Iliti zašto ljudima u ovoj zemlji “loše ide” posao
Od kad živimo zajedno, spavamo na starom i oštećenom ležaju, došao je red na kupovinu novog. Idu tu razne kombinacije, mali je stan, šta kupiti a da bude multifunkcionalno, kako iskombinovati da zauzme što manje prostora i sl.
Gledajući ponudu na sajtovima širom Srbije, uvideli smo da je sve manje-više isto i da je zapravo najpovoljnije pogledati sirotu ponudu kikindskih salona, kako bismo se rešili problema transporta.
Obiđemo dva od tri postojeća salona u ovom gradu, ne nađemo ono što smo tražili jer je teško kombinovati, sviđa nam se model kauča ali nemaju odgovarajući dezen, tamo gde može da se bira dezen, ne odgovara nam model i tako dalje. Ali smo zato u salonu sa najvećom lagerskom ponudom u gradu našli garnituru koja nam se mnogo dopala – trosed, dvosed, fotelja, odličan ležaj, domaći proizvođač, jedini u kog čitava Srbija i dalje ima poverenja. Ok, nije garnitura bila u planu, tri puta je skuplja od plana, ne rešava nam nijedan od postojećih problema – nema sanduk za posteljinu, nije prostorno ekonomična, moraćemo da izbacimo više nameštaja nego što smo planirali. ali smo seli na nju i nismo mrdali.
Ključni faktor u priči bila je predivna žena koja radi u salonu, prirodno ljubazna, nenametljiva trgovkinja starog kova, koja ima talent da te privoli da prelomiš, a da se pritom ne osećaš kao da ti je ugrožen lični prostor za odluku. Otišli smo kući sa dilemom, merili, računali, prebirali i posle jednog popodneva napornog mentalnog rada vratili se u salon da kupimo garnituru – nek ide život, sviđa nam se, to je najvažnije. U salonu nam je žena izašla u susret, otvorila dušek, omogućila nam da proverimo da li je sve u redu, usput se pojavila i žena koja je delovala kao vlasnica i koja je takođe bila veoma ljubazna. Ono što je nama bilo jako važno, uzimajući u obzir da živimo na šestom spratu, jeste dostava do samog stana, što smo eksplicitno i nekoliko puta pitali i dobili odgovor da je to uračunato i da nije nikakav problem.
Postojao je još mali problem sa plaćanjem jer automat za kartice nije radio, pa smo prošetali do banke ali rešeno je, plaćeno, čekamo da nam jave kada je isporuka.
Dogovor je bio danas u 15 sati, ali je pomereno za 13, malo nezgodno pošto Bojan radi od kuće i ima zakazan sastanak u 12:30, ali avaj. Kada su momci stigli, spustila sam se dole da se javim i objasnim gde se nameštaj nosi. Bojan je na sastanku. Pre toga sam proverila da li u frižideru imamo sok i kiselu, da ponudim ljude kao što je red.
Prvo su liftom popeli stranice od troseda a dušek peške, zatim je pristigao dvosed koji su pokušali da unesu u stan držeći ga paralelno s podom, ali nije hteo da uđe jer je predsoblje usko. Gazda, koji je nosio nameštaj sa momcima, prokomentarisao je kako kauč ne može da uđe u stan i kako oni ne znaju kako će, a tek kako će trosed. I još da neće on da posle bude „što ste ga pocepali?“ Ostaviše dvosed na hodniku i odoše po trosed i fotelju. A ja u čudu, ti komentari su uneli nemir u moje misli:“Kako to misli ne može da uđe, pa kako je ušao sav ovaj nameštaj u stan? Kako to misli „pocepali“, pa zar ne odgovaraju oni za isporuku 100 % avansno plaćene robe do mesta isporuke? Neka, kad se popnu, ponudiću im kafu i sok, da malo predahnu pa ćemo da vidimo kako ćemo?“ Boki me gleda sa slušalicama na ušima i brine ga moja zabrinutost. Posle desetak minuta eto i troseda. Spuštaju ga na hodnik i gazda nastupa:
„Evo, mi vam ostavljamo na hodniku, mi to ne možemo da unesemo u stan, ne može da uđe.“
“Ali, nama je rečeno da isporučujete do stana.“
„Mi inače nosimo samo do prizemlja, ja sam Gazda, vama smo učinili uslugu za džabe, a neki su mogli i da pomognu a ne da sede i gledaju (mislio je na Bojana koji je isto tako mogao da bude u nekoj kancelariji van stana u svoje redovno radno vreme).“
E onda se tu pojavio i Bojan i počeli smo svi da vičemo i bilo je malo neprijatno, pale su neke pretnje vraćanjem para i garniture, nakon čega je gazda sa ekipom pobegao glavom bez obzira i velikom brzinom. Uspeli smo da se izvinemo momcima za neprijatnost. Pozvala sam i trgovkinju zbog iste stvari i da joj kažem da je bila sjajna, da je ta prodaja njena zasluga, ali da ne govori kupcima da je isporuka obezbeđena do kraja jer to nije istina.
Bojan i ja smo uneli sve za pet minuta i gle čuda – ušla je! Može da uđe ako imaš malo mozga u glavi.
I sad sedim u čudu.
P. S. Klasična priča, šta nije u redu a šta bi bilo. Nije u redu što sve može dok ne platiš a posle baš i ne može sve. Nije u redu da svom kupcu morališeš što nije učestvovao u tvojoj aktivnosti, koja je uračunata u cenu i da se posvađaš sa njim. U redu je čak i da ostaviš nameštaj ispred stana, ali da ne morališeš kupcu i ne insistiraš na tome da si mu učinio uslugu za džabe.
U redu bi bilo da kažeš šta stvarno može, pa ili da NE kupimo od tebe ili da nađemo način da rešimo taj problem. Bilo bi u redu da nisi šupak pa kad već prodaješ robu koja nije široke potrošnje, već se kupuje dva puta u životu, i to mladom bračnom paru, stekneš i neke stalne kupce. Nas više nećeš videti, to je sigurno!
Avantura Garnitura
Iliti zašto ljudima u ovoj zemlji “loše ide” posao
Od kad živimo zajedno, spavamo na starom i oštećenom ležaju, došao je red na kupovinu novog. Idu tu razne kombinacije, mali je stan, šta kupiti a da bude multifunkcionalno, kako iskombinovati da zauzme što manje prostora i sl.
Gledajući ponudu na sajtovima širom Srbije, uvideli smo da je sve manje-više isto i da je zapravo najpovoljnije pogledati sirotu ponudu kikindskih salona, kako bismo se rešili problema transporta.
Obiđemo dva od tri postojeća salona u ovom gradu, ne nađemo ono što smo tražili jer je teško kombinovati, sviđa nam se model kauča ali nemaju odgovarajući dezen, tamo gde može da se bira dezen, ne odgovara nam model i tako dalje. Ali smo zato u salonu sa najvećom lagerskom ponudom u gradu našli garnituru koja nam se mnogo dopala – trosed, dvosed, fotelja, odličan ležaj, domaći proizvođač, jedini u kog čitava Srbija i dalje ima poverenja. Ok, nije garnitura bila u planu, tri puta je skuplja od plana, ne rešava nam nijedan od postojećih problema – nema sanduk za posteljinu, nije prostorno ekonomična, moraćemo da izbacimo više nameštaja nego što smo planirali. ali smo seli na nju i nismo mrdali.
Ključni faktor u priči bila je predivna žena koja radi u salonu, prirodno ljubazna, nenametljiva trgovkinja starog kova, koja ima talent da te privoli da prelomiš, a da se pritom ne osećaš kao da ti je ugrožen lični prostor za odluku. Otišli smo kući sa dilemom, merili, računali, prebirali i posle jednog popodneva napornog mentalnog rada vratili se u salon da kupimo garnituru – nek ide život, sviđa nam se, to je najvažnije. U salonu nam je žena izašla u susret, otvorila dušek, omogućila nam da proverimo da li je sve u redu, usput se pojavila i žena koja je delovala kao vlasnica i koja je takođe bila veoma ljubazna. Ono što je nama bilo jako važno, uzimajući u obzir da živimo na šestom spratu, jeste dostava do samog stana, što smo eksplicitno i nekoliko puta pitali i dobili odgovor da je to uračunato i da nije nikakav problem.
Postojao je još mali problem sa plaćanjem jer automat za kartice nije radio, pa smo prošetali do banke ali rešeno je, plaćeno, čekamo da nam jave kada je isporuka.
Dogovor je bio danas u 15 sati, ali je pomereno za 13, malo nezgodno pošto Bojan radi od kuće i ima zakazan sastanak u 12:30, ali avaj. Kada su momci stigli, spustila sam se dole da se javim i objasnim gde se nameštaj nosi. Bojan je na sastanku. Pre toga sam proverila da li u frižideru imamo sok i kiselu, da ponudim ljude kao što je red.
Prvo su liftom popeli stranice od troseda a dušek peške, zatim je pristigao dvosed koji su pokušali da unesu u stan držeći ga paralelno s podom, ali nije hteo da uđe jer je predsoblje usko. Gazda, koji je nosio nameštaj sa momcima, prokomentarisao je kako kauč ne može da uđe u stan i kako oni ne znaju kako će, a tek kako će trosed. I još da neće on da posle bude „što ste ga pocepali?“ Ostaviše dvosed na hodniku i odoše po trosed i fotelju. A ja u čudu, ti komentari su uneli nemir u moje misli:“Kako to misli ne može da uđe, pa kako je ušao sav ovaj nameštaj u stan? Kako to misli „pocepali“, pa zar ne odgovaraju oni za isporuku 100 % avansno plaćene robe do mesta isporuke? Neka, kad se popnu, ponudiću im kafu i sok, da malo predahnu pa ćemo da vidimo kako ćemo?“ Boki me gleda sa slušalicama na ušima i brine ga moja zabrinutost. Posle desetak minuta eto i troseda. Spuštaju ga na hodnik i gazda nastupa:
„Evo, mi vam ostavljamo na hodniku, mi to ne možemo da unesemo u stan, ne može da uđe.“
“Ali, nama je rečeno da isporučujete do stana.“
„Mi inače nosimo samo do prizemlja, ja sam Gazda, vama smo učinili uslugu za džabe, a neki su mogli i da pomognu a ne da sede i gledaju (mislio je na Bojana koji je isto tako mogao da bude u nekoj kancelariji van stana u svoje redovno radno vreme).“
E onda se tu pojavio i Bojan i počeli smo svi da vičemo i bilo je malo neprijatno, pale su neke pretnje vraćanjem para i garniture, nakon čega je gazda sa ekipom pobegao glavom bez obzira i velikom brzinom. Uspeli smo da se izvinemo momcima za neprijatnost. Pozvala sam i trgovkinju zbog iste stvari i da joj kažem da je bila sjajna, da je ta prodaja njena zasluga, ali da ne govori kupcima da je isporuka obezbeđena do kraja jer to nije istina.
Bojan i ja smo uneli sve za pet minuta i gle čuda – ušla je! Može da uđe ako imaš malo mozga u glavi.
I sad sedim u čudu.
P. S. Klasična priča, šta nije u redu a šta bi bilo. Nije u redu što sve može dok ne platiš a posle baš i ne može sve. Nije u redu da svom kupcu morališeš što nije učestvovao u tvojoj aktivnosti, koja je uračunata u cenu i da se posvađaš sa njim. U redu je čak i da ostaviš nameštaj ispred stana, ali da ne morališeš kupcu i ne insistiraš na tome da si mu učinio uslugu za džabe.
U redu bi bilo da kažeš šta stvarno može, pa ili da NE kupimo od tebe ili da nađemo način da rešimo taj problem. Bilo bi u redu da nisi šupak pa kad već prodaješ robu koja nije široke potrošnje, već se kupuje dva puta u životu, i to mladom bračnom paru, stekneš i neke stalne kupce. Nas više nećeš videti, to je sigurno!