Bilo je vrlo, vrlo rano jutro, sunce još nije ni zašlo među kuće između kojih je, od Jelačićevog prema Britanskom trgu, krivudala Ilica, a od hotela Dubrovnik iđahu čovjek i gospodin, gospodin je išao sredinom pustoga pločnika, a čovjek malo pločnikom, malo tramvajskom prugom, noseći u svakoj ruci po jedan povelik kofer, tako da se činilo da mu teret razvlači ruke prema tlima, i da mu stopala uranjaju u asfalt, ali ni na što se čovjek nije žalio, nego je išao dalje, sve plaho pazeći da se gospodinu ne zatekne na putu, da mu slučajno ne uzme od pločnika, koji je po njegovu, po čovjekovu, samo za gospodu predviđen, jer gospoda ne znaju kako se treba čuvati tramvaja.
Gospodin bi Isak Baruh, sarajevski arhitekt, upravo stigao vlakom na putu za Rijeku, odakle sutradan isplovljava za Argentinu, a čovjek Jozo Katavić, stranični nosač, sa stanom u Tkalčićevoj ulici, inače rodom od Blažuja, u Zagrebu već treću godinu, ali nije uznapredovao dalje od nosača.
Jedan o drugom ne znaju ništa, ni čovjek o gospodinu, ni gospodin o čovjeku, nego ih obojicu more brige što nisu za priču, koje da je izvagati, možda bi u gram težile isto: čovjeka kako da se uzdigne od nosača, gospodina kako da ostane gospodin i tamo kamo ide, prvog kako da ne gazi pločnikom koji mu ne pripada, drugog kako da stigne u svijet koji mu ne pripada.
Jesen je 1940, i posljednji je čas za Isaka Baruha, koji desetljeće potom umire u Buenos Airesu, ne uspijevši sagraditi nijednu kuću. Jozo Katavić kratko će još gospodi prtljagu nositi, a onda će, u ljeto 1941, navući redarstvenu odoru, pa će sljedeće četiri godine paziti dobro gazi li po zagrebačkom pločniku onaj kome taj pločnik i pripada, i poštuje li sav narod razliku između ljudi i gospode.
Bosanci
Bilo je vrlo, vrlo rano jutro, sunce još nije ni zašlo među kuće između kojih je, od Jelačićevog prema Britanskom trgu, krivudala Ilica, a od hotela Dubrovnik iđahu čovjek i gospodin, gospodin je išao sredinom pustoga pločnika, a čovjek malo pločnikom, malo tramvajskom prugom, noseći u svakoj ruci po jedan povelik kofer, tako da se činilo da mu teret razvlači ruke prema tlima, i da mu stopala uranjaju u asfalt, ali ni na što se čovjek nije žalio, nego je išao dalje, sve plaho pazeći da se gospodinu ne zatekne na putu, da mu slučajno ne uzme od pločnika, koji je po njegovu, po čovjekovu, samo za gospodu predviđen, jer gospoda ne znaju kako se treba čuvati tramvaja.
Gospodin bi Isak Baruh, sarajevski arhitekt, upravo stigao vlakom na putu za Rijeku, odakle sutradan isplovljava za Argentinu, a čovjek Jozo Katavić, stranični nosač, sa stanom u Tkalčićevoj ulici, inače rodom od Blažuja, u Zagrebu već treću godinu, ali nije uznapredovao dalje od nosača.
Jedan o drugom ne znaju ništa, ni čovjek o gospodinu, ni gospodin o čovjeku, nego ih obojicu more brige što nisu za priču, koje da je izvagati, možda bi u gram težile isto: čovjeka kako da se uzdigne od nosača, gospodina kako da ostane gospodin i tamo kamo ide, prvog kako da ne gazi pločnikom koji mu ne pripada, drugog kako da stigne u svijet koji mu ne pripada.
Jesen je 1940, i posljednji je čas za Isaka Baruha, koji desetljeće potom umire u Buenos Airesu, ne uspijevši sagraditi nijednu kuću. Jozo Katavić kratko će još gospodi prtljagu nositi, a onda će, u ljeto 1941, navući redarstvenu odoru, pa će sljedeće četiri godine paziti dobro gazi li po zagrebačkom pločniku onaj kome taj pločnik i pripada, i poštuje li sav narod razliku između ljudi i gospode.