Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, nije imala braće. Ustvari, ne da ih nije imala – imala ih je. I to šest! Ali ih je sve do jednog pogubila još čim bi prohodali, prosmijali se i počeli slagat prve riječi – još u ranom djetinjstvu pokosi ih neprebolna; najednom ih obuzme vatra, zanemognu i – tak!
Najduže poživi Bećo, on se nekako borio do četvrte, pa se u četvrtoj i on pobele početkom marta i treću noć od kako pade na postelju, negdje ispred zore, ispijehnu.
Bisa, majka moje majke, bila je tvrđa od kamena – od velike tuge srce postane komad hladnog čelika – ali bi pala kraj mrtvog djeteta, dugo ga stiskala uz prsa, a kao da je govorila: ne, ti nisi umro, o sine moj, evo ti – podoj, pa prograji, ne savijaj me u ćefine, dijete milo…
Skoro uvijek prva bi vrata otvorila sestra Begija i vidjevši kako čvrsto u naručju drži mrtvo dijete, prišla bi, poljubila je, milovala joj kosu i molila da se ne sekira. – Bog je milostiv i biće muške djece. I ona se nadala, nadala, nadala… I davao je Bog mušku djecu – ali i uzimao!
Nema šta nije činila i gdje sve nije stigla majka moje majke ne bi li sačuvala muško. Kod mula – Dema u Bistricu, vodili je do Peći, slivale se strave – gledalo u olovo, otvarali joj, kurbani se klali…
I sve bi uzalud, a uz njih – šest njenih sinova, umrije i još jedna sestra, ime joj bješe Hava, prelijepa djevojčica i svi su se složili da ljepše dijete nije rođeno u cijeloj Goduši, a ni u okolnim bihorskim selima, u kojima ne da se nijesu rađala lijepa djeca – rađala su se, ali Hava bješe upis, ko sve što je Bog bješe obilježio da, čim prve korake pruži, krene Njemu – slava Njegovoj milosti. Eto takva je bila djevojčica Hava.
Bože moj premili, pa cijelog života, majka moje majke, hodala je bremenita, jer je uz njih sedmoro što umriješe rodila i još šest kćeri koje doživješe da vide i djecu od svojih unučadi! Reklo bi se – duboka starost, a nije, već su se rano udavale, brzo dobijale djecu, koja su se rano ženila i udavala, te i ona rano dobivala djecu i tako redom. Nekako, nije se znalo ni kad prije stignu za udaju i ženidbinu i za godinu proplače.
Uz to što je svake druge godine hodila bremenita, majka moje majke je žnjela, plela, muzla golemo stado ovaca – nikad manje od pedeset, tri krave i bar jednu kozu – jer kozje mlijeko, od kako je papre niklo u goduškim stranama, imaše posebnu cijenu i čuvaše se za lijeka, pa je još češljala vunu, ispredala pletivo, tkala, i opet stizala da namlati kleke za kiselu vodu koju moj djed, a njen čovjek Amiraga – hajaše više od svega poslije večere, a i u dugim zimskim noćima kad stisne bihorska zima, volio je popiti klekovu vodu. Pio bi tako kleku sve dok se ne bi ubambrečio. Ona je to znala i ugađala mu. Brala je i šipurke koji su se crvenili u ogradama prema vodi, sušila ih u hladu iza hambara i od njih zimi pravila čajeve – čim bi se koje od djece zarumenilo, ibrik se punio vodom, a, pošto bi voda zagrgoljila, u nju je sipala crvene sasušene plodove.
Znači moja je majka imala braću, ali, kada sam se ja nanožio, kada stigoh da slušam i razbiram ono što je zborila moja dobra mati – njih nije bilo. Umjesto njih na goduškom groblju Glavica bilo je šest humčica braće moje majke i jedna njene sestre Have, Bog ih dženetio.
Ono kad se oduža noć, ono kad se sve smiri i na polju zaveže tama za namete, a na ekseru između prozora, pa malo iznad, žmirka petrolejka, mi djeca tada vidimo našu majku kako sjedi na malom tronošcu blizu šporeta razvezuje šamiju, pušta je niz krilo, i plače! Plače tako naša majka, a mi je gledamo i žalimo što plače. Doduše ona bi se borila da mi to ne vidimo, jer je žalila da nas rastužuje, ali smo mi znali – razveže li šamiju, i ako joj se poče borati brada – ona to plače.
O kako je bila lijepa naša majka. Imala je dugo nježno lice i uvijek rumeno, ponajviše od planinskih vjetrova koji se po cijelu godinu nisu smirivali.
I ona je rijetko odmarala, jer – naš otac bješe naopak čovjek. Cijenili su ga svi u selu kao zgodnog domaćina i čovjeka od riječi, ali je puno tražio od naše majke. Tražio je od nje i ljubavnicu, i sluškinju u kući, i da duhanište na vrijeme poradi, i da poplasti, i da hljeb bude navakat, i da smok bude uredan i njive navrijeme požnjevene, žito okrojeno, ama sve je to od nje traženo i još mnogo toga. I sve u isto vrijeme. A on? On je, Bogme, volio i prohodat, sići do sestre Vake u Kostovac, konačiti, projahat Zekana do Godijevskih ravni, pa tamo sa Hasimom Kijametom, eglen-beglen… Pričali su, pušili i pili kahvu, a djeca slušala šta oni pričaju sve dok ih san ne bi oborio i ona nastavila sanjati o onim istim ljudima koje su njih dvojica pominjali, leđima naslonjeni na velike crvene jastuke poredane uza zid, kao tovari. Sutradan, iza podne, vratio bi se kući sa kapom pospuštenom na čelu i naša majka je bila sretna što se on vratio i što smo svi skupa u našoj maloj čatmaruši ispod čijih streha je fijukao vjetar, kao da je neko iza kuće kožnom kandžijom šibao noćnog konja.
Braća moje majke
Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, nije imala braće. Ustvari, ne da ih nije imala – imala ih je. I to šest! Ali ih je sve do jednog pogubila još čim bi prohodali, prosmijali se i počeli slagat prve riječi – još u ranom djetinjstvu pokosi ih neprebolna; najednom ih obuzme vatra, zanemognu i – tak!
Najduže poživi Bećo, on se nekako borio do četvrte, pa se u četvrtoj i on pobele početkom marta i treću noć od kako pade na postelju, negdje ispred zore, ispijehnu.
Bisa, majka moje majke, bila je tvrđa od kamena – od velike tuge srce postane komad hladnog čelika – ali bi pala kraj mrtvog djeteta, dugo ga stiskala uz prsa, a kao da je govorila: ne, ti nisi umro, o sine moj, evo ti – podoj, pa prograji, ne savijaj me u ćefine, dijete milo…
Skoro uvijek prva bi vrata otvorila sestra Begija i vidjevši kako čvrsto u naručju drži mrtvo dijete, prišla bi, poljubila je, milovala joj kosu i molila da se ne sekira. – Bog je milostiv i biće muške djece. I ona se nadala, nadala, nadala… I davao je Bog mušku djecu – ali i uzimao!
Nema šta nije činila i gdje sve nije stigla majka moje majke ne bi li sačuvala muško. Kod mula – Dema u Bistricu, vodili je do Peći, slivale se strave – gledalo u olovo, otvarali joj, kurbani se klali…
I sve bi uzalud, a uz njih – šest njenih sinova, umrije i još jedna sestra, ime joj bješe Hava, prelijepa djevojčica i svi su se složili da ljepše dijete nije rođeno u cijeloj Goduši, a ni u okolnim bihorskim selima, u kojima ne da se nijesu rađala lijepa djeca – rađala su se, ali Hava bješe upis, ko sve što je Bog bješe obilježio da, čim prve korake pruži, krene Njemu – slava Njegovoj milosti. Eto takva je bila djevojčica Hava.
Bože moj premili, pa cijelog života, majka moje majke, hodala je bremenita, jer je uz njih sedmoro što umriješe rodila i još šest kćeri koje doživješe da vide i djecu od svojih unučadi! Reklo bi se – duboka starost, a nije, već su se rano udavale, brzo dobijale djecu, koja su se rano ženila i udavala, te i ona rano dobivala djecu i tako redom. Nekako, nije se znalo ni kad prije stignu za udaju i ženidbinu i za godinu proplače.
Uz to što je svake druge godine hodila bremenita, majka moje majke je žnjela, plela, muzla golemo stado ovaca – nikad manje od pedeset, tri krave i bar jednu kozu – jer kozje mlijeko, od kako je papre niklo u goduškim stranama, imaše posebnu cijenu i čuvaše se za lijeka, pa je još češljala vunu, ispredala pletivo, tkala, i opet stizala da namlati kleke za kiselu vodu koju moj djed, a njen čovjek Amiraga – hajaše više od svega poslije večere, a i u dugim zimskim noćima kad stisne bihorska zima, volio je popiti klekovu vodu. Pio bi tako kleku sve dok se ne bi ubambrečio. Ona je to znala i ugađala mu. Brala je i šipurke koji su se crvenili u ogradama prema vodi, sušila ih u hladu iza hambara i od njih zimi pravila čajeve – čim bi se koje od djece zarumenilo, ibrik se punio vodom, a, pošto bi voda zagrgoljila, u nju je sipala crvene sasušene plodove.
Znači moja je majka imala braću, ali, kada sam se ja nanožio, kada stigoh da slušam i razbiram ono što je zborila moja dobra mati – njih nije bilo. Umjesto njih na goduškom groblju Glavica bilo je šest humčica braće moje majke i jedna njene sestre Have, Bog ih dženetio.
Ono kad se oduža noć, ono kad se sve smiri i na polju zaveže tama za namete, a na ekseru između prozora, pa malo iznad, žmirka petrolejka, mi djeca tada vidimo našu majku kako sjedi na malom tronošcu blizu šporeta razvezuje šamiju, pušta je niz krilo, i plače! Plače tako naša majka, a mi je gledamo i žalimo što plače. Doduše ona bi se borila da mi to ne vidimo, jer je žalila da nas rastužuje, ali smo mi znali – razveže li šamiju, i ako joj se poče borati brada – ona to plače.
O kako je bila lijepa naša majka. Imala je dugo nježno lice i uvijek rumeno, ponajviše od planinskih vjetrova koji se po cijelu godinu nisu smirivali.
I ona je rijetko odmarala, jer – naš otac bješe naopak čovjek. Cijenili su ga svi u selu kao zgodnog domaćina i čovjeka od riječi, ali je puno tražio od naše majke. Tražio je od nje i ljubavnicu, i sluškinju u kući, i da duhanište na vrijeme poradi, i da poplasti, i da hljeb bude navakat, i da smok bude uredan i njive navrijeme požnjevene, žito okrojeno, ama sve je to od nje traženo i još mnogo toga. I sve u isto vrijeme. A on? On je, Bogme, volio i prohodat, sići do sestre Vake u Kostovac, konačiti, projahat Zekana do Godijevskih ravni, pa tamo sa Hasimom Kijametom, eglen-beglen… Pričali su, pušili i pili kahvu, a djeca slušala šta oni pričaju sve dok ih san ne bi oborio i ona nastavila sanjati o onim istim ljudima koje su njih dvojica pominjali, leđima naslonjeni na velike crvene jastuke poredane uza zid, kao tovari. Sutradan, iza podne, vratio bi se kući sa kapom pospuštenom na čelu i naša majka je bila sretna što se on vratio i što smo svi skupa u našoj maloj čatmaruši ispod čijih streha je fijukao vjetar, kao da je neko iza kuće kožnom kandžijom šibao noćnog konja.
(Odlomak iz istoimene pripovijetke)