2022. Nemir. Nemoć. Nevjerica. Nesanica. Grč u stomaku. Suze u očima. Vraćaju se potisnute slike.
1992. Bartolomejska noć, crna od straha i neizvjesnosti, nevjerice, mitraljeskih rafala, pijanih urlika, eksplozija, slomljenog stakla, spaljenih kuća, podignutih zidova, srušenih snova; zatim jutro, tmurno i teško, sivo od vojničkih uniformi, od laži i licemjerja, od odvraćanja pogleda, od spoznaje da niko više nije kakvim se juče činio i da je život kakav smo živjeli zauvijek završio; potom dani mučnih šetnji kejom i gradom, pokušaji da zauvijek u sjećanja pretočimo boju i miris Une, upamtimo gradske ulice, jer nas neće ovdje više, odlazimo uskoro, možda zauvijek; pa odlazak, kao pogreb; onda negdje daleko gubimo sebe, slijede godine sizifovskog traganja za identitetom, konačno spoznaja da je potraga uzaludna; ipak i dalje tražimo Unu u nekom njemačkom gradiću, u nekoj floridskoj rijeci, “zavirujemo u gomilu, promatramo svijet”, tražimo u ljudima drugih gradova lica sugrađana, tražimo i sebe među njima i u sebi, no ne nalazimo ih, niti nalazimo sebe. Sjećanja gube boje, sve fotografije postaju crno bijele i svuda smo stranci.
1992 – 2022
2022. Nemir. Nemoć. Nevjerica. Nesanica. Grč u stomaku. Suze u očima. Vraćaju se potisnute slike.
1992. Bartolomejska noć, crna od straha i neizvjesnosti, nevjerice, mitraljeskih rafala, pijanih urlika, eksplozija, slomljenog stakla, spaljenih kuća, podignutih zidova, srušenih snova; zatim jutro, tmurno i teško, sivo od vojničkih uniformi, od laži i licemjerja, od odvraćanja pogleda, od spoznaje da niko više nije kakvim se juče činio i da je život kakav smo živjeli zauvijek završio; potom dani mučnih šetnji kejom i gradom, pokušaji da zauvijek u sjećanja pretočimo boju i miris Une, upamtimo gradske ulice, jer nas neće ovdje više, odlazimo uskoro, možda zauvijek; pa odlazak, kao pogreb; onda negdje daleko gubimo sebe, slijede godine sizifovskog traganja za identitetom, konačno spoznaja da je potraga uzaludna; ipak i dalje tražimo Unu u nekom njemačkom gradiću, u nekoj floridskoj rijeci, “zavirujemo u gomilu, promatramo svijet”, tražimo u ljudima drugih gradova lica sugrađana, tražimo i sebe među njima i u sebi, no ne nalazimo ih, niti nalazimo sebe. Sjećanja gube boje, sve fotografije postaju crno bijele i svuda smo stranci.