(Amir Brka: Sa pjesnikova odra, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2020.)
Nakon Nebeskog nomada(2019), jedne od najznačajnijih pjesničkih knjiga južnoslavenskog govornog prostora, gdje je Amir Brka čak u 191 sonetu ne samo ovladao tom najsloženijom poetskom formom nego i isprepleo metafiziku, historiju, kulturu, egzistenciju i njen društveni kontekst, ovaj pjesnik napisao je dvije poeme: San o gradu(2020) i Sa pjesnikova odra. I dok je u knjizi soneta čovjeka osmotrio iz ugla metafizičkog nomada koji od mitskog zasnova čovječanstva putuje ka sadašnjosti, a potom pada u historiju u čijoj se tragičnosti nikad ne smiruje, da bi se, na koncu, sručio u apsurd egzistencije koji nadvladava idejom stvaranja, Brka se u poemama najprije locira u utopijsku viziju rodnog grada koja se realizira u oniričkim sekvencama, a potom i u srušenu egzistenciju Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji je postao simbolom Tešnja i njegovog kulturnog identiteta. Ako je u Nebeskom nomadu dostigao antologijske vrijednosti sonetne forme, u ovim dvjema poemama Brka potvrđujesvoju jedinstvenost u našoj savremenoj poeziji.
Postoji u poemi Sa pjesnikova odra osobena vrsta estetske i transcendentalne pravde, ili barem čežnje za njom, koju može donijeti samo poezija u svom uvjerenju da se uzdiže u prostor iznad stvarnog, pretačući u njemu tragediju u ljepotu, besmisao u estetsku nadu, smrt u vječno trajanje u jeziku; konačno: oblikujući nadu da je u jezik, i samo u njega, položen autentični oblik postojanja – nedostižan u svakom obliku stvarnosti. To je ona nada koja poeziju i čini najvišom sublimacijom ljudskog duha, jer u minimumu jezika ostvaruje maksimum poetskog mišljenja i emocije, sjedinjujući čulno i misaono u riječi kao osnovi našeg i zemaljskog i izvanzemaljskog trajanja. Ta pravda, ma kada došla, godinama ili stoljećima iza zbivanja o kojima pjeva, uređuje poredak ukupnog vremena i ljudskog iskustva u njemu, objedinjujući prošlost, sadašnjost i budućnost u cijelo nepojamno jedno, kako se kaže u ovoj poemi, ili u trovremensku dimenziju poezije, kako naglašava T. S. Eliot u svom čuvenom eseju Tradicija i individualni talenat.
Tom pravdom i čežnjom za njom obilježeno je sve u ovoj Brkinoj poemi. Ona omogućuje Musi Ćazimu Ćatiću, tragičnoj figuri bosanskohercegovačkog pjesništva, da nam se više od cijelog stoljeća iza svoje smrti ispovijeda u svojim predsmrtnim momentima, svjestan da neizlječivo bolestan piše svojoj sestri Hasni u Tešanj, jedinom prisnom biću koje mu je preostalo u skršenom životu. Ova predsmrtna ispovijest pisana je u časovima bolesničke groznice u kojoj se miješaju stvarno i fantastičko, delirij i fantazija sa bolničkom realnošću. U svojoj ispovijesti Ćatić je zagledan ne samo u smrt nego i u kompletan svoj život, ali i u ono iznad njega, u metafizički beskraj iz kojeg pjesniku tuče praznina. Jer, on je izgubio vjeru u Boga, s gorkom spoznajom da ga je Bog napustio, ili je, možda, sam sebe od Njeg odagnao, pa mu se neće ni obratiti u svojoj milosti prije smrti, niti učiniti da mu smrt bude, kad već život nije, sa islamskim imenom hairli.
Ali, ta pravda omogućuje i prekogrobno saosjećanje, čak potpuno saživljavanje onog koji piše poemu Sa pjesnikova odra, aktuelnog autora Amira Brke, sa onim što se u njoj ispovijeda, Musom Ćazimom Ćatićem. U tom saosjećanju i saživljavanju, gdje Brka postaje pomalo Ćatić, a Ćatić se izdiže iz svog vremena stapajući se unekoliko s Brkom, ostvaruje se ujevićevsko pobratimstvo lica u svemiru. U njemu je mlađi pjesnik iz svoga doba, njegovog iskustva i horizonta znanja, naprosto obgrlio starijeg pjesnika, njegovu patnju i odbačenost od svijeta, izdižući ga anđeoskom gestom iz surovih okvira realnosti u beskraj estetskog polja u kojemu su za Ćatića mogući i harmonija, i egzistencijalni smiraj, i ljubav preko granica smrti. Tu, u tom beskraju estetskog, gdje postoji jedino poezija, dokle ne dopire trošna, prizemna stvarnost, Ćatić je ovom poemom uzdignut na panteon neprolaznih, vječnih pjesnika, tamo gdje taj u svome vremenu neshvaćeni i odbačeni pjesnik i pripada, i tamo gdje ne mogu doprijeti današnje, u osnovi ideološke, prizemne manipulacije njegovim imenom i djelom. U tim manipulacijama pjesnik je sveden na ideološki znak kreatora redukcionistički zasnovanog, getoističkog i arhaiziranog, klerikaliziranog koncepta bošnjačkog kulturnog i ukupnog nacionalnog identiteta. Takav identitet kreiraju oni i onakvi koji su pjesnika za njegova kratkog života anatemizirali i osudili čak i na sahranu izvan zvaničnog religijskog groblja, tamo gdje se sahranjuju najgori otpadnici koji su porušili sve društvene norme. Zato se to tešanjsko groblje i zove Obješenica, gdje sámo ime sugerira da se u njega sahranjuju oni koji su počinili najveći mogući grijeh. Anatemisani pjesnik u Brkinoj poemi svoju gorku životnu sudbinu odbačenosti ispovijeda poredeći se sakurjakom iz čuvene Petőfijevijevoj pjesme, naglasivši da je bio progonjen poput njega u surovim društvenim okolnostima. Istodobno, on naslućuje i da će se u budućem vremenu, dugo iza pjesnikove smrti, nastaviti takav oblik progonstva:
(…) A doći će, jednom, slutim, čak i pjesnik lažni, hulja koja će me, zlobna u svom demonskom talentu, i za vječnost grozno obijediti, klevećući kako bogotvorio sam čašu… Već njegovu mržnju ćutim, i srsi me čudni, kao vaške, od njeg spopadaju…
U borbi za transcendentalnu i estetsku pravdu za Ćatića, Brka se ukazuje kao kritičar dva doba: Ćatićevog, u kojem dominiraju sile destrukcije, konzervativne i osione u svojoj moći, i našeg današnjeg, u kojem se te sile restauriraju – zauzimajući vrhove političke, akademske, kulturne i religijske moći i kreiraju redukcionistički, biopolitički tip kolektivnog identiteta, u kojem nema mjesta za istinskog, već za Ćatića svedenog na narative i simbolički imaginarij tih sila. Tako je Ćatić višestruko progonjen lik, oklevetan kao pijanac i nevjernik, neko ko je bogotvorio čašu, kako bi rekao pjesnik demonskog talenta, a onda i lik izvan normativnog narativnog polja kojim ideologija određuje granice savremenog bošnjačkog identiteta. Unutar stege ideologija Ćatić je pjesnik zarobljen u kolektivni mentalni kavez. No, ne samo on već i njegova poezija, pa Brka u svojoj saosjećanoj lirskoj gesti i potrazi za transcendentalnom pravdom dolazi kao Ćatićev dvostruki osloboditelj, a ne isključivo kao pjesnik tinovski pobratim u svemiru.
Taj dvostruki osloboditelj vidi Ćatića u njegovoj višestrukoj drami, spisateljskoj, dakle drami stvaranja, egzistencijalnoj, gdje je u prvom planu osjećaj kolektivne odbačenosti i otpadništva, drami ateizacije, u kojoj Ćatić gubi vjeru u Božanstvo, predajući se kartezijanskom logocentrizmu sa usklikom Razume ljudski, ti si boštvo moje –pri tome čelom udriv u zidove neprobojne, a sve njih natkriljuje drama spoznaje trošnosti i propadljivosti historije i drama suočenja sa smrću. Tako ostvaren, dramatski okvir poeme spaja dva vremena: današnje, u kojem Brka samjerava Ćatića unutar novog oblika kulturnog i nacionalnog identiteta, i prošlo, u kojem se zbiva Ćatićevo otpadništvo u kontekstu uspostavljanja postosmanskih formi bošnjačkog identiteta, gdje je pjesnik, kako bi rekao Enes Duraković, na razmeđu epoha, tradicije i moderne, odnosno u liminalnom vremenskom kulturnom procesu u kojemu je baš on ključna figura modernizacije bošnjačkog pjesništva, ali i pjesnik sagovornik s drugim južnoslavenskim modernistima, Matošem i Ujevićem prije svih. Na taj način i sama poema, preciznije rečeno: njen vremenski okvir, dramatski je zasnovana. I svojim okvirom i svojim unutarnjim sadržajem bazirana na principu rasta dramskog naboja, Brkina poema sva je u prepletu ispovijednog i refleksivnog, egzistencijalnog bola i poetske refleksije, da bi u finalu dosegla katarzu u ideji ljepote i izvanvremenitosti estetskog i poetskog, odnosno u Ćatićevoj predsmrtnoj viziji Orfeja, u času stvaranja novog na zgarištu starog svijeta, koji dostiže neku vrstu predsmrtne oniričke vizije cjelovitosti svevremene harmonije.
A da bi sve to postigla, Brkina poema trebala je metatekstualni okvir u kojem će se obrazložiti i njen postupak i motiv nastanka, te onirički zasnov koji služi kao mogućnost da se u procesu stvaranja iskorači iz realnog u bezvremenost estetskog prostora. Zato Brka i naglašava u Proslovu:
“Jedanput, sanjao sam kako Musa Ćazim Ćatić iz mađarskoga gradića Örkénya piše pismo sestri u Tešanj. U vojnom sanatorijumu, taj pripadnik željezničkoga odjeljenja 3. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente olovku i papir uzima na mahove – kada groznica unekoliko popusti, pa se i ruka ponešto umiri… (…)
Krajem marta 1915. beznadežno bolesni pjesnik bit će otpućen u Tešanj, rodnu kasabu svoje majke, da tu i okonča život, kako je i bilo – 6. aprila, nedugo nakon što je navršio 37 godina.
Mučan je bio taj san, želio sam da ga zaboravim. Vrijeme je proticalo, a u meni je postepeno narástao čudan pritisak, ne mogu to razjasniti… I napokon sam posegnuo za hartijom: stranice koje slijede ispisane su takoreći u hipu, kao da sam u nekakvom transu bio… No, sad više i ne znam šta je u snu Ćatić doista napisao sestri, a šta je, možda, iskrivila ili dometnula moja nesigurna ruka… To će ostati nejasno, ali ja se nadam da ću iznova moći vidjeti auru, onaj lumen nad njegovim grobom, što me od djetinjstva ozaruje…”
Iz Proslova je jasno da se ukupni tekst pisma odvija u dvostrukosti pisanja. Jedan njegov tok je ono što je Ćatić mogao napisati s obzirom na kontekst vlastite egzistencije i stanje u kojem se nalazi, a drugi pripada Amiru Brki kao aktuelnom autoru – koji iz svoje optike vodi to pismo i u njegovom emocionalnom i u njegovom refleksivnom sloju. Tako se u pismu ukrštaju dvije optike, ona fiktivnog autora, Ćatića, i ona aktuelnog autora, Brke, te, u skladu s tim, i dva vremena, njihovi duhovni i estetski obzori, a iznad svega lebdi čežnja za, kako je već naglašeno, transcendentalnom pravdom i konačnim smirajem mrtvog pjesnika u beskraju jezičkog estetskog polja.
Za prvu, Ćatićevu optiku – karakterističan je ton ispovijesti i grozničavost mišljenja, te njegova skokovitost, pa Brka, zapravo, u poemi oživljava Ćatićevo stanje groznice i mišljenje čovjeka suočenog sa neminovnošću bliske smrti. Za Brkinu optiku karakterističan je istraživački postupak, vještina intertekstualnog i metatekstualnog uobličenja poeme. U njihovom razvijanju aktuelni autor oslanja se na pjesnikovu biografiju, porodičnu historiju i odnose, te na ukupno pjesnikovo djelo, pa je on osobeni istraživač – dokumentarist pjesnikovog psihičkog stanja, estetskih stajališta, metafizičke drame, egzistencijalne muke, pozicije društvenog otpadnika, nekog ko je proglašen grešnikom što ga vladajući normativni sistem kažnjava na najsuroviji mogući način. Zato se u ovoj poemi i pojavljuju fragmenti Ćatićevih stihova, njegove metafore, simboli, ili pak refleksije koje su razasute po pjesnikovim tekstovima. Taj dokumentarno-intertekstualni sloj poeme oživljava Ćatića pjesnika u svome vremenu, u njegovim poetičkim traženjima i lomovima, da bi se ukrstio sa Brkinom imaginacijom koja ponire unutra, u Ćatićevu psihu i um, kako bi oživjela sve one drame koje se odvijaju na pjesnikovu odru.
Lucidno postavljen pjesnički postupak omogućuje Brki da kombinira dokumentarno i maštovno, oslanjajući se npr. na pjesnikov životopis iz pera Hamdije Kreševljakovića, objavljen u Novom beharu 1935. godine, gdje se i pominje Ćatićev pokušaj samoubistva, kao i težnja da bude sahranjen po islamskoj normi, želja kojoj društvena zajednica neće udovoljiti. U tom kombiniranju dokumentarnog i maštovnog Brka ostvaruje najbolje moguće učinke stapanja svoga sa Ćatićevim pjesničkim glasom, pa se stiče utisak da je pismo u cjelini napisano tako da ga je baš Ćatić pisao u predsmrtnoj groznici na bolničkom krevetu, iz perspektive cjeline svoje egzistencije i svoga ukupnog pjesničkog djela.
Ali, ukrštanje glasova i vremenskih planova u poemi omogućuje Brki da Ćatića dovede i do svog vremena, do svojih očiju praktično, te da njima osmotri vlastiti egzistencijalni i poetski udes. Zato Ćatić i može vidjeti duh historije kao proces razaranja, ubilački duh dvadesetog stoljeća, procese redukcije bošnjačkog kulturnog i nacionalnog identiteta, i izdići se iz svog vremena u osobeno hegelijanski shvaćeno nadvrijeme. A potom se iz tog nadvremena suočiti sa metafizičkom prazninom, da bi razgrnuo jednu po jednu dramu kroz koju prolazi u predsmrtnim trenucima.
Pjevao je Brka i ranije o Ćatiću. O toj intertekstualnosti u njegovoj poeziji pisali su mnogi kritičari, a naročito nadahnuto i sugestivno Milan Garić, Vojislav Vujanović i Ljiljana Šop. Naravno, nezaobilazna u tom pogledu jest Brkina pjesnička knjiga Čuvar groblja(2015), s podnaslovom Pjesme sa Ćatićem, te uz nju cijeli niz drugih pjesama. Ćatić je za Brku ono što Eliot naziva polazištem tradicije – u koju pjesnik ulazi sa svojim individualnim talentom, preslojavajući je u skladu s njim. Ali, u ovoj poemi zbilo se čudo pjesničkog uobličenja u kojem je oživljen cijeli Ćatić: i njegov život, i njegova poezija, i njegove strepnje, i njegove nade, i njegove drame. Taj cijeli Ćatić progovara ovdje ne samo glasom stradalnika, ukletog pjesnika, već i proročkim glasom u kojem se navješćuje tragedija našeg doba. On je, pri tom, u svom sveznanju – samilosni, humanistički, etički treperavi glas opomene i nade koji tješi, istodobno iskazujući ljubav i strepnju za naš svijet, s osloncem na Bosnu, taj amalgam za koji sluti da će možda nestati u kovitlacima budućnosti. Tako su njegovi strahovi, u stvari, strahovi našeg doba, a njegove muke jesu i naše, postajući u konačnici sveopćim mukama ljudskosti u dramatičnim okolnostima postojanja.
Evo kako se u Brkinoj poemi nižu Ćatićeve mnogobrojne predsmrtne drame. Obuzet slutnjama, on u groznici, u svojim skokovitim vizijama i mišljenjima, najprije vidi vlastitu smrt, a onda i propast Bosne, da bi se ta vizija propasti uopćila i prenijela na čovječanstvo u cjelini. Nije nimalo slučajno da je Bosna polazište za tu gorku i crnu viziju, jer u njoj Ćatić vidi ukrštanje historije i metafizike:
(…) A jednako slutim kako propast će bosanska krahom biti i najviših Božjih postulata, od iskona zadatih ljudima… Nesklad, nepomirljiv raskol trajno čovjekom upravlja, svijet je njegov vječnō bratoubilaštvo, mora krvi već su prolivena, umorenih sigurno je dosad više nego što ih danas na planeti diše, a najveći pokolj tek je otpočeo…
Potom toj mračnoj viziji budućnosti dodaje i ovo:
(…) U pjesmama svojim – skroman, a odvažan – takvu sam duhovnost iznijeti htio, jer sam vjerovao da je novi Eden u Bosancu skriven, Bosna da će, stoga, u ljubavi sve različne ljude zagrliti…
Tu Brka pogađa u središte Ćatićevog poetskog mišljenja i preobražava historiju u metafiziku, jer za ovog pjesnika se sve fizičkō izdizalo gore, ka metafizici, baš kao što je historiju neprestance transcendirao. Drugačije rečeno, Brka ovim stihovima dovršava Ćatićevu rasutu filozofiju harmonije razlika i hibridnih identiteta – koju je on morao vidjeti iz Bosne kao prostora na granici Okcidenta i Orijenta, ali i liminalnog prostora u vremenu unutar procesa postosmanske evropeizacije i modernizacije Bosne. To pometafizičenje Bosne omogućuje Brki da Ćatiću pripiše vertikalnu filozofiju ljubavi spram zemlje čija bi srž trebala biti u spajanju, neprestanom hibridiziranju, a čija nesretna sudbina u budućnosti mora biti obilježena razaranjem, jer je duh modernog doba obilježen rastom militarističke moći. Na početku Prvog svjetskog rata Ćatić i mora vidjeti taj narastajući militarizam, onako kako ga je vidio npr. i Andrić na kraju romana Na Drini ćuprija, naglašavajući da je razmeđe 19. i 20. stoljeća obećavalo opće pravo glasa, a donijelo opću vojnu obavezu. I Ćatić strada unutar tog militarističkog duha dolazeće epohe – pretvoren u broj, opće mjesto historije vojnih obveznika koji su u sveopćoj ljudskoj klanici izgubili i ime i osobnost i pravo na ljudsku posebnost.
Tom i takvom militarizmu Ćatić suprotstavlja svoj pjesnički pacifizam, odbijajući da bude pripadnikom bilo kojeg oblika ubilačke sile:
Ali, ni za Bosnu, zemlju kojoj duša je raspeta, ja ne bih mogao, a kamoli za ćesara da bih se tukao. (…)
No, vizija čovjekova svijeta kao vječnog bratoubilaštva i nepomirljivog raskola, u kojem su, kako se u poemi naglašava, nestale sve velike imperije, dominira ovom dramskom linijom Brkine poeme i dolazi kao sublimacija ukupnog historijskog znanja i iskustva. U toj viziji Brka i Ćatić potpuno se stapaju, postajući mudrim glasom pjesničke opomene koju nam šalje pjesnik, prisilno, pravnom normom pretvoren, jezikom Maka Dizdara rečeno, u nevoljnog vojnu, onog koji odbaci dobri štit ne zato što ga štiti, već stoga što ga tišti u vječnom bratoubilaštvu.
Potom se ovakva filozofija historije ukršta s pjesnikovim ličnim udesom, sa saznanjem neminovnosti koja ga čeka. Dijagnoza koju mu ljekar saopćava dok pjesnik leži na svom odru ne vodi Ćatića u samooplakivanje, već u mišljenje o susretu poezije i smrti:
(…) Ništa nije trebao da kaže, jer i neizreciv svakako je moment takvog suočenja… Nemoćan je jezik, zagrcnut je, kleca…, ćutio sam to oduvijek, otkad smrtnosti sam svjestan, a sad i iskustvo posve jasnō imam, tvrdo, nepobitno sasvim, što se, ipak, i u trenu krajnjeg beznadežja, sa pjesničkom iluzijom hrve, koja zato i postoji (što tek sada razumijem): da bi smrti žaoku čupala…
Poezija koja postoji da bi smrti žaoku čupala vrhunska je metaforička sublimacija, jer se samo preseljenjem egzistencije u jezik može pobijediti sverazorna sila smrti. Zato joj se pjesnik, u času krajnjeg beznadežja, kad se očima gleda u razjapljene ralje smrti, suprotstavlja poezijom, pa makar ona bila i pjesnička iluzija.
Kamijevska je to ideja savladavanja apsurda stvaranjem, a nju Brka u ovoj poemi nadograđuje i vizijom ljepote koju je Ćatić nosio kao svoje pjesničko ropstvo. Drugim riječima, Ćatićevo robovanje ljepoti iz antologijske pjesme Ja sam vjerni rob ljepote Brka je prestrojio na metafizički plan, ukrstio estetsko i metafizičko, prešao preko granica smrti i pretvorio poeziju u lijek koji čupa žaoku smrti. Sjetimo se, Šimić je, tako, poezijom nadvladavao smrt koja je bila u njemu od najprvog početka i rasla s njime, a Dizdar je pjesnički uskliknuo da smrti zapravo i nema i da je ona staza uspona od gnijezda do zvijezda, a njegov Sunačni Hristos je, raširivši ruke od prsta do prsta, pobijedio smrt, pa ona pored njega skače i jauče jadna i mala.
U taj niz ove poezije koja čupa žaoku smrti Brka smješta Ćatićevu viziju ljepote i njegove duše koja plivala je u ljepoti šumnih sfera. Poezija je, dakle, stala na mjesto prazne metafizike, a Ćatić nije bogotovorio čašu, kako to huli pjesnik demonskog talenta, već ljepotu, za koju je i u svojoj čuvenoj, još jednoj antologijskoj pjesmi Teubei nesuh – molio Boga kao metafizičku instancu u svom pokajanju.
No, koliko god metafizička, drama smrti je i društveni čin prve vrste, pa Ćatić sa bolničke postelje zna i da će u Tešnju biti sahranjen (da ću tamo i zakopan uz gnušanje i s prezirom biti) na već pomenutoj Obješenici, a onda taj društveni pejzaž slika brzim, ali bolno oštrim potezima:
(…) Jer ja znadem Tešanj, i narod poznajem što u njemu obitava, taj izdanak samosvojni natruhloga stabla… Čudotvorni vrtlar njemu je potreban, koji suhe okresat će grane, od imele očistiti, od korova oplijeviti, biljku potom kalemiti sortom sa istoka i zapada ponajboljom – da bi spašen bio korijen plemeniti, sjeme da bi blagoslovilo se (…)
Ali ni tu, u Ćatićevom bolnom grču, nema pristajanja na poraz, već se nada za spas Tešnja i Tešnjaka otvara u viziji čudotvornog vrtlara, baš kao u antologijskoj pjesmi Skendera Kulenovića Baštovan koga usnijem. Taj Ćatićev, odnosno Brkin čudotvorni vrtlar okresat će grane i u svom čišćenju tešanjsko stablo kalemiti sortom sa istoka i zapada ponajboljom.Zapravo, Ćatić zna da je i Tešanj, kao i čovječanstvo, u stalnom bratoubilačkom krvološtvu obolio, ali ne miri se s time već sniva nadolazećeg vrtlara koji će vidjeti auru, onaj lumen nad njegovim grobom, što ga od djetinjstva ozaruje… Ta poetska vjera sada se iz metafizičke ravni poezije spušta u onu sociološku i u potragu za novom društvenom etikom koja prelazi, kao što doktor Kolonja u Andrićevoj Travničkoj hronici nastoji učiniti, sve granice podjela među ljudima, i time stvara sveljudsku harmoničnu zajednicu. Zato je Ćatić u Brkinoj poemi i dalje sanjar, sanjar sa samrtne granice, ali takav da je u njemu još uvijek živ onaj davni dječak. Otud već na počecima poeme naglašava da upravo iz tog fokusa piše pismo sestri:
(…) Ipak, onaj davni dječak, što u meni i sad punim dahom u pleneru diše, opire se da vjeruje u istinu ovakvoga znanja… Njegovom ti rukom, mila, kao riječ posljednju, kao svoj amanet, pismo ovo sričem…
Opet se susrećemo s vanrednim Brkinim poetskim majstorstvom. U Ćatićevom pismu ukrštaju se, naime, davni dječak koji se opire saznanju smrti, potom pjesnik sanjar na oltaru Ljepoti kao metafizičkom principu, a onda i skrhani pjesnik, društveni otpadnik, Petőfijev kurjak, da bi se svi vanjski – društveni, historijski, pa i metafizički – sukobi ukazali ništavim pred onim unutarnjim. Ta drama rata u samome ljudskom biću svoj vrhunski poetski izraz dostiže u Ćatićevoj predsmrtnoj ispovijesti nakon što zbira svoju ratnu putanju i historijski udes, napominjući da je doveden u situaciju da
vojuje i njine bojeve, što sam davno okončao, bez oružja, u svom duhu, kazujući stihom, što ih ne spominje, da su oni vanjski, utoliko bezrazložni, i bez ikakvoga smisla, u njima da neće, jer ne može pobjednika biti…
Od svih tih bojeva teži je onaj okrutni, neprestani, žestoki rat, koji vječno pjesnik sâm u sebi vodi, pa zato i može zaključiti:
(…) A stradavam, evo, tuđinac ukleti, kao ratnik poražene imperije, jer je svaka uzaludna, a tek jedna ima gdje je ratovanje neizbježno: onaj sraz pakleni, u čovjeku sukob nesmiljeni, u tom, pod svodom nebeskim, carstvu najvećemu, što je i potaknut baš nebom bešćutnim, gluhom nijemosti koja dušu guši i srce na dvoje dijeli, što mu ne dopušta da potpunim prije smrti bude – prem ga skladom mami, harmonijom savršenom, dok rastrojstvo opakō mu sprema, u sadizmu likujući. Ili neba nema…
Tu Brka otvara novu Ćatićevu dramu, onu unutarnju, egzistencijalnu, dramu pjesničkog bića koje žudi odlebdjeti u visine, u šumne sfere ljepote iza granica vidljivog, a udara u neprobojni zid, u nemogućnost spoznaje. Zato je egzistencijalna drama obilježena istodobnom sumnjom u metafizičku puninu, žudnjom za njom, saznanjem metafizičke praznine i, konačno, unutarnjim rasulom, jer Ćatić je u toj nutarnjoj drami dospio u bezizlaznu situaciju. Kao što je Šop u Kućicama u svemiru kucao na jedna, druga treća, na nebrojena vrata koja se ne otvaraju, tako i Ćatić u ovoj Brkinoj poemi kuca na Božanska vrata – ona Dizdareva vrata iz istoimene pjesme u kojoj se lirski subjekt pita a šta ako su ta vrata bajna tek slatka tajna, pa zaključuje da s njih neće da se vrati, već hoće da sniva tu slatku tajnu,a ona mu se odazivaju bešćutnošću i gluhom nijemosti, mameći ga skladom, harmonijom savršenom, a rastrojstvo opakō mu spremajući. Tako se Ćatićeva egzistencijalna drama zbiva u odnosu ljudska nutrina – metafizička praznina, da bi se egzistencijalna drama pretočila u dramu ateizacije. U svijetu koji je za Ćatića izgubio visinu i zadobio svoju kartezijansku horizontalnost – tu dramu moguće je nadvladati samo pometafizičenjem poezije. A ono dolazi nakon što je pjesnik čelom nice skrušen klečao pred Božanstvom, spreman na mig jedan samo u Gajb, začaranu, zabranjenu oblast da kroči, a Bog mu se ukazao gluhim, bez odziva, nedostupan u kraljevstvu svome, kojim je čovjeka, trajno, neumoljiv zaposjeo. Stoga On, odsutan ledno, u konačnici postaje za Ćatića ničeanski mrtvi Bog, na čije mjesto stupa ideja estetskog utopizma:
(…) Nakon svega, tek ljepota opstade u meni, tek ideja njena savršenstva, koja um i dušu uzvišeno u cjelinu neraskidnu spaja, iznad ljudske trivijalne nade…
Ali, uprkos svemu, ta estetska utopija ne može poreći spoznaju da je Ćatić svojim stalnim seljenjem od Odžaka i Tešnja, preko Beograda, Zagreba, Istanbula, Bijeljine, Tuzle i Mostara bio neželjeni nomad koji se sebi još jednom bezutješno obraća:
(…) Moj Ćazime, je li to spoznaja krajnja – što god bio, ma koliko mnio da je kaplja koja okean sadrži, čovjek nije drugo do kamičak jedan što ga melje žrvanj slijepi…?
Tako ideja estetske utopije niče na mjestu paradoksalne egzistencijalne spoznaje o krajnjoj nemoći čovjeka, o čovjeku kao kamičku što ga sudbina melje kao žrvanj slijepi, i sposobnosti pjesnika da je savlada idealom ljepote:
(…) Pa ipak sam tek ljepoti, kao idealu, kao čežnji robovao, a žiće sam svoje, što nestaje, rastače se, kroz stihove izbavljao, svu nježnost vlastitu u njih preselivši, sjaj svečani u treptaju iskonskog svitanja. Nije tek pjevala, slikala je muza moja, kroz riječ i svirala, atelijer blistao je kao čarna bašta… Ali, bajka sve bijaše, prijetvorno obećanje životne punine, to znam sada, kad skončavam, nesposoban za hrabrost vojnika, izlišan za smiješnu gordost, za grotesku negdanjeg čovjeka, kao pjesnik bespomoćan, bijedan…
Ni tu Ćatić, dakle, nije bezuvjetni vjernik ljepote, nego pjesnik sumnje, neko ko je poražen svojim otpadničkim životom, neželjenim nomadstvom i sviješću da je kamičak što ga melje žrvanj slijepi. Uz sve to, u uslovima ratne mašinerije u kojoj je zatečen i nadolazeće vlastite smrti, on je kao pjesnik bespomoćan, bijedan. Zato mu jedino i preostaje nada da će, barem u dalekoj budućnosti, neko čuti i razumjeti njegovu pjesničku muku, pronaći ljepotu stihova i ispuniti njegovo djelo i postojanje transcendentalnom pravdom. Ta nada iza smrti, odaslana u beskraj jezika, svoj finale dostiže na kraju poeme – kad se bolesnički delirij i groznica smiruju, a otvara se neslućeni prostor pjesničkog pobratimstva, uprkos spoznaji o skorom rasapu svijeta i stasavanju mutanta koji ljudskom samo svana je naličan, kada pjesnik nastavlja izricati svoju turobnu viziju budućnosti:
(…) Posve jasno vidim kakva doba stižu, u iskonu su začeta, u tami im sjeme klija, najcrnja jajašca u tminu su položena, zlo bubri u njima, a ljuska je kobno naprsnula, ljudsko oko neće raspoznati ono što će iz nje se izlêći i po svijetu razmiljeti, svetkovina šejtanskih kohorti orgijat će i u hramovima svetim, uzmicat će poraženi čovjek, kao spas jedini – smrt će dobrū zavapiti…
Brkino poetsko umijeće do punog izražaja dolazi u realiziranju njegovih metaforičkih redukcija i simboličkih nagovještaja. U ovom dijelu Ćatićeve ispovijesti u prvom planu je metafora šejtanskih kohorti i njihova svetkovina koja će orgijati i u hramovima svetim. Tako se, gotovo bodlerovskom gestom iz Litanije Sotoni, ukrstilo božansko i đavolje, a đavolska priroda budućnosti poraženog čovjeka obilježit će stoljeće iza Ćatićeve smrti – s još jednim svjetskim ratom i stalnim ratovima nakon njega. Svijet je u tom stoljeću postao opće bojište, a novo stoljeće otpočelo je krizama i ratovima, pa je u njemu poraz ljudskog pravilo, svojevrsna društvena norma, a ne izuzetak.
Opet se vraćamo militarističkom duhu doba koji presudno određuje i vretikalne i horizontalne nizove svijeta. Tamo gdje je nekad stajao Bog – sada je Duh militarizma, oličen u šejtanskim kohortama, duh kojemu se čovječanstvo klanja, vjerujući da je u njemu spas. Ako je militarizam religija našeg doba i ako to Ćatić u Brkinoj poemi vidi kao pjesnik prorok i vizionar, onda je osnovno pitanje šta pjesniku preostaje nakon takve spoznaje. Tu se lična drama smrti uopćava, postajući dramom smrti čovjeka i čovječanstva. Unutar tih drama klija, pak, estetska utopija kao katarza koja na kraju poeme razrješava sve drame metafizikom poezije i ljepote. Zato se poema i završava Ćatićevom filozofijom poetske nade u posmrtni susret sa živim pjesnikom koji u nizu tradicije nastavlja i daje konačan oblik djelu mrtvog pjesnika:
(…) Neka humka crna, ponekada, u tmini zaiskri; vidjet će to, možda, nesretnik mi srodan, neki od budućih, iz svoje tamnice, onaj kojem život zada da za sobom kao za Njime traga, ma kamo išao, i da nigdje ga ne nađe, osim u živome srcu svome – što će, kad se uzrazumi, svakog trena mrijeti, izgubljeno, beznadežno… Pa će znati, barem, da nije jedini, a kamoli u tom prvi, premda neće utjehom mu udes Musin biti, ovaj tužni torzo svekoliki…
Ta poetska nada izrasta u viziju Orfeja koji, u beskraju jezičkog i estetskog polja, dolazi kao konačno spasenje – kako za mrtvog pjesnika tako i za svijet u cjelini. Na zgarištu svijeta spaljenog svetkovinom šejtanskih kohorti iznići će, nada se Ćatić, novi Orfej i nova harmonija svijeta, baš kao što će doći pjesnik koji će njegovu poeziju od ponornice do tragične bujice dovesti:
(…) Možda će se jednom i roditi, nekad, negdje – ko će znati: u Odžaku nesretnome možda, ili u samrtnom Tešnju – onaj što će glas moj iskidani, rijeku koja ponornica bješe, do bujice tragične dovesti… To je moja i posljednja i sasvim sebična želja: da ne budem nemušt, ili nek sam zaboravljen prije nego što sam i spomenut…
(…)
I sada se, unezvijeren, na svom kraju, pitam: da li i sâm žudjeh konac ovakvoga svijeta, u kojemu i ja bijah jedino što mogao sam – nerazumnim, čak apsurdnim bićem…? Jer bi, možda, na tome zgarištu, i novi Bog, na svjetlosti, sa zvijezdama što danju se vide, jasan izniknuo… Pa s njime i pjesnik novi, Orfej kakav ja ne mogah biti, što se savršenom oglašava pjesmom, dobrom Bogu i ljudima sretnim mio, jer bi svijet taj bio cio…
Ne postoji na južnoslavenskom govornom području ni približno sličan primjer empatije i saosjećanja između dva pjesnika – starog, mrtvog, i živog u zenitu stvaranja – niti takvog preslojavanja tradicije kakvo je u ovoj poemi ostvario Amir Brka. Bez obzira na mnoge primjere dijaloga između pjesnika, njihovih poetskih opusa i poetika, dijalog između Brke i Ćatića jedinstven je u svim južnoslavenskim literarnim praksama, a ova poema ulazi u red najviših dometa eliotovskog rada u tradiciji, gdje pjesnička savremenost preobražava tradiciju, otvarajući se za nove kanonske vrijednosti budućnosti.
Kao što Vergilije vodi Dantea kroz Pakao i Čistilište, Brka nas u ovoj poemi kroz san o Ćatićevom predsmrtnom pismu vodi u raj poetske nade i orfejske vizije. Anđeoskom poetskom gestom živi je obgrlio mrtvog pjesnika, uobličio njegov život i djelo u predsmrtnoj Ćatićevoj drami, potom tu dramu lepezasto razvio na pjesnikovu egzistenciju, historiju, društvo i metafiziku, te odaslao mrtvog pjesnika u prostor estetske utopije – sazdavši na taj način za njega transcendentalnu pravdu. U finalu poeme, napokon, sve je na svome mjestu: rob ljepote postao je njenim metafizičkim bićem i dokazom da je moguće savladati apsurd i historije i egzistencije, te ispuniti praznu metafiziku višim smislom poezije. Negdašnji, ničeanski mrtvi Bog i Orfej zamijenili su mjesta, da bi se u Ćatićevoj transcendentalnoj nadi otvorila onirička vizija novog Boga, koji niče na zgarištu militarističkog svijeta i donosi šansu za njegovu novu cjelovitost. To je aura koja iz ove poeme obasjava Ćatićev grob, aura kojom, konačno, Brka izdiže mrtvog pjesnika na panteon neprolaznih stvaralaca u jeziku, besmrtnim čineći i njega, i njegovu poeziju, i njegovu dramu – otvorivši prostor pobratimstva lica u svemiru jezika.
Aura nad pjesnikovim grobom
(Amir Brka: Sa pjesnikova odra, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2020.)
Nakon Nebeskog nomada (2019), jedne od najznačajnijih pjesničkih knjiga južnoslavenskog govornog prostora, gdje je Amir Brka čak u 191 sonetu ne samo ovladao tom najsloženijom poetskom formom nego i isprepleo metafiziku, historiju, kulturu, egzistenciju i njen društveni kontekst, ovaj pjesnik napisao je dvije poeme: San o gradu (2020) i Sa pjesnikova odra. I dok je u knjizi soneta čovjeka osmotrio iz ugla metafizičkog nomada koji od mitskog zasnova čovječanstva putuje ka sadašnjosti, a potom pada u historiju u čijoj se tragičnosti nikad ne smiruje, da bi se, na koncu, sručio u apsurd egzistencije koji nadvladava idejom stvaranja, Brka se u poemama najprije locira u utopijsku viziju rodnog grada koja se realizira u oniričkim sekvencama, a potom i u srušenu egzistenciju Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji je postao simbolom Tešnja i njegovog kulturnog identiteta. Ako je u Nebeskom nomadu dostigao antologijske vrijednosti sonetne forme, u ovim dvjema poemama Brka potvrđuje svoju jedinstvenost u našoj savremenoj poeziji.
Postoji u poemi Sa pjesnikova odra osobena vrsta estetske i transcendentalne pravde, ili barem čežnje za njom, koju može donijeti samo poezija u svom uvjerenju da se uzdiže u prostor iznad stvarnog, pretačući u njemu tragediju u ljepotu, besmisao u estetsku nadu, smrt u vječno trajanje u jeziku; konačno: oblikujući nadu da je u jezik, i samo u njega, položen autentični oblik postojanja – nedostižan u svakom obliku stvarnosti. To je ona nada koja poeziju i čini najvišom sublimacijom ljudskog duha, jer u minimumu jezika ostvaruje maksimum poetskog mišljenja i emocije, sjedinjujući čulno i misaono u riječi kao osnovi našeg i zemaljskog i izvanzemaljskog trajanja. Ta pravda, ma kada došla, godinama ili stoljećima iza zbivanja o kojima pjeva, uređuje poredak ukupnog vremena i ljudskog iskustva u njemu, objedinjujući prošlost, sadašnjost i budućnost u cijelo nepojamno jedno, kako se kaže u ovoj poemi, ili u trovremensku dimenziju poezije, kako naglašava T. S. Eliot u svom čuvenom eseju Tradicija i individualni talenat.
Tom pravdom i čežnjom za njom obilježeno je sve u ovoj Brkinoj poemi. Ona omogućuje Musi Ćazimu Ćatiću, tragičnoj figuri bosanskohercegovačkog pjesništva, da nam se više od cijelog stoljeća iza svoje smrti ispovijeda u svojim predsmrtnim momentima, svjestan da neizlječivo bolestan piše svojoj sestri Hasni u Tešanj, jedinom prisnom biću koje mu je preostalo u skršenom životu. Ova predsmrtna ispovijest pisana je u časovima bolesničke groznice u kojoj se miješaju stvarno i fantastičko, delirij i fantazija sa bolničkom realnošću. U svojoj ispovijesti Ćatić je zagledan ne samo u smrt nego i u kompletan svoj život, ali i u ono iznad njega, u metafizički beskraj iz kojeg pjesniku tuče praznina. Jer, on je izgubio vjeru u Boga, s gorkom spoznajom da ga je Bog napustio, ili je, možda, sam sebe od Njeg odagnao, pa mu se neće ni obratiti u svojoj milosti prije smrti, niti učiniti da mu smrt bude, kad već život nije, sa islamskim imenom hairli.
Ali, ta pravda omogućuje i prekogrobno saosjećanje, čak potpuno saživljavanje onog koji piše poemu Sa pjesnikova odra, aktuelnog autora Amira Brke, sa onim što se u njoj ispovijeda, Musom Ćazimom Ćatićem. U tom saosjećanju i saživljavanju, gdje Brka postaje pomalo Ćatić, a Ćatić se izdiže iz svog vremena stapajući se unekoliko s Brkom, ostvaruje se ujevićevsko pobratimstvo lica u svemiru. U njemu je mlađi pjesnik iz svoga doba, njegovog iskustva i horizonta znanja, naprosto obgrlio starijeg pjesnika, njegovu patnju i odbačenost od svijeta, izdižući ga anđeoskom gestom iz surovih okvira realnosti u beskraj estetskog polja u kojemu su za Ćatića mogući i harmonija, i egzistencijalni smiraj, i ljubav preko granica smrti. Tu, u tom beskraju estetskog, gdje postoji jedino poezija, dokle ne dopire trošna, prizemna stvarnost, Ćatić je ovom poemom uzdignut na panteon neprolaznih, vječnih pjesnika, tamo gdje taj u svome vremenu neshvaćeni i odbačeni pjesnik i pripada, i tamo gdje ne mogu doprijeti današnje, u osnovi ideološke, prizemne manipulacije njegovim imenom i djelom. U tim manipulacijama pjesnik je sveden na ideološki znak kreatora redukcionistički zasnovanog, getoističkog i arhaiziranog, klerikaliziranog koncepta bošnjačkog kulturnog i ukupnog nacionalnog identiteta. Takav identitet kreiraju oni i onakvi koji su pjesnika za njegova kratkog života anatemizirali i osudili čak i na sahranu izvan zvaničnog religijskog groblja, tamo gdje se sahranjuju najgori otpadnici koji su porušili sve društvene norme. Zato se to tešanjsko groblje i zove Obješenica, gdje sámo ime sugerira da se u njega sahranjuju oni koji su počinili najveći mogući grijeh. Anatemisani pjesnik u Brkinoj poemi svoju gorku životnu sudbinu odbačenosti ispovijeda poredeći se sa kurjakom iz čuvene Petőfijevijevoj pjesme, naglasivši da je bio progonjen poput njega u surovim društvenim okolnostima. Istodobno, on naslućuje i da će se u budućem vremenu, dugo iza pjesnikove smrti, nastaviti takav oblik progonstva:
(…) A doći
će, jednom, slutim, čak i pjesnik lažni, hulja koja će me,
zlobna u svom demonskom talentu, i za vječnost grozno
obijediti, klevećući kako bogotvorio sam čašu… Već
njegovu mržnju ćutim, i srsi me čudni, kao vaške, od
njeg spopadaju…
U borbi za transcendentalnu i estetsku pravdu za Ćatića, Brka se ukazuje kao kritičar dva doba: Ćatićevog, u kojem dominiraju sile destrukcije, konzervativne i osione u svojoj moći, i našeg današnjeg, u kojem se te sile restauriraju – zauzimajući vrhove političke, akademske, kulturne i religijske moći i kreiraju redukcionistički, biopolitički tip kolektivnog identiteta, u kojem nema mjesta za istinskog, već za Ćatića svedenog na narative i simbolički imaginarij tih sila. Tako je Ćatić višestruko progonjen lik, oklevetan kao pijanac i nevjernik, neko ko je bogotvorio čašu, kako bi rekao pjesnik demonskog talenta, a onda i lik izvan normativnog narativnog polja kojim ideologija određuje granice savremenog bošnjačkog identiteta. Unutar stege ideologija Ćatić je pjesnik zarobljen u kolektivni mentalni kavez. No, ne samo on već i njegova poezija, pa Brka u svojoj saosjećanoj lirskoj gesti i potrazi za transcendentalnom pravdom dolazi kao Ćatićev dvostruki osloboditelj, a ne isključivo kao pjesnik tinovski pobratim u svemiru.
Taj dvostruki osloboditelj vidi Ćatića u njegovoj višestrukoj drami, spisateljskoj, dakle drami stvaranja, egzistencijalnoj, gdje je u prvom planu osjećaj kolektivne odbačenosti i otpadništva, drami ateizacije, u kojoj Ćatić gubi vjeru u Božanstvo, predajući se kartezijanskom logocentrizmu sa usklikom Razume ljudski, ti si boštvo moje – pri tome čelom udriv u zidove neprobojne, a sve njih natkriljuje drama spoznaje trošnosti i propadljivosti historije i drama suočenja sa smrću. Tako ostvaren, dramatski okvir poeme spaja dva vremena: današnje, u kojem Brka samjerava Ćatića unutar novog oblika kulturnog i nacionalnog identiteta, i prošlo, u kojem se zbiva Ćatićevo otpadništvo u kontekstu uspostavljanja postosmanskih formi bošnjačkog identiteta, gdje je pjesnik, kako bi rekao Enes Duraković, na razmeđu epoha, tradicije i moderne, odnosno u liminalnom vremenskom kulturnom procesu u kojemu je baš on ključna figura modernizacije bošnjačkog pjesništva, ali i pjesnik sagovornik s drugim južnoslavenskim modernistima, Matošem i Ujevićem prije svih. Na taj način i sama poema, preciznije rečeno: njen vremenski okvir, dramatski je zasnovana. I svojim okvirom i svojim unutarnjim sadržajem bazirana na principu rasta dramskog naboja, Brkina poema sva je u prepletu ispovijednog i refleksivnog, egzistencijalnog bola i poetske refleksije, da bi u finalu dosegla katarzu u ideji ljepote i izvanvremenitosti estetskog i poetskog, odnosno u Ćatićevoj predsmrtnoj viziji Orfeja, u času stvaranja novog na zgarištu starog svijeta, koji dostiže neku vrstu predsmrtne oniričke vizije cjelovitosti svevremene harmonije.
A da bi sve to postigla, Brkina poema trebala je metatekstualni okvir u kojem će se obrazložiti i njen postupak i motiv nastanka, te onirički zasnov koji služi kao mogućnost da se u procesu stvaranja iskorači iz realnog u bezvremenost estetskog prostora. Zato Brka i naglašava u Proslovu:
“Jedanput, sanjao sam kako Musa Ćazim Ćatić iz mađarskoga gradića Örkénya piše pismo sestri u Tešanj. U vojnom sanatorijumu, taj pripadnik željezničkoga odjeljenja 3. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente olovku i papir uzima na mahove – kada groznica unekoliko popusti, pa se i ruka ponešto umiri… (…)
Krajem marta 1915. beznadežno bolesni pjesnik bit će otpućen u Tešanj, rodnu kasabu svoje majke, da tu i okonča život, kako je i bilo – 6. aprila, nedugo nakon što je navršio 37 godina.
Mučan je bio taj san, želio sam da ga zaboravim. Vrijeme je proticalo, a u meni je postepeno narástao čudan pritisak, ne mogu to razjasniti… I napokon sam posegnuo za hartijom: stranice koje slijede ispisane su takoreći u hipu, kao da sam u nekakvom transu bio… No, sad više i ne znam šta je u snu Ćatić doista napisao sestri, a šta je, možda, iskrivila ili dometnula moja nesigurna ruka… To će ostati nejasno, ali ja se nadam da ću iznova moći vidjeti auru, onaj lumen nad njegovim grobom, što me od djetinjstva ozaruje…”
Iz Proslova je jasno da se ukupni tekst pisma odvija u dvostrukosti pisanja. Jedan njegov tok je ono što je Ćatić mogao napisati s obzirom na kontekst vlastite egzistencije i stanje u kojem se nalazi, a drugi pripada Amiru Brki kao aktuelnom autoru – koji iz svoje optike vodi to pismo i u njegovom emocionalnom i u njegovom refleksivnom sloju. Tako se u pismu ukrštaju dvije optike, ona fiktivnog autora, Ćatića, i ona aktuelnog autora, Brke, te, u skladu s tim, i dva vremena, njihovi duhovni i estetski obzori, a iznad svega lebdi čežnja za, kako je već naglašeno, transcendentalnom pravdom i konačnim smirajem mrtvog pjesnika u beskraju jezičkog estetskog polja.
Za prvu, Ćatićevu optiku – karakterističan je ton ispovijesti i grozničavost mišljenja, te njegova skokovitost, pa Brka, zapravo, u poemi oživljava Ćatićevo stanje groznice i mišljenje čovjeka suočenog sa neminovnošću bliske smrti. Za Brkinu optiku karakterističan je istraživački postupak, vještina intertekstualnog i metatekstualnog uobličenja poeme. U njihovom razvijanju aktuelni autor oslanja se na pjesnikovu biografiju, porodičnu historiju i odnose, te na ukupno pjesnikovo djelo, pa je on osobeni istraživač – dokumentarist pjesnikovog psihičkog stanja, estetskih stajališta, metafizičke drame, egzistencijalne muke, pozicije društvenog otpadnika, nekog ko je proglašen grešnikom što ga vladajući normativni sistem kažnjava na najsuroviji mogući način. Zato se u ovoj poemi i pojavljuju fragmenti Ćatićevih stihova, njegove metafore, simboli, ili pak refleksije koje su razasute po pjesnikovim tekstovima. Taj dokumentarno-intertekstualni sloj poeme oživljava Ćatića pjesnika u svome vremenu, u njegovim poetičkim traženjima i lomovima, da bi se ukrstio sa Brkinom imaginacijom koja ponire unutra, u Ćatićevu psihu i um, kako bi oživjela sve one drame koje se odvijaju na pjesnikovu odru.
Lucidno postavljen pjesnički postupak omogućuje Brki da kombinira dokumentarno i maštovno, oslanjajući se npr. na pjesnikov životopis iz pera Hamdije Kreševljakovića, objavljen u Novom beharu 1935. godine, gdje se i pominje Ćatićev pokušaj samoubistva, kao i težnja da bude sahranjen po islamskoj normi, želja kojoj društvena zajednica neće udovoljiti. U tom kombiniranju dokumentarnog i maštovnog Brka ostvaruje najbolje moguće učinke stapanja svoga sa Ćatićevim pjesničkim glasom, pa se stiče utisak da je pismo u cjelini napisano tako da ga je baš Ćatić pisao u predsmrtnoj groznici na bolničkom krevetu, iz perspektive cjeline svoje egzistencije i svoga ukupnog pjesničkog djela.
Ali, ukrštanje glasova i vremenskih planova u poemi omogućuje Brki da Ćatića dovede i do svog vremena, do svojih očiju praktično, te da njima osmotri vlastiti egzistencijalni i poetski udes. Zato Ćatić i može vidjeti duh historije kao proces razaranja, ubilački duh dvadesetog stoljeća, procese redukcije bošnjačkog kulturnog i nacionalnog identiteta, i izdići se iz svog vremena u osobeno hegelijanski shvaćeno nadvrijeme. A potom se iz tog nadvremena suočiti sa metafizičkom prazninom, da bi razgrnuo jednu po jednu dramu kroz koju prolazi u predsmrtnim trenucima.
Pjevao je Brka i ranije o Ćatiću. O toj intertekstualnosti u njegovoj poeziji pisali su mnogi kritičari, a naročito nadahnuto i sugestivno Milan Garić, Vojislav Vujanović i Ljiljana Šop. Naravno, nezaobilazna u tom pogledu jest Brkina pjesnička knjiga Čuvar groblja (2015), s podnaslovom Pjesme sa Ćatićem, te uz nju cijeli niz drugih pjesama. Ćatić je za Brku ono što Eliot naziva polazištem tradicije – u koju pjesnik ulazi sa svojim individualnim talentom, preslojavajući je u skladu s njim. Ali, u ovoj poemi zbilo se čudo pjesničkog uobličenja u kojem je oživljen cijeli Ćatić: i njegov život, i njegova poezija, i njegove strepnje, i njegove nade, i njegove drame. Taj cijeli Ćatić progovara ovdje ne samo glasom stradalnika, ukletog pjesnika, već i proročkim glasom u kojem se navješćuje tragedija našeg doba. On je, pri tom, u svom sveznanju – samilosni, humanistički, etički treperavi glas opomene i nade koji tješi, istodobno iskazujući ljubav i strepnju za naš svijet, s osloncem na Bosnu, taj amalgam za koji sluti da će možda nestati u kovitlacima budućnosti. Tako su njegovi strahovi, u stvari, strahovi našeg doba, a njegove muke jesu i naše, postajući u konačnici sveopćim mukama ljudskosti u dramatičnim okolnostima postojanja.
Evo kako se u Brkinoj poemi nižu Ćatićeve mnogobrojne predsmrtne drame. Obuzet slutnjama, on u groznici, u svojim skokovitim vizijama i mišljenjima, najprije vidi vlastitu smrt, a onda i propast Bosne, da bi se ta vizija propasti uopćila i prenijela na čovječanstvo u cjelini. Nije nimalo slučajno da je Bosna polazište za tu gorku i crnu viziju, jer u njoj Ćatić vidi ukrštanje historije i metafizike:
(…) A jednako
slutim kako propast će bosanska krahom biti i najviših
Božjih postulata, od iskona zadatih ljudima… Nesklad,
nepomirljiv raskol trajno čovjekom upravlja, svijet je
njegov vječnō bratoubilaštvo, mora krvi već su prolivena,
umorenih sigurno je dosad više nego što ih danas na planeti
diše, a najveći pokolj tek je otpočeo…
Potom toj mračnoj viziji budućnosti dodaje i ovo:
(…) U pjesmama svojim – skroman, a
odvažan – takvu sam duhovnost iznijeti htio, jer sam
vjerovao da je novi Eden u Bosancu skriven, Bosna da
će, stoga, u ljubavi sve različne ljude zagrliti…
Tu Brka pogađa u središte Ćatićevog poetskog mišljenja i preobražava historiju u metafiziku, jer za ovog pjesnika se sve fizičkō izdizalo gore, ka metafizici, baš kao što je historiju neprestance transcendirao. Drugačije rečeno, Brka ovim stihovima dovršava Ćatićevu rasutu filozofiju harmonije razlika i hibridnih identiteta – koju je on morao vidjeti iz Bosne kao prostora na granici Okcidenta i Orijenta, ali i liminalnog prostora u vremenu unutar procesa postosmanske evropeizacije i modernizacije Bosne. To pometafizičenje Bosne omogućuje Brki da Ćatiću pripiše vertikalnu filozofiju ljubavi spram zemlje čija bi srž trebala biti u spajanju, neprestanom hibridiziranju, a čija nesretna sudbina u budućnosti mora biti obilježena razaranjem, jer je duh modernog doba obilježen rastom militarističke moći. Na početku Prvog svjetskog rata Ćatić i mora vidjeti taj narastajući militarizam, onako kako ga je vidio npr. i Andrić na kraju romana Na Drini ćuprija, naglašavajući da je razmeđe 19. i 20. stoljeća obećavalo opće pravo glasa, a donijelo opću vojnu obavezu. I Ćatić strada unutar tog militarističkog duha dolazeće epohe – pretvoren u broj, opće mjesto historije vojnih obveznika koji su u sveopćoj ljudskoj klanici izgubili i ime i osobnost i pravo na ljudsku posebnost.
Tom i takvom militarizmu Ćatić suprotstavlja svoj pjesnički pacifizam, odbijajući da bude pripadnikom bilo kojeg oblika ubilačke sile:
Ali, ni za Bosnu, zemlju kojoj duša je raspeta, ja ne bih
mogao, a kamoli za ćesara da bih se tukao. (…)
No, vizija čovjekova svijeta kao vječnog bratoubilaštva i nepomirljivog raskola, u kojem su, kako se u poemi naglašava, nestale sve velike imperije, dominira ovom dramskom linijom Brkine poeme i dolazi kao sublimacija ukupnog historijskog znanja i iskustva. U toj viziji Brka i Ćatić potpuno se stapaju, postajući mudrim glasom pjesničke opomene koju nam šalje pjesnik, prisilno, pravnom normom pretvoren, jezikom Maka Dizdara rečeno, u nevoljnog vojnu, onog koji odbaci dobri štit ne zato što ga štiti, već stoga što ga tišti u vječnom bratoubilaštvu.
Potom se ovakva filozofija historije ukršta s pjesnikovim ličnim udesom, sa saznanjem neminovnosti koja ga čeka. Dijagnoza koju mu ljekar saopćava dok pjesnik leži na svom odru ne vodi Ćatića u samooplakivanje, već u mišljenje o susretu poezije i smrti:
(…) Ništa nije trebao da kaže,
jer i neizreciv svakako je moment takvog suočenja…
Nemoćan je jezik, zagrcnut je, kleca…, ćutio sam to
oduvijek, otkad smrtnosti sam svjestan, a sad i iskustvo
posve jasnō imam, tvrdo, nepobitno sasvim, što se, ipak,
i u trenu krajnjeg beznadežja, sa pjesničkom iluzijom
hrve, koja zato i postoji (što tek sada razumijem): da bi
smrti žaoku čupala…
Poezija koja postoji da bi smrti žaoku čupala vrhunska je metaforička sublimacija, jer se samo preseljenjem egzistencije u jezik može pobijediti sverazorna sila smrti. Zato joj se pjesnik, u času krajnjeg beznadežja, kad se očima gleda u razjapljene ralje smrti, suprotstavlja poezijom, pa makar ona bila i pjesnička iluzija.
Kamijevska je to ideja savladavanja apsurda stvaranjem, a nju Brka u ovoj poemi nadograđuje i vizijom ljepote koju je Ćatić nosio kao svoje pjesničko ropstvo. Drugim riječima, Ćatićevo robovanje ljepoti iz antologijske pjesme Ja sam vjerni rob ljepote Brka je prestrojio na metafizički plan, ukrstio estetsko i metafizičko, prešao preko granica smrti i pretvorio poeziju u lijek koji čupa žaoku smrti. Sjetimo se, Šimić je, tako, poezijom nadvladavao smrt koja je bila u njemu od najprvog početka i rasla s njime, a Dizdar je pjesnički uskliknuo da smrti zapravo i nema i da je ona staza uspona od gnijezda do zvijezda, a njegov Sunačni Hristos je, raširivši ruke od prsta do prsta, pobijedio smrt, pa ona pored njega skače i jauče jadna i mala.
U taj niz ove poezije koja čupa žaoku smrti Brka smješta Ćatićevu viziju ljepote i njegove duše koja plivala je u ljepoti šumnih sfera. Poezija je, dakle, stala na mjesto prazne metafizike, a Ćatić nije bogotovorio čašu, kako to huli pjesnik demonskog talenta, već ljepotu, za koju je i u svojoj čuvenoj, još jednoj antologijskoj pjesmi Teubei nesuh – molio Boga kao metafizičku instancu u svom pokajanju.
No, koliko god metafizička, drama smrti je i društveni čin prve vrste, pa Ćatić sa bolničke postelje zna i da će u Tešnju biti sahranjen (da ću tamo i zakopan uz gnušanje i s prezirom biti) na već pomenutoj Obješenici, a onda taj društveni pejzaž slika brzim, ali bolno oštrim potezima:
(…) Jer ja
znadem Tešanj, i narod poznajem što u njemu obitava,
taj izdanak samosvojni natruhloga stabla… Čudotvorni
vrtlar njemu je potreban, koji suhe okresat će grane,
od imele očistiti, od korova oplijeviti, biljku potom
kalemiti sortom sa istoka i zapada ponajboljom – da bi
spašen bio korijen plemeniti, sjeme da bi blagoslovilo
se (…)
Ali ni tu, u Ćatićevom bolnom grču, nema pristajanja na poraz, već se nada za spas Tešnja i Tešnjaka otvara u viziji čudotvornog vrtlara, baš kao u antologijskoj pjesmi Skendera Kulenovića Baštovan koga usnijem. Taj Ćatićev, odnosno Brkin čudotvorni vrtlar okresat će grane i u svom čišćenju tešanjsko stablo kalemiti sortom sa istoka i zapada ponajboljom. Zapravo, Ćatić zna da je i Tešanj, kao i čovječanstvo, u stalnom bratoubilačkom krvološtvu obolio, ali ne miri se s time već sniva nadolazećeg vrtlara koji će vidjeti auru, onaj lumen nad njegovim grobom, što ga od djetinjstva ozaruje… Ta poetska vjera sada se iz metafizičke ravni poezije spušta u onu sociološku i u potragu za novom društvenom etikom koja prelazi, kao što doktor Kolonja u Andrićevoj Travničkoj hronici nastoji učiniti, sve granice podjela među ljudima, i time stvara sveljudsku harmoničnu zajednicu. Zato je Ćatić u Brkinoj poemi i dalje sanjar, sanjar sa samrtne granice, ali takav da je u njemu još uvijek živ onaj davni dječak. Otud već na počecima poeme naglašava da upravo iz tog fokusa piše pismo sestri:
(…) Ipak, onaj davni dječak, što u
meni i sad punim dahom u pleneru diše, opire se da
vjeruje u istinu ovakvoga znanja… Njegovom ti rukom,
mila, kao riječ posljednju, kao svoj amanet, pismo ovo
sričem…
Opet se susrećemo s vanrednim Brkinim poetskim majstorstvom. U Ćatićevom pismu ukrštaju se, naime, davni dječak koji se opire saznanju smrti, potom pjesnik sanjar na oltaru Ljepoti kao metafizičkom principu, a onda i skrhani pjesnik, društveni otpadnik, Petőfijev kurjak, da bi se svi vanjski – društveni, historijski, pa i metafizički – sukobi ukazali ništavim pred onim unutarnjim. Ta drama rata u samome ljudskom biću svoj vrhunski poetski izraz dostiže u Ćatićevoj predsmrtnoj ispovijesti nakon što zbira svoju ratnu putanju i historijski udes, napominjući da je doveden u situaciju da
vojuje i njine bojeve, što sam davno okončao, bez
oružja, u svom duhu, kazujući stihom, što ih ne spominje,
da su oni vanjski, utoliko bezrazložni, i bez ikakvoga
smisla, u njima da neće, jer ne može pobjednika biti…
Od svih tih bojeva teži je onaj okrutni, neprestani, žestoki rat, koji vječno pjesnik sâm u sebi vodi, pa zato i može zaključiti:
(…) A stradavam, evo, tuđinac ukleti, kao ratnik
poražene imperije, jer je svaka uzaludna, a tek jedna ima
gdje je ratovanje neizbježno: onaj sraz pakleni, u čovjeku
sukob nesmiljeni, u tom, pod svodom nebeskim, carstvu
najvećemu, što je i potaknut baš nebom bešćutnim, gluhom
nijemosti koja dušu guši i srce na dvoje dijeli, što mu ne
dopušta da potpunim prije smrti bude – prem ga skladom
mami, harmonijom savršenom, dok rastrojstvo opakō
mu sprema, u sadizmu likujući. Ili neba nema…
Tu Brka otvara novu Ćatićevu dramu, onu unutarnju, egzistencijalnu, dramu pjesničkog bića koje žudi odlebdjeti u visine, u šumne sfere ljepote iza granica vidljivog, a udara u neprobojni zid, u nemogućnost spoznaje. Zato je egzistencijalna drama obilježena istodobnom sumnjom u metafizičku puninu, žudnjom za njom, saznanjem metafizičke praznine i, konačno, unutarnjim rasulom, jer Ćatić je u toj nutarnjoj drami dospio u bezizlaznu situaciju. Kao što je Šop u Kućicama u svemiru kucao na jedna, druga treća, na nebrojena vrata koja se ne otvaraju, tako i Ćatić u ovoj Brkinoj poemi kuca na Božanska vrata – ona Dizdareva vrata iz istoimene pjesme u kojoj se lirski subjekt pita a šta ako su ta vrata bajna tek slatka tajna, pa zaključuje da s njih neće da se vrati, već hoće da sniva tu slatku tajnu, a ona mu se odazivaju bešćutnošću i gluhom nijemosti, mameći ga skladom, harmonijom savršenom, a rastrojstvo opakō mu spremajući. Tako se Ćatićeva egzistencijalna drama zbiva u odnosu ljudska nutrina – metafizička praznina, da bi se egzistencijalna drama pretočila u dramu ateizacije. U svijetu koji je za Ćatića izgubio visinu i zadobio svoju kartezijansku horizontalnost – tu dramu moguće je nadvladati samo pometafizičenjem poezije. A ono dolazi nakon što je pjesnik čelom nice skrušen klečao pred Božanstvom, spreman na mig jedan samo u Gajb, začaranu, zabranjenu oblast da kroči, a Bog mu se ukazao gluhim, bez odziva, nedostupan u kraljevstvu svome, kojim je čovjeka, trajno, neumoljiv zaposjeo. Stoga On, odsutan ledno, u konačnici postaje za Ćatića ničeanski mrtvi Bog, na čije mjesto stupa ideja estetskog utopizma:
(…) Nakon svega, tek
ljepota opstade u meni, tek ideja njena savršenstva, koja
um i dušu uzvišeno u cjelinu neraskidnu spaja, iznad
ljudske trivijalne nade…
Ali, uprkos svemu, ta estetska utopija ne može poreći spoznaju da je Ćatić svojim stalnim seljenjem od Odžaka i Tešnja, preko Beograda, Zagreba, Istanbula, Bijeljine, Tuzle i Mostara bio neželjeni nomad koji se sebi još jednom bezutješno obraća:
(…) Moj Ćazime,
je li to spoznaja krajnja – što god bio, ma koliko mnio
da je kaplja koja okean sadrži, čovjek nije drugo do
kamičak jedan što ga melje žrvanj slijepi…?
Tako ideja estetske utopije niče na mjestu paradoksalne egzistencijalne spoznaje o krajnjoj nemoći čovjeka, o čovjeku kao kamičku što ga sudbina melje kao žrvanj slijepi, i sposobnosti pjesnika da je savlada idealom ljepote:
(…) Pa ipak sam tek ljepoti, kao idealu, kao čežnji
robovao, a žiće sam svoje, što nestaje, rastače se, kroz
stihove izbavljao, svu nježnost vlastitu u njih preselivši,
sjaj svečani u treptaju iskonskog svitanja. Nije tek pjevala,
slikala je muza moja, kroz riječ i svirala, atelijer blistao
je kao čarna bašta… Ali, bajka sve bijaše, prijetvorno
obećanje životne punine, to znam sada, kad skončavam,
nesposoban za hrabrost vojnika, izlišan za smiješnu
gordost, za grotesku negdanjeg čovjeka, kao pjesnik
bespomoćan, bijedan…
Ni tu Ćatić, dakle, nije bezuvjetni vjernik ljepote, nego pjesnik sumnje, neko ko je poražen svojim otpadničkim životom, neželjenim nomadstvom i sviješću da je kamičak što ga melje žrvanj slijepi. Uz sve to, u uslovima ratne mašinerije u kojoj je zatečen i nadolazeće vlastite smrti, on je kao pjesnik bespomoćan, bijedan. Zato mu jedino i preostaje nada da će, barem u dalekoj budućnosti, neko čuti i razumjeti njegovu pjesničku muku, pronaći ljepotu stihova i ispuniti njegovo djelo i postojanje transcendentalnom pravdom. Ta nada iza smrti, odaslana u beskraj jezika, svoj finale dostiže na kraju poeme – kad se bolesnički delirij i groznica smiruju, a otvara se neslućeni prostor pjesničkog pobratimstva, uprkos spoznaji o skorom rasapu svijeta i stasavanju mutanta koji ljudskom samo svana je naličan, kada pjesnik nastavlja izricati svoju turobnu viziju budućnosti:
(…) Posve jasno vidim kakva doba stižu, u iskonu su začeta,
u tami im sjeme klija, najcrnja jajašca u tminu su položena,
zlo bubri u njima, a ljuska je kobno naprsnula, ljudsko
oko neće raspoznati ono što će iz nje se izlêći i po svijetu
razmiljeti, svetkovina šejtanskih kohorti orgijat će i u
hramovima svetim, uzmicat će poraženi čovjek, kao spas
jedini – smrt će dobrū zavapiti…
Brkino poetsko umijeće do punog izražaja dolazi u realiziranju njegovih metaforičkih redukcija i simboličkih nagovještaja. U ovom dijelu Ćatićeve ispovijesti u prvom planu je metafora šejtanskih kohorti i njihova svetkovina koja će orgijati i u hramovima svetim. Tako se, gotovo bodlerovskom gestom iz Litanije Sotoni, ukrstilo božansko i đavolje, a đavolska priroda budućnosti poraženog čovjeka obilježit će stoljeće iza Ćatićeve smrti – s još jednim svjetskim ratom i stalnim ratovima nakon njega. Svijet je u tom stoljeću postao opće bojište, a novo stoljeće otpočelo je krizama i ratovima, pa je u njemu poraz ljudskog pravilo, svojevrsna društvena norma, a ne izuzetak.
Opet se vraćamo militarističkom duhu doba koji presudno određuje i vretikalne i horizontalne nizove svijeta. Tamo gdje je nekad stajao Bog – sada je Duh militarizma, oličen u šejtanskim kohortama, duh kojemu se čovječanstvo klanja, vjerujući da je u njemu spas. Ako je militarizam religija našeg doba i ako to Ćatić u Brkinoj poemi vidi kao pjesnik prorok i vizionar, onda je osnovno pitanje šta pjesniku preostaje nakon takve spoznaje. Tu se lična drama smrti uopćava, postajući dramom smrti čovjeka i čovječanstva. Unutar tih drama klija, pak, estetska utopija kao katarza koja na kraju poeme razrješava sve drame metafizikom poezije i ljepote. Zato se poema i završava Ćatićevom filozofijom poetske nade u posmrtni susret sa živim pjesnikom koji u nizu tradicije nastavlja i daje konačan oblik djelu mrtvog pjesnika:
(…) Neka humka crna, ponekada, u tmini zaiskri; vidjet
će to, možda, nesretnik mi srodan, neki od budućih, iz svoje
tamnice, onaj kojem život zada da za sobom kao za Njime
traga, ma kamo išao, i da nigdje ga ne nađe, osim u živome
srcu svome – što će, kad se uzrazumi, svakog trena mrijeti,
izgubljeno, beznadežno… Pa će znati, barem, da nije jedini,
a kamoli u tom prvi, premda neće utjehom mu udes Musin
biti, ovaj tužni torzo svekoliki…
Ta poetska nada izrasta u viziju Orfeja koji, u beskraju jezičkog i estetskog polja, dolazi kao konačno spasenje – kako za mrtvog pjesnika tako i za svijet u cjelini. Na zgarištu svijeta spaljenog svetkovinom šejtanskih kohorti iznići će, nada se Ćatić, novi Orfej i nova harmonija svijeta, baš kao što će doći pjesnik koji će njegovu poeziju od ponornice do tragične bujice dovesti:
(…) Možda će se jednom i roditi, nekad, negdje – ko će znati:
u Odžaku nesretnome možda, ili u samrtnom Tešnju –
onaj što će glas moj iskidani, rijeku koja ponornica bješe,
do bujice tragične dovesti… To je moja i posljednja i
sasvim sebična želja: da ne budem nemušt, ili nek sam
zaboravljen prije nego što sam i spomenut…
(…)
I sada se, unezvijeren, na svom
kraju, pitam: da li i sâm žudjeh konac ovakvoga svijeta,
u kojemu i ja bijah jedino što mogao sam – nerazumnim,
čak apsurdnim bićem…? Jer bi, možda, na tome zgarištu,
i novi Bog, na svjetlosti, sa zvijezdama što danju se vide,
jasan izniknuo… Pa s njime i pjesnik novi, Orfej kakav
ja ne mogah biti, što se savršenom oglašava pjesmom,
dobrom Bogu i ljudima sretnim mio, jer bi svijet taj bio
cio…
Ne postoji na južnoslavenskom govornom području ni približno sličan primjer empatije i saosjećanja između dva pjesnika – starog, mrtvog, i živog u zenitu stvaranja – niti takvog preslojavanja tradicije kakvo je u ovoj poemi ostvario Amir Brka. Bez obzira na mnoge primjere dijaloga između pjesnika, njihovih poetskih opusa i poetika, dijalog između Brke i Ćatića jedinstven je u svim južnoslavenskim literarnim praksama, a ova poema ulazi u red najviših dometa eliotovskog rada u tradiciji, gdje pjesnička savremenost preobražava tradiciju, otvarajući se za nove kanonske vrijednosti budućnosti.
Kao što Vergilije vodi Dantea kroz Pakao i Čistilište, Brka nas u ovoj poemi kroz san o Ćatićevom predsmrtnom pismu vodi u raj poetske nade i orfejske vizije. Anđeoskom poetskom gestom živi je obgrlio mrtvog pjesnika, uobličio njegov život i djelo u predsmrtnoj Ćatićevoj drami, potom tu dramu lepezasto razvio na pjesnikovu egzistenciju, historiju, društvo i metafiziku, te odaslao mrtvog pjesnika u prostor estetske utopije – sazdavši na taj način za njega transcendentalnu pravdu. U finalu poeme, napokon, sve je na svome mjestu: rob ljepote postao je njenim metafizičkim bićem i dokazom da je moguće savladati apsurd i historije i egzistencije, te ispuniti praznu metafiziku višim smislom poezije. Negdašnji, ničeanski mrtvi Bog i Orfej zamijenili su mjesta, da bi se u Ćatićevoj transcendentalnoj nadi otvorila onirička vizija novog Boga, koji niče na zgarištu militarističkog svijeta i donosi šansu za njegovu novu cjelovitost. To je aura koja iz ove poeme obasjava Ćatićev grob, aura kojom, konačno, Brka izdiže mrtvog pjesnika na panteon neprolaznih stvaralaca u jeziku, besmrtnim čineći i njega, i njegovu poeziju, i njegovu dramu – otvorivši prostor pobratimstva lica u svemiru jezika.