Aleksandra Đajić, raj u Firenci

Kraj je veljače, zima ide kraju, preko Fruške gore doputovao sam u Novi Sad. U piceriji pokraj Skupštine – iste one Skupštine, koju su Miloševićevi prevratnici 1988. zasuli jogurtima, pa je tako skovan termin “jugurt revolucija” – trebam se naći s Vlatkom. Čekajući je, gledam lica oko sebe, uglavnom neki mlad svijet, rođen nakon jogurt revolucije, kada su već započeli ratovi koji će nas sasvim razdvojiti. Stolovi u lokalu su priređeni za objed, leptiri od uštirkanih ubrusa, escajg i čaše za vino. Okolo su, sa svih strana, stakleni zidovi, pa vidim, na zgradi preko puta, veliki plakat Srpske radikalne stranke, kojim se zahtijeva Šešeljevo oslobođenje. Mjesto je i predviđeno za džambo plakate, ispod piše broj telefona i adresa reklamne agencije, kojoj se trebate obratiti ako biste da reklamirate neki svoj proizvod, higijenske uloške, filmsku premijeru ili Vojislava Šešelja, već šta tko ima.

Vlatka stiže na vrijeme i iz torbe odmah vadi strip album koji mi je jednom obećala, a s njim i malenu i tanku sivu knjižicu, zelenih fluorescentnih slova na koricama.

– Mislim da si nekada znao ovu devojku…

Odmah prepoznajem ime, radujem se, nisam na nju godinama pomislio, a nisam ni znao da piše pjesme, ustvari da je, izgleda, ozbiljna pjesnikinja.

Vlatka me gleda, ne zna kako bi mi rekla, ne bi da mi presiječe veselje, a opet, glupo je, mora reći:

– Znaš – izgovara nekako ceremonijalno – ona je prošle godine preminula. Bilo je to 29. novembra, ili dan ranije…

Izgovara taj datum, kao da je zbog nečega važno to što je Aleksandra Đajić Horvat umrla na bivši Dan republike. Ili dan ranije…

Mi smo bili IVf razred u Prvoj gimnaziji, a Sašin razred bio je IIIf. Mi smo bili prva, a oni druga generacija Šuvarevog usmjerenog obrazovanja, kulturološki smjer. Mali snobovi, puni sebe i puni ideja o svojoj budućnosti i o onome čime će se baviti u životu, elita te stare škole, osnovane 1879, pola godine nakon što su trupe baruna Filipovića provalile u Bosnu i osvojile je u sklopu jednoga šireg, europskog dogovora, kojem bi samo poneki neobaviješten domaćin pružao oružani otpor. Po zakonu koji je donio razbijanje gimnazija, kao davno prevaziđene građanske školske institucije, Prva gimnazija je pretvorena u poštansko i bibliotečko-arhivarsko učilište, pri kojem su, po nekoj čudnoj logici, ili u pokušaju da se iskoriste dobri profesorski kadrovi, pridodani smjerovi grčkog i latinskog, te arapskog jezika, i po dva odjeljenja, čiji su se učenici trebali osposobiti za nešto što se zvalo “organizator kulturnih aktivnosti”. U početku nitko nije ni znao što bi to trebalo biti, a neće se više doznati ni u vrijeme naše mature. Učili smo o kazalištu, filmu i televiziji, imali smo povijest umjetnosti, ali, recimo, i daktilografiju (jedno od školskih znanja od kojih sam imao najviše koristi u životu), i sve do rata i ukidanja Šuvarevoga školskog sistema u Bosni bila je strašna gužva i navala za upis na kulturološki smjer. Danas mi se, pak, čini da bi tako skovan naziv zanimanja – organizator kulturnih aktivnosti – u našem svijetu mogao opisivati menadžera kafanskih pjevača i pjevačica, upravnika provincijskog doma kulture, koji umije promijeniti osigurač, svojeručno obaviti jednostavnije vodoinstalaterske radove i okrečiti kino dvoranu. Organizator kulturnih aktivnosti bi, na kraju, u ekstremnim slučajevima, ili ako naziv zanimanja malo romantiziramo, mogao biti i makro ili svodnik u nekom istočnobosanskim ili srbijanskom gradiću uz rijeku Drinu, u Bajinoj Bašti, recimo.

Sašin razred, IIIf ispao je mnogo bolji od nas. I tada se to vidjelo. Ili se to samo meni činilo. U IIIf išlo je nekoliko djevojaka u koje smo se nas četvorica, jedan za drugim, po nekom redoslijedu i po dječačkom prokletstvu, fatalno zaljubljivali. Sve te ljubavi su, naravno, ostale neostvarene, ali u našim će životima biti još malo takvih, intenzivnih, slojevitih i romanesknih zaljubljivanja. Ako ih uopće i bude. Te cure, više nijedna, odavno ne žive u Sarajevu. Odlazile su na početku rata, a neke i na kraju, nakon što su odslužile časno i hrabro svoje prevodilačke karijere po svim tim unproforima i rojtersima, i nestale su za mene, vjerojatno i zauvijek, u londonima, amerikama, kanadama i australijama, gdje, vjerujem, žive sa svojim pametnim, bogatim i obrazovanim muževima, koji su imali oko i dušu za ono što je nama ostalo nedostižno, imaju buljuk djece, koja će skoro na fakultete, i jedva da govore naše jezike… Ne raspitujem se, ali živim u uvjerenju da su redom sretne, te naše Dulčineje iz IIIf. Nekako ih i ne bih volio više vidjeti, nijednu od njih. Iz straha da bi sad mogle izgovarati neke banalne rečenice.

Saša Đajić bila je sa strane od tog sjaja i glamura naših prvogimnazijskih puberteta. Tiha i neobično blaga djevojka – neka narav koja baš i nije bila sarajevska – pomalo androgine pojave, kratko ošišana. U nekom gimnazijskom mitologemu, u stereotipu od kakvih je i sastavljeno svako božje školovanje (kao i sve priče o služenju vojske u JNA), Saša Đajić bila je tip – najbolje prijateljice. Družila se s Jadrankom, ona je umrla negdje u Holandiji, i sa Sabrinom, ali je, zapravo, bila sa svima nagodna. Mislim da je neke od nas – mene nikako, bio sam posve introvertiran u tim stvarima – Saša tješila pri našim nesretnim zaljubljivanjima u njezine razredne drugarice, svemu dajući neku lakoću i blagost. Djelovala je kao cura koja se rodila s već preboljenim svim muškim i ženskim pubertetima ovoga svijeta, koja je u stanju razumjeti baš sve što je u nama, njezinim drugovima, bilo krivo i naopako. I što je, vjerojatno, i sad krivo i naopako.

Saša je stanovala na Ilidži, a Ilidža je u to vrijeme bila jako daleko. Ili je bila jako daleko za one s kulturološkog smjera, koji su, skoro u pravilu, bili iz centra grada, a najdalje s Alipašinog polja. Ilidža je bila na kraju svijeta, tamo kod kina Igman, iza kojeg Igman skoro da i počinje, na Ilidži su se miješali razni svjetovi: suro srednjebosansko selo, miješalo se s došljačkim katnicama, okruženim dvorištima i voćnjacima, u kojima su življeli ljudi koji su se, Bog zna zašto i po kojoj nevolji, doseljavali iz svih dijelova Jugoslavije, a bilo ih je, još uvijek, zaostalih i iz raznih dijelova Austrougarske monarhije. Svi oni su se, opet, miješali s narodom iz onih sirotinjskih stambenih zgrada, u kojima je živio industrijski proletarijat, radnici Famosa, pijanci i njihove izluđene žene. Iako se Ilidža, negdje kod Kasindolske ulice, još pedesetih godina spojila sa Sarajevom, ona u naše vrijeme nije bila Sarajevo, niti su Sarajlije živjele tamo. Možda se poneki odselio na Ilidžu, ali to bi se onda tako i zvalo. Ilidžanci su bili neki drugi i drukčiji svijet, socijalno raznolikiji od našeg, svijet kojem je grad urastao u selo, a selo urastalo u grad, na neki, pokazat će se to uskoro, vrlo zlokoban način.

Saša Đajić upisala je kulturološki smjer, naprosto zato što ju je to zanimalo. Ali ona, za razliku od nas koji smo gorjeli kao da su nam glave suhe cjepanice, bačene u kraljicu peći, i znali smo, unaprijed, da ćemo biti pisci i pjesnici, kazališni i filmski redatelji, skladatelji suvremene umjetničke glazbe, arhitekti i znanstvenici, i uglavnom smo, začudo, na kraju i postali što smo tada htjeli, nju je sve, ipak, drukčije zanimalo. Bila je svemu dobrom publika, i nije dijelila s nama iluzije o vlastitoj važnosti i predodređenosti za umjetnost. Sreću i izbavljenje je Aleksandra Đajić zamišljala zrelije i ozbiljnije. Da mi je tada netko ponudio da se okladim što će Saša biti kada odraste, rekao bih: profesorica književnosti u Prvoj gimnaziji. I putovat će, svakodnevno, tramvajem broj 3, s Ilidže.

Onda sam otišao u vojsku, u Knin, pa na Lastovo. Dopisivao sam se s nekoliko cura iz IIIf (koji je tada već bio IVf). Samo sam to i radio u slobodno vrijeme: pisao sam pisma i čitao odgovore na njih. U tih četrnaest mjeseci sa Sašom sam razmijenio pet-šest pisama. Imala je lijep, vrlo uredan i običan rukopis. Ne sjećam se što mi je pisala, ni što sam ja pisao njoj.

Na fakultetu smo se rijetko sretali, ništa se u našem odnosu nije promijenilo, osim što sam ja već bio nekamo otplovio. U novinske, televizijske i književne egzaltacije, koje će me držati dugo, s kojima ću proći kroz rat, nakon šesnaest mjeseci opsade otići iz Sarajeva, i zatim godinama, jednako egzaltiran, živjeti i svađati se po Zagrebu, sve dok ne svedem račune s tim gradom, i sve dok neko novo, drukčije Sarajevo ne svede račune sa mnom. Kada u jednom trenutku svega toga nestane, i zateknem se miran i dovoljno sam, dvadesetak kilometara jugoistočno, živeći na selu nad kojim manevriraju avioni prije nego što se spuste u zračnu luku Pleso, ona prošlost u kojoj je ostala i Saša, posljednji put viđena na hodnicima Filozofskog fakulteta, ili u slastičarni Oloman s Jadrankom, Sabrinom, Tamarom… već je bila tako daleko da su i sjećanja postala posve nepouzdana.

Tek u ova dva novosadska dana, iz razgovora s Vlatkom i s ljudima koji su je poznavali, a onda i iz knjige Aleksandre Đajić Horvat, naslovljene Koenigstrasse, saznajem kako je i kada otišla iz Sarajeva. Ni to nisam znao, ili sam, možda, znao, pa sam vrlo brzo zaboravio.

Otišla je u rano ljeto 1991, čim su se pokrenuli tenkovi u Sloveniji, tog istog tjedna. Otputovala je u Novi Sad jer je, saznajem, podrijetlom i bila otamo, iako je rođena Ilidžanka. (Iako i ne mora biti tako, time mi se objašnjava njezina mirna i pomalo usporena, lalinska narav i isti takav način govora…) Početkom sljedeće sedmice, vjerojatno se još nije bila ni raspremila, u Sarajevu se dogodilo nešto što nas je oboje satralo i tetoviralo duše: vozeći auto negdje niz trebevićke padine, poginuo je Vlado Medan.

On je bio moja generacija, i moj prijatelj. Goran Simić mu je u Licima, kao sedamnaestogodišnjaku, objavio jednu pjesmu, koja će ostati jedini njegov pisani trag u svemiru naših književnosti, a iz koje zauvijek pamtim jedan stih: “Sačuvaj me bože od istine i od praskozorja.” Upamtio sam ga, jer bismo ga, dok sasvim ne odrvenimo, pijani i omamljeni ponavljali, kad god bismo zajedno, mi dječaci, nešto slavili. Taj čin djetinje okrutnosti, jer stih je, naravno, loš, nešto je najizrazitije što će nam svima ostati kao sjećanja na Medana. On bi se malo ljutio, a onda bi mu bivalo smiješno. Stih sam, eto, upamtio zanavijek, kao po kazni. I zvuči mi drukčije nego tada. Bog nije sačuvao mog odanog i dobrog prijatelja Vladu Medana. Za razliku od većine drugih prijateljstava, koje sam kasnije sklapao u ova dva grada, a koja su skončavala neozbiljnim finalima, tako što bismo jedni drugima postajali dosadni, ili bi prijatelji poput zahtjevnijih dama postajali ljubomorni na javni tretman onoga što pišem, Medan mi je ostao doživotno odan.

Od mog prijateljstva, međutim, on sreće vidio nije. Bio mi je patetičan, mislio sam da laže, njegove ljubavi bile su burne na neki ženski način, znao se strašno napiti, a ja sam se svemu tome, kao i toj njegovoj jedinoj pjesmi, samo rugao. Nekako sam mislio da će Vlado Medan živjeti stotinu godina i da će uvijek imati nekoga tko se o njemu brine, tko ga štiti i za njega radi. Smrt ga je učinila strašno ozbiljnim. Bila je to poruka koju je trebalo shvatiti. I vjerojatno je nisam shvatio.

Saša mu je, za razliku od mene, bila dobra i pažljiva prijateljica, požrtvovna, strpljiva, spremna da do kraja sasluša i s njim odživi sve, i najdjetinjastije, emocionalne i mentalne ispade, kojima se dječaci kvalificiraju za muškarce. Od svega toga mnogo zrelija i starija, podnosila je mirno i sabrano njegove ludosti. Nikada između njih nije bilo onoga na što bi se, možda, pomislilo usred svih ovih epiteta i glagola o prijateljstvu. Vlado je, neko vrijeme, bio Jadrankim mladić. One Jadranke koje, također, više nema.

U knjizi Koenigstrasse nalazim ovu pjesmu:

NA VEST O SMRTI PRIJATELJA

_________________(za Vladimira M.)

nosim te u svojoj ruci
(na dlan skoro da mi staneš)
novine kažu da si umro danas
leto je, a kao da nije leto
svako veče pada neka teška kiša
kao zaborav
na noć, i zemlju, i san
u gradu u kojem me niko ne zove imenom
hodamo ulicom punom saksija sa cvećem
i čuju se već prvi zrikavci
čuješ li
čuješ li
pitam
uzalud

___________________Novi Sad 7/7/1991.

Aleksandra Đajić bila je od one vrste ljudi iz našega svijeta, koji su se užasno i vrlo živo plašili rata, a nisu baš nimalo vjerovali u ono u što je, pak, vjerovala druga vrsta ljudi, kojoj sam, vjerujem pripadao: da između ljudi u Sarajevu postoje neke dublje i trajnije veze, koje će postojati čak i ako izbije rat, i ako nastupi kataklizma, i ako rat završi loše, uvijek će postojati i uvijek će biti jače od veze koju čini vjera ili nacija. Niti je vjerovanje u to kosmopolitizam, niti je nevjerovanje nešto suprotno od toga, ali pokazat će se u ratu, a naročito puno godina nakon rata, koliko su bili u pravu oni koji su vjerovali da će se sve to raspasti kad zapuca i zarati, i da se treba skloniti, koliko god to bilo protiv unutrašnjeg čovjekova poriva, tamo gdje čovjeku život neće ovisiti o tome jesi li ostao u manjini, ili pripadaš nekakvoj sigurnoj većini, u Ameriku, Kanadu, Vojvodinu, posve je svejedno.

Aleksandru Đajić je prognao strah, i to se osjeti i čuje u ovoj maloj, osamdesetak stranica opsežnoj knjizi, štampanoj nakon njezine smrti, u samo tristo primjeraka. Prvoj i posljednjoj njezinoj knjizi pjesama. Najprije je bila izgnana s Ilidže i iz Sarajeva, strahom i saznanjem da nam spasa nema i da nas ništa ne čini zajednicom, osim onoga što, paradoksalno, našu zajednicu i razbija (dakle, vjere i nacije), a zatim je u proljeće 1999. u još većoj žurbi bježala iz Novog Sada, za vrijeme Natovih bombardiranja Savezne republike Jugoslavije.

Predavala je na fakultetu, a u njezinim su ladicama, kažu, ostali zaključani seminarski radovi studenata. Takav je to bijeg bio.

Sada, kad za njega saznajem, sa zakašnjenjem od cijeloga jednog života, meni je Sašin strah tako lijep i plemenit. A njezino je dvostruko progonstvo, sa Ilidže, pa iz Novog Sada, najčistije je prognaništvo, u značenjskom i u egzistencijalnom smislu, za koje znam. Ona je znala od čega je bježala, i znala je da nema spasa, ni utjehe, 1991. kao ni 1999, i živjela je tako, a da nigdje nije imala pleme kojim bi se osjećala zaštićenom. Naš mali, nasmiješeni Ahasver, iz IIIf, naš sasvim uzaludni anđeo prijateljstva…

Aleksandra Đajić diplomirala je na sarajevskoj anglistici, s temom o T.S.Eliotu, bila je asistent na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, predavala je u Budimpešti, doktorirala u Firenci… Bavila se rodnim temama, koje će u nas ući u modu kad i rat. Njezin doktorat nosi naslov: “Balkan Transgressions: Representing the Figure of the Man Woman, 1850 to Today” U fusnoti stoji objašnjenje: “Prevod bi možda mogao da glasi: ‘Balkanska transgresija: predstavljanje virdžine od 1850. do danas’. Aleksandrina doktorska disertacija iz raznih uglova i na osnovu različitih dokumenata analizira predstavljanje fenomena Žene-muškarca, rasprostranjenog u Crnoj Gori i severnoj Albaniji, a znanog još i kao virdžina. Ovaj rad je trenutno u procesu obrade za štampu kod jednog američkog izdavača.”

Nisam znao ni da je godinama bila udana za Ota Horvata, jednoga od najznačajnijih pjesnika moje generacije, Novosađanina. S njime će ostati do kraja. Umrla je iznenada, u Firenci, na rubu Toskane, gdje su godinama živjeli. Ne znam kako joj je bilo tamo, ali čini mi se da je Firenca, barem u našem svijetu, krajnja tačka čovjekova progonstva, do koje stiže samo veoma sretan Ahasver, recimo onaj koga Bog nagradi za sve njegove dobrote i strpljivosti, ali i za beskonačnu plemenitost straha, koji ga je vodio kroz progonstvo. Dok sam je poznavao, u gimnaziji, i poslije, Saša je, ponekad i pomalo, izgledala kao – virdžina. Anđeli su, uglavnom, bespolna bića, ili bića koja u sebi sabiru naravi oba spola. A Firenca, na kraju svega, ono je posve zaštićeno mjesto, onaj raj, koji ne pustoše ratovi i vojske, i u kojem više ne važi logika potmule mržnje i ružnoga zajedništva u vjeri i naciji, koje je u nas, kao i u svakoj provinciji na kraju svijeta, uvijek dublje i važnije od svake ljubavi i prijateljstva. To je Saša znala prije nas, i zato je doživjela raj u Firenci. Mi smo saznali prekasno da bismo još išta mogli učiniti. Na kraju, kao pjesma sastavljena od dvije riječi i dva broja, koja su tako tužno blizu jedan drugome, stoji: Ilidža 1966. – Firenca 2011.

Dvije godine nakon što smo se rodili, nakon Europskoga prvenstva u nogometu, djeca u Jugoslaviji smislila su brojalicu pred igru žmire: enci menci na kamenci, igra Džaja u Firenci, Talijani mole Boga, da Džajiću pukne noga.

I na kraju, puklo je sve i nestalo.

Kada je 1984. umro jedan mlad čovjek, Una mi je napisala: “Rijetki ljudi umiru od srca.” Ne znam je li to bilo njeno, ili je od nekoga čula, ali bilo je lijepo i tačno. Una je bila jedna od onih djevojaka iz Sašinog razreda, u koju smo se jedan za drugim zaljubljivali. A Saša je umrla od srca.

Vlatka mi napominje da je Aleksandra Đajić Horvat sahranjena u Novom Sadu. Sahranjena u jednom od dva svoja straha, pomislim, ali šutim. Kao da bi mi moglo biti važno gdje je Saša pokopana. Možda samo da izbjegnem to mjesto, naiđem li slučajno preko novosadskog groblja. Sve svoje grobove čovjek nosi u sebi.

Miljenko Jergović 22. 03. 2013.