S jutra ću da otputujem u San Remo. Kiša ovdje već danima pada tako da počinjem misliti kako stalno plače moje prozorsko okno. Zanimljivo je gledati u oči koje plaču.
San Remo? Možda što tamo ima snijega?
Ne!
More? Tamo ima more?
Ima.
Idem da donesem ruže.
Ruže? Kakve ruže?
Crvene. Ili možda bijele. Ne znam.
*
Volim putovati vozom. U tome slučaju skretanje i stajanje unaprijed bivaju predviđeni a staza uzduž opružena do cilja i nikako se ne može prečicom. Bez viška opcija, sve je utvrđeno, pa mi jedino ostaje da gledam kroz prozor i mirno razmišljam o cvijeću.
*
Ejmi!
Albert, drago mi je. Sjedite.
Lijepo je što ste ušli baš ovdje. Hodnik je predug, sami ne biste mogli do kraja nositi te kofere. Stoga ću držati ispravnom činjenicu da sam uslijed otežavajućih okolnosti metodom manjeg otpora slučajnim odabirom postao vaš iznenadni saputnik. Je l’ de, mogli ste ući i tamo lijevo?
Ili su vam ova vrata izgledala nešto ljepše?
Nisam gledala vrata. Samo sam ušla, bez razmišljanja. Ne mislite valjda da sam trebala ostati u hodniku? Pa da, tamo nema nikoga! Mjesta za sjedenje ima na pretek, samo, smiješno je s ovim koferima. Spava mi se i imam bolove u leđima. Koferi su učinili svoje.
Želite čaj?
Možda.
Da, sad ću da poručim.
*
Ljudi se zavole u sretnim ili nesretnim okolnostima. Ili negdje između; samo što je tu između ljubav manje prepoznatljiva. Ili ne znaju da vole ako su ni tamo ni ovamo.
*
Ovdje sa ovim ružičastim nebom mogu da pričam koliko i s ružama, samo, to mi je nebo nekako daleko i ne mogu da mu osjetim miris. Mogao bih ga namirisati ružama ako ih bacim u nebo ili u more u slučaju da valovi krenu od obale prema pučini i tamo gdje se dodiruju s nebom izvrše primopredaju.
Nonsens! Počet ću pisati po pijesku. A, šta mi vrijedi…
*
En-ci-men-ci-na-ka-men-ci. Tro-ja…
Kako se zoveš?
Aiša.
Aiša?
Da, Aiša? Ima li nečeg čudnog u imenu Aiša?
Ne, nego…mogu li zapisati vašu pjesmicu. Ali, da mi je otpjevate do kraja?
Da, samo vam se kraj neće svidjeti.
Neće? Kako znate?
Možda već znam šta bude na kraju. Čini mi se da sam to već negdje čuo. Jesam li?
Ne, ne znate. I ne znam šta ste čuli.
Moja pjesma nema kraja.
Nema?
Pjesma bez kraja, zanimljivo.
Ali, kako mi se onda kraj neće svidjeti? Rekli ste da mi se kraj neće svidjeti, je l’ de?
Da! Tačno. Neće vam se svidjeti.
Ali kako?
Upravo zato što ga nema. Ne može vam se svidjeti nešto čega nema.
Nonsens!
Danima već razmišljam o Ejmi. Bilo je nečeg tužnog u njenom pogledu. Mogla bi postati poznata. Glumica. Izvrsna glumica. Za svaku snimljenu scenu mogla bi zarađivati, milione. Rastanak. Da, mogla bi biti odlična u tome. Mogla bi glumiti rastanke.
*
Aiša, pa to ste vi!
Jesam, gospodine…?
Albert!
Albert. Hoćete li mi se pridružiti gospodine Albert?
Da, rado.
Sačekajte. Imam još samo malo. Mislim da sam pri kraju.
Kraju? Čega?
Pjesmice.
Ona ima kraj?
Ne, nema. Ali ja sam ipak pri kraju. Dođite da vidite. Pazite, pobrisali ste mi slovo E.
Odstupite malo, pijesak je suh. Jedva da mogu da pišem. Hvala!
Ja sam baš sinoć htio napisati nešto tu na pijesku, ali činilo mi se nekako besmisleno…
Ipak, uživam dok gledam vas.
Gospodine, koliko imate godina?
Dvadeset i tri, zašto?
Sigurno znate brojati do dvadesettri. Molim vas, brojite mi do dvadesettri.
Zatvorite oči i brojite do dvadesettri.
…eto ga!
Gotovo. Došli smo do kraja. Sada možete pogledati.
*
E N C I M E N C I N A K A M E N C I T R O J A V R A T A Z A P E Č A T A
E R M E R M U Z I K E R
K A M E N K U Ć A K R E Č
*
Izvrsno. To je vaša pjesmica!
Ne, nije.
Kako nije?
Nije. Nije moja pjesmica. Uostalom, ovo nikako nije pjesmica.
Pjesmice se pjevaju, razumiju i slušaju. Ovo je brojalica. I nije moja. Ali, dječija jeste.
Ali, zašto ste je tako napisali? Ne mogu da vidim gdje je kraj a gdje početak nekog broja.
Hoćete reći riječi, gospodine?
Ne, rekli ste da je brojalica. Brojalice imaju brojeve.
Ali, gospodine Albert, riječi nisu brojevi, ali brojevi su riječi. I ne samo to.
Ako povučem nekoliko crtica, ovo više neće biti brojalica.
I naravno da ne možete vidjeti kraj.
Ako bi ova, kako već rekoste, pjesmica, doživjela kraj, ona bi ona prestala postojati.
Lijepo vam kažem da nema kraja. Postoji samo preobraženje iz jednog oblika u drugi.
Ovako…
*
E N – C I – M E N C I N A – K A M E N – C I – T R O J A – V R A T A – Z A P E Č A T A
E R M E R – M U Z I K E R
K A M E N – K U Ć A – K R E Č
*
Izvrsno! Pa vi ste jedna jako pametna i, mogu primijetiti, …zagonetna djevojčica!
Sa svojih, hmm…koliko imate godina?
Gospodine Albert, znate li računati? Da, sigurno znate računati?
Znam! Zašto pitate?
Idem kući!
Računajte na mene gospodine Albert.
Nonsens!
*
Ne znam koliko sam spavao. Možda tačno toliko koliko je bilo dovoljno da ove ruže uginu.
I znam da smjesta moram otići po druge. Ovaj put ću uzeti bijele. Više će me sjećati na Ejmi. Na njenom licu nisam primijetio crvenilo.
Ili pri onom slučajnom (prvom, možda jedinom) susretu nije željela da se stidi.
Sjećam se kako je s užitkom pila čaj puštajući mene da pričam, pričam i pričam.
Negdje usput shvatio sam da bi to mogao biti ženski posao.
Muškarci uživaju u čaju, žene uživaju u pričanju.
*
Gospodine Albert, kome nosite ruže?
Aiša?
Mama, ovo je gospodin Albert. Alberte, moja mama!
Aiša, otkud ti? Idem kući, rekla sam. Kome nosite ruže?
Ruže? Ah, da… ruže! Djevojci, zašto?
Imate djevojku?
Ne, nemam.
Rekli ste da ruže nosite djevojci?
Predomislio sam se.
Mislim da ću ih baciti u more. Osim,…ako ne želite da ih poklonim vama?
Ne, apsolutno sam sigurna da to ne želim. Ne volim ruže. Ali, nemojte ih bacati. Doći će ona.
Doći će?
…nonsens!
*
Draga moja Ejmi. Ponekad poželim da se nismo sreli tamo. Bilo bi isuviše dovoljno da ste šetali parkom i pod crvenim kišobranom gledajući preda se naprosto udarili u mene dok sam isto tako pod kišobranom stojeći čitao knjigu o zastorima koja kad se pročita prestaje biti knjiga zastora koliko god zastora bilo i postaje knjiga znakova koja bi mi pri tom ispala iz ruka i upala u lokvu na koju ste isto tako slučajno naišli jer ne gledate kuda hodate.
Zatim bih pogledao u vaše lice koje bi mi ispraznilo memoriju pa biste me upitali za ime i rekao bih da se zovem Albert jer bi to bilo prvo što bi mi u tom trenutku palo na pamet. Sigurno je da biste, onako, samo svojstveno vama, izrecitovali one riječi kojima vas obično dozivaju oni koji vas poznaju, a ja bih samo čuo Ejmi, i ništa više, mada nisam siguran da bih bio u mogućnosti da vas slušam pa bih se osjećao kao da gledam neki film bez tona, usporeni ponovljeni snimak, ili možda san, u kojem vas vidim kako mi nešto govorite a ja se pravim da vas razumijem posmatrajući nijemi pokret vaših usana…
Pontis
S jutra ću da otputujem u San Remo. Kiša ovdje već danima pada tako da počinjem misliti kako stalno plače moje prozorsko okno. Zanimljivo je gledati u oči koje plaču.
San Remo? Možda što tamo ima snijega?
Ne!
More? Tamo ima more?
Ima.
Idem da donesem ruže.
Ruže? Kakve ruže?
Crvene. Ili možda bijele. Ne znam.
*
Volim putovati vozom. U tome slučaju skretanje i stajanje unaprijed bivaju predviđeni a staza uzduž opružena do cilja i nikako se ne može prečicom. Bez viška opcija, sve je utvrđeno, pa mi jedino ostaje da gledam kroz prozor i mirno razmišljam o cvijeću.
*
Ejmi!
Albert, drago mi je. Sjedite.
Lijepo je što ste ušli baš ovdje. Hodnik je predug, sami ne biste mogli do kraja nositi te kofere. Stoga ću držati ispravnom činjenicu da sam uslijed otežavajućih okolnosti metodom manjeg otpora slučajnim odabirom postao vaš iznenadni saputnik. Je l’ de, mogli ste ući i tamo lijevo?
Ili su vam ova vrata izgledala nešto ljepše?
Nisam gledala vrata. Samo sam ušla, bez razmišljanja. Ne mislite valjda da sam trebala ostati u hodniku? Pa da, tamo nema nikoga! Mjesta za sjedenje ima na pretek, samo, smiješno je s ovim koferima. Spava mi se i imam bolove u leđima. Koferi su učinili svoje.
Želite čaj?
Možda.
Da, sad ću da poručim.
*
Ljudi se zavole u sretnim ili nesretnim okolnostima. Ili negdje između; samo što je tu između ljubav manje prepoznatljiva. Ili ne znaju da vole ako su ni tamo ni ovamo.
*
Ovdje sa ovim ružičastim nebom mogu da pričam koliko i s ružama, samo, to mi je nebo nekako daleko i ne mogu da mu osjetim miris. Mogao bih ga namirisati ružama ako ih bacim u nebo ili u more u slučaju da valovi krenu od obale prema pučini i tamo gdje se dodiruju s nebom izvrše primopredaju.
Nonsens! Počet ću pisati po pijesku. A, šta mi vrijedi…
*
En-ci-men-ci-na-ka-men-ci. Tro-ja…
Kako se zoveš?
Aiša.
Aiša?
Da, Aiša? Ima li nečeg čudnog u imenu Aiša?
Ne, nego…mogu li zapisati vašu pjesmicu. Ali, da mi je otpjevate do kraja?
Da, samo vam se kraj neće svidjeti.
Neće? Kako znate?
Možda već znam šta bude na kraju. Čini mi se da sam to već negdje čuo. Jesam li?
Ne, ne znate. I ne znam šta ste čuli.
Moja pjesma nema kraja.
Nema?
Pjesma bez kraja, zanimljivo.
Ali, kako mi se onda kraj neće svidjeti? Rekli ste da mi se kraj neće svidjeti, je l’ de?
Da! Tačno. Neće vam se svidjeti.
Ali kako?
Upravo zato što ga nema. Ne može vam se svidjeti nešto čega nema.
Nonsens!
Danima već razmišljam o Ejmi. Bilo je nečeg tužnog u njenom pogledu. Mogla bi postati poznata. Glumica. Izvrsna glumica. Za svaku snimljenu scenu mogla bi zarađivati, milione. Rastanak. Da, mogla bi biti odlična u tome. Mogla bi glumiti rastanke.
*
Aiša, pa to ste vi!
Jesam, gospodine…?
Albert!
Albert. Hoćete li mi se pridružiti gospodine Albert?
Da, rado.
Sačekajte. Imam još samo malo. Mislim da sam pri kraju.
Kraju? Čega?
Pjesmice.
Ona ima kraj?
Ne, nema. Ali ja sam ipak pri kraju. Dođite da vidite. Pazite, pobrisali ste mi slovo E.
Odstupite malo, pijesak je suh. Jedva da mogu da pišem. Hvala!
Ja sam baš sinoć htio napisati nešto tu na pijesku, ali činilo mi se nekako besmisleno…
Ipak, uživam dok gledam vas.
Gospodine, koliko imate godina?
Dvadeset i tri, zašto?
Sigurno znate brojati do dvadesettri. Molim vas, brojite mi do dvadesettri.
Zatvorite oči i brojite do dvadesettri.
…eto ga!
Gotovo. Došli smo do kraja. Sada možete pogledati.
*
E N C I M E N C I N A K A M E N C I T R O J A V R A T A Z A P E Č A T A
E R M E R M U Z I K E R
K A M E N K U Ć A K R E Č
*
Izvrsno. To je vaša pjesmica!
Ne, nije.
Kako nije?
Nije. Nije moja pjesmica. Uostalom, ovo nikako nije pjesmica.
Pjesmice se pjevaju, razumiju i slušaju. Ovo je brojalica. I nije moja. Ali, dječija jeste.
Ali, zašto ste je tako napisali? Ne mogu da vidim gdje je kraj a gdje početak nekog broja.
Hoćete reći riječi, gospodine?
Ne, rekli ste da je brojalica. Brojalice imaju brojeve.
Ali, gospodine Albert, riječi nisu brojevi, ali brojevi su riječi. I ne samo to.
Ako povučem nekoliko crtica, ovo više neće biti brojalica.
I naravno da ne možete vidjeti kraj.
Ako bi ova, kako već rekoste, pjesmica, doživjela kraj, ona bi ona prestala postojati.
Lijepo vam kažem da nema kraja. Postoji samo preobraženje iz jednog oblika u drugi.
Ovako…
*
E N – C I – M E N C I N A – K A M E N – C I – T R O J A – V R A T A – Z A P E Č A T A
E R M E R – M U Z I K E R
K A M E N – K U Ć A – K R E Č
*
Izvrsno! Pa vi ste jedna jako pametna i, mogu primijetiti, …zagonetna djevojčica!
Sa svojih, hmm…koliko imate godina?
Gospodine Albert, znate li računati? Da, sigurno znate računati?
Znam! Zašto pitate?
Idem kući!
Računajte na mene gospodine Albert.
Nonsens!
*
Ne znam koliko sam spavao. Možda tačno toliko koliko je bilo dovoljno da ove ruže uginu.
I znam da smjesta moram otići po druge. Ovaj put ću uzeti bijele. Više će me sjećati na Ejmi. Na njenom licu nisam primijetio crvenilo.
Ili pri onom slučajnom (prvom, možda jedinom) susretu nije željela da se stidi.
Sjećam se kako je s užitkom pila čaj puštajući mene da pričam, pričam i pričam.
Negdje usput shvatio sam da bi to mogao biti ženski posao.
Muškarci uživaju u čaju, žene uživaju u pričanju.
*
Gospodine Albert, kome nosite ruže?
Aiša?
Mama, ovo je gospodin Albert. Alberte, moja mama!
Aiša, otkud ti? Idem kući, rekla sam. Kome nosite ruže?
Ruže? Ah, da… ruže! Djevojci, zašto?
Imate djevojku?
Ne, nemam.
Rekli ste da ruže nosite djevojci?
Predomislio sam se.
Mislim da ću ih baciti u more. Osim,…ako ne želite da ih poklonim vama?
Ne, apsolutno sam sigurna da to ne želim. Ne volim ruže. Ali, nemojte ih bacati. Doći će ona.
Doći će?
…nonsens!
*
Draga moja Ejmi. Ponekad poželim da se nismo sreli tamo. Bilo bi isuviše dovoljno da ste šetali parkom i pod crvenim kišobranom gledajući preda se naprosto udarili u mene dok sam isto tako pod kišobranom stojeći čitao knjigu o zastorima koja kad se pročita prestaje biti knjiga zastora koliko god zastora bilo i postaje knjiga znakova koja bi mi pri tom ispala iz ruka i upala u lokvu na koju ste isto tako slučajno naišli jer ne gledate kuda hodate.
Zatim bih pogledao u vaše lice koje bi mi ispraznilo memoriju pa biste me upitali za ime i rekao bih da se zovem Albert jer bi to bilo prvo što bi mi u tom trenutku palo na pamet. Sigurno je da biste, onako, samo svojstveno vama, izrecitovali one riječi kojima vas obično dozivaju oni koji vas poznaju, a ja bih samo čuo Ejmi, i ništa više, mada nisam siguran da bih bio u mogućnosti da vas slušam pa bih se osjećao kao da gledam neki film bez tona, usporeni ponovljeni snimak, ili možda san, u kojem vas vidim kako mi nešto govorite a ja se pravim da vas razumijem posmatrajući nijemi pokret vaših usana…
Albert