Short cuts iz Hotela Balatura/II (Četvrta sezona, 2011)
***
Neobični hotelski gosti, stršljeni, cijeli narod, tavan
Na tavanu, do kojeg se može samo kroz rupu u plafonu, na hodniku između soba Ružmarin i Majčina dušica, držimo razne stvari koje nam ne trebaju stalno. Kreveti na rasklapanje, toaletni papir u velikom pakovanju, zimske deke, itd.
To što nam treba slagano je oko otvora tako da se ne moramo često penjati skroz na vrh i hodati po tavanu.
Iz ne znam više kojeg razloga jednoga sam se dana ovog kolovoza ipak popela gore i obišla cijeli tavan. Na kraju, obješeno na drvenu gredu u mirnom kutku, ugledam gnijezdo stršljena. U prvom sam se trenutku prestrašila, pošto nisam ni hrabrija niti bolje informirana od drugih, i čula sam već svakakve priče o stršljenima.
Prva susjeda mi kaže da ubod stršljena može ubiti čovjeka, a ta je prognoza još ozbiljnija od poslovice koja tvrdi da “sedam uboda ubijaju konja, tri čovjeka”.
Stojim pred gnijezdom i ne primjećujem nikakvu uzbunu u stršljenskom narodu zbog moje prisutnosti, nego vidim živi promet, imaju oni posla i očito im ne smetam dok stojim, šutim i gledam.
Drugi susjed govori da trebamo hitno nazvati veterinara koji će kemikalijom usmrtiti stršljene i onda zapaliti gnijezdo.
Prošla sam osnovnu i srednju školu u Njemačkoj gdje smo se, osim matematikom, fizikom i biologijom, neprestano, u svakoj od trinaest đačkih godina, bavili uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata i njemačkom odgovornosti u vezi toga. Naslušali smo se na satovima biologije i kemije priča o nacističkoj zloupotrebi biološkog, medicinskog i kemijskog znanja, na satovima njemačkog jezika čitali smo antiratne romane, na školskim izletima posjećivali konclogore i spomen mjesta širom Europe. Na satovima povijesti gledali smo dokumentarce o tragičnoj sudbini židovskog naroda, a na tjelesnom odgoju naučili smo da se ne smijemo rugati nikome, ni onom debelome i nespretnome iz našeg razreda, jer smo svi isti, i svi imamo pravo da živimo a da nas nitko ne dira. To vrijedi i za ovoga koji je malo drugačiji. Skoro pa u svakom trenutku naša nas je njemačka povijest pratila, a toliko su nas učitelji zasipali temom da me još dan danas hvata – kao vjerojatno devedeset pet posto Nijemaca moje generacije – ozbiljna nelagoda pri pomisli da bih trebala poslati bilo koga u plinske komore ili paliti nečiju kuću.
Čak i kada su stršljeni u pitanju.
Krenula sam u istraživanje tog stršljenskog naroda koji se uselio u naš hotel, a da nije ni ispunio rezervaciju. Pokazalo se da su stršljeni, kako to često biva sa članovima naroda koji nas plaši, ni upola toliko strašni kako smo mislili. Otrov im je jednako opasan kao otrov pčele ili ose. (Tko zna, možda su konja iz poslovice ipak ubile pčele?) Nisu agresivni (ako im ne pališ kuću) niti zainteresirani za ljudsku hranu. Općenito se ne motaju tamo gdje su ljudi (zato ih ne vidimo nigdje u hotelu). Potrebno je 500 uboda da bi čovjek umro od otrova stršljena. Vjerojatnost alergične reakcije jednaka je kao pri ubodu pčele ili ose. Žive samo jedno ljeto, na jednom mjestu. Onda umiru svi osim kraljice, koja odseli, traži novi smještaj, na drugom mjestu, ovdje na Jadranu vjerojatno u drugom hotelu.
“I što ćete sada poduzeti?”, pita susjeda.
“Ništa”, odgovorim, “čekat ćemo da sezona prođe, pa ćemo srediti sobu, u tom slučaju tavan, kao nakon svakog drugog gosta.”
Ovo je samo početak. Moram priznati, lako je reći da nećemo ubiti nikoga, baš nikoga, a bogami ni stršljene. Ali treba izdržati bijes i ljutnju okoline koja se osjeti ugroženom. Nije mi od velike pomoći što znam internetski sadržaj o tim insektama napamet i što naučeno ponavljam rado i veselo. Vidim već u njihovim očima da nisu sigurni bi li najprije nazvati vatrogasce da skinu gnijezdo ili psihijatra da me odvede nekamo daleko.
Stršljeni se u Europi nalaze na popisu ugroženih vrsta, u Njemačkoj je zakonom zabranjeno uništiti gnijezdo stršljena. Tko se toga ne drži, može očekivati veliku novčanu kaznu. Gnijezdo se smije u krajnom slučaju preseliti, ali i to samo s eksplicitnom dozvolom.
Ne znam, možda je to moj osobni njemački problem da me reakcija iz susjedstva, ta ljutnja zbog manjka informacija, ta želja da uklonimo, maknemo, ubijamo ono što nas plaši, bez obzira na to je li nužno ili ne, podsjeća na povijesne i aktualne situacije u kojima se takvo što događa ljudima. Možda.
Spremna sam da pomognem našim stršljenima da žive svoj stršljenski život i molim boga da u sljedećoj godini u našoj konobi ne nađem obitelj aligatora.
***
Anne-Kathrin, Njemica, recepcija
Možete li mi dati vaše dokumente da vas prijavim?, pitam.
Stigli su novi gosti. Pokazala sam im sobu. Sad čekam ovdje na recepciji.
Samo da se raspakiramo, kaže gost.
Čekat ću, mislim, valjda će brzo doći. Gledam kako vuče putnu torbu niz hodnik. Čekam i provjeravam na kompjutoru tko će danas još doći. Gost prolazi ponovno, vadi treću torbu iz auta.
Kako da ispunim to čekanje? Mogla bih gledati mailove. Jučer sam poslala tekst korektorici, inače bivša gošća hotela, pa me zanima je li već uspjela pročitati što sam napisala.
Čujem kako se vrata sobe zatvaraju iza gosta. Možda je zaboravio da ga čekam? Svejedno, nabrzinu ću pogledati poruke.
Stvarno, uspjela je, poslala mi je tekst. Sad printam i počinjem čitati. Svaka moja riječ mi je još u glavi, pa primjećujem odmah što je mijenjano.
S tekstovima mi je – pogotovo kad su napisani na hrvatskom jeziku – kao da predajem dijete nekome na čuvanje. Pošaljem tekst, uvijek nekako kasno, jer ima toliko toga drugoga za obaviti, znači, šaljem tekst, ili dijete, stojimo dadilji pred vratima, već smo zvonili, pa gledam svoga dječaka još jednom i mislim, ajme, kako izgleda, trebali smo promijeniti majcu, sva je umrljana, i hlače imaju rupu… Užasno, kako mi mali izgleda, ne mogu ga tako ostaviti, onako prljav i pun šmrklji, ali već smo zvonili. Šta ću sada? Iznutra već čujem korake. Vrata se otvaraju, a ona nas pozdravlja, veseli se djetetu, kao da ne vidi kako izgleda, kao da je najnormalnije da joj ostavim takvo čupavo derište.
I već sada znam da će me, kada se navečer vratim, dočekati posve drugo dijete. Svaki put je tako. Nevjerojatno. Dječak im leti iz kuće, meni u naručje, sav je sretan, čist i počešljan, nosi drugu majcu (odkud mu ta?). Zrači zadovoljstvom i smije se. Još je i dobio topli ručak…
I? Kako je bilo?, pitam.
Super, odgovori i skače veselo nekoliko koraka ispred mene.
Ovako je svaki put. Tako i danas.
Izvolite putovnice, reče gost.
A ja maknem ruke s teksta… neka gost vidi što sam ja napisala, a ona korigirala… neka gost čita naopačke. Smješkam mu se i radujem se što ću ispasti kao dobra mama.
Hotelski dnevnik/kolovoz
Short cuts iz Hotela Balatura/II
(Četvrta sezona, 2011)
***
Neobični hotelski gosti, stršljeni, cijeli narod, tavan
Na tavanu, do kojeg se može samo kroz rupu u plafonu, na hodniku između soba Ružmarin i Majčina dušica, držimo razne stvari koje nam ne trebaju stalno. Kreveti na rasklapanje, toaletni papir u velikom pakovanju, zimske deke, itd.
To što nam treba slagano je oko otvora tako da se ne moramo često penjati skroz na vrh i hodati po tavanu.
Iz ne znam više kojeg razloga jednoga sam se dana ovog kolovoza ipak popela gore i obišla cijeli tavan. Na kraju, obješeno na drvenu gredu u mirnom kutku, ugledam gnijezdo stršljena. U prvom sam se trenutku prestrašila, pošto nisam ni hrabrija niti bolje informirana od drugih, i čula sam već svakakve priče o stršljenima.
Prva susjeda mi kaže da ubod stršljena može ubiti čovjeka, a ta je prognoza još ozbiljnija od poslovice koja tvrdi da “sedam uboda ubijaju konja, tri čovjeka”.
Stojim pred gnijezdom i ne primjećujem nikakvu uzbunu u stršljenskom narodu zbog moje prisutnosti, nego vidim živi promet, imaju oni posla i očito im ne smetam dok stojim, šutim i gledam.
Drugi susjed govori da trebamo hitno nazvati veterinara koji će kemikalijom usmrtiti stršljene i onda zapaliti gnijezdo.
Prošla sam osnovnu i srednju školu u Njemačkoj gdje smo se, osim matematikom, fizikom i biologijom, neprestano, u svakoj od trinaest đačkih godina, bavili uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata i njemačkom odgovornosti u vezi toga. Naslušali smo se na satovima biologije i kemije priča o nacističkoj zloupotrebi biološkog, medicinskog i kemijskog znanja, na satovima njemačkog jezika čitali smo antiratne romane, na školskim izletima posjećivali konclogore i spomen mjesta širom Europe. Na satovima povijesti gledali smo dokumentarce o tragičnoj sudbini židovskog naroda, a na tjelesnom odgoju naučili smo da se ne smijemo rugati nikome, ni onom debelome i nespretnome iz našeg razreda, jer smo svi isti, i svi imamo pravo da živimo a da nas nitko ne dira. To vrijedi i za ovoga koji je malo drugačiji. Skoro pa u svakom trenutku naša nas je njemačka povijest pratila, a toliko su nas učitelji zasipali temom da me još dan danas hvata – kao vjerojatno devedeset pet posto Nijemaca moje generacije – ozbiljna nelagoda pri pomisli da bih trebala poslati bilo koga u plinske komore ili paliti nečiju kuću.
Čak i kada su stršljeni u pitanju.
Krenula sam u istraživanje tog stršljenskog naroda koji se uselio u naš hotel, a da nije ni ispunio rezervaciju. Pokazalo se da su stršljeni, kako to često biva sa članovima naroda koji nas plaši, ni upola toliko strašni kako smo mislili. Otrov im je jednako opasan kao otrov pčele ili ose. (Tko zna, možda su konja iz poslovice ipak ubile pčele?) Nisu agresivni (ako im ne pališ kuću) niti zainteresirani za ljudsku hranu. Općenito se ne motaju tamo gdje su ljudi (zato ih ne vidimo nigdje u hotelu). Potrebno je 500 uboda da bi čovjek umro od otrova stršljena. Vjerojatnost alergične reakcije jednaka je kao pri ubodu pčele ili ose. Žive samo jedno ljeto, na jednom mjestu. Onda umiru svi osim kraljice, koja odseli, traži novi smještaj, na drugom mjestu, ovdje na Jadranu vjerojatno u drugom hotelu.
“I što ćete sada poduzeti?”, pita susjeda.
“Ništa”, odgovorim, “čekat ćemo da sezona prođe, pa ćemo srediti sobu, u tom slučaju tavan, kao nakon svakog drugog gosta.”
Ovo je samo početak. Moram priznati, lako je reći da nećemo ubiti nikoga, baš nikoga, a bogami ni stršljene. Ali treba izdržati bijes i ljutnju okoline koja se osjeti ugroženom. Nije mi od velike pomoći što znam internetski sadržaj o tim insektama napamet i što naučeno ponavljam rado i veselo. Vidim već u njihovim očima da nisu sigurni bi li najprije nazvati vatrogasce da skinu gnijezdo ili psihijatra da me odvede nekamo daleko.
Stršljeni se u Europi nalaze na popisu ugroženih vrsta, u Njemačkoj je zakonom zabranjeno uništiti gnijezdo stršljena. Tko se toga ne drži, može očekivati veliku novčanu kaznu. Gnijezdo se smije u krajnom slučaju preseliti, ali i to samo s eksplicitnom dozvolom.
Ne znam, možda je to moj osobni njemački problem da me reakcija iz susjedstva, ta ljutnja zbog manjka informacija, ta želja da uklonimo, maknemo, ubijamo ono što nas plaši, bez obzira na to je li nužno ili ne, podsjeća na povijesne i aktualne situacije u kojima se takvo što događa ljudima. Možda.
Spremna sam da pomognem našim stršljenima da žive svoj stršljenski život i molim boga da u sljedećoj godini u našoj konobi ne nađem obitelj aligatora.
***
Anne-Kathrin, Njemica, recepcija
Možete li mi dati vaše dokumente da vas prijavim?, pitam.
Stigli su novi gosti. Pokazala sam im sobu. Sad čekam ovdje na recepciji.
Samo da se raspakiramo, kaže gost.
Čekat ću, mislim, valjda će brzo doći. Gledam kako vuče putnu torbu niz hodnik. Čekam i provjeravam na kompjutoru tko će danas još doći. Gost prolazi ponovno, vadi treću torbu iz auta.
Kako da ispunim to čekanje? Mogla bih gledati mailove. Jučer sam poslala tekst korektorici, inače bivša gošća hotela, pa me zanima je li već uspjela pročitati što sam napisala.
Čujem kako se vrata sobe zatvaraju iza gosta. Možda je zaboravio da ga čekam? Svejedno, nabrzinu ću pogledati poruke.
Stvarno, uspjela je, poslala mi je tekst. Sad printam i počinjem čitati. Svaka moja riječ mi je još u glavi, pa primjećujem odmah što je mijenjano.
S tekstovima mi je – pogotovo kad su napisani na hrvatskom jeziku – kao da predajem dijete nekome na čuvanje. Pošaljem tekst, uvijek nekako kasno, jer ima toliko toga drugoga za obaviti, znači, šaljem tekst, ili dijete, stojimo dadilji pred vratima, već smo zvonili, pa gledam svoga dječaka još jednom i mislim, ajme, kako izgleda, trebali smo promijeniti majcu, sva je umrljana, i hlače imaju rupu… Užasno, kako mi mali izgleda, ne mogu ga tako ostaviti, onako prljav i pun šmrklji, ali već smo zvonili. Šta ću sada? Iznutra već čujem korake. Vrata se otvaraju, a ona nas pozdravlja, veseli se djetetu, kao da ne vidi kako izgleda, kao da je najnormalnije da joj ostavim takvo čupavo derište.
I već sada znam da će me, kada se navečer vratim, dočekati posve drugo dijete. Svaki put je tako. Nevjerojatno. Dječak im leti iz kuće, meni u naručje, sav je sretan, čist i počešljan, nosi drugu majcu (odkud mu ta?). Zrači zadovoljstvom i smije se. Još je i dobio topli ručak…
I? Kako je bilo?, pitam.
Super, odgovori i skače veselo nekoliko koraka ispred mene.
Ovako je svaki put. Tako i danas.
Izvolite putovnice, reče gost.
A ja maknem ruke s teksta… neka gost vidi što sam ja napisala, a ona korigirala… neka gost čita naopačke. Smješkam mu se i radujem se što ću ispasti kao dobra mama.