Adam Zagajewski: Putovati u Lavov

By ajfelov most | Published: 02/27/2022
U prijevodu Đurđice Čilić
***
***
Putovati u Lavov. S kojeg kolodvora putovati
u Lavov, ako ne u snu, u svitanje,
kad je rosa na koferima i upravo se rađaju
brzi i ekspresni vlakovi. Otputovati iznenada
u Lavov, usred noći, po danu, u rujnu
ili u ožujku. Ako Lavov još postoji, unutar
granica i ne samo u mom
novom pasošu, ako zastavice stabala
jasenova i topola i dalje dišu glasno
poput Indijanaca, potoci mrmljaju na svom
mračnom esperantu, a bjelouške kao meki
znak u ruskom jeziku nestaju u
travi. Spakirati se i otputovati, bez ikakvog
oproštaja, u podne, nestati
kao gospođice kad padaju u nesvijest. I čičci, zelena
vojska čičaka, a pod njima, pod suncobranima
venecijanskih kavana, puževi razgovaraju
o vječnosti. Ali katedrala se uzdiže,
sjećaš se, tako uspravno, tako uspravno
kao nedjelja i bijele salvete i kanta
puna malina što stoji na podu i moja
želja, koje još nije bilo,
samo vrtovi s korovom i jantar
trešnje i besramni Fredro.
Uvijek je bilo previše Lavova, nitko nije mogao
razumjeti sve četvrti, čuti
šapat svakog kamena koje je spalilo
sunce, crkva je noću šutjela posve
drukčije nego katedrala, Isusovci su krstili
biljke, list po list, i one su rasle,
rasle bez sjećanja, a radost se krila
posvuda, u prolazima i mlinovima za
kavu, koji su se sami vrtjeli, u plavim
čajnicima i štirci, koja je bila prvi
formalist, u kapljicama kiše i u trnju
ruža. Pod prozorom su se žutjele smrznute forzicije.
Zvona su udarala i drhtao je zrak, šiljaste kapuljače
časnih sestara plovile su kao jedrenjaci ispred
kazališta, svijeta je bilo tako puno da je morao
nebrojeno puta izlaziti na bis,
publika je ludovala i nije htjela
napustiti dvoranu. Moje tetke još
nisu znale da ću ih jednom uskrsnuti
i živjele su tako lakovjerno i tako pojedinačno,
služavke su jurile po svježe vrhnje,
čiste i ispeglane, u kućama malo
ljutnje i velika nada. Brzozowski
je došao držati predavanje, jedan od mojih
ujaka pisao je poemu pod naslovom Čemu,
posvećenu stvoritelju i bilo je previše
Lavova, nije mogao stati u zdjelu,
razbijao je čaše, izlijevao se iz
močvara, jezera, dimio se iz svih
dimnjaka, pretvarao se u vatru i u oluju,
smijao se munjama, postojao pokoran,
vraćao se kući, čitao Novi zavjet,
spavao na sofi pod huculskim ćilimom,
bilo je previše Lavova a sad ga nema
uopće, rastao je nezaustavljivo a škare su
rezale, hladni vrtlari kao i uvijek
u svibnju bez milosti bez ljubavi
ah čekajte da dođe topli
lipanj i meka paprat, beskrajna
polja ljeta dakle stvarnosti.
I škare su rezale, duž linija i poprijeko
vlakana, krojači, vrtlari i cenzori
rezali su tijelo i vijence, sjekači su neumorno
radili, kao u dječjoj bojanci
gdje treba izrezati labuda ili srnu.
Škarice, nožići i žiletići su sjeckali
rezali i skraćivali napuhane haljine
prelata i trgova i kuća, stabla su
bezglasno padala kao u džungli
i katedrala je drhtala i opraštalo se u zoru
bez maramica i bez suza, suhih
usana, više te nikad neću vidjeti, toliko smrti
te čeka, zašto svaki grad
mora postati Jeruzalem i svaki
čovjek Židov i sad se samo u žurbi
pakirati, uvijek, svakodnevno
i putovati bez daha, putovati u Lavov, jer
on postoji, spokojan i čist kao
breskva. Lavov je posvuda.
ajfelov most 27. 02. 2022.