Moj kutak koji sam jednom davno prisvojio, pa se pred zakonima – božjim i ljudskim – pravim lud: ono je moje, nikome ga ne dam.
Kad sam umoran, ili tužan, ono je tu, pored mojih nogu, mogu da ga pomilujem, a ono mi maše talasićima i crta mi vesele šare svoje pjene.
Kad sam daleko, toliko daleko da počinjem zaboravljati samog sebe, ono mi se odnekud javi tihim hukom: ne boj se, tu sam.
Znam da ću ga uvijek imati pored sebe, tijekom poslova kojima se moram baviti, na ulicama kojima ne znam zašto lutam, u brdima, u poljima, u šumama gdje se ono krije igrajući sa mnom skrivalice, u sobi gdje spavam – a i kad zaspim, ne odvajam se od njega: u svakom svome snu čujem njegov šum.
Sada, dok se s tijekom vremena smanjuje moj svijet, ono raste, sve veće je, preplavljuje me. I odnosi me u ocean u čijem će jednom kutku zauvijek čuvati za mene jedan oblutak, jednog pužića, jedan stručak alge i jedan krik galeba.
Malo more
Gdje god se krećem, prati me moje malo more.
Moj kutak koji sam jednom davno prisvojio, pa se pred zakonima – božjim i ljudskim – pravim lud: ono je moje, nikome ga ne dam.
Kad sam umoran, ili tužan, ono je tu, pored mojih nogu, mogu da ga pomilujem, a ono mi maše talasićima i crta mi vesele šare svoje pjene.
Kad sam daleko, toliko daleko da počinjem zaboravljati samog sebe, ono mi se odnekud javi tihim hukom: ne boj se, tu sam.
Znam da ću ga uvijek imati pored sebe, tijekom poslova kojima se moram baviti, na ulicama kojima ne znam zašto lutam, u brdima, u poljima, u šumama gdje se ono krije igrajući sa mnom skrivalice, u sobi gdje spavam – a i kad zaspim, ne odvajam se od njega: u svakom svome snu čujem njegov šum.
Sada, dok se s tijekom vremena smanjuje moj svijet, ono raste, sve veće je, preplavljuje me. I odnosi me u ocean u čijem će jednom kutku zauvijek čuvati za mene jedan oblutak, jednog pužića, jedan stručak alge i jedan krik galeba.