Autobusni ljudi

Neki prizori nikada ne mogu nestati iz sećanja, valjda zato što postaju metaforom jednog života. Visoki je avgust ogavne godine hiljadu devetsto devedeset i prve, između tzv. Srba i tzv. Hrvata već se nepopravljivo zakuvalo, mrtve su se glave već počele otkotrljavati sa matičnih im telesa, a ti putuješ autobusom, beše Nišekspres, u neke svoje civilne i nestvarne i već i tebi pomalo nejasne svrhe, osim ako to naprosto nije još jedan uzaludan pokušaj sastavljanja rašivenih šavova sopstvenog života. A putuješ baš od jednih ka drugima, drumom i cestom koju je prozvalo autoputem bratstva i jedinstva, a što ti je u tom trenutku samo dokaz da te magijske formule nazivanja ništa ne vrede, da nije dovoljno imenovati stvari da bi im time odredio i karakter.

Autobus se izvlači iz Beograda, prolazi aerodrom, Šimanovce, Pećince, Rumu, Mitrovicu, i kako se više bliži Ono Nešto što užasava svojom težinom neke potmule pretnje, nečega novog u čemu nam sada valja razabrati se, tako je i žamora sve manje među putujućima, na koncu i majstor gasi muziku, i u zonu granice pristižemo u mrtvoj tišini, čuje se samo zunzaranje one poslovične muve koja stanuje u ovakvim rečenicama ne bi li svojim upadljivo zujavim prisustvom ilustrovala dubinu i strašnoću tišine koja je zavladala među ljudima. Tja, granica još nije zvanično granica, nema još “graničnog prelaza”, ali takve su granice, one koje Samo Što Nisu, nekada i najčvršće i najopasnije, baš kao granice u stanu između onih koji se upravo razvode, uz pomoć letećeg kućnog mobilijara. Nađeš li se između njih, svašta ti može doleteti u glavu.

Srpska policija blizu granice skida iz autobusa trojicu ili četvoricu kosovskih Albanaca. Oni ne mogu dalje, u Hrvatsku, jer ih se valjda sumnjiči da idu tamo ne bi li se priključili “zengama”, baš kao da su se policjoti prejeli “Odjeka i reagovanja”, ili na šta je već nacija kiselo podrigivala tih užasnih dana. Svi ćutimo, niko se ne buni, svako je zabrinut nad sopstvenim svrhama, pusti đavola i ne poteži ga za rep, ne skreći mu pažnju na sebe, vidiš da je zainteresovan za nekog drugog, neka se najede iz tuđeg tanjira. Ni tri meseca kasnije, ratno je besnilo već na svom postvukovarskom vrhuncu, mog oca i mene tako će hrvatska policija na samoj granici, na Savi kod Šamca, skinuti sa autobusa koji ide u Bosnu, jer u Srbiju se direktno već uveliko ne može, i niko se ne buni što autobus Kroacijatransa odlazi dalje bez nas, a i zašto da se buni, kad je đavo zamahnuo repom na nekog drugog. I tako autobus odlazi bez nas, u zimsku i još mirnu Bosnu, pretposlednjeg dana te 1991, njegova mi odlazeća auspušna guzica veselo isprđuje oblak izduvnih gasova u lice, i mi ostajemo tu, pred Nedostižnim Mostom, na dvadesetak kilometara od fronta, da nekim poviše naoružanim i pomalo opasnim ljudima koji bi po jednom neljudskom poretku stvari odjedared imali biti naši novi neprijatelji objasnimo zašto je sve u vezi s nama tako prokleto sumnjivo, naša imena i adrese, naši putevi i ciljevi, naše profesije i šta već sve može biti sumnjivo u vremenima u kojima je sve sumnjivo, a najsumnjivije je ako ništa određeno nije sumnjivo.

Ovakvih, i mnogo grđih priča iz Strašnih Godina ima na hiljade. Pesnikinja Vesna Biga, i sama iz sekte večito putujućih “među zavađenim narodima” (Mile Stojić), posvetila im je divnu knjigu od koje sam za ovu priliku pozajmio naslov. Autobusni ljudi su proleterski siročići jedne ubijene zemlje, onaj nestalni ljudski višak koji se stalno premeće amo-tamo, ne pripadajući do kraja ni Ovima ni Onima, a bogme ni Nekim Trećim, to su oni ljudi koji, kakvu god granicu u prostoru da povučeš, uvek imaju nekoga ili nešto tamo, s druge strane, a ima ih – takvi su najgori – koji ti čak ne bi ni umeli objasniti šta im je to tačno ostalo sa one druge strane, ali osećaju da nešto svakako jeste pa vazda putuju tragajući za tim nečim.

Dumam o svemu ovome u danima dok se na granici Srbije i Kosova odvija još jedna od tih postjugoslovenskih drama sa autobusima i autobusnim ljudima, koji nekako nikako ne pripadaju jednome mestu, nego bi se stalno muvali nekuda, smetajući Ozbiljnim Državotvornim Facama koje dežuraju na graničnim prelazima, nedremano čuvajući ono parče zemlje koje su prozvali svojim od te dvonožne infekcije, od tih autobusnih ljudi koji nikako da se skrase.

Ovo nije priča o tome ko je “u pravu” među tim ljudima koji povlače granice između Jednih i Drugih, i nameću pravila kako se između njih ima saobraćati, ako se baš mora, a bezbeli bi bolje bilo bez toga. Ovo je, naprotiv, ljubavna posveta autobusnim ljudima, tim zbunjenim i preplašenim, bez krivice krivim posednicima pasoščića svih tih nakonjugoslovenskih državica i poludržavica, a koji i dalje idu za svojim običnim ljudskim svrhama od Ovamo do Onamo i nazad, sa svim tim svojim čudnim imenima i naglascima, sami i goli na svetu, onako kako si sam i go samo pred smrću, ali bogme i pred njenim možda malo preranim glasnicima, koji uvek nose neke muškobanjaste uniforme, kao neki veliki dečaci koji bi da budu strašni. Pa i jesu strašni, jer strašno je ono što je iza njih, kako god se to zvalo ispred ili iza tačke u prostoru koju mrzovoljno čuvaju od nas, od autobusnih ljudi.

Teofil Pančić 01. 09. 2011.