Živote, Stisnuta šako, Otvori se, Pusti sunce, Neka se strasno ubije U crnoj ženi….
Alojz Ćurić, „Antonio Mairena“ (“Putevi”, 1973.)
Antonio Mairena, španski Ciganin, legendarna figura flamenga, inspirativna podloga na ostrvu Hvar drugog umjetnika, krajiškog sanjara, koji je ispisivao riječi kao da kruni jezičke bisere tako da svaki za sebe jesu svijet, univerzum, neobjašnjiva zagonetka postojanja. Antonio Kruz Garsija, rođen u Maireni del Alcor, ovdje je samo ritam jednog života, sonogram srca koje je kucalo za onoliko radosti koliko se može uzeti iz ovog sebičnog svijeta. Ne bijaše toga malo – samo što je rasuto, pa ga treba strpljivo sakupljati, jednog dana ta knjiga govoriće o našem savremeniku kome je bilo više stalo do vlastitog života nego do priznanja svjetala pozornice. „Ti pjevaš, piješ mora – riječi sa dna vadiš zubima“, ispisuje svoju kantilenu naš umjetnik, prepoznajući u zavičaju iberijskog pjesnika rodni Mrkonjić (Varcar) i svoju Bosansku Krajinu: „Vežeš brda sebi na čelo, Iberiju za nogu cvrčka“. A tog cvrčka više nema u poeziji, iako on i dalje pjeva, od Kine do Banjaluke.
Alojz Lojzo Ćurić, bijaše neobičan čovjek, svestrani umjetnik, posvećeni likovni pedagog koji je svojim književnim savjetima usadio zavičaj u dušu nama znanih pjesnika, i još, k tome, bijaše dugogodišnji tehnički i likovni urednik časopisa „Putevi“ za koji je izradio naslovnu vinjetu, dva pikasovska goluba, ako su to golubovi, koji zajednički u kljunu drže grančicu mira, uramljeni flornom ornamentikom. Za isti časopis skupljao je od Banjalučkih umjetnika vinjete, kojih se, eto našeg usuda, malokada sjete istoričari umjetnosti pišući tekstove o slikarima. Posao tehničkog i likovnog urednika preuzeo je bio od Bate Bijelića, prvog banjalučkog modernog dizajnera, kome će kasnije posvetiti lirski tekst o mitskim krajiškim toponimima. Jer, još više, Ćurić se u „Putevima“ iskazao kao samosvojan pjesnik prvenstveno svoga rodnog kraja i jezika – poetskom prozom gustom kao mošt koja se mora uzimati na kašičicu, potom ostaviti pod jezikom da se rastopi i tako rastopljena uđe u organizam direktno.
Alojz Ćurić javio se u časopisu „Korijen“ br. 3-4-5, prije pedeset godina, pjesmom koja se tako zvala, skromno „Pjesma“, skupa sa mladim piscima: Nenadom Radanovićem, Ljubomirom Simovićem, braćom Koljević, Nikolom i Svetozarom. Ovaj broj časopisa možda je bilo nešto najbolje što je do tada dala književna Banjaluka u proteklih pedeset godina. Zato je i pojavljivanje Alojza Ćurića u ovakvom okruženju neobično. Očekivalo bi se da će on nastaviti da grabi tim putem, da će njegova afirmacija ići uzlaznom linijom. To je jezički gusta poezija, zagrcnuta između riječi i stiha, stiha i proze, u stalnom naporu, gotovo nadljudskom da uskladi svoje valjanje a da ne pregazi sebe samu.
“Ti ćeš biti blizu rogatih jelena-mladoženja koralnih gloginja, zloslutnih zmijolikih prutova i lišajeva boju donijećeš u očima u tajanstvenost tame spirala napuštenih kućica puža.”
šalje pjesnik svoju poslanicu nepoznatoj djevojci Vlasti. Zatim se povlači, ne hajući za pohvale svijeta, ne trudeći se da objavi knjigu, da se oglasi i etablira među vršnjacima sigurno ne posljednji u kvalitetu. Njegov talent je bio više nego očigledan. Ali, on nije mnogo mario za to. Išao je svojim, drugim putem, možda trpio zbog toga, možda bio zadovoljan, ravnodušna istorija o tome nam neće ništa reći. Kasnije će sve to skupiti u knjigu njegova životna saputnica, pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić.
Mi možemo da vidimo, da iščitavamo tu svu likovnost kojoj će se Ćurić sav posvetiti, bilo da piše poeziju, crta vinjete i slika akvarele banjalučke okoline. Ali za svoju dušu, uvijek i samo za svoju dušu.
“jer treba stišavati glasne bukove, plašiti vidre, jer se treba maticama razbijati o sedre ugodnih odmora, jer treba preskakati klizave oblutke do obale.“
Kasnije će svoj posao Ćurić objasniti u uvodnom fragmentu „Kapričosi sa zakrpom“ :
“Kad sirotinja ode u slikare, poželi naslikati ljudima ovo svoje vrijeme. Baci pogled u prašinu i vidi umjesto satrte žabe, na asfaltu čovjek, čovjek pregažen automobilima – paleolitskim toljagama na benzinski pogon. Kao memento neopreznoj kreketuši, kao otpali list sa grane, iz prašine ga digne i na platno prilijepi. Slika je gotova i zove se istina. I sva vrata na svijetu su pretijesna za toliku sliku bez okvira. Kroz vrata, u kuću, u muzej nemoguće je unijeti plavo nebo i na njemu razapeto siromaštvo. Pa prikucano ostaje na vjetru, na dvoru…Veliko jedro korablja, krcato sirotinjom.”
Alojz Ćurić rijetko se oglašavao napisima o drugim slikarima, izuzetak je uvodni tekst o Jovanu Bijeliću, objavljen 1964. godine u „Putevima“, pod naslovom „U spomen Jovana Bijelića“, gdje Ćurić ovog velikog Krajišnika postavlja u ambijent Bosne i Krajine, prigovarajući Banjaluci da se odrekla svog najvećeg slikara. Kao toliko puta kada umjetnik piše o drugom umjetniku, Ćurić u ovom tekstu daje sebe, svoj pogled na umjetnost, na svijet, na zavičaj. Ćurić navodi riječi Jovana Bijelića koje je izgovorio ovdje u Banjaluci, u sobi slikara Bekira Misirlića, o tome zašto nije ostao u Parizu 1924. godine, jer je u njemu „ostala samo moja Bosna i njen pejzaž u meni. Ne jedno određeno brdo, ne jedna livada, već VIZIJA onog što živi u meni kao moja Bosna. Onda sam odjednom shvatio da sam ja slikar ove zemlje i da ja izvan toga nisam ništa i da ja izvan toga ne mogu ništa naći. Ni postići.“ O kome to govori naš slikar ako ne o sebi, svom zavičaju, svom shvatanju misije slikara, o „traženju smisla, suštine, ljepote i SLOBODE“. Opredijelivši se za tu „slobodu“ Ćurić se opredijelio za samoću prema kojoj naše vrijeme nema milosti. Jer ta samoća često vodi u zaborav.
Mnogo smo vremena potrošili u redakciji časopisa „Putevi“, okupljeni prvo oko profesora Branka Milanovića koji je dolazio iz Sarajeva u svoju Banjaluku koja se prije toga i njega bila odrekla ne nalazeći mu odgovarajući posao, potom našeg doajena, profesora Mate Džaje, s jedne strane nešto stariji, poput profesora Miljka Šindića i Predraga Lazarevića, nešto mlađeg Borisa Kandića koji je ispoljavao nepresušnu energiju na više polja, onda Kolje Mićevića, Ismeta Bekrića, Irfana Horozovića, osnovne ćelije buduće Podružnice Udruženja književnika BiH u Banjaluci, prve podružnice u ondašnjoj Jugoslaviji koja je bila izvan glavnog grada. Tu su se izvrsno uklapali likovni pedagozi i tehnički urednici Enver Štaljo, Lojzo Ćurić i Enes Mundžić, oblikujući likovnu stranu novopokrenute izdavačke djelatnosti „Glasa. Oni su inače bili poznati u cijeloj Jugoslaviji svojim novim pristupom nastavi likovne umjetnosti u osnovnim školama. Ali, ako je riječ o pedagogiji i Alojzu Ćuriću, on je u svom Mrkonjić Gradu utisnuo poseban pedagoški žig zavičaja, njegove drevnosti, tog sačuvanog jezika koji sam od sebe tjera talente da se iskažu poezijom. U mladom Ivanu Lovrenoviću imao je najboljeg, najprilježnijeg učenika. Prvi prozno-poetski zapisi Ivana Lovrenovića kao da su bili izašli iz Ćurićeve pedagoške radionice.
Za kraj ovog malenog pokušaja o Alojzu Ćuriću, izvađena iz cjeline o Mahi, siromašku Banjalučkom, slijedeći liniju koju je počeo pred Drugi svjetski rat Slavko Mandić, a kasnije nastavio Lojzin drug Jovan Joco Bojović, evo pjesme bez naslova:
O sebi se zabavio. Panjeve na leđima nosao. Plugom se o gospodu raspitivao pod zemljom. Uz Grab grabio, grbu zaradio. U vodi spavao a harač davao. U bujadari kosu slomio. Kugu na leđima nosao. Za njene jareće, svoje noge trampio. Pisao želju kukom po ledu. Preživio proljeće o zemlji i koprivi. Radi vukova dušu torovima ogradio. Glavom udario o dovratak hrama. Kandilo palio i zmaju i konju i svetu vitezu. Bez njive ostao, kamenje stekao od oblaka zadnjeg proloma. Preživio gusjednicu historiju koja mu preko grla pređe. Na koljenima unuka svjetova. Nemoj nikom nikada zlo misliti…
Alojz Ćurić, krajiški drevni jezički sanjar
Živote,
Stisnuta šako,
Otvori se,
Pusti sunce,
Neka se strasno ubije
U crnoj ženi….
Alojz Ćurić, „Antonio Mairena“
(“Putevi”, 1973.)
Antonio Mairena, španski Ciganin, legendarna figura flamenga, inspirativna podloga na ostrvu Hvar drugog umjetnika, krajiškog sanjara, koji je ispisivao riječi kao da kruni jezičke bisere tako da svaki za sebe jesu svijet, univerzum, neobjašnjiva zagonetka postojanja. Antonio Kruz Garsija, rođen u Maireni del Alcor, ovdje je samo ritam jednog života, sonogram srca koje je kucalo za onoliko radosti koliko se može uzeti iz ovog sebičnog svijeta. Ne bijaše toga malo – samo što je rasuto, pa ga treba strpljivo sakupljati, jednog dana ta knjiga govoriće o našem savremeniku kome je bilo više stalo do vlastitog života nego do priznanja svjetala pozornice. „Ti pjevaš, piješ mora – riječi sa dna vadiš zubima“, ispisuje svoju kantilenu naš umjetnik, prepoznajući u zavičaju iberijskog pjesnika rodni Mrkonjić (Varcar) i svoju Bosansku Krajinu: „Vežeš brda sebi na čelo, Iberiju za nogu cvrčka“. A tog cvrčka više nema u poeziji, iako on i dalje pjeva, od Kine do Banjaluke.
Alojz Lojzo Ćurić, bijaše neobičan čovjek, svestrani umjetnik, posvećeni likovni pedagog koji je svojim književnim savjetima usadio zavičaj u dušu nama znanih pjesnika, i još, k tome, bijaše dugogodišnji tehnički i likovni urednik časopisa „Putevi“ za koji je izradio naslovnu vinjetu, dva pikasovska goluba, ako su to golubovi, koji zajednički u kljunu drže grančicu mira, uramljeni flornom ornamentikom. Za isti časopis skupljao je od Banjalučkih umjetnika vinjete, kojih se, eto našeg usuda, malokada sjete istoričari umjetnosti pišući tekstove o slikarima. Posao tehničkog i likovnog urednika preuzeo je bio od Bate Bijelića, prvog banjalučkog modernog dizajnera, kome će kasnije posvetiti lirski tekst o mitskim krajiškim toponimima. Jer, još više, Ćurić se u „Putevima“ iskazao kao samosvojan pjesnik prvenstveno svoga rodnog kraja i jezika – poetskom prozom gustom kao mošt koja se mora uzimati na kašičicu, potom ostaviti pod jezikom da se rastopi i tako rastopljena uđe u organizam direktno.
Alojz Ćurić javio se u časopisu „Korijen“ br. 3-4-5, prije pedeset godina, pjesmom koja se tako zvala, skromno „Pjesma“, skupa sa mladim piscima: Nenadom Radanovićem, Ljubomirom Simovićem, braćom Koljević, Nikolom i Svetozarom. Ovaj broj časopisa možda je bilo nešto najbolje što je do tada dala književna Banjaluka u proteklih pedeset godina. Zato je i pojavljivanje Alojza Ćurića u ovakvom okruženju neobično. Očekivalo bi se da će on nastaviti da grabi tim putem, da će njegova afirmacija ići uzlaznom linijom. To je jezički gusta poezija, zagrcnuta između riječi i stiha, stiha i proze, u stalnom naporu, gotovo nadljudskom da uskladi svoje valjanje a da ne pregazi sebe samu.
“Ti ćeš biti blizu rogatih jelena-mladoženja
koralnih gloginja,
zloslutnih zmijolikih prutova
i lišajeva boju donijećeš u očima
u tajanstvenost tame spirala
napuštenih kućica puža.”
šalje pjesnik svoju poslanicu nepoznatoj djevojci Vlasti. Zatim se povlači, ne hajući za pohvale svijeta, ne trudeći se da objavi knjigu, da se oglasi i etablira među vršnjacima sigurno ne posljednji u kvalitetu. Njegov talent je bio više nego očigledan. Ali, on nije mnogo mario za to. Išao je svojim, drugim putem, možda trpio zbog toga, možda bio zadovoljan, ravnodušna istorija o tome nam neće ništa reći. Kasnije će sve to skupiti u knjigu njegova životna saputnica, pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić.
Mi možemo da vidimo, da iščitavamo tu svu likovnost kojoj će se Ćurić sav posvetiti, bilo da piše poeziju, crta vinjete i slika akvarele banjalučke okoline. Ali za svoju dušu, uvijek i samo za svoju dušu.
“jer treba stišavati glasne bukove,
plašiti vidre,
jer se treba maticama razbijati
o sedre ugodnih odmora,
jer treba preskakati klizave oblutke
do obale.“
Kasnije će svoj posao Ćurić objasniti u uvodnom fragmentu „Kapričosi sa zakrpom“ :
“Kad sirotinja ode u slikare, poželi naslikati ljudima ovo svoje vrijeme. Baci pogled u prašinu i vidi umjesto satrte žabe, na asfaltu čovjek, čovjek pregažen automobilima – paleolitskim toljagama na benzinski pogon. Kao memento neopreznoj kreketuši, kao otpali list sa grane, iz prašine ga digne i na platno prilijepi. Slika je gotova i zove se istina. I sva vrata na svijetu su pretijesna za toliku sliku bez okvira. Kroz vrata, u kuću, u muzej nemoguće je unijeti plavo nebo i na njemu razapeto siromaštvo. Pa prikucano ostaje na vjetru, na dvoru…Veliko jedro korablja, krcato sirotinjom.”
Alojz Ćurić rijetko se oglašavao napisima o drugim slikarima, izuzetak je uvodni tekst o Jovanu Bijeliću, objavljen 1964. godine u „Putevima“, pod naslovom „U spomen Jovana Bijelića“, gdje Ćurić ovog velikog Krajišnika postavlja u ambijent Bosne i Krajine, prigovarajući Banjaluci da se odrekla svog najvećeg slikara. Kao toliko puta kada umjetnik piše o drugom umjetniku, Ćurić u ovom tekstu daje sebe, svoj pogled na umjetnost, na svijet, na zavičaj. Ćurić navodi riječi Jovana Bijelića koje je izgovorio ovdje u Banjaluci, u sobi slikara Bekira Misirlića, o tome zašto nije ostao u Parizu 1924. godine, jer je u njemu „ostala samo moja Bosna i njen pejzaž u meni. Ne jedno određeno brdo, ne jedna livada, već VIZIJA onog što živi u meni kao moja Bosna. Onda sam odjednom shvatio da sam ja slikar ove zemlje i da ja izvan toga nisam ništa i da ja izvan toga ne mogu ništa naći. Ni postići.“ O kome to govori naš slikar ako ne o sebi, svom zavičaju, svom shvatanju misije slikara, o „traženju smisla, suštine, ljepote i SLOBODE“. Opredijelivši se za tu „slobodu“ Ćurić se opredijelio za samoću prema kojoj naše vrijeme nema milosti. Jer ta samoća često vodi u zaborav.
Mnogo smo vremena potrošili u redakciji časopisa „Putevi“, okupljeni prvo oko profesora Branka Milanovića koji je dolazio iz Sarajeva u svoju Banjaluku koja se prije toga i njega bila odrekla ne nalazeći mu odgovarajući posao, potom našeg doajena, profesora Mate Džaje, s jedne strane nešto stariji, poput profesora Miljka Šindića i Predraga Lazarevića, nešto mlađeg Borisa Kandića koji je ispoljavao nepresušnu energiju na više polja, onda Kolje Mićevića, Ismeta Bekrića, Irfana Horozovića, osnovne ćelije buduće Podružnice Udruženja književnika BiH u Banjaluci, prve podružnice u ondašnjoj Jugoslaviji koja je bila izvan glavnog grada. Tu su se izvrsno uklapali likovni pedagozi i tehnički urednici Enver Štaljo, Lojzo Ćurić i Enes Mundžić, oblikujući likovnu stranu novopokrenute izdavačke djelatnosti „Glasa. Oni su inače bili poznati u cijeloj Jugoslaviji svojim novim pristupom nastavi likovne umjetnosti u osnovnim školama. Ali, ako je riječ o pedagogiji i Alojzu Ćuriću, on je u svom Mrkonjić Gradu utisnuo poseban pedagoški žig zavičaja, njegove drevnosti, tog sačuvanog jezika koji sam od sebe tjera talente da se iskažu poezijom. U mladom Ivanu Lovrenoviću imao je najboljeg, najprilježnijeg učenika. Prvi prozno-poetski zapisi Ivana Lovrenovića kao da su bili izašli iz Ćurićeve pedagoške radionice.
Za kraj ovog malenog pokušaja o Alojzu Ćuriću, izvađena iz cjeline o Mahi, siromašku Banjalučkom, slijedeći liniju koju je počeo pred Drugi svjetski rat Slavko Mandić, a kasnije nastavio Lojzin drug Jovan Joco Bojović, evo pjesme bez naslova:
O sebi se zabavio.
Panjeve na leđima nosao.
Plugom se o gospodu raspitivao pod zemljom.
Uz Grab grabio, grbu zaradio.
U vodi spavao a harač davao.
U bujadari kosu slomio.
Kugu na leđima nosao. Za njene jareće, svoje noge trampio.
Pisao želju kukom po ledu.
Preživio proljeće o zemlji i koprivi.
Radi vukova dušu torovima ogradio.
Glavom udario o dovratak hrama.
Kandilo palio i zmaju i konju i svetu vitezu.
Bez njive ostao, kamenje stekao od oblaka zadnjeg proloma.
Preživio gusjednicu historiju koja mu preko grla pređe.
Na koljenima unuka svjetova. Nemoj nikom nikada zlo misliti…
(Alojz Ćurić; “Kapričosti sa zakrpom”)