Vera Rubin rimuje brzine galaktičke rotacije s dobrim odgojem djece
Ekvivalentno je:
Pjesnikinja ima dojku koja šapuće rasprsnut ću se Kad otvara usta iz trbuha joj izlazi stado ljubičastih riječi,
tablete za nesanicu
Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh uz sir i majonezu
Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara, skrivala geografiju tijela pod širokim majicama botanika je bujala U tvojim dojkama gašenje dana bubri slično olujnim oblacima, ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću pa je puniš Riemannovim plohama svjesna da ljeto podgrijava tumore, da se matematika pokazuje upornima i nema veze ako će glasne geometrije uskoro preseliti u kosti
Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike uplašeno odstranim ženu iz sebe pa pregovaram s Heisenbergom satima o neodređenosti grudi koje ostavljam na porti
A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava nakon selidbe u crne kronike iranskih novina oštro gleda u muškarce uvrijeđene prekratkom kosom puneći njihovu muškost do zadnje kapilare vertikalnom jednadžbom poraza
Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu
Pa mogu pretpostaviti, Emmy, da smo žilavo žensko meso Objema crte lica govore svaki je dan bio usamljena srijeda, simetrična kao polutke tvoje pameti
Emmy, Emmy, je li te hranila matematika tih sedam godina kad su muškarci uzimali iz tvog mozga nikad plativši uz izliku da u tebi ima samo brojčanih vrijednosti Danas bi te zatvorili u računalo, proglasili umjetnom inteligencijom i nazvali nekim koketnijim imenom Vanda ili Irma pa pustili da algoritme pretvaraš u potreban broj bombi na svakom kontinentu da ne dođe do nuklearnog rata Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem na satovima klasične mehanike misleći da je ispod sigurno brkato muško
Emmy, više ne stanem u jednadžbu Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova dopušteno gurnuti druge žene na rub izumiranja Tad osjetim oštru simetriju opstanka i znam da je i tvoja majka kad si plakala prisluškivajući stajala pred sobom nikad otvorivši vrata
Demetra nakon uzaludne potrage
Zemlja se napučuje biljkama kad bog rastvori oko pa planet poškakljaju trepavice Zapravo, radi se o mojim trepavicama, ali moram lagati o zaslugama U meni vrište zametci i ne smijem popustiti kad me nasele kao tumori
Noge su ionako nakon potrage samo slojevi putovanja
Kći, naivno stado bezbrižnosti Kad diše kraj mene, beton rezonira s peludom, galaksija okrzne galaksiju i lako je od radosti izmisliti proljeće
Kći, razorno nedostajanje Kad ne diše kraj mene, oči su ukopane u ozbiljnost Nosim je svečano i predano umišljajući da sve staje s mojom tugom: svježi zrak ignorira prisutnost otvorenog prozora, ljudi se odbijaju pomaknuti, umišljam da ne izlazi ni iz koga ljepilo tišine
I lako je od usamljenosti zaboraviti proljeće
Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti
Uvijek obrijanih lica, mirišući na kadulju i soli, imaju kuće bijelih fasada, ponekad kćer, kćer pa sina Vole ih kao produžetak svoje kičme, za njih odvajaju kao Šeherezada zdravi dio jezika prije spavanja i često su topliji od majki
Jutrom piju kratku kavu i nikome se ne odaju Cijeli su šupljina bez unutarnjih organa, samo im viskozan glas kruži u čahuri kad u radno vrijeme gledaju tuđu ranjenu djecu i kao vrtlari biljkama zapovijedaju umri umri umri
Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici
Sigurno zamijenivši roza pidžamu s krznom nesmotrenog zeca koji se netom valjao po jagodama
Kad su joj u rebra zarili putanju smrti sigurno nisu vidjeli kako je hrabro zijevanjem prekorila kržljave autoritete i pospano utonula u tlo kao proljetnica
Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani
Sudac poručuje: Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu Plesala si s čovjekom koji je stigao s drugog planeta Njegove su oči naborane zavičajem u kojem nema kisika Što je trebao reći tvoj muž na prizor takvog neposluha?
Ana poručuje: Ja sam ovdje da pokažem ožiljke, imate li teleskop da pogledate udarce kojima mi je odrvenio gipkost? Nož je samo posljedica
Sudac poručuje: Nebitno, gospođo. Plesala si, ponavljam, sa strancem nemoguća kao hladna fuzija Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?
Ana prešućuje: Moja kuća spirala je okamenjenih masnica, mrtva mi gospođica stanuje u krivo zarasloj lakatnoj kosti, mrtva gospođica je i podstanarka u dvaput lomljenim rebrima U mojoj lubanji trajni sudski sporovi Mokru od suživota s uganućima neka me nose u pravokutne sobe, u pravokutne krevete u tople, kalorične ručkove, šetnje u pravokutnim amplitudama da pogled izađe iz opsega straha, da novostečena sloboda nadglasa bijeli šum tuđih katastrofa
Pjesme iz Lovostaja
Pjesma s dvije nepoznanice
Vera Rubin rimuje brzine
galaktičke rotacije
s dobrim odgojem djece
Ekvivalentno je:
Pjesnikinja ima dojku koja šapuće
rasprsnut ću se
Kad otvara usta iz trbuha joj
izlazi stado ljubičastih riječi,
tablete za nesanicu
Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu
Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,
skrivala geografiju tijela
pod širokim majicama
botanika je bujala
U tvojim dojkama gašenje dana
bubri slično olujnim oblacima,
ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću
pa je puniš Riemannovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će glasne geometrije
uskoro preseliti u kosti
Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
pa pregovaram s Heisenbergom satima
o neodređenosti grudi
koje ostavljam na porti
A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce
uvrijeđene prekratkom kosom
puneći njihovu muškost
do zadnje kapilare
vertikalnom jednadžbom poraza
Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu
Pa mogu pretpostaviti, Emmy,
da smo žilavo žensko meso
Objema crte lica govore
svaki je dan bio usamljena srijeda,
simetrična kao polutke tvoje pameti
Emmy, Emmy, je li te hranila matematika
tih sedam godina kad su muškarci
uzimali iz tvog mozga
nikad plativši uz izliku
da u tebi ima samo
brojčanih vrijednosti
Danas bi te zatvorili u računalo,
proglasili umjetnom inteligencijom
i nazvali nekim koketnijim imenom
Vanda ili Irma
pa pustili da algoritme pretvaraš
u potreban broj bombi
na svakom kontinentu
da ne dođe do nuklearnog rata
Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem
na satovima klasične mehanike
misleći da je ispod sigurno brkato muško
Emmy, više ne stanem u jednadžbu
Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova
dopušteno gurnuti druge žene
na rub izumiranja
Tad osjetim oštru simetriju opstanka
i znam da je i tvoja majka
kad si plakala
prisluškivajući
stajala pred sobom
nikad otvorivši vrata
Demetra nakon uzaludne potrage
Zemlja se napučuje biljkama
kad bog rastvori oko
pa planet poškakljaju trepavice
Zapravo, radi se o mojim trepavicama,
ali moram lagati o zaslugama
U meni vrište zametci
i ne smijem popustiti
kad me nasele kao tumori
Noge su ionako nakon potrage
samo slojevi putovanja
Kći, naivno stado bezbrižnosti
Kad diše kraj mene,
beton rezonira s peludom,
galaksija okrzne galaksiju
i lako je od radosti izmisliti proljeće
Kći, razorno nedostajanje
Kad ne diše kraj mene,
oči su ukopane u ozbiljnost
Nosim je svečano i predano
umišljajući da sve staje
s mojom tugom:
svježi zrak ignorira
prisutnost otvorenog prozora,
ljudi se odbijaju pomaknuti,
umišljam da ne izlazi
ni iz koga ljepilo tišine
I lako je od usamljenosti
zaboraviti proljeće
Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti
Uvijek obrijanih lica,
mirišući na kadulju i soli,
imaju kuće bijelih fasada,
ponekad kćer, kćer pa sina
Vole ih kao produžetak svoje kičme,
za njih odvajaju
kao Šeherezada
zdravi dio jezika prije spavanja
i često su topliji od majki
Jutrom piju kratku kavu
i nikome se ne odaju
Cijeli su šupljina
bez unutarnjih organa,
samo im viskozan glas
kruži u čahuri
kad u radno vrijeme
gledaju tuđu
ranjenu djecu
i kao vrtlari biljkama
zapovijedaju
umri umri umri
Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili
da bude drvo na Medvednici
Sigurno zamijenivši roza pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama
Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica
Ana Magaš useljava u zvijezdu
nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani
Sudac poručuje:
Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu
Plesala si s čovjekom
koji je stigao s drugog planeta
Njegove su oči naborane zavičajem
u kojem nema kisika
Što je trebao reći tvoj muž
na prizor takvog neposluha?
Ana poručuje:
Ja sam ovdje da pokažem ožiljke,
imate li teleskop da pogledate
udarce kojima mi je odrvenio gipkost?
Nož je samo posljedica
Sudac poručuje:
Nebitno, gospođo.
Plesala si, ponavljam, sa strancem
nemoguća kao hladna fuzija
Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?
Ana prešućuje:
Moja kuća spirala je okamenjenih masnica,
mrtva mi gospođica stanuje
u krivo zarasloj lakatnoj kosti,
mrtva gospođica je i podstanarka
u dvaput lomljenim rebrima
U mojoj lubanji trajni sudski sporovi
Mokru od suživota s uganućima
neka me nose u pravokutne sobe,
u pravokutne krevete
u tople, kalorične ručkove,
šetnje u pravokutnim amplitudama
da pogled izađe iz opsega straha,
da novostečena sloboda nadglasa
bijeli šum tuđih katastrofa