A mene dragost ove krvi uze, I ćutio sam kaplje kao suze. Ivan Goran Kovačić, Jama
Krv je, nebrate moj, riječ smrti kad vrisne na mojim ili tvojim rukama; a pjesma života, sestro moja, kad zašumi, kad se zapjenuši, puna dragosti, u tvom ili mome srcu.
Moje svijetlo trne pred zavjesom od krvi iza koje, kad sklopim oči, nestane svijet. Nestane i umukne: jer previše je mračna, previše hučna ta sudbonosna riječ, krv.
I moja tama, i tvoja tama, nebrate moj, zacaruju u nama, jer krv, taj crveni mrak u nama, na nečiji bezumni doziv traži svoju zlu slobodu.
Blaženu zoru, sestro moja, kad smo se budili sa krvlju u sebi bistrom i šumnom kao planinski potok, oduzeše nam, ili smo to sami učinili, jer oslušnimo svoja srca: zar krv, bez dragosti, ne podivlja u njima, zar ta okrutna srca ne počinju tući u ritmu bojnih bubnjeva?
Noć su meni ispunili morama, naselili truplima i jamama iz kojih me zaziva, iz kojih me preklinje i užasava mrtva krv što vapi za životom. Ali tko je to učinio ako ne ja sam, ako ne moj san o krvi?
Iskopali su mi grob da u nj smjestim tebe, krvni nebrate moj, i tebe, voljena sestro moja, pa da na kraju u nj i sam, krvav, legnem.
Sa sretnim danima kad je u mom domu zlatni prah treperio u traku sunca a zvijezde nad njim ispisivale godine mirnog tijeka krvi u mojim žilama – gotovo je, živote moj, jer je opet došlo ono staro vrijeme smrti bez naricaljki, pogreba i opijela.
Vidom više ne mogu pratiti krvotoke svijeta do njihovih strašnih uvira, ni sluhom slijediti huk njihovih rujnih slapova, jer moje su tijelo, moja su čula iznurili tako obični, a ipak tako okrutni dani, mjeseci, godine. Čujem i vidim samo zloslutnu krv u sebi.
Iz očinjih jama zjapi mrak. O, reci mi, krvi moja, da li će iz njih ikad više zasjati slika proljeća?
Krv
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.
Ivan Goran Kovačić, Jama
Krv je, nebrate moj, riječ smrti kad vrisne na mojim ili tvojim rukama; a pjesma života, sestro moja, kad zašumi, kad se zapjenuši, puna dragosti, u tvom ili mome srcu.
Moje svijetlo trne pred zavjesom od krvi iza koje, kad sklopim oči, nestane svijet. Nestane i umukne: jer previše je mračna, previše hučna ta sudbonosna riječ, krv.
I moja tama, i tvoja tama, nebrate moj, zacaruju u nama, jer krv, taj crveni mrak u nama, na nečiji bezumni doziv traži svoju zlu slobodu.
Blaženu zoru, sestro moja, kad smo se budili sa krvlju u sebi bistrom i šumnom kao planinski potok, oduzeše nam, ili smo to sami učinili, jer oslušnimo svoja srca: zar krv, bez dragosti, ne podivlja u njima, zar ta okrutna srca ne počinju tući u ritmu bojnih bubnjeva?
Noć su meni ispunili morama, naselili truplima i jamama iz kojih me zaziva, iz kojih me preklinje i užasava mrtva krv što vapi za životom. Ali tko je to učinio ako ne ja sam, ako ne moj san o krvi?
Iskopali su mi grob da u nj smjestim tebe, krvni nebrate moj, i tebe, voljena sestro moja, pa da na kraju u nj i sam, krvav, legnem.
Sa sretnim danima kad je u mom domu zlatni prah treperio u traku sunca a zvijezde nad njim ispisivale godine mirnog tijeka krvi u mojim žilama – gotovo je, živote moj, jer je opet došlo ono staro vrijeme smrti bez naricaljki, pogreba i opijela.
Vidom više ne mogu pratiti krvotoke svijeta do njihovih strašnih uvira, ni sluhom slijediti huk njihovih rujnih slapova, jer moje su tijelo, moja su čula iznurili tako obični, a ipak tako okrutni dani, mjeseci, godine. Čujem i vidim samo zloslutnu krv u sebi.
Iz očinjih jama zjapi mrak. O, reci mi, krvi moja, da li će iz njih ikad više zasjati slika proljeća?