Nedavno je izašla tvoja zbirka poezije “Za ništa i opet sve”. U tim sabranim pjesmama opisuješ gradove koji si proputovao ili u kojima si živio. Svejedno, ta mjesta djeluju prilično imaginarno, kao da tvoj pogled u njima razotkriva ono mistično, univerzalno ili bezvremeno. Čini li ti se da poezija – više od svake druge forme književnosti – ima neposredan pristup biti stvari?
Ajmo početi s naslovom ove zbirke poezije koji je igra riječi po njemačkoj izreci “Za ništa i opet ništa”. Ona je izraz očaja. Ja ju izvrćem u pozitivu. U ovom stihu, nasuprot onom velikom Uzaludnom ljudske egzistencije, postavljam ono Sve poezije. Tako želim biti shvaćen i u tome se naravno čuje moja uvjerenost u moć poezije. Pjesništvo može, kada je dobro – što se događa u rijetkim slučajevima – proizvesti epifaniju i razotkriti ono skriveno i ono zaboravljeno. I možda umije, više od drugih književnih žanrova –proze, eseja, izvještaja – pomoću jezičnog skraćenja i zgusnuća stići do srži stvari.
Pjesmama u kojima tematiziraš mjesta istočnog Mediterana, o kojima si pisao i duže putopise, pridružuješ u ovoj zbirci ciklus o Seebecku, mjestu u Brandenburgu. Ali čak i tu pišeš pogledom putnika i stranca. To je unutrašnja poveznica svih pjesama. Jesi li uvijek putnik?
U jednoj ranoj pjesmi ima stih: “ali pisanje/ je putovanje je pobjeći bez obzira”. Što to znači? Ostaviti ono zastajanje iza sebe, oprostiti se od poznatog, reći adieu rutini. Putovanje nas čini pristupačnim, osjetljivim za boje, mirise, forme, riječi. Kada pjesme nastaju iz unutrašnje dispozicije koju ne možeš tek tako proizvesti, onda putovanje može – bar u mom slučaju – stvoriti dobar polazni položaj kako bi se ta, na kraju neobjašnjiva dispozicija proizvela. Sigurno si u pravu da putovanje, imenovanje svijeta pri putovanju, stvara unutrašnju vezu među pjesmama, bilo da je to blisko mjesto kao selo blizu Berlina ili daleko, egzotično mjesto kao Aleksandrija. U mojoj posljednjoj zbirci je i tekst o popločenom zidu u džamiji u Istanbulu. Na kraju kaže, s pogledom na nekakav empatijsko-samouvjereni Ja: “Daleko sam htio biti.” To je možda in nuce čak i moja poetika. Približavati se svačemu kao da si došao iz daleka i kao da ga gledaš prvi put.
Istočni Mediteran si jednom nazvao svojom poetičkom domovinom. Zašto je tome tako?
Istočni Mediteran dio je moje biografije. Mnogo sam godina živio na Cipru i u Istanbulu, svako malo sam bio u Aleksandriji, u Bejrutu i na Siciliji. Ali najznačajnije godine bile su godine moje mladosti u Tunisu, od 1956. do 1961. Kad si u tom dobu, u najvećoj mjeri posjeduješ onu pristupačnost o kojoj sam govorio. Taj sjevernoafrički svijet bio je blještav, bio je lijep i čulan, nudio se. U to vrijeme naučio sam sve o najsvjetlijoj trenutačnosti i o prolaznosti. Iz slika vezanih uz Tunis moja se poezija hrani sve do danas.
Prije ciklusa “Štake i zvečke” stavio si izreku Sv. Augustina “Ja sam ono čega se sjećam.” Iz tvojih pjesma se ionako može iščitati pitanje što će na kraju naših života ostati od našeg djelovanja, što je imalo smisla, što ne, što je bila prividna slika i čega će se drugi sjećati. Može li poezija dati odgovor na to pitanje?
Za mene je pjesnik čovjek sjećanja, a pjesma je dokumentacija koja, ukoliko ima formu, može trajati kao stela nad pepelom nekog kratkog ili dužeg trenutka življenja. Ne vrijedi to samo za deskriptivnu pjesmu nego i za filozofsku: dokumentacija jedne refleksije. Obično je ionako jedno amo-tamo među vrstama, od percepcije ljubavne geste do štafetne utrke ponavljanja, od prolaznosti do kontaminirane realne lagune. A riječi, kada se pjesma jednom uputi, takoitako daju svoje prijedloge.
Da se vratimo sjećanju: Više od putovanja moje pjesme veže sjećanje. Znači, ono što ostaje od zaboravljanja.
Nisi samo pjesnik nego i jedan od najvrsnijih poznavatelja poezije dvadesetog stoljeća. Osim toga prevodiš. Ti si se, međutim, pored stvaranja i prevođenja književnosti dugo bavio praktičnim i političkim djelovanjem u kulturnom životu, kao menadžer, kao direktor berlinskih Festspiele ili kao dugogodišnji direktor Goethe instituta. Jesi li i danas zainteresiran za taj rad?
Kad bih trebao obuhvatiti svoj život jednom riječju, rekao bih: prevođenje. To je s jedne strane, u užem smislu, književno prevođenje, znači prenošenje američke, engleske i francuske poezije na moj jezik, njemački jezik. To prevođenje Johna Ashberrya, Wallaca Stevensa ili Loranda Gaspara čin je ljubavi, naklonosti prema drugom pjesniku i svaka od tih usluga iz ljubavi zahtijeva puno vremena. Ali i u drugim poslovima kojim sam se bavio uvijek se radilo o posredovanju, o prenošenju drugih kultura u njemačku, o predstavljanju njemačke kulture u inozemstvu, sveukupno o boljem razumijevanju estetskih razlika. I danas, kada sam „slobodni“ autor, kako se kaže u Njemačkoj, to me strašno zanima. Ja i dalje pokušavam, bez velike organizacije poput Goethe instituta, da ono što vidim u drugim zemljama i što me oduševljava, dovedem ovamo, i obrnuto: da umjetnike, skadatelje, autore koji rade u Njemačkoj predstavljam drugdje. Iako se ono ovdje i ono tamo u globaliziranom svijetu sve manje razlikuje, mislim da taj rad posredovanja ima smisla. Jer pored digitalnog i virtualnog, u biti je riječ o neposrednom susretanju, o radu na duši, ako to smijem tako staromodno reći.
Intervju je objavljen u književnom prilogu “Luxemburger Tageblatt“ u srpnju 2016.
“Svjetlucanje jezika”
Intervju s Joachimom Sartoriusom
Nedavno je izašla tvoja zbirka poezije “Za ništa i opet sve”. U tim sabranim pjesmama opisuješ gradove koji si proputovao ili u kojima si živio. Svejedno, ta mjesta djeluju prilično imaginarno, kao da tvoj pogled u njima razotkriva ono mistično, univerzalno ili bezvremeno. Čini li ti se da poezija – više od svake druge forme književnosti – ima neposredan pristup biti stvari?
Ajmo početi s naslovom ove zbirke poezije koji je igra riječi po njemačkoj izreci “Za ništa i opet ništa”. Ona je izraz očaja. Ja ju izvrćem u pozitivu. U ovom stihu, nasuprot onom velikom Uzaludnom ljudske egzistencije, postavljam ono Sve poezije. Tako želim biti shvaćen i u tome se naravno čuje moja uvjerenost u moć poezije. Pjesništvo može, kada je dobro – što se događa u rijetkim slučajevima – proizvesti epifaniju i razotkriti ono skriveno i ono zaboravljeno. I možda umije, više od drugih književnih žanrova –proze, eseja, izvještaja – pomoću jezičnog skraćenja i zgusnuća stići do srži stvari.
Pjesmama u kojima tematiziraš mjesta istočnog Mediterana, o kojima si pisao i duže putopise, pridružuješ u ovoj zbirci ciklus o Seebecku, mjestu u Brandenburgu. Ali čak i tu pišeš pogledom putnika i stranca. To je unutrašnja poveznica svih pjesama. Jesi li uvijek putnik?
U jednoj ranoj pjesmi ima stih: “ali pisanje/ je putovanje je pobjeći bez obzira”. Što to znači? Ostaviti ono zastajanje iza sebe, oprostiti se od poznatog, reći adieu rutini. Putovanje nas čini pristupačnim, osjetljivim za boje, mirise, forme, riječi. Kada pjesme nastaju iz unutrašnje dispozicije koju ne možeš tek tako proizvesti, onda putovanje može – bar u mom slučaju – stvoriti dobar polazni položaj kako bi se ta, na kraju neobjašnjiva dispozicija proizvela. Sigurno si u pravu da putovanje, imenovanje svijeta pri putovanju, stvara unutrašnju vezu među pjesmama, bilo da je to blisko mjesto kao selo blizu Berlina ili daleko, egzotično mjesto kao Aleksandrija. U mojoj posljednjoj zbirci je i tekst o popločenom zidu u džamiji u Istanbulu. Na kraju kaže, s pogledom na nekakav empatijsko-samouvjereni Ja: “Daleko sam htio biti.” To je možda in nuce čak i moja poetika. Približavati se svačemu kao da si došao iz daleka i kao da ga gledaš prvi put.
Istočni Mediteran si jednom nazvao svojom poetičkom domovinom. Zašto je tome tako?
Istočni Mediteran dio je moje biografije. Mnogo sam godina živio na Cipru i u Istanbulu, svako malo sam bio u Aleksandriji, u Bejrutu i na Siciliji. Ali najznačajnije godine bile su godine moje mladosti u Tunisu, od 1956. do 1961. Kad si u tom dobu, u najvećoj mjeri posjeduješ onu pristupačnost o kojoj sam govorio. Taj sjevernoafrički svijet bio je blještav, bio je lijep i čulan, nudio se. U to vrijeme naučio sam sve o najsvjetlijoj trenutačnosti i o prolaznosti. Iz slika vezanih uz Tunis moja se poezija hrani sve do danas.
Prije ciklusa “Štake i zvečke” stavio si izreku Sv. Augustina “Ja sam ono čega se sjećam.” Iz tvojih pjesma se ionako može iščitati pitanje što će na kraju naših života ostati od našeg djelovanja, što je imalo smisla, što ne, što je bila prividna slika i čega će se drugi sjećati. Može li poezija dati odgovor na to pitanje?
Za mene je pjesnik čovjek sjećanja, a pjesma je dokumentacija koja, ukoliko ima formu, može trajati kao stela nad pepelom nekog kratkog ili dužeg trenutka življenja. Ne vrijedi to samo za deskriptivnu pjesmu nego i za filozofsku: dokumentacija jedne refleksije. Obično je ionako jedno amo-tamo među vrstama, od percepcije ljubavne geste do štafetne utrke ponavljanja, od prolaznosti do kontaminirane realne lagune. A riječi, kada se pjesma jednom uputi, takoitako daju svoje prijedloge.
Da se vratimo sjećanju: Više od putovanja moje pjesme veže sjećanje. Znači, ono što ostaje od zaboravljanja.
Nisi samo pjesnik nego i jedan od najvrsnijih poznavatelja poezije dvadesetog stoljeća. Osim toga prevodiš. Ti si se, međutim, pored stvaranja i prevođenja književnosti dugo bavio praktičnim i političkim djelovanjem u kulturnom životu, kao menadžer, kao direktor berlinskih Festspiele ili kao dugogodišnji direktor Goethe instituta. Jesi li i danas zainteresiran za taj rad?
Kad bih trebao obuhvatiti svoj život jednom riječju, rekao bih: prevođenje. To je s jedne strane, u užem smislu, književno prevođenje, znači prenošenje američke, engleske i francuske poezije na moj jezik, njemački jezik. To prevođenje Johna Ashberrya, Wallaca Stevensa ili Loranda Gaspara čin je ljubavi, naklonosti prema drugom pjesniku i svaka od tih usluga iz ljubavi zahtijeva puno vremena. Ali i u drugim poslovima kojim sam se bavio uvijek se radilo o posredovanju, o prenošenju drugih kultura u njemačku, o predstavljanju njemačke kulture u inozemstvu, sveukupno o boljem razumijevanju estetskih razlika. I danas, kada sam „slobodni“ autor, kako se kaže u Njemačkoj, to me strašno zanima. Ja i dalje pokušavam, bez velike organizacije poput Goethe instituta, da ono što vidim u drugim zemljama i što me oduševljava, dovedem ovamo, i obrnuto: da umjetnike, skadatelje, autore koji rade u Njemačkoj predstavljam drugdje. Iako se ono ovdje i ono tamo u globaliziranom svijetu sve manje razlikuje, mislim da taj rad posredovanja ima smisla. Jer pored digitalnog i virtualnog, u biti je riječ o neposrednom susretanju, o radu na duši, ako to smijem tako staromodno reći.
Intervju je objavljen u književnom prilogu “Luxemburger Tageblatt“ u srpnju 2016.