Milomir Kovačević, Dobro došli na Goli otok, izložba fotografija, Galerija Artget, Beograd, 11. jun – 30. jul 2020. godine.
*
*
*
Stojim u Galeriji Artget pred fotografijama velikog Milomira Kovačevića Strašnog i čekam da se dogodi ono što (mi) se uvek događalo pred njegovim fotografijama: u jednom trenutku, pre ili kasnije, one počinju da pričaju priče. Sada se ne događa ništa. Strpljiv sam, ne žurim, čekam, ali po malo sam i zbunjen. Čudovišna betonska građevina bez prozora, nalik ogromnom bunkeru, ispunjava me teskobom. Zamišljam jednu od prostorija u njenoj unutrašnjosti, vidim muškarca izloženog procesu „prevaspitavanja bande“ (kako se govorilo na Golom otoku): dok u naletu samokritike skrušeni drug ostalim drugovima iskreno objašnjava gde je i zbog čega pogrešio, logoraši koji su na dobrom putu da okaju svoje grehe pažljivo prate šta ovaj govori i ocenjuju njegovu iskrenost. Utvrde li da nije dovoljno iskren složnim će ga batinanjem privesti istini. Na drugoj fotografiji drveno pristanište, isto ono na koje su, znam, pristajali brodovi puni budućih logoraša. Vidim ih kako stupaju na drveni dok i vidim špalir logoraša postavljenih u dva reda između kojih će novopridošli proći – zapravo protrčati – dok ih postrojeni logoraši tuku rukama, pesnicama, laktovima, šutiraju ih, sapliću, ili udaraju kolenima. Masakr budno nadziru čuvari i rukovodioci mučionice ne bi li prozreli one koji ne udaraju kako treba, koji prikrivaju udarac, namerno promašuju, ili udaraju odveć blago, a ako ih uhvate u nedovoljnom zalaganju onda će i njih provući kroz toplog zeca. Sećam se priče Dragoslava Mihailovića „Aznavur“ u kojoj se povratnik nalik francuskom šansonjeru, radije zaleće glavom o zid nego da ponovo prođe kroz toplog zeca. Na fotografiji oronulog zida vidim snopove crtica koje su, brojeći protekle dane, ostavljali logoraši: nizovi od po četiri vertikalne crte, te peta koja ide horizontalno i seče ove četiri (prošlo je, dakle, pet dana), i tako nekoliko redova svežnjeva poređanih jedni kraj drugih. Vidim izbezumljene, smrvljene ljude koji kamenom u izranjavljenim šakama – jer oni svakodnevno lome oštri kamen i prevrću ga po rukama – urezuju ove crte u zid. Čudim se ujednačosti linija. Na jednoj fotografiji je pozornica. Pred očima su mi iscrpljeni logoraši na sceni koji glume u nekom od vaspitnih komada i ništa manje iscrpljeni logoraši u publici koji taj komad gledaju pokušavajući da glume zainteresovanost (jer, ne pokažeš li oduševljenje, bićeš provučen kroz toplog zeca). Sve to vidim, ali ne događa se ništa. Izlazim iz galerije i sećam se jednog sjajnog teksta Miljenka Jergovića koji kaže da bi fotografije Milomira Kovačevića Strašnog prepoznao čak i kada ne bi znao da ih je on napravio, prepoznao bi ih po očima ljudi, po načinu na koji gledaju, ali i po tome, dodaje Jergović, što fotograf ni malo nije fasciniran time što svet gleda kroz objektiv: Kovačevićevo oko vidi isto što vidi i njegov objektiv. Ali na fotografijama Golog otoka nema ljudi. Na te 34 fotografije napravljene maja ove godine uočićemo tek dve senke fotografa koji beleži pustoš ispred sebe. I to je sve.
Vraćam se u Atrget sutradan u društvu sedamnaestogodišnjaka koji je zaljubljen u fotografiju. O Golom otoku ne zna ništa, kao što o Strašnom zna samo onoliko koliko sam mu ja rekao: opasan tip. Pred fotografijama zaboravljamo jedan na drugog i svako kreće svojim putem. Pravim krug nadajući se da će fotografije, u nekom trenutku, zbog nečeg, progovoriti, kad primetim mladog fotografa koji je tek na sedmoj fotografiji od početka. „Vidi ovo, jebo te“, kaže mi pred crno-belom fotografijom oronulog zida. U prvom trenutku ne znam šta vidim. Zid svakako. Površinski slojevi su zguljeni ili su, naprosto, otpali, te se sada ukazala reljefna karta sa svetlijim i tamnijim ostrvcima (vlage? boje? maltera? betona?), s kontinentima Roršahovih mrlja (čini mi se da vidim bizona), ali iako naizgled ruševan zid je, zapravo, i dalje čvrst, a ljuspice koje uočavam (ljuspice boje, maltera, betona?) podsećaju na bolesnu ljudsku kožu. „Vidi koliko slojeva“, kaže mi mladi fotograf, „zid ide u dubinu“. I tada shvatam. Tada počinjem da shvatam. Sve vreme vidim ono što znam o Golom otoku, ali ne vidim fotografije Milomira Kovačevića. Sve vreme vidim ono čega na fotografijama nema. Mladi se fotograf pomera za jednu fotografiju udesno, a ja ponovo odlazim do drvenog pristaništa. Tek sada vidim da drvena konstrukcija ulazi u more direktno s fotografije – kopno na kojem stoji fotograf ne vidi se se. Voda je sumorna i ravnodušna, pruža se do udaljenih ostrva jednako golih kao što je golo i ovo ostrvo na kojem stoji fotograf. Urušena ljudska intervencija i ravnodušna priroda, to je ono što se vidi. Upravo su to videli ljudi koji su, bilo kada i bilo iz kog razloga, stajali na ovom mestu. Na fotografiji koju ne pamtim iz prethodnog dana u sumračnu unutrašnjost ovalne prostorije ulazi svetlost kroz razvaljene otvore prozora. Bila bi ovo, na čudan način, vedra fotografija, da nije senki koje su, poput hadskih čuvara, ispunile prostoriju. Kroz prozorske otvore vidimo rastinje obasjano suncem, ali do njega je nemoguće doći jer, stupimo li u sobu, senke će oživeti i progutaće nas. Tračak vedrine na ovoj fotografiji zapravo je zamka, poziv da ukoračimo u svet senki. U Hadu vedribne nema. Na mučnoj fotografiji napravljenoj iz donjeg rakursa dve trećine prostora zauzima vrh betonske kule uokvirene nebom – čitava desna strana duboka je senka, te kula, na čas, izlazi iz ravnoteže – dok iz zida viri, narušavajući simetriju, i nešto što podseća na ogledalo za nadzor, a možda i na tanjir lampe. Ali otkud asocijacija na ogledalo za nadzor? Da li bi to bila i asocijacija mladog fotografa koji o Golom otoku ne zna ništa? Ne odlazim, međutim, da ga potražim. Jasno mi je i bez njega. Ako, u prvom trenutku, znanje o Golom otoku smeta da se vide fotografije, zar nije upravo to što je Goli otok bio mučilište – razlog ovim fotografijama? U tom slučaju ove se fotografije mogu razumeti samo ako znamo šta gledamo. Sedamnaestogodišnji fotograf će videti samo jednu njihovu dimenziju, ali on neće znati zbog čega su one napravljene. Svaka od ovih fotografija ima dva razloga: jedan je u njoj samoj, u Kovačevićevom majstorstvu, u onome što vidi neko ko o mučilištvu ne zna ništa. Drugi je samo mučilište.
Sutradan se, još jednom, vraćam u Artget. Zapanjen sam onim što sam u prethodna dva dolaska propustio. Prevideo sam, recimo, čitavu šumu. Dosta je oborenih stabala, ali kržljava i žilava drveta ipak čine šumu. Verovao sam da je Goli otok doslovno bez ikakvog rastinja, te sam u prethodnim dolascima video samo fotografije nekoliko usamljenih stabala, nalik izmučenim, bolesnim ljudima, nalik skulpturama Alberta Đakometija. Na tabli koja se, očigledno, nalazi na mestu gde se posetioci iskrcavaju, piše: Goli otok, 1948-1988, te se dobrodošlica želi na pet jezika: Dobro došli, Wilkommen, Welcome, Bienvenu, Benvenuti (sećam se da sam pomislio: „Da li slična tabla postoji na ulasku u Aušvic?“. I. „Šta znači ova 1988. godina? Da li je logor tek tada, formalno, zatvoren?“). Na jednom zidu piše, jasno, „Srećna nova 1971. godina“. Ne mogu da poverujem očima. Te godine, izvesno je, turisti nisu mogli da kroče nogom na ostrvo. Nekoga je, međutim, tu bilo. Ko je to (i kome?) poželeo srećnu novu 1971. godinu na Golom otoku? A kada me je zapanjenost prošla ostajem pri fotografiji i uočavam da je donji deo u debeloj senci, dok je ispisani zid na suncu. Zloslutni tekst, zloslutna igra svetlosti. Na jednoj fotografiji između ogromnih betonskih ploča poleglih po tlu izbija neprijatno tamno rastinje. Pomišljam da je to zborno mesto na kojem su logoraši stajali po svakom vremenu, po suncu koje ubija, ili po buri od koje se ne mogu zaštiti ni mnogo bolje obučena tela nego što su to bila tela logoraša na Golom otoku. Asocijacije kuljaju same: Primo Levi koji je u Aušvicu prošeo strašnu zimu, kaže da je toplo vreme bilo gore, jer stvaralo je posebu vrstu netrpeljivosti prema ljudima. Upravo pod uticajem vrućine napravio je mladi Levi gest koji sebi nikada neće oprostiti: nije svome drugu-logorašu ponudio vodu koju je sam pio. Na jednoj od dve fotografije na kojima se nalazi senka fotografa vidim dugu pistu od tucanog kamena. Nema sumnje da su je napravili ljudi. Osećam kako mi se kičmom penje jeza. Prepoznajem mesto na kojem je veliki pisac Miroslav Popović (Udri bandu) izašao iz sopstvenog tela i pokušao to telo da ubije, pre zapanjenim pogledima drugih logoraša, besomučnim trčanjem s tragačem punim kamenja. Više ga nije bilo briga za to telo. Želeo je samo da iz njega izbije život. Video sam na toj pisti sve one ljude koji bi pali, a onda bi im čuvari stavili tragač na grudi i napunili ga kamenjem, pa onda, na svakih nekoliko minuta, dodavali po jedan kamen. Nagnječena bi pluća sve teže primala vazduh, a beonjače čoveka pritisnutog kamenjem počele bi da se pune krvlju, a on bi svojim vampirskim pogledom nastavljao da zuri u nebo priželjkujući još jedino smrt. Ali fotografija kojoj sam se vratio najviše puta druga je fotografija na kojoj se vidi senka fotografa. Senka se nalazi usred slova V. Desni krak slova V neodređeni je, duguljasti oblik na zemlji, dok levi krak tog slova sačinjavaju metalna vrata. Jasno je da su to izvaljena vrata koja leže na belom tlu. Ali ako se samo trenutak duže zadržimo na toj fotografiji pomislićemo – neizbežno je da to pomislimo – da su to ipak vrata kroz koja, otvorimo li ih, vode nekud. Šta je iza njih? Podrum? (Ali otkud podrum na čistini?). Ili ta vrata vode u istinsko podzemlje, u Had. Kao da će senka već u narednom trenutku da se sagne, uhvati jasno vidljivu ručku na vratima, povuče je: vrata se otvaraju i otkrivaju mračni ulaz u kojem senka, hitajući svome staništu, nestaje. Ali ako je ovo pakao, kakvo je to onda podzemlje pakla?
Eto kakve sumanute priče pričaju fotografije velikog majstora Milomira Kovačevića Strašnog.
Šira verzija teksta objavljenog u Vremenu, br. 1542, 23. jul 2020.
Vrata pakla
Milomir Kovačević, Dobro došli na Goli otok, izložba fotografija, Galerija Artget, Beograd, 11. jun – 30. jul 2020. godine.
*
*
*
Stojim u Galeriji Artget pred fotografijama velikog Milomira Kovačevića Strašnog i čekam da se dogodi ono što (mi) se uvek događalo pred njegovim fotografijama: u jednom trenutku, pre ili kasnije, one počinju da pričaju priče. Sada se ne događa ništa. Strpljiv sam, ne žurim, čekam, ali po malo sam i zbunjen. Čudovišna betonska građevina bez prozora, nalik ogromnom bunkeru, ispunjava me teskobom. Zamišljam jednu od prostorija u njenoj unutrašnjosti, vidim muškarca izloženog procesu „prevaspitavanja bande“ (kako se govorilo na Golom otoku): dok u naletu samokritike skrušeni drug ostalim drugovima iskreno objašnjava gde je i zbog čega pogrešio, logoraši koji su na dobrom putu da okaju svoje grehe pažljivo prate šta ovaj govori i ocenjuju njegovu iskrenost. Utvrde li da nije dovoljno iskren složnim će ga batinanjem privesti istini. Na drugoj fotografiji drveno pristanište, isto ono na koje su, znam, pristajali brodovi puni budućih logoraša. Vidim ih kako stupaju na drveni dok i vidim špalir logoraša postavljenih u dva reda između kojih će novopridošli proći – zapravo protrčati – dok ih postrojeni logoraši tuku rukama, pesnicama, laktovima, šutiraju ih, sapliću, ili udaraju kolenima. Masakr budno nadziru čuvari i rukovodioci mučionice ne bi li prozreli one koji ne udaraju kako treba, koji prikrivaju udarac, namerno promašuju, ili udaraju odveć blago, a ako ih uhvate u nedovoljnom zalaganju onda će i njih provući kroz toplog zeca. Sećam se priče Dragoslava Mihailovića „Aznavur“ u kojoj se povratnik nalik francuskom šansonjeru, radije zaleće glavom o zid nego da ponovo prođe kroz toplog zeca. Na fotografiji oronulog zida vidim snopove crtica koje su, brojeći protekle dane, ostavljali logoraši: nizovi od po četiri vertikalne crte, te peta koja ide horizontalno i seče ove četiri (prošlo je, dakle, pet dana), i tako nekoliko redova svežnjeva poređanih jedni kraj drugih. Vidim izbezumljene, smrvljene ljude koji kamenom u izranjavljenim šakama – jer oni svakodnevno lome oštri kamen i prevrću ga po rukama – urezuju ove crte u zid. Čudim se ujednačosti linija. Na jednoj fotografiji je pozornica. Pred očima su mi iscrpljeni logoraši na sceni koji glume u nekom od vaspitnih komada i ništa manje iscrpljeni logoraši u publici koji taj komad gledaju pokušavajući da glume zainteresovanost (jer, ne pokažeš li oduševljenje, bićeš provučen kroz toplog zeca). Sve to vidim, ali ne događa se ništa. Izlazim iz galerije i sećam se jednog sjajnog teksta Miljenka Jergovića koji kaže da bi fotografije Milomira Kovačevića Strašnog prepoznao čak i kada ne bi znao da ih je on napravio, prepoznao bi ih po očima ljudi, po načinu na koji gledaju, ali i po tome, dodaje Jergović, što fotograf ni malo nije fasciniran time što svet gleda kroz objektiv: Kovačevićevo oko vidi isto što vidi i njegov objektiv. Ali na fotografijama Golog otoka nema ljudi. Na te 34 fotografije napravljene maja ove godine uočićemo tek dve senke fotografa koji beleži pustoš ispred sebe. I to je sve.
Vraćam se u Atrget sutradan u društvu sedamnaestogodišnjaka koji je zaljubljen u fotografiju. O Golom otoku ne zna ništa, kao što o Strašnom zna samo onoliko koliko sam mu ja rekao: opasan tip. Pred fotografijama zaboravljamo jedan na drugog i svako kreće svojim putem. Pravim krug nadajući se da će fotografije, u nekom trenutku, zbog nečeg, progovoriti, kad primetim mladog fotografa koji je tek na sedmoj fotografiji od početka. „Vidi ovo, jebo te“, kaže mi pred crno-belom fotografijom oronulog zida. U prvom trenutku ne znam šta vidim. Zid svakako. Površinski slojevi su zguljeni ili su, naprosto, otpali, te se sada ukazala reljefna karta sa svetlijim i tamnijim ostrvcima (vlage? boje? maltera? betona?), s kontinentima Roršahovih mrlja (čini mi se da vidim bizona), ali iako naizgled ruševan zid je, zapravo, i dalje čvrst, a ljuspice koje uočavam (ljuspice boje, maltera, betona?) podsećaju na bolesnu ljudsku kožu. „Vidi koliko slojeva“, kaže mi mladi fotograf, „zid ide u dubinu“. I tada shvatam. Tada počinjem da shvatam. Sve vreme vidim ono što znam o Golom otoku, ali ne vidim fotografije Milomira Kovačevića. Sve vreme vidim ono čega na fotografijama nema. Mladi se fotograf pomera za jednu fotografiju udesno, a ja ponovo odlazim do drvenog pristaništa. Tek sada vidim da drvena konstrukcija ulazi u more direktno s fotografije – kopno na kojem stoji fotograf ne vidi se se. Voda je sumorna i ravnodušna, pruža se do udaljenih ostrva jednako golih kao što je golo i ovo ostrvo na kojem stoji fotograf. Urušena ljudska intervencija i ravnodušna priroda, to je ono što se vidi. Upravo su to videli ljudi koji su, bilo kada i bilo iz kog razloga, stajali na ovom mestu. Na fotografiji koju ne pamtim iz prethodnog dana u sumračnu unutrašnjost ovalne prostorije ulazi svetlost kroz razvaljene otvore prozora. Bila bi ovo, na čudan način, vedra fotografija, da nije senki koje su, poput hadskih čuvara, ispunile prostoriju. Kroz prozorske otvore vidimo rastinje obasjano suncem, ali do njega je nemoguće doći jer, stupimo li u sobu, senke će oživeti i progutaće nas. Tračak vedrine na ovoj fotografiji zapravo je zamka, poziv da ukoračimo u svet senki. U Hadu vedribne nema. Na mučnoj fotografiji napravljenoj iz donjeg rakursa dve trećine prostora zauzima vrh betonske kule uokvirene nebom – čitava desna strana duboka je senka, te kula, na čas, izlazi iz ravnoteže – dok iz zida viri, narušavajući simetriju, i nešto što podseća na ogledalo za nadzor, a možda i na tanjir lampe. Ali otkud asocijacija na ogledalo za nadzor? Da li bi to bila i asocijacija mladog fotografa koji o Golom otoku ne zna ništa? Ne odlazim, međutim, da ga potražim. Jasno mi je i bez njega. Ako, u prvom trenutku, znanje o Golom otoku smeta da se vide fotografije, zar nije upravo to što je Goli otok bio mučilište – razlog ovim fotografijama? U tom slučaju ove se fotografije mogu razumeti samo ako znamo šta gledamo. Sedamnaestogodišnji fotograf će videti samo jednu njihovu dimenziju, ali on neće znati zbog čega su one napravljene. Svaka od ovih fotografija ima dva razloga: jedan je u njoj samoj, u Kovačevićevom majstorstvu, u onome što vidi neko ko o mučilištvu ne zna ništa. Drugi je samo mučilište.
Sutradan se, još jednom, vraćam u Artget. Zapanjen sam onim što sam u prethodna dva dolaska propustio. Prevideo sam, recimo, čitavu šumu. Dosta je oborenih stabala, ali kržljava i žilava drveta ipak čine šumu. Verovao sam da je Goli otok doslovno bez ikakvog rastinja, te sam u prethodnim dolascima video samo fotografije nekoliko usamljenih stabala, nalik izmučenim, bolesnim ljudima, nalik skulpturama Alberta Đakometija. Na tabli koja se, očigledno, nalazi na mestu gde se posetioci iskrcavaju, piše: Goli otok, 1948-1988, te se dobrodošlica želi na pet jezika: Dobro došli, Wilkommen, Welcome, Bienvenu, Benvenuti (sećam se da sam pomislio: „Da li slična tabla postoji na ulasku u Aušvic?“. I. „Šta znači ova 1988. godina? Da li je logor tek tada, formalno, zatvoren?“). Na jednom zidu piše, jasno, „Srećna nova 1971. godina“. Ne mogu da poverujem očima. Te godine, izvesno je, turisti nisu mogli da kroče nogom na ostrvo. Nekoga je, međutim, tu bilo. Ko je to (i kome?) poželeo srećnu novu 1971. godinu na Golom otoku? A kada me je zapanjenost prošla ostajem pri fotografiji i uočavam da je donji deo u debeloj senci, dok je ispisani zid na suncu. Zloslutni tekst, zloslutna igra svetlosti. Na jednoj fotografiji između ogromnih betonskih ploča poleglih po tlu izbija neprijatno tamno rastinje. Pomišljam da je to zborno mesto na kojem su logoraši stajali po svakom vremenu, po suncu koje ubija, ili po buri od koje se ne mogu zaštiti ni mnogo bolje obučena tela nego što su to bila tela logoraša na Golom otoku. Asocijacije kuljaju same: Primo Levi koji je u Aušvicu prošeo strašnu zimu, kaže da je toplo vreme bilo gore, jer stvaralo je posebu vrstu netrpeljivosti prema ljudima. Upravo pod uticajem vrućine napravio je mladi Levi gest koji sebi nikada neće oprostiti: nije svome drugu-logorašu ponudio vodu koju je sam pio. Na jednoj od dve fotografije na kojima se nalazi senka fotografa vidim dugu pistu od tucanog kamena. Nema sumnje da su je napravili ljudi. Osećam kako mi se kičmom penje jeza. Prepoznajem mesto na kojem je veliki pisac Miroslav Popović (Udri bandu) izašao iz sopstvenog tela i pokušao to telo da ubije, pre zapanjenim pogledima drugih logoraša, besomučnim trčanjem s tragačem punim kamenja. Više ga nije bilo briga za to telo. Želeo je samo da iz njega izbije život. Video sam na toj pisti sve one ljude koji bi pali, a onda bi im čuvari stavili tragač na grudi i napunili ga kamenjem, pa onda, na svakih nekoliko minuta, dodavali po jedan kamen. Nagnječena bi pluća sve teže primala vazduh, a beonjače čoveka pritisnutog kamenjem počele bi da se pune krvlju, a on bi svojim vampirskim pogledom nastavljao da zuri u nebo priželjkujući još jedino smrt. Ali fotografija kojoj sam se vratio najviše puta druga je fotografija na kojoj se vidi senka fotografa. Senka se nalazi usred slova V. Desni krak slova V neodređeni je, duguljasti oblik na zemlji, dok levi krak tog slova sačinjavaju metalna vrata. Jasno je da su to izvaljena vrata koja leže na belom tlu. Ali ako se samo trenutak duže zadržimo na toj fotografiji pomislićemo – neizbežno je da to pomislimo – da su to ipak vrata kroz koja, otvorimo li ih, vode nekud. Šta je iza njih? Podrum? (Ali otkud podrum na čistini?). Ili ta vrata vode u istinsko podzemlje, u Had. Kao da će senka već u narednom trenutku da se sagne, uhvati jasno vidljivu ručku na vratima, povuče je: vrata se otvaraju i otkrivaju mračni ulaz u kojem senka, hitajući svome staništu, nestaje. Ali ako je ovo pakao, kakvo je to onda podzemlje pakla?
Eto kakve sumanute priče pričaju fotografije velikog majstora Milomira Kovačevića Strašnog.
Šira verzija teksta objavljenog u Vremenu, br. 1542, 23. jul 2020.