Nobelovac Ivo Andrić proveo je početkom srpnja 1912. nekoliko dana u Hrvatskom zagorju, kod prijatelja u Oroslavju. O tome piše svom sarajevskom prijatelju Vojku Durbešiću 17. srpnja 1912. sljedeće: „Boravak u Oroslavju bio je radostan i utješljiv. Svijetla jutra i široki vidici. Melankoliji nema mjesta. Nastupaju nasmijana shvatanja“.
Drugi Andrićev boravak u Hrvatskom zagorju zbio se 1918. godine, nakon burnih studentskih godina u Beču i Krakowu, nakon atentata u Sarajevu 1914. i hapšenja od strane austrijske policije, nakon sedam mjeseci zatvora u Mariboru i dvogodišnjeg progonstva, nakon mobiliziranja i završavanja u bolnicama Sarajeva, Zenice i Zagreba. Natjeran pogoršanjem bolesti došao je u ožujku 1918. u Krapinu, koja je u to vrijeme bila poznata po Kneippovim mrzlicama, lječilištu nazvanom po bavarskom svećeniku Sebastianu Kneippu (1821-1897) koji je na temelju vlastitog iskustva razvio sustav liječenja pomoću vode u rasponu od hladne do vruće.
O Andrićevu boravku u Krapini saznajemo iz pisama i razglednica što ih je od 13. ožujka. do 12. svibnja 1918. slao svojoj prijateljici Zdenki Marković (1884-1974), književnici i prevoditeljici iz Požege. Na većini pisama označena je njegova krapinska adresa: Paradiš 5 (danas Nazorova ulica 15), prizemnica obitelji Capek. Kako lječilište nije imalo dovoljno smještajnih kapaciteta, gosti su bili smješteni i u privatnim obiteljskim kućama.
Iz Andrićevih pisama saznajemo da mu je u Krapini bilo lijepo. Tako u pismu od 25. ožujka 1918. piše: “Draga gospođice, već sam Vam javio da sam se dobro smjestio i da mi je lijepo… Vrijeme je svaki dan ljepše. Ovdje se već sve zeleni. Soba mi je puna sunca, a moja soba je upravo dražesna… Inače o samoj Krapini nemam što da Vam pričam, osim da ima prekrasnih šetnja koje bivaju sve ljepše što su dalje od Krapine.”
Družio se sa slikarom Jerolimom Miše. Zajedno s njim odlazio je na izlete i šetnje u Sveti Križ Začretje. Ondje su posjećivali prof. Branka Quiquereza i njegovu suprugu Agatu. Tu je Andrić upoznao mladu pjesnikinju Doru Pfanovu, koju naziva “čudo od djeteta”. U pismu Zdenki Marković u Zagreb od 22. travnja 1918. Andrić između ostalog piše: “…Juče sam bio s Mišem na izletu u Sv. Križu, koji je još ljepši od Krapine. Bili smo gosti prof. Quiquereza i njegove gospogje koja je tamo učiteljica.”, a u pismu od 12. svibnja 1918. spominje i Doru: “…Ona mlada pjesnikinja Pfanova je u mom susjedstvu (Sv. Križ), katkad se posjećujemo. Čudo od djeteta!”
A evo i anegdote sa slikarom Jerolimom Mišeom o kojem piše: „Miše hoće da me radi uljem i valjaće da mu do subote sjedim; svršio me ugljenom, interesantna slika, nazvao sam je ‘Poslije pogreba’. Miše protestira i ja je nazvah ‘Čas prije pogreba’. Na niže ne mogu licitirati, ovako tužna mlada čovjeka nisam vidio do – u ogledalu.“
Dora Pfanova, pjesnikinja, književnica i prevoditeljica, rođena je u Zemunu. Studij romanistike i filozofije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala temom iz područja psihologije. U Sveti Križ Začretje dolazila je s majkom, ocem i bakom u posjete kod majčinih rođaka. Dorin djed Ivan Quiquerez, sveučilišni profesor, bio je brat poznatog slikara Ferdinanda Quiquereza. Iz Dorina pisma napisanog 28. svibnja 1918. saznajemo da je u Svetom Križu Začretje njen bratić Branko Quiquerez profesor u Krapini, a njegova žena je učiteljica u Sv. Križu. On dolazi svaki dan popodne ovamo i odlazi opet u 9 sati uveče. Često dolazi sa svojim prijateljima pa imamo goste na večeri. Dolazio je već nekoliko puta pjesnik Ivo Andrić, neobično fina i suptilna duša i mladi, vrlo daroviti slikar Jerko Miše. Andrića poznam još iz Zagreba, predstavljen mi je kao član Proljetnog salona, onda kad sam mu donijela par mojih stvari od kojih je jedna izašla u 3. broju “Književnog juga”, a druge dvije će sada u sljedećim brojevima da izlaze poslije štrajka tiskara. Čitala sam od njega “Ex ponto” pošto je u “Književnom jugu” izašao prikaz i duboko me se dojmio. O Jerku Miše mi je Branko više puta pričao u Zagrebu i kako je on fini tip, kako se posvetio slikanju pa sam od prije poznavala njegov crtež u “Jugu” i njegove “Pjesme osame” koje su također u “Jugu” izašle. Na Duhove me je počeo portretirati, vrlo je teško na miru sjediti dugo. Tako sam imala priliku bolje ga upoznati. Mnogo značenja ima za mene ovo doba u Sv. Križu i ovo drugovanje s Andrićem i Jerolimom Miše. I Vojnović mi se upisao u spomenar…
Dakle, u takvom ozračju pripremao je nobelovac Ivo Andrić svoju prvu knjigu “Ex Ponto”. To je knjiga pjesama u prozi, knjiga ispovjedno-molitvenih i lirsko-meditativnih zapisa. Knjiga koju Andrić posvećuje „svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva“, knjiga u kojoj „žudi svom dušom mir i moli od Boga život vedar i tih“.
Andrićeva “nasmijana shvatanja” u Hrvatskom zagorju
Nobelovac Ivo Andrić proveo je početkom srpnja 1912. nekoliko dana u Hrvatskom zagorju, kod prijatelja u Oroslavju. O tome piše svom sarajevskom prijatelju Vojku Durbešiću 17. srpnja 1912. sljedeće: „Boravak u Oroslavju bio je radostan i utješljiv. Svijetla jutra i široki vidici. Melankoliji nema mjesta. Nastupaju nasmijana shvatanja“.
Drugi Andrićev boravak u Hrvatskom zagorju zbio se 1918. godine, nakon burnih studentskih godina u Beču i Krakowu, nakon atentata u Sarajevu 1914. i hapšenja od strane austrijske policije, nakon sedam mjeseci zatvora u Mariboru i dvogodišnjeg progonstva, nakon mobiliziranja i završavanja u bolnicama Sarajeva, Zenice i Zagreba. Natjeran pogoršanjem bolesti došao je u ožujku 1918. u Krapinu, koja je u to vrijeme bila poznata po Kneippovim mrzlicama, lječilištu nazvanom po bavarskom svećeniku Sebastianu Kneippu (1821-1897) koji je na temelju vlastitog iskustva razvio sustav liječenja pomoću vode u rasponu od hladne do vruće.
O Andrićevu boravku u Krapini saznajemo iz pisama i razglednica što ih je od 13. ožujka. do 12. svibnja 1918. slao svojoj prijateljici Zdenki Marković (1884-1974), književnici i prevoditeljici iz Požege. Na većini pisama označena je njegova krapinska adresa: Paradiš 5 (danas Nazorova ulica 15), prizemnica obitelji Capek. Kako lječilište nije imalo dovoljno smještajnih kapaciteta, gosti su bili smješteni i u privatnim obiteljskim kućama.
Iz Andrićevih pisama saznajemo da mu je u Krapini bilo lijepo. Tako u pismu od 25. ožujka 1918. piše: “Draga gospođice, već sam Vam javio da sam se dobro smjestio i da mi je lijepo… Vrijeme je svaki dan ljepše. Ovdje se već sve zeleni. Soba mi je puna sunca, a moja soba je upravo dražesna… Inače o samoj Krapini nemam što da Vam pričam, osim da ima prekrasnih šetnja koje bivaju sve ljepše što su dalje od Krapine.”
Družio se sa slikarom Jerolimom Miše. Zajedno s njim odlazio je na izlete i šetnje u Sveti Križ Začretje. Ondje su posjećivali prof. Branka Quiquereza i njegovu suprugu Agatu. Tu je Andrić upoznao mladu pjesnikinju Doru Pfanovu, koju naziva “čudo od djeteta”. U pismu Zdenki Marković u Zagreb od 22. travnja 1918. Andrić između ostalog piše: “…Juče sam bio s Mišem na izletu u Sv. Križu, koji je još ljepši od Krapine. Bili smo gosti prof. Quiquereza i njegove gospogje koja je tamo učiteljica.”, a u pismu od 12. svibnja 1918. spominje i Doru: “…Ona mlada pjesnikinja Pfanova je u mom susjedstvu (Sv. Križ), katkad se posjećujemo. Čudo od djeteta!”
A evo i anegdote sa slikarom Jerolimom Mišeom o kojem piše: „Miše hoće da me radi uljem i valjaće da mu do subote sjedim; svršio me ugljenom, interesantna slika, nazvao sam je ‘Poslije pogreba’. Miše protestira i ja je nazvah ‘Čas prije pogreba’. Na niže ne mogu licitirati, ovako tužna mlada čovjeka nisam vidio do – u ogledalu.“
Dora Pfanova, pjesnikinja, književnica i prevoditeljica, rođena je u Zemunu. Studij romanistike i filozofije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala temom iz područja psihologije. U Sveti Križ Začretje dolazila je s majkom, ocem i bakom u posjete kod majčinih rođaka. Dorin djed Ivan Quiquerez, sveučilišni profesor, bio je brat poznatog slikara Ferdinanda Quiquereza. Iz Dorina pisma napisanog 28. svibnja 1918. saznajemo da je u Svetom Križu Začretje njen bratić Branko Quiquerez profesor u Krapini, a njegova žena je učiteljica u Sv. Križu. On dolazi svaki dan popodne ovamo i odlazi opet u 9 sati uveče. Često dolazi sa svojim prijateljima pa imamo goste na večeri. Dolazio je već nekoliko puta pjesnik Ivo Andrić, neobično fina i suptilna duša i mladi, vrlo daroviti slikar Jerko Miše. Andrića poznam još iz Zagreba, predstavljen mi je kao član Proljetnog salona, onda kad sam mu donijela par mojih stvari od kojih je jedna izašla u 3. broju “Književnog juga”, a druge dvije će sada u sljedećim brojevima da izlaze poslije štrajka tiskara. Čitala sam od njega “Ex ponto” pošto je u “Književnom jugu” izašao prikaz i duboko me se dojmio. O Jerku Miše mi je Branko više puta pričao u Zagrebu i kako je on fini tip, kako se posvetio slikanju pa sam od prije poznavala njegov crtež u “Jugu” i njegove “Pjesme osame” koje su također u “Jugu” izašle. Na Duhove me je počeo portretirati, vrlo je teško na miru sjediti dugo. Tako sam imala priliku bolje ga upoznati. Mnogo značenja ima za mene ovo doba u Sv. Križu i ovo drugovanje s Andrićem i Jerolimom Miše. I Vojnović mi se upisao u spomenar…
Dakle, u takvom ozračju pripremao je nobelovac Ivo Andrić svoju prvu knjigu “Ex Ponto”. To je knjiga pjesama u prozi, knjiga ispovjedno-molitvenih i lirsko-meditativnih zapisa. Knjiga koju Andrić posvećuje „svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva“, knjiga u kojoj „žudi svom dušom mir i moli od Boga život vedar i tih“.