prevodioca Euđenija Montalea, iseckao na komade moje prevode s italijanskog, ali kad, gde i kako, to ne kaže, iako ga njegova naučna i profesorska profesionalnost – a on neumorno naglašava da je, za razliku od mene, profesionalac, malo negrom! – na to obavezuje. Jer, Komnenić to nikada nije ni učinio, a vi pitajte Marka Vešovića otkud mu taj šibicarski trik da izvlači iz rukava čoveka potpuno neupletenog u ovo, misleći da će mu svako bez provere poverovati! To su efekti koje koriste prljavi govornici, da se izvuku iz nekog retoričkog škripca kad se pojavi crna rupa u mozgu dripca.
Podmeće mi Vešović i neku Bošnjakinju, ali bez imena i čak bez inicijala, kojoj sam navodno rekao neke stvari povodom banjalučke džamije, stvari koje zaista nemaju veze s ovim o čemu je ovde reč, a ako i imaju, imaju tek toliko da se Vešović, nakon klonera i podmetača, pokaže, pod velom kao usputne upadice, kao potkazivač najcrnje vrste! On je od onih koji misle da drugi moraju da govore – laju! kaže nadahnuti Vešović – i čine onako kako oni smatraju da drugi treba da govore i postupaju. Kao da mu je Senad Pećanin nešto u rodu, koji me je sa svoje strane optužio da će “Kolja Mićević biti na listi zločinaca koji su srušili banjalučku džamiju”!
Ovde su u opasnom protivrečju, nisu se dogovorili, neka se dogovore! Bodler se posebno gadio takvih, počev od svoga poočima, što sam ja opisao u svome sonetu Bodler koji je Vešoviću zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne, pa u jednom trenutku nije mogao ni da bekne.
Igrom slučaja, u vreme kad je Marko Vešović, on čovek mortal, okačinjao svoje razvaljotine na pomenuti portal, čitao sam jedan njegov polemički tekst, u nekim podgoričkim novinama, koga se možda neko seća po markovešovićevskom obećanju i pretnji koju je u žaru polemike izneo, da će se ispeti na najvisočiju crnogorsku planinu i da će se s njenog vrha obilato popišati… sve do u dolinu! Valjda se u svojoj ponesenosti zamislio kao Rableov Gargantua, tako da bi Civilna zaštita Crne Gore morala da organizuje danonoćne straže u slučaju da Marko Vešović ipak pokuša da izvede-performansira svoju urinsku, ako mu jednog jutra ta prosta prostata urani, nepogodu! Pošto se zaselak moje majke, čarobni Dučići, nalazi odmah ispod te najvisočije planine, dužnost mi je da upozorim na tu mogućnu elementarnu nepogodu.
Vijesti, Podgorica, 13. 10. 2013.
*
*
Marko Vešović:
Mićeviću, marš iz učionice!
*
1. Vesti od 13. oktobra 2013. objavile su o meni tekst Kolje Mićevića “Prljavo prevođenje”!: taj genije u Dodikovu vlasništvu prirodni je saveznik pročetničkih Vesti iz Crne Gore pa ću ga sa užitkom odrijeti, a Miodragu Peroviću, zvanom Miško Kesedžija, vlasniku tog lista, zahvaljujem što mi je priuštio veliko zadovoljstvo.
2. Kolja Mićević kaže da je, ne sjećam šta, “opisao u svomesonetu ‘Bodler’ koji je Vešoviću zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne”. Požuriću da priznam: kad sam prvi put čitao sonet o Bodleru, kazao sam: “ovo kurcu ne valja”. Ali kad sam ga opet pročitao, uvidio sam da sam se grdno prevario, jer taj sonet ipak valja kurcu. Čovjek uči dok je živ. Kolja veli “poput bodljikave vekne”, jer uobražava da je originalan, da je pjesnik, pa mu je sve ovakvo, to je maštovitost nazor, to je originalnost nasiluboga. Ili se pak radi o autentičnom srpskom izumu dobijenom ukrštanjem vaskrsne pogače i logorske žice?
I njegove pjesme liče na autora: njine jezičke akrobacije koje su same sebi cilj podsjećaju na retoričke i ine akrobacije kojim je ovaj egzibicionista godinama usrećivao jugoslovensku javnost. Kad sam gledao i slušao, bilo mi je kao da jedem šećernu vunu koja se zove lilihip: puna usta ničeg! Takvi su, često, i njegovi narcisoidni tekstovi o vlastitim prevodima: ne kažu ništa osobito, ali njihov jezik očarava kao Andrićeva Švabica na užetu.
3. Mićević kaže: “Podmeće mi Vešović i neku Bošnjakinju, ali bez imena i čak bez inicijala, kojoj sam navodno rekao neke stvari povodom banjalučke džamije, stvari koje zaista nemaju veze s ovim o čemu je ovde reč, a ako i imaju, imaju tek toliko da se Vešović, nakon klonera i podmetača, pokaže, pod velom kao usputne upadice, kao potkazivač najcrnje vrste!”
Mićević laže: u pismu objavljenom na Jergovićevu portalu nisam pominjao džamiju i nije se radilo o “usputnoj upadici” već o bitnoj stvari: objasnio sam mu šta je odlučilo da sjednem za kompjuter i izdevetam ga: “U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistkinja, srela vas je u Parizu, i vi ste se pred njom rasplakali: ‘Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke’.
Tog sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad nije ni jednu lanuo protiv ‘tih divljaka’, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.
Sad znate šta me nagnalo da savladam urođenu montenegrinjsku lijenost i sjednem da vam se, bez hiće i srkleta, u analitičkom teksru dugom 50 kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke”.
Ako Dodikov genije vjeruje da sam ga na zagrebačkom portalu “onim divljacima” iz Banjaluke potkazivao, jebem i njega i njih i nju! U ratu sam zborio: divna je Banjaluka, a najljepša kad je u snu gledam iz kabine bombardera. Danas ni njoj ni njima ni njemu ne želim sem ono što ih ionako čeka. A Bošnjakinja koju sam “podmetnuo” tom agilnom podmetaču zove se Hanifa Kapidžić, moja bivša kolegica sa fakulteta.
4. Isprva mi bilo nevjerovatno da se toliki gad krije u njemu koji je sav život igrao savršeno odgojenog Francuza. A zatim si kažem: takvi su plemići kad dobiju po prknu! Moj tekst “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa” udario ga je kao voz, stoga su u tekstu “Prljavo prevođenje” iz Mićevića pokuljale gadarije!
Lažac Mićević dorastao je svim montenegrinjskim lažovima koji su o meni pisali. Znao sam je klasičan egoman, veliki opsjenjivač, veliki mistifikator, veliki Veliki, ali da umije lagati kao Dabić, to je za me velika novost. Mada me neki uvjeravaju da je mentalitet Montenegrinjaca i Kajišnika vrlo sličan.
5. Mićević kaže: “Vešović se potrudio i napisao pedesetak stranica kako bi razvalio, kaže, moje prevode Šarla Bodlera”. Mićević laže. U tekstu “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa” rekao sam: “Poredio sam 130, možda 140 Mićevićevih prevoda sa originalom (Šenije, De Vinji, Lamartin, Igo, Gotje, Nerval, Bodler, Rembo, Malarme, Eredija, Laforg, Verlen, Moreas, Kro, Apoliner, Valeri) i na osnovu njih stvoren, činjenicama obilato potkrijepljen sud nudim svima koje bi to moglo zanimati”.
Mićević laže da bi umanjio sramotu: tačno je da sam razvaljivao i njegove prevode Bodlera, a pošto je on mojim prevodima Bodlera, odozgo, sa Monblana, bez i jednog dokaza, bez ikakve analize, izrekao smrtnu presudu, rezlutat tekme je 0:0! Najžalosnije je od svega što ta karina vjeruje da mi se etiketom “prljavo prevođenje” osvetila za batine koje popila na Jergovićevu portalu. Kako je lako biti Kolja Mićević!
Ipak ću mu reći: beri pamet, ako za to nije kasno, i kad opet budeš o poeziji raspravljao sa čovjekom koji je na fakultetu, od 1978. predavao evropsku i svjetsku poeziju, napavio bar 1200 strana analiza poezije, napisao 15 knjiga pjesama, sročio bar 5000 strana prepjeva i o prevođenju napisao knjigu od 150 strana, uljudno bih te zamolio, musje Mićeviću, da više ne jedeš govna.
Sreća je tvoja što nisam mlađi desetak godina, jer bih sjeo za kompjuter da u knjizi od 200 strana ubijem boga u tebi, kao što sam u knjizi “Miško Kesedžija i njegove bize”, sa Šekijem Radončićem, ubio boga u dvojici mafijaša iz Vesti u kojima si o meni nakenjao poveliku kamaru, stoga se ne možeš, kao onaj Rableov junak, požaliti: “Serem, serem, al’ plast mali”.
6. U eseju “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa”, objavljenom na Jergovićevom portalu, o Mićevićevu prepjevu jednog stiha rekao sam: “Valerijeva mlada Parka kaže: ‘L’immense grappe brille à ma soif de désastres’, što znači: ‘Beskrajni grozd sija mojoj žeđi za nesrećama/porazima’. Studentima nije bilo teško shvatiti moj bukvalni prevod: beskrajni grozd su zvijezde, a u žeđi za nesrećama ili porazima vidjeli su biljeg pjesničke veličine. Kad sam im pročitao Mićevićev prevod: ‘Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne’, jedan je rekao: ‘Tako bih i ja umio!’, a drugi pita: zašto mu je žeđ ‘nežna’? Da se rimuje sa ‘neizbežna’. Valerijev stih u kojem je žeđ za nesrećama (ili porazima) postala ‘kob moje žeđi nežne’ i netačan je i nerazumljiv”.
Čarobnjaku koji je od Valerijeva stiha “L’immense grappe brille à ma soif de désastres” načinio “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne” naknadno ću reći: Kolja, srce moje, ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe!
U teksu “Prljavo prevođenje” Mićević veli: “Povodom pomenutog Valerijevog stiha iz Mlade Parke, Vešović u proznom prevodu pravi već u prvoj reči takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika, pošto ovde zaista nije reč o nekom složenom pitanju. Jer, u ritmovanom prevodu pridev immense i može se prevesti kao beskrajan ili beskrajna, pesnička sloboda bi to prećutno dozvolila, ali u analizi-tekstualnom raščlanjivanju stiha – koje Vešović besomučno naziva razvaljivanje – onaj ko tako prevede taj pridev, a ne jedino ispravno: ogroman, ogromna, hvaleći se pritom da je nepogrešiv, pada zauvek na ispitu! Jer, Valeri se ne gađa epitetima! Sazvežđe Grozdac, ako prihvatimo tu sliku, ali ne po svaku cenu, je ogromno, veoma veliko, ali ipak vidljivo u celosti, a ne beskrajno, beskonačno, itd. Ali ogromni grozdac ovde može da dovede na scenu i Malarmeovog Fauna – tako da reč žeđ dobija sasvim novi ukus – čime je Vešovićevo tumačenje studentima dovedeno u pitanje, ili je samo jedno od mogućnih. Ali pridev immense ne menja svoju vrednost, grozdac je u oba slučaja ogroman, ne beskrajan. Vešoviću, marš iz učionice!”
Papljani bi pitali: a što se Kolja koljodavi? Ne koljodavi se, nego taj opjsenar misli da će hokus-pokusima i abarakadabrama jezičke činjenice nagnati da postanu “magla, dim i ništa”, što rekao stari dubrovački pjesnik, ali ja ovakve napade logoreje slušam kao Desničini seljaci koji se, kad im se obraćaju praznozborci, podgurkuju i vele: “pusti ga, bolan, nek divani”.
Mislio sam da budala kao Kolja ima jedino u Montenegru, i nije čudo što su dva mafijaša iz Vesti svršavali kad su čitali Koljin tekst, ali sam se prevario: sad znam da u BiH ima jedan u se zaljubljeni prdizvek jednak naškim blesama i nije isključeno da mićevići poprave moje loše mišljenje o Montenegrinjcima.
Javljam banjlučkom tokmaku da u rječnicima francuskog jezika PRVO značenje pridjeva “immense” nije “ogroman”, jer taj pridjev dolazi od latinske riječi “mjera” (latinski “immensus” – “bez mjere”), i bukvalno znači “neizmjeran”, a tako kaže i Le Petit Robert: “qui n’a ni borne, ni mesure” (“bez granica i mjere”), i stoga Mićević laže ko pašče da je “immense” “jedino ispravno” prevesti sa “ogroman, ogromno”. To veli jer ispod žita kuša odbraniti svoj prevod Valerijeva stiha: “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne” koji možeš nabiti na onu stvar, ali u njemu “silan” znači i ogroman.
Na internetu u Riznici francuskog jezika (Trésor de la langue française) kaže se:IMMENSE, adj. A. Qui est illimité, qui n’a ni bornes ni mesures. Synon. infini.Dieu est immense; c’est un être immense (Ac.).Il était le seigneur d’hier et d’aujourd’hui (…). C’est lui qu’on attendait dans l’immense univers (PÉGUY, Ève,1913, p. 856).
Zalud ovom uobraženom šupljikatu podastirem dokaz da je “infini”, što znači beskrajan, sinonim pridjeva “immense”, jer ta glasina kod Dodikovog sveznalice neće proći. Kolja će do smrti ostati pri tvrdnji da iskaz “Dieu est immense; c’est un être immense” ne znači “Bog je beskrajan, to je beskrajno biće”; ako na tome insistiraš, Kolja bi te iz mraka mogao tuleknuti palijom, jer to je Francuz sa bosanskom palijom, zato Bog mora, da su mu zubi od čelika, ostati ogroman i biti ogromno biće, jer tako hoće Kolja koji mi je na megdan izišao sa drevnom puškom! Taj će slati u majčinu svakoga ko se usudi kazati da “l’immense univers” znači “beskrajni svemir”, jer svak u Banjaluci zna da je to “ogromni svemir” i da je to “jedini ispravan prevod”, kao što jedini ispravan prevod naslova “Ébauche d’un serpent” nije “Skica zmije”, kako smo ga preveli Sunita Subašić i ja, već “Nacrt zmijca”, kako je preveo Mićević.
7. Zapanjuju niskosti kojim je taj plemić nakrcao svoj tekst o meni. “Njegova savetnica”, veli, “i saradnica za francuskeprevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela!”
Romanistkinja Sunita Subašić Thomas zaista nije bila “u blizini mene” kad sam Kolju drao ko jarca, ali prije no što sam ga poslao Jegroviću, dao sam joj taj tekst da pogleda jesam li đe fulio: imala je samo jednu primjedbu. A kad je čitala tekst “Prljavo prevođenje”, smijala se Mićevićevim brbljarijama o pridjevu “immense”.
Jasna Levinger, s kojom sam prevodio Dikisonovu, dok bila u Sarajevu, ne da me nije prezirala već mi je bila jedna od najboljih prijateljca. Kad se zaratilo, otišla je u Novi Sad, udala se i sad je u Engleskoj. Mogla me prezreti, ako me prezrela, samo u ratu, ali ne znam zbog čega. Pred rat je bila naklonjena Srbima, te ako me prezrela zbog onog što sam u ratu pisao, to je podatak o Jasni, a ne o meni. A Mićevićeva niskost da me Jasna “prezrela” podatak o tom plemiću sa palijom.
Znam da je Mićević teški blefer, ali zašto vjeruje da meni može prodavati banjalučke ublehe? Mora da o meni nije imao pojma, a nije upozoren da je moj skalpel skinuo skalp buljucima mićevića. Ali treba ga razumjeti: svoj povraćak je pisao za montegrinsku nahiju đe još nisu usaglašena mišljenja čak ni oko toga koliko Turčin ima nogu, i đe svjetina žedno pije niskosti kakve joj je u prođikanskim Vestima servirao Mićević.
Pošto vjeruje da je galama jak dokaz, pitam se je li Kolja povrzmom Montenerginjac? Da mu čukunđed ili navrđed ili askurđel ili kurđel ili sukordov ili kurlebalo nije bilo jedno od “površinskih bića huke i sujete”, kako Lalić definiše Montenegrinjce? Ili mu su rekli da je u montenegrinjskoj nahiji, jer to nije država već nahija, galama najoštriji od svih jatagana?
8. Mićević još veli: “Jer ako je l’immense grappe iz Valerijevog stiha slika jednog sazvežđa na nebu, kako sugeriše Vešović, pitam ga kakvo je to sazvežđe koje je beskrajno u beskraju, kako bismo znali da je u obliku grozdaca ako je beskrajno, infini, kad ne znamo ni kakvog je oblika Beskraj?”
Kako vidite, banjalučki lažac falsifikuje ono što sam rekao: Vešović ne “sugeriše” da je l’immense grappe “slika jednog sazvežđa na nebu”, nego čisto i bistro kaže: “beskrajni grozd su zvijezde”, zvjezdano nebo, zato grozd MORA biti beskrajan, musje Kolja, koji misliš da se pjesme pišu po pravilima babe Smiljane. “Beskrajni grozd” je genijalna metafora, ako hoćete genijalna u svojoj jednostavnosti, ne učinka, koji je vrlo složen, već nastanka. Nebesko je upisano u zemaljsko, svemir je sveden na jedan grozd, kao što Blejk u zrncu pijeska vidi zrcalo vasione. Učiniti jedan grozd beskrajnim tajna je poetske alhemije o kojoj nadri-pjesnik Mićević nema blagoga ponjatija.
Moderna književnost je napala sve granice unutar kojih je ranije živjela literatura, i često ukida granicu između tropa koji, stoga, mogu imati dva ili više lica: metafora zna biti hiperbola, kao u Majakovskog, ili paradoks, kao u Valerija. U modernoj poeziji, koja je dinamizovala sva pjesnička oruđa, često u jednoj slici otkrivamo interakciju dva ili više tropa.
Slika “beskrajnog grozda” fuzija je apsolutne metafore i paradoksa. Metaforu nije teško razumjeti: ko ima mrvu mašte uzbudiće ga poredba punoće grozda sa gustoćom zvijezda, ali beskrajni grozd je i paradoks kao, recimo, Desničino “zimsko ljetovanje”: nema takvih grozdova, ni takvih ljetovanja, nigdje osim u književnosti: zvjezdani grozd koji je beskrajan, jer je metafora vasione, proizveden je pjesničkim sredstvima, ali djeluje gotovo realistično! Stvar je krajnje prosta: nebo mu liči na grozd, a pošto zna da je beskrajno, grozd proglašava beskrajnim, ali ovo ne kapira Mićević koji će pjesnik biti kad kukavica prne. Zato pada u vodu sve što je, padajući u vatru, nabrbljao o pridjevu “beskrajan”, jer kuša da dokaže nedokazivo. Ponavljam ono što sam rekao na Jegrovićevom portalu: iz mog teksta od 50 strana, u kojem sam ga rasturio ko bugarsku skupštinu, Mićević ne može pobiti ni pasus!
Kad smo kod Valerija, evo stiha iz njegove poeme “Skica zmije”! (Ébauche d’un serpent): “Où l’oisive et l’Ève suave / s’engage en de vagues dangers!”! što znači: “Gdje se dokona i nježna Eva upliće u maglovite opasnosti!”!. Kolja Mićević, veliki znalac francuskog jezika, ovaj stih je preveo ovako: “gde lenjiva i Eva blaga kroz opasne se bori vale”!, što je bjelodan dokaz da ga nije razumio, pa je prislio mene, koji ne znam francuski, da ovom romanisti dajem jezčke poduke: posljednje dvije riječi originala, musje, naopako si shvatio, jer “de vagues”! nije imenica (“vali”) već pridjev (“neodređen, maglovit”), a “danger”! nije pridjev (“opasan”) već imenica (“opasnost”), a kad bi “vagues”! bili vali, morali bi biti “dangereuses”! (“opasni”!). Jesi li ukapirao? Nisi? Onda mrš iz učionice!
Prevodilačka tarapana ili marš iz učionice
*
Kolja Mićević:
Prljavo prevođenje: Vešoviću, marš iz učionice!
*
Marko Vešović se potrudio i napisao pedesetak stranica kako bi razvalio, kaže, moje prevode Šarla Bodlera, tekst koji je okačio na jedan portal tokom 2012. godine. Sve je to u redu, samo Vešović ne veruje, ne može da shvati da ja sve do pre nekoliko dana, početkom oktobra 2013, nisam pročitao te njegove razvaljotine! Šta je očekivao?
Da čamim ispred portala, kao ispred oltara, i čekam kad će on da ih okači! Pa nisam ni znao da postoji neki takav portal, meni je pomalo strana ta tehnika.
Zar mu najbolji dokaz da nisam čitao njegov tekst nije upravo to da nisam odmah odgovorio na te njegove analize, koje vape za odgovorom, tim pre jer volim polemiku, ali nikad je ne pokrećem prvi.
Ali Marko Vešović mi ipak, u svome “ljubavnom pisamcetu” od 9. avgusta 2013. samouvereno piše: “Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva…” Da je samo napisao: “Pretpostavljam da ste pročitali…” drukčije bilo bi sve. Za njega je očito da sam pročit’o njegove analize mojih prevoda Bodlera zato što sam jednog zajedničkog, njegovog prijatelja i svoga poznanika, pitao – kako u jednom e-mailu Vešovića obaveštava njegova saradnica na prevođenju francuskih pesnika, S. S. T. – Prevodi li Marko?
To moje sasvim bezazleno pitanje, gotovo starateljsko i podsticajno, i koje nije imalo nikakve veze s njegovim prevodima Bodlera, jer to je davno završena stvar, razbesnelo je Vešovića tako da se ton ljubavnog pisma s početka preobrazio u vulgarni govor nedostojan jednog profesionalca, kako sebe uporno naziva u odnosu na mene, i najzad odumro u pretnji, da će “da vam se najebem mile majke”. Takva ne samo brza, već na vrlo sažetom prostoru jednog pisamceta neuračunljiva promena raspoloženja, takva lakoća pražnjenja svesti, nadsvesti i podsvesti, odražava Marka Vešovića autističku prirodu i poetiku, i po formi i po stilu. To majka retko rađa, jedna je Darinka. A bilo bi vreme da je već jednom ostavi na miru kad ovako mrči hartiju.
Marko Vešović je takođe poludeo jer mu je naša zajednička prijateljica, koju on imenuje, ali ja dajem samo inicijale, V. S.-Đ., rekla kako sam ja navodno još 2008-9. prokomentarisao njegov prevod Bodlera ovako: Ima tu grešaka koliko voliš! Kažem navodno, jer je moje mišljenje bilo mnogo oštrije, ja sam čak govorio o jednom “prljavom” prevodu, čak sam se u jednom trenutku dobro popalio, i to pred svedocima. I taj predvečernji solilokvij bio je za mene kraj – exit – što se tiče Vešovićevog Bodlera. Zajednička prijateljica ili je spontano loše prevela moje mišljenje, ili je htela da ga ublaži prenoseći ga Vešoviću. Osetljiv je Vešović.
Vešović u svome pismu meni oslovljava prijatelja koga sam kao pitao: Prevodi li Marko? inicijalima H. I. Neću reći, kao što bi on rekao, da Vešović laže, neću reći da se vara, nego, mnogo gore i opasnije, da konstruiše stvarnost onako kako njemu odgovara, služeći se u tu svrhu drugima, a ti konstruktori su opasniji i od lažova i od varalica. U književnom svetu to je ona bagra koju nazivam pristrasni antologičari, čak i kad ne prave antologije.
Šta nam, zašto nam i koga nam pod tim H. I. Marko Vešović podmeće ovde? Ko je H. I. koga sam navodno pitao: Prevodi li Marko? Čitaoče, znaj da taj H. I. i ne postoji, bar ne takav kakvim ga predstavlja M. V., i još znaj da ga je Vešović klonirao u svojoj razdraženoj mašti po liku pesnika H. H., koga sam zaista pitao: Prevodi li Marko?, što je jedinstven slučaj zamene, travestiranja putem inicijala!
Ali H. H. nije ni Hajnrih Hajne, Herman Hese, ni Hari Haler, osobu koja nosi te inicijale treba tražiti u našem regionu… I nemam ništa protiv toga što je taj H. H. to moje pitanje produžio do Vešovića. Koji nije shvatio da ja više ne mislim na to da li on još prevodi Bodlera, jer je to stvar odavno završena, nego da li, i šta, koje pesnike, s kojeg jezika, uopšte prevodi. Čak je u tom mom pitanju bilo i nečeg stimulativnog, tako da bi mu umesto završnog upitnika bolje odgovarao uskličnik! Problem je u tome što je Vešović H. H.-a klonirao u H. I.-a! HaHa>HiHi! Tako je, služeći se tim zakukuljenostima-zaumljenostima, taj uvek isti Vešović uspeo da podigne na viši nivo ono već slavno reče mi jedan čoek. Drugo je pitanje šta ga je navelo da H. H. klonira u H. I.
Ali, Marko Vešović voli ne samo da klonira, da zakukuljuje-zaumljuje, nego i da podmeće. Tako podmeće nekog svog studenta, koji je navodno na jednom njegovom školskom času za jedan stih Pola Valerija iz Mlade Parke u mome prevodu, rekao da bi i on mogao tako da prevede, što znači i bolje od Kolje! Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela! Posle iskustva s ovim HI>HH, pitam se da li je taj student ikada postojao, ili ga je Vešović, kao i neke druge, izmislio, naštimao po potrebi za svoje spekulacije, a zatim podstaknuo, zloupotrebio, naveo ga da tako i tako misli, što podseća na odavno rasprostranjen oblik pedagoške pedofilije? Dante o takvima siledžijama protiv prirode govori u pevanju XV Pakla.
(Usput, povodom pomenutog Valerijevog stiha iz Mlade Parke, Vešović u proznom prevodu pravi već u prvoj reči takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika, pošto ovde zaista nije reč o nekom složenom pitanju. Jer, u ritmovanom prevodu pridev immense i može se prevesti kao beskrajan ili beskrajna, pesnička sloboda bi to prećutno dozvolila, ali u analizi-tekstualnom raščlanjivanju stiha – koje Vešović besomučno naziva razvaljivanje – onaj ko tako prevede taj pridev, a ne jedino ispravno: ogroman, ogromna, hvaleći se pritom da je nepogrešiv, pada zauvek na ispitu!
Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela! Jer ako je l’immense grappe iz Valerijevog stiha slika jednog sazvežđa na nebu, kako sugeriše Vešović, pitam ga kakvo je to sazvežđe koje je beskrajno u beskraju, kako bismo znali da je u obliku grozdaca ako je beskrajno, infini, kad ne znamo ni kakvog je oblika Beskraj? Jer, Valeri se ne gađa epitetima! Sazvežđe Grozdac, ako prihvatimo tu sliku, ali ne po svaku cenu; je ogromno, veoma veliko, ali ipak vidljivo u celosti, a ne beskrajno, beskonačno, itd. Ali ogromni grozdac ovde može da dovede na scenu i Malarmeovog Fauna – tako da reč žeđ dobija sasvim novi ukus – čime je Vešovićevo tumačenje studentima dovedeno u pitanje, ili je samo jedno od mogućnih. Ali pridev immense ne menja svoju vrednost, grozdac je u oba slučaja ogroman, ne beskrajan. Vešoviću, marš iz učionice!).
Kad smo već kod Dantea, zapažam da mi Vešović u svome tekstu podmeće i one ličnosti koje se čak ne ustručava da imenuje, ali zauzvrat njima podmeće dela koja nisu počinili. Tako u jednom trenutku svoga teksta, kao usputno, podvriskuje kako je Milan Komnenić, koga poznajemo kao prevodioca Euđenija Montalea, iseckao na komade moje prevode s italijanskog, ali kad, gde i kako, to ne kaže, iako ga njegova naučna i profesorska profesionalnost – a on neumorno naglašava da je, za razliku od mene, profesionalac, malo negrom! – na to obavezuje. Jer, Komnenić to nikada nije ni učinio, a vi pitajte Marka Vešovića otkud mu taj šibicarski trik da izvlači iz rukava čoveka potpuno neupletenog u ovo, misleći da će mu svako bez provere poverovati! To su efekti koje koriste prljavi govornici, da se izvuku iz nekog retoričkog škripca kad se pojavi crna rupa u mozgu dripca.
Podmeće mi Vešović i neku Bošnjakinju, ali bez imena i čak bez inicijala, kojoj sam navodno rekao neke stvari povodom banjalučke džamije, stvari koje zaista nemaju veze s ovim o čemu je ovde reč, a ako i imaju, imaju tek toliko da se Vešović, nakon klonera i podmetača, pokaže, pod velom kao usputne upadice, kao potkazivač najcrnje vrste! On je od onih koji misle da drugi moraju da govore – laju! kaže nadahnuti Vešović – i čine onako kako oni smatraju da drugi treba da govore i postupaju. Kao da mu je Senad Pećanin nešto u rodu, koji me je sa svoje strane optužio da će “Kolja Mićević biti na listi zločinaca koji su srušili banjalučku džamiju”!
Ovde su u opasnom protivrečju, nisu se dogovorili, neka se dogovore! Bodler se posebno gadio takvih, počev od svoga poočima, što sam ja opisao u svome sonetu Bodler koji je Vešoviću zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne, pa u jednom trenutku nije mogao ni da bekne.
Igrom slučaja, u vreme kad je Marko Vešović, on čovek mortal, okačinjao svoje razvaljotine na pomenuti portal, čitao sam jedan njegov polemički tekst, u nekim podgoričkim novinama, koga se možda neko seća po markovešovićevskom obećanju i pretnji koju je u žaru polemike izneo, da će se ispeti na najvisočiju crnogorsku planinu i da će se s njenog vrha obilato popišati… sve do u dolinu! Valjda se u svojoj ponesenosti zamislio kao Rableov Gargantua, tako da bi Civilna zaštita Crne Gore morala da organizuje danonoćne straže u slučaju da Marko Vešović ipak pokuša da izvede-performansira svoju urinsku, ako mu jednog jutra ta prosta prostata urani, nepogodu! Pošto se zaselak moje majke, čarobni Dučići, nalazi odmah ispod te najvisočije planine, dužnost mi je da upozorim na tu mogućnu elementarnu nepogodu.
Vijesti, Podgorica, 13. 10. 2013.
*
*
Marko Vešović:
Mićeviću, marš iz učionice!
*
1. Vesti od 13. oktobra 2013. objavile su o meni tekst Kolje Mićevića “Prljavo prevođenje”!: taj genije u Dodikovu vlasništvu prirodni je saveznik pročetničkih Vesti iz Crne Gore pa ću ga sa užitkom odrijeti, a Miodragu Peroviću, zvanom Miško Kesedžija, vlasniku tog lista, zahvaljujem što mi je priuštio veliko zadovoljstvo.
2. Kolja Mićević kaže da je, ne sjećam šta, “opisao u svomesonetu ‘Bodler’ koji je Vešoviću zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne”. Požuriću da priznam: kad sam prvi put čitao sonet o Bodleru, kazao sam: “ovo kurcu ne valja”. Ali kad sam ga opet pročitao, uvidio sam da sam se grdno prevario, jer taj sonet ipak valja kurcu. Čovjek uči dok je živ. Kolja veli “poput bodljikave vekne”, jer uobražava da je originalan, da je pjesnik, pa mu je sve ovakvo, to je maštovitost nazor, to je originalnost nasiluboga. Ili se pak radi o autentičnom srpskom izumu dobijenom ukrštanjem vaskrsne pogače i logorske žice?
I njegove pjesme liče na autora: njine jezičke akrobacije koje su same sebi cilj podsjećaju na retoričke i ine akrobacije kojim je ovaj egzibicionista godinama usrećivao jugoslovensku javnost. Kad sam gledao i slušao, bilo mi je kao da jedem šećernu vunu koja se zove lilihip: puna usta ničeg! Takvi su, često, i njegovi narcisoidni tekstovi o vlastitim prevodima: ne kažu ništa osobito, ali njihov jezik očarava kao Andrićeva Švabica na užetu.
3. Mićević kaže: “Podmeće mi Vešović i neku Bošnjakinju, ali bez imena i čak bez inicijala, kojoj sam navodno rekao neke stvari povodom banjalučke džamije, stvari koje zaista nemaju veze s ovim o čemu je ovde reč, a ako i imaju, imaju tek toliko da se Vešović, nakon klonera i podmetača, pokaže, pod velom kao usputne upadice, kao potkazivač najcrnje vrste!”
Mićević laže: u pismu objavljenom na Jergovićevu portalu nisam pominjao džamiju i nije se radilo o “usputnoj upadici” već o bitnoj stvari: objasnio sam mu šta je odlučilo da sjednem za kompjuter i izdevetam ga: “U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistkinja, srela vas je u Parizu, i vi ste se pred njom rasplakali: ‘Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke’.
Tog sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad nije ni jednu lanuo protiv ‘tih divljaka’, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.
Sad znate šta me nagnalo da savladam urođenu montenegrinjsku lijenost i sjednem da vam se, bez hiće i srkleta, u analitičkom teksru dugom 50 kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke”.
Ako Dodikov genije vjeruje da sam ga na zagrebačkom portalu “onim divljacima” iz Banjaluke potkazivao, jebem i njega i njih i nju! U ratu sam zborio: divna je Banjaluka, a najljepša kad je u snu gledam iz kabine bombardera. Danas ni njoj ni njima ni njemu ne želim sem ono što ih ionako čeka. A Bošnjakinja koju sam “podmetnuo” tom agilnom podmetaču zove se Hanifa Kapidžić, moja bivša kolegica sa fakulteta.
4. Isprva mi bilo nevjerovatno da se toliki gad krije u njemu koji je sav život igrao savršeno odgojenog Francuza. A zatim si kažem: takvi su plemići kad dobiju po prknu! Moj tekst “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa” udario ga je kao voz, stoga su u tekstu “Prljavo prevođenje” iz Mićevića pokuljale gadarije!
Lažac Mićević dorastao je svim montenegrinjskim lažovima koji su o meni pisali. Znao sam je klasičan egoman, veliki opsjenjivač, veliki mistifikator, veliki Veliki, ali da umije lagati kao Dabić, to je za me velika novost. Mada me neki uvjeravaju da je mentalitet Montenegrinjaca i Kajišnika vrlo sličan.
5. Mićević kaže: “Vešović se potrudio i napisao pedesetak stranica kako bi razvalio, kaže, moje prevode Šarla Bodlera”. Mićević laže. U tekstu “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa” rekao sam: “Poredio sam 130, možda 140 Mićevićevih prevoda sa originalom (Šenije, De Vinji, Lamartin, Igo, Gotje, Nerval, Bodler, Rembo, Malarme, Eredija, Laforg, Verlen, Moreas, Kro, Apoliner, Valeri) i na osnovu njih stvoren, činjenicama obilato potkrijepljen sud nudim svima koje bi to moglo zanimati”.
Mićević laže da bi umanjio sramotu: tačno je da sam razvaljivao i njegove prevode Bodlera, a pošto je on mojim prevodima Bodlera, odozgo, sa Monblana, bez i jednog dokaza, bez ikakve analize, izrekao smrtnu presudu, rezlutat tekme je 0:0! Najžalosnije je od svega što ta karina vjeruje da mi se etiketom “prljavo prevođenje” osvetila za batine koje popila na Jergovićevu portalu. Kako je lako biti Kolja Mićević!
Ipak ću mu reći: beri pamet, ako za to nije kasno, i kad opet budeš o poeziji raspravljao sa čovjekom koji je na fakultetu, od 1978. predavao evropsku i svjetsku poeziju, napavio bar 1200 strana analiza poezije, napisao 15 knjiga pjesama, sročio bar 5000 strana prepjeva i o prevođenju napisao knjigu od 150 strana, uljudno bih te zamolio, musje Mićeviću, da više ne jedeš govna.
Sreća je tvoja što nisam mlađi desetak godina, jer bih sjeo za kompjuter da u knjizi od 200 strana ubijem boga u tebi, kao što sam u knjizi “Miško Kesedžija i njegove bize”, sa Šekijem Radončićem, ubio boga u dvojici mafijaša iz Vesti u kojima si o meni nakenjao poveliku kamaru, stoga se ne možeš, kao onaj Rableov junak, požaliti: “Serem, serem, al’ plast mali”.
6. U eseju “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa”, objavljenom na Jergovićevom portalu, o Mićevićevu prepjevu jednog stiha rekao sam: “Valerijeva mlada Parka kaže: ‘L’immense grappe brille à ma soif de désastres’, što znači: ‘Beskrajni grozd sija mojoj žeđi za nesrećama/porazima’. Studentima nije bilo teško shvatiti moj bukvalni prevod: beskrajni grozd su zvijezde, a u žeđi za nesrećama ili porazima vidjeli su biljeg pjesničke veličine. Kad sam im pročitao Mićevićev prevod: ‘Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne’, jedan je rekao: ‘Tako bih i ja umio!’, a drugi pita: zašto mu je žeđ ‘nežna’? Da se rimuje sa ‘neizbežna’. Valerijev stih u kojem je žeđ za nesrećama (ili porazima) postala ‘kob moje žeđi nežne’ i netačan je i nerazumljiv”.
Čarobnjaku koji je od Valerijeva stiha “L’immense grappe brille à ma soif de désastres” načinio “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne” naknadno ću reći: Kolja, srce moje, ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe!
U teksu “Prljavo prevođenje” Mićević veli: “Povodom pomenutog Valerijevog stiha iz Mlade Parke, Vešović u proznom prevodu pravi već u prvoj reči takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika, pošto ovde zaista nije reč o nekom složenom pitanju. Jer, u ritmovanom prevodu pridev immense i može se prevesti kao beskrajan ili beskrajna, pesnička sloboda bi to prećutno dozvolila, ali u analizi-tekstualnom raščlanjivanju stiha – koje Vešović besomučno naziva razvaljivanje – onaj ko tako prevede taj pridev, a ne jedino ispravno: ogroman, ogromna, hvaleći se pritom da je nepogrešiv, pada zauvek na ispitu! Jer, Valeri se ne gađa epitetima! Sazvežđe Grozdac, ako prihvatimo tu sliku, ali ne po svaku cenu, je ogromno, veoma veliko, ali ipak vidljivo u celosti, a ne beskrajno, beskonačno, itd. Ali ogromni grozdac ovde može da dovede na scenu i Malarmeovog Fauna – tako da reč žeđ dobija sasvim novi ukus – čime je Vešovićevo tumačenje studentima dovedeno u pitanje, ili je samo jedno od mogućnih. Ali pridev immense ne menja svoju vrednost, grozdac je u oba slučaja ogroman, ne beskrajan. Vešoviću, marš iz učionice!”
Papljani bi pitali: a što se Kolja koljodavi? Ne koljodavi se, nego taj opjsenar misli da će hokus-pokusima i abarakadabrama jezičke činjenice nagnati da postanu “magla, dim i ništa”, što rekao stari dubrovački pjesnik, ali ja ovakve napade logoreje slušam kao Desničini seljaci koji se, kad im se obraćaju praznozborci, podgurkuju i vele: “pusti ga, bolan, nek divani”.
Mislio sam da budala kao Kolja ima jedino u Montenegru, i nije čudo što su dva mafijaša iz Vesti svršavali kad su čitali Koljin tekst, ali sam se prevario: sad znam da u BiH ima jedan u se zaljubljeni prdizvek jednak naškim blesama i nije isključeno da mićevići poprave moje loše mišljenje o Montenegrinjcima.
Javljam banjlučkom tokmaku da u rječnicima francuskog jezika PRVO značenje pridjeva “immense” nije “ogroman”, jer taj pridjev dolazi od latinske riječi “mjera” (latinski “immensus” – “bez mjere”), i bukvalno znači “neizmjeran”, a tako kaže i Le Petit Robert: “qui n’a ni borne, ni mesure” (“bez granica i mjere”), i stoga Mićević laže ko pašče da je “immense” “jedino ispravno” prevesti sa “ogroman, ogromno”. To veli jer ispod žita kuša odbraniti svoj prevod Valerijeva stiha: “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne” koji možeš nabiti na onu stvar, ali u njemu “silan” znači i ogroman.
Na internetu u Riznici francuskog jezika (Trésor de la langue française) kaže se: IMMENSE, adj. A. Qui est illimité, qui n’a ni bornes ni mesures. Synon. infini. Dieu est immense; c’est un être immense (Ac.). Il était le seigneur d’hier et d’aujourd’hui (…). C’est lui qu’on attendait dans l’immense univers (PÉGUY, Ève, 1913, p. 856).
Zalud ovom uobraženom šupljikatu podastirem dokaz da je “infini”, što znači beskrajan, sinonim pridjeva “immense”, jer ta glasina kod Dodikovog sveznalice neće proći. Kolja će do smrti ostati pri tvrdnji da iskaz “Dieu est immense; c’est un être immense” ne znači “Bog je beskrajan, to je beskrajno biće”; ako na tome insistiraš, Kolja bi te iz mraka mogao tuleknuti palijom, jer to je Francuz sa bosanskom palijom, zato Bog mora, da su mu zubi od čelika, ostati ogroman i biti ogromno biće, jer tako hoće Kolja koji mi je na megdan izišao sa drevnom puškom! Taj će slati u majčinu svakoga ko se usudi kazati da “l’immense univers” znači “beskrajni svemir”, jer svak u Banjaluci zna da je to “ogromni svemir” i da je to “jedini ispravan prevod”, kao što jedini ispravan prevod naslova “Ébauche d’un serpent” nije “Skica zmije”, kako smo ga preveli Sunita Subašić i ja, već “Nacrt zmijca”, kako je preveo Mićević.
7. Zapanjuju niskosti kojim je taj plemić nakrcao svoj tekst o meni. “Njegova savetnica”, veli, “i saradnica za francuskeprevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela!”
Romanistkinja Sunita Subašić Thomas zaista nije bila “u blizini mene” kad sam Kolju drao ko jarca, ali prije no što sam ga poslao Jegroviću, dao sam joj taj tekst da pogleda jesam li đe fulio: imala je samo jednu primjedbu. A kad je čitala tekst “Prljavo prevođenje”, smijala se Mićevićevim brbljarijama o pridjevu “immense”.
Jasna Levinger, s kojom sam prevodio Dikisonovu, dok bila u Sarajevu, ne da me nije prezirala već mi je bila jedna od najboljih prijateljca. Kad se zaratilo, otišla je u Novi Sad, udala se i sad je u Engleskoj. Mogla me prezreti, ako me prezrela, samo u ratu, ali ne znam zbog čega. Pred rat je bila naklonjena Srbima, te ako me prezrela zbog onog što sam u ratu pisao, to je podatak o Jasni, a ne o meni. A Mićevićeva niskost da me Jasna “prezrela” podatak o tom plemiću sa palijom.
Znam da je Mićević teški blefer, ali zašto vjeruje da meni može prodavati banjalučke ublehe? Mora da o meni nije imao pojma, a nije upozoren da je moj skalpel skinuo skalp buljucima mićevića. Ali treba ga razumjeti: svoj povraćak je pisao za montegrinsku nahiju đe još nisu usaglašena mišljenja čak ni oko toga koliko Turčin ima nogu, i đe svjetina žedno pije niskosti kakve joj je u prođikanskim Vestima servirao Mićević.
Pošto vjeruje da je galama jak dokaz, pitam se je li Kolja povrzmom Montenerginjac? Da mu čukunđed ili navrđed ili askurđel ili kurđel ili sukordov ili kurlebalo nije bilo jedno od “površinskih bića huke i sujete”, kako Lalić definiše Montenegrinjce? Ili mu su rekli da je u montenegrinjskoj nahiji, jer to nije država već nahija, galama najoštriji od svih jatagana?
8. Mićević još veli: “Jer ako je l’immense grappe iz Valerijevog stiha slika jednog sazvežđa na nebu, kako sugeriše Vešović, pitam ga kakvo je to sazvežđe koje je beskrajno u beskraju, kako bismo znali da je u obliku grozdaca ako je beskrajno, infini, kad ne znamo ni kakvog je oblika Beskraj?”
Kako vidite, banjalučki lažac falsifikuje ono što sam rekao: Vešović ne “sugeriše” da je l’immense grappe “slika jednog sazvežđa na nebu”, nego čisto i bistro kaže: “beskrajni grozd su zvijezde”, zvjezdano nebo, zato grozd MORA biti beskrajan, musje Kolja, koji misliš da se pjesme pišu po pravilima babe Smiljane. “Beskrajni grozd” je genijalna metafora, ako hoćete genijalna u svojoj jednostavnosti, ne učinka, koji je vrlo složen, već nastanka. Nebesko je upisano u zemaljsko, svemir je sveden na jedan grozd, kao što Blejk u zrncu pijeska vidi zrcalo vasione. Učiniti jedan grozd beskrajnim tajna je poetske alhemije o kojoj nadri-pjesnik Mićević nema blagoga ponjatija.
Moderna književnost je napala sve granice unutar kojih je ranije živjela literatura, i često ukida granicu između tropa koji, stoga, mogu imati dva ili više lica: metafora zna biti hiperbola, kao u Majakovskog, ili paradoks, kao u Valerija. U modernoj poeziji, koja je dinamizovala sva pjesnička oruđa, često u jednoj slici otkrivamo interakciju dva ili više tropa.
Slika “beskrajnog grozda” fuzija je apsolutne metafore i paradoksa. Metaforu nije teško razumjeti: ko ima mrvu mašte uzbudiće ga poredba punoće grozda sa gustoćom zvijezda, ali beskrajni grozd je i paradoks kao, recimo, Desničino “zimsko ljetovanje”: nema takvih grozdova, ni takvih ljetovanja, nigdje osim u književnosti: zvjezdani grozd koji je beskrajan, jer je metafora vasione, proizveden je pjesničkim sredstvima, ali djeluje gotovo realistično! Stvar je krajnje prosta: nebo mu liči na grozd, a pošto zna da je beskrajno, grozd proglašava beskrajnim, ali ovo ne kapira Mićević koji će pjesnik biti kad kukavica prne. Zato pada u vodu sve što je, padajući u vatru, nabrbljao o pridjevu “beskrajan”, jer kuša da dokaže nedokazivo. Ponavljam ono što sam rekao na Jegrovićevom portalu: iz mog teksta od 50 strana, u kojem sam ga rasturio ko bugarsku skupštinu, Mićević ne može pobiti ni pasus!
Kad smo kod Valerija, evo stiha iz njegove poeme “Skica zmije”! (Ébauche d’un serpent): “Où l’oisive et l’Ève suave / s’engage en de vagues dangers!”! što znači: “Gdje se dokona i nježna Eva upliće u maglovite opasnosti!”!. Kolja Mićević, veliki znalac francuskog jezika, ovaj stih je preveo ovako: “gde lenjiva i Eva blaga kroz opasne se bori vale”!, što je bjelodan dokaz da ga nije razumio, pa je prislio mene, koji ne znam francuski, da ovom romanisti dajem jezčke poduke: posljednje dvije riječi originala, musje, naopako si shvatio, jer “de vagues”! nije imenica (“vali”) već pridjev (“neodređen, maglovit”), a “danger”! nije pridjev (“opasan”) već imenica (“opasnost”), a kad bi “vagues”! bili vali, morali bi biti “dangereuses”! (“opasni”!). Jesi li ukapirao? Nisi? Onda mrš iz učionice!
*
o-prevodilackom-carobnjaku-iskosa-1
o-prevodilackom-carobnjaku-iskosa-2