Sjećam se dobro prve stvari na koju sam pomislio prelazeći (prvi put) prag pariške “Svete Bogorodice”. “Sad bi ovdje trebala biti moja baka…!” Stoljeće je istjecalo u svojoj posljednjoj godini, pretovarenoj proročanstvima i neostvarenim apokalipsama. Sjećam se da mi je baka 30-ak godina prije počela jadikovati kako će svijet završiti 2000. godine. Računao sam da ću tada imati trideset i tri godine i biti star i nisam se jako bojao. Moja baka, pokoj joj duši, umrla je točno te 2000. godine, nekoliko mjeseci prije moga prvog putovanja u Pariz. Ponekad je kraj svijeta, stoljeća i tisućljeća uistinu nešto osobno.
Ali ovo je priča o nečemu drugom. U vrijeme kad je za mene “pariška Sveta Bogorodica” još postojala jedino kao knjiga, bilo mi je devet godina, čitao sam ushićeno baki pojedine stranice, ona je coktala jezikom što je pojačavalo zadovoljstvo mojim čitanjem, i tada sam čvrsto obećao da ću je jednog dana odvesti u Pariz da zajedno vidimo katedralu.
Ako ona uistinu postoji. Tridesetak godina poslije stajao sam u hladnome polumraku i bilo mi je jasno da sve to gledam i zbog bake. Nisam je uspio tu dovesti i sad sam sve gledao kroz još jedne, njezine oči. Zavaravao sam osjećaj krivnje mišlju da se njoj ova katedrala u stvarnosti nikako ne bi svidjela. Zamislio sam kako stoji do mene, sva u crnom, s rupcem, sitna, slaba, uplašena čudovišnim prostranstvom. Njezin Bog nije živio ovdje. On je bio običan djeda Bogo, starac poput nje, i živio je u seoskoj crkvici, kamo je moja baka išla svaki dan, maloj, toploj, oličenoj, s nekoliko ikona posivjelih od dima. Tako sam se umirivao, ali znao sam da to ne mijenja moje propušteno obećanje i još jednu neostvarenu želju moje bake, da putuje. Cijeli svoj život ostala je između zidova svoje seoske kuće. Istina je da ih nikada nije uspjela napustiti. Ali je ispitivala svakoga tko je išao do susjednoga sela ili grada (kamo drugo da putuješ u ono, ili pak u ovo doba?), o najsitnijim pojedinostima svojeg putovanja.
Dogodilo joj se jedno putovanje na more, ali ustvari vrlo nesretno. Jedne jeseni, nakon skupljanja ljetine i tamo nekih skupljanja prekomjernih postotaka norme, nagradiše ih jednodnevnom ekskurzijom na more. Malo je bilo onih koji su ga do tada vidjeli. Nakrcali su cijelu žensku brigadu u kamion koji ih je inače vozio na polje. Istovarili su ih direktno na plaži. Mogu si ih zamisliti, odjevene u najnoviju odjeću i pregače, strogo zakopčane do grla, zabrinute i zbunjene golim tijelima ljudi na plaži. Mojoj baki, samo kad je vidjela tu “veliku vodu” kako se ljulja pred njezinim očima, odmah je pozlilo. I tako je ostala u kamionu, odjevena u crninu, s rupcem na glavi, leđima okrenuta moru.
Negdje krajem 50-ih godina već minuloga stoljeća, moj otac, tada petnaestogodišnji mladić, čvrsto je odlučio putovati po svijetu. Nagutao se avanturističkih romana, većinom objavljenih prije komunizma, i jednoga dana objavio je mojoj baki da želi vidjeti svijet, nepoznate zemlje i općenito da želi napustiti selo. Moj otac nije niti pretpostavljao da je svijet o kojemu je toliko maštao 50-ih godina bio zaključan s obiju strana vrata. Ne možeš ni izaći otamo, niti ući unutra. Veliki svijet protezao se do jednoga socijalističkog logora. To kao prvo, a kao drugo – i za taj mali logor moja baka nije imala novca. Ona je sa svoje strane opet umirivala oca sljedećom utjehom koja zaslužuje pozornost. Savjetovala mu je da malo pričeka, dok ne postane vojnik, i dala mu primjer moga djeda.
Pričala mu je kako je on kao vojnik obišao pola svijeta. Mislila je na Srbiju i Mađarsku, konkretnije nekoliko određenih mjesta, za vrijeme II. svjetskog rata, u kojemu je moj djed sudjelovao. To je bilo njegovo obilaženje pola svijeta za cijeli život. Ali naivna utjeha ili proročanstvo moje bake nije se dogodilo i otac, hvala Bogu, nije uspio vidjeti svijet kao vojnik.
Vidio ga je poslije, sedamdesetih, našavši se u jednoj skupini putnika za Finsku. Uključili ga u posljednji trenutak jer se netko od predviđenih putnika razbolio. Dopustili su mu da se opskrbi nevjerojatnim iznosom od pet dolara (slovima pet) za boravak ondje – toliko su kod nas dopuštali u to vrijeme. Zamislite bugarsku grupu koja cijeli tjedan obilazi Helsinki s pet dolara u džepu i izračunajte koliko su muzeja, galerija i kavana posjetili. Naravno, i moj otac je, kao i svi ostali, legalno nosio jednu bocu konjaka i dvije-tri kutije cigareta Stjuardesa. Uz mnogo srama uspio ih je zamijeniti za komad tkanine za moju majku i šest zelenih finskih čaša koje su još u upotrebi.
Svatko, tko je u to doba putovao u inozemstvo, može ispripovijedati mnogo priča u kojima se stid i smijeh prelijevaju jedno u drugo. Otprilike otad potječe ona priča koja se uvijek kazuje s lagano utišanim glasom da smo mi ovdje sretni jer ne znamo koliko smo nesretni. Zadovoljstvo i poniženje što si Bugarin u inozemstvu za vrijeme socijalizma dio je tajne i traumatične osobne bugarske povijesti koja počiva nenapisana.
Postoji i drugi dio – o onima koji su maštali o svijetu i nikada ga nisu vidjeli. Ni tada, ni prije, ni poslije. Zato sada, kad putujem, gledam očima nekoliko naraštaja bliskih mi ljudi. Dijela njih već nema, a ja moram skupljati priče jer bi oni jednoga dana mogli poželjeti da im ih ispričam.
Neprihvaćeni svijet
S bugarskog prevela Ksenija Banović
Sjećam se dobro prve stvari na koju sam pomislio prelazeći (prvi put) prag pariške “Svete Bogorodice”. “Sad bi ovdje trebala biti moja baka…!” Stoljeće je istjecalo u svojoj posljednjoj godini, pretovarenoj proročanstvima i neostvarenim apokalipsama. Sjećam se da mi je baka 30-ak godina prije počela jadikovati kako će svijet završiti 2000. godine. Računao sam da ću tada imati trideset i tri godine i biti star i nisam se jako bojao. Moja baka, pokoj joj duši, umrla je točno te 2000. godine, nekoliko mjeseci prije moga prvog putovanja u Pariz. Ponekad je kraj svijeta, stoljeća i tisućljeća uistinu nešto osobno.
Ali ovo je priča o nečemu drugom. U vrijeme kad je za mene “pariška Sveta Bogorodica” još postojala jedino kao knjiga, bilo mi je devet godina, čitao sam ushićeno baki pojedine stranice, ona je coktala jezikom što je pojačavalo zadovoljstvo mojim čitanjem, i tada sam čvrsto obećao da ću je jednog dana odvesti u Pariz da zajedno vidimo katedralu.
Ako ona uistinu postoji. Tridesetak godina poslije stajao sam u hladnome polumraku i bilo mi je jasno da sve to gledam i zbog bake. Nisam je uspio tu dovesti i sad sam sve gledao kroz još jedne, njezine oči. Zavaravao sam osjećaj krivnje mišlju da se njoj ova katedrala u stvarnosti nikako ne bi svidjela. Zamislio sam kako stoji do mene, sva u crnom, s rupcem, sitna, slaba, uplašena čudovišnim prostranstvom. Njezin Bog nije živio ovdje. On je bio običan djeda Bogo, starac poput nje, i živio je u seoskoj crkvici, kamo je moja baka išla svaki dan, maloj, toploj, oličenoj, s nekoliko ikona posivjelih od dima. Tako sam se umirivao, ali znao sam da to ne mijenja moje propušteno obećanje i još jednu neostvarenu želju moje bake, da putuje. Cijeli svoj život ostala je između zidova svoje seoske kuće. Istina je da ih nikada nije uspjela napustiti. Ali je ispitivala svakoga tko je išao do susjednoga sela ili grada (kamo drugo da putuješ u ono, ili pak u ovo doba?), o najsitnijim pojedinostima svojeg putovanja.
Dogodilo joj se jedno putovanje na more, ali ustvari vrlo nesretno. Jedne jeseni, nakon skupljanja ljetine i tamo nekih skupljanja prekomjernih postotaka norme, nagradiše ih jednodnevnom ekskurzijom na more. Malo je bilo onih koji su ga do tada vidjeli. Nakrcali su cijelu žensku brigadu u kamion koji ih je inače vozio na polje. Istovarili su ih direktno na plaži. Mogu si ih zamisliti, odjevene u najnoviju odjeću i pregače, strogo zakopčane do grla, zabrinute i zbunjene golim tijelima ljudi na plaži. Mojoj baki, samo kad je vidjela tu “veliku vodu” kako se ljulja pred njezinim očima, odmah je pozlilo. I tako je ostala u kamionu, odjevena u crninu, s rupcem na glavi, leđima okrenuta moru.
Negdje krajem 50-ih godina već minuloga stoljeća, moj otac, tada petnaestogodišnji mladić, čvrsto je odlučio putovati po svijetu. Nagutao se avanturističkih romana, većinom objavljenih prije komunizma, i jednoga dana objavio je mojoj baki da želi vidjeti svijet, nepoznate zemlje i općenito da želi napustiti selo. Moj otac nije niti pretpostavljao da je svijet o kojemu je toliko maštao 50-ih godina bio zaključan s obiju strana vrata. Ne možeš ni izaći otamo, niti ući unutra. Veliki svijet protezao se do jednoga socijalističkog logora. To kao prvo, a kao drugo – i za taj mali logor moja baka nije imala novca. Ona je sa svoje strane opet umirivala oca sljedećom utjehom koja zaslužuje pozornost. Savjetovala mu je da malo pričeka, dok ne postane vojnik, i dala mu primjer moga djeda.
Pričala mu je kako je on kao vojnik obišao pola svijeta. Mislila je na Srbiju i Mađarsku, konkretnije nekoliko određenih mjesta, za vrijeme II. svjetskog rata, u kojemu je moj djed sudjelovao. To je bilo njegovo obilaženje pola svijeta za cijeli život. Ali naivna utjeha ili proročanstvo moje bake nije se dogodilo i otac, hvala Bogu, nije uspio vidjeti svijet kao vojnik.
Vidio ga je poslije, sedamdesetih, našavši se u jednoj skupini putnika za Finsku. Uključili ga u posljednji trenutak jer se netko od predviđenih putnika razbolio. Dopustili su mu da se opskrbi nevjerojatnim iznosom od pet dolara (slovima pet) za boravak ondje – toliko su kod nas dopuštali u to vrijeme. Zamislite bugarsku grupu koja cijeli tjedan obilazi Helsinki s pet dolara u džepu i izračunajte koliko su muzeja, galerija i kavana posjetili. Naravno, i moj otac je, kao i svi ostali, legalno nosio jednu bocu konjaka i dvije-tri kutije cigareta Stjuardesa. Uz mnogo srama uspio ih je zamijeniti za komad tkanine za moju majku i šest zelenih finskih čaša koje su još u upotrebi.
Svatko, tko je u to doba putovao u inozemstvo, može ispripovijedati mnogo priča u kojima se stid i smijeh prelijevaju jedno u drugo. Otprilike otad potječe ona priča koja se uvijek kazuje s lagano utišanim glasom da smo mi ovdje sretni jer ne znamo koliko smo nesretni. Zadovoljstvo i poniženje što si Bugarin u inozemstvu za vrijeme socijalizma dio je tajne i traumatične osobne bugarske povijesti koja počiva nenapisana.
Postoji i drugi dio – o onima koji su maštali o svijetu i nikada ga nisu vidjeli. Ni tada, ni prije, ni poslije. Zato sada, kad putujem, gledam očima nekoliko naraštaja bliskih mi ljudi. Dijela njih već nema, a ja moram skupljati priče jer bi oni jednoga dana mogli poželjeti da im ih ispričam.