Dobro me slušajte. Čak i kad bi vam anđeo s neba došao kazati nešto
mimo onoga što sam vam ja kazao, ne biste mu smjeli vjerovati. Čak i kad bi vam ja kazao nešto
mimo onoga što sam vam kazao, ne biste mi smjeli vjerovati.
Emmanuel Carrere – Kraljevstvo (Vuković i Runjić, 2020.): iz Poslanice apostola Pavla Galaćanima.
Prijevod: Vlatka Valentić
*
Masna mrlja je na vodi. Za svakog vjetra voda se mreška, a mrlja nepovratno blijedi.
Počiva li u njemu bogohulniku ipak nevina vjera u vječnost, zemnu ili onostranu, svejedno?
*
Od starica na umoru odvojen je provizornim paravanom: s metalnih konstrukcija između kreveta vise tegobni barjaci bolesti, posivjele uboge bolničke plahte.
Jadnice u poderanim spavaćicama, smežurane hrpice kože i kostiju, prazne se na sve otvore, jedna glasno i teško psujući, druga uz jedva čujni hropac.
Nesnosna tupa bol, slabo umirena lijekovima, razdirala mu je utrobu. U tirkiznu plastičnu kantu pored kreveta, zarobljen crijevima za infuziju poput olinjala psa na lancu, pogrbljen piša svaki sat, neprecizno, raspršenim mlazom, slušajući kako tamna mokraća udara o stijenke kante.
Leži. U čas vidi tvrdo lice dežurne sestre, tanke malje ponad gornje usne orošene su znojem, a zapah njezine kože kiseli je umor.
Iza naboranog drvenog prozora s kojeg se ljušti bijela farba, njišu se grane procvale krošnje, poput kakvog zamaštanog klatna, ali mijene noći i dana od drugog su svijeta.
U dnu sobe sve je jednaka polutama, umirujuća i ljekovita, kao da se njegova bol ukotvila u vrijeme i zaustavila ga.
Dva puta je rijeku prešao.
*
Pristupačne cijenom, uočljivo bezlične u suženom prostoru između lijepog i ružnog, rođene su 1992. godine u Manahattan Beachu, Kalifornija, iz trgovačkog bratstva Roberta i Michaela Greenberga.
Sir Richard Starkey nazuo ih je prvi put u sedamdeset petoj godini. Bubnjao je u njima tehnički besprijekorno, ali s očitim manjkom strasti, mehanički, kako se već u starosti i za novac svira.
Nosili su ih i drugi znani, umirovljeni, poput košarkaša Fernanda Romaya (Real Madrid), traktoriste, košarkaša i glumca Milovana Tasića (Zetor, Radnički FOB Beograd, Ko to tamo peva), obojica na stopalima veličine 54, ili ženik, Josip Manolić, na zadnjem svadbenom piru za prvog plesa.
Tek kasnije primijetio je duge, umorne, bezimene kolone: kljastih u šetnji sjenovitim perivojima; rano iznurenih frizerki i obera vena oteklih od stajanja; nevoljnika svih zvanja, ukočenih šija, kronične križobolje i izlizanih kukova, pretilih, iskrivljenih, pogrbljenih, različito onemoćalih u prvoj starosti, ili onoj poznoj koja se vazda istim vonjem čuje.
I činilo se da svaki taj sopstvenik već hoda po oblacima na udobnim potplatima od posebne gume i memorijske pjene.
*
Prvo bijahu Gazelle iz Planike od svijetloplave brušene kože. Danima ih je držao pored kreveta, položene u Adidas kutiju, ušuškane u bijeli papir, nevine, i samo gledao. S vremenom, za suhih sunčanih dana, ipak se osmjelio.
Bijele kožne Conversice iz Astre brzo su se borale nježnom mrežom propasti s kojom se teško mirio i bez uspjeha je napadao Nivea kremom za ruke.
Pume iz Borova, nažalost, nikad nije imao.
Sve kasnije više nisu bile toliko važne.
I sada, izgleda, taj se vakat prikrada kao sjecikesa iz mraka: plastično dvadeset četvrto slovo latinične abecede za bezvučni dentalni spirant, tvornički utisnuto na mrežastu podlogu patika, prijeđeni je put, fizikalna veličina jednaka duljini putanje između početnog i konačnog položaja materijalne točke.
Pod mutnim vještačkim svijetlom boja im mine dok ih probava i još više se ističe slovo. U rukama su lagane, podatne, lako se saviju. Polako ih nazuva, hoda pa stane, oprezan je, treba malo da se privikne, kao da stoji u barci koju nježno ljuljaju sitni vali.
Ne želi ih skinuti, plaća neljubaznoj blagajnici i izlazi iz dućana s mirisom plastike u nosnicama.
Gazit će tako bez straha, do kraja vijugavog zmijolikog slova.
*
Novosti u Zakonu o izgradnji objekata (Narodne novine br. 42/88) krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća bile su zamašnjak poduzetničkom duhu grada na sjeveru, okvir neslućenih mogućnosti za sposobne, pohlepne, hrabre, snalažljive, radišne i riziku sklone neimare.
Nekad pastelno zelena fasada prvog privatnog trgovačkog centra (otvoren je dvije godine nakon početka gradnje, što je zabilježeno u opširnom reklamnom izvješću – Glas, 19. 05. 1991., str. 5., autor: D. A. B) upila je sivilo prohujalih godina, stareći poput ljudskog lica.
Protkana mrljama vlage koja se prestala povlačiti, u njemu bi budila neobjašnjivu tugu i zalud bi tražio boju sjećanja koje blijedi i nestaje.
Cijela se zgrada sada činila umanjena i nekako skrajnuta među kućama: nikad završeno parkiralište nasuto sipinom bilo je gotovo prazno, vjetar se u lokvama kišnice igrao raskvašenim kartonom, zaboravljeni koluti žice i zarđala armaturna mreža uz zid glasali su se neugodnom škripom, a do glavnog ulaza vodio je samo usko popločani put.
Unutra žmirka neon, sjene se krate i titraju, a zvuk je prigušen, kao pod vodom. Staklene stijene napuštenih krletki zastrte su smeđim papirom: iznajmljuje se. Preživjele slabo trže duhanom i električnim cigaretama,bezimenim putnim torbama, jeftinom trikotažom, knjižarskom galanterijom, patikama.
Grof traje, iako se vremenom pretvorio ušpelunku, koja bi dobro priličila izumrlim, negda prometnim autobusnim stanicama u provinciji.
Drugog je stvarnog imena, ali u gradu na sjeveru znan je po nadimku vlasnika, bivšeg branitelja, koji je poslije rata visoku mirovinu uglavnom trošio na opijate. Kad mu je dojadilo, vičan naglim odlukama bez viška sumnje, posvetio se napornim treninzima i biciklističkim maratonima.
U prednjem dijelu, sa svake strane dvije su dotrajale kifle, separei začetiri osobe. Violinski ključevi blijede i nestaju sa pohabanih tamnocrvenih presvlaka.
U dnu je veliki šank čija se površina nadima i puca. Tu obično biva najveća gužva. Iza šanka se prsata djevojka rasipa površnom koketnošću kao zvjezdanim prahom, a pilci u nadi da će ih njezin pogled barem okrznuti, ne primjećuju u tom pogledu golemi umor i melankoliju.
U Grofu je zadnji put bio ljetos, povoda se više nije sjećao. Ostao je kratko, okružen krikom mladosti koja je sišla s traktora ili nogometne tribine, svejedno, izgledali su čudno isto: izbrijanih nadušnjaka, tetovirani, istesanih mišića, i brzo, kao da kane prevariti vrijeme, požudno kvasili suha grla hladnim gemištom i pivom.
*
Davor Antun Belec često je u Grofu, prilično praznom za nijemog prijepodnevnog međuvremena. Sjedi u separeu, povijenih leđa, lagano se njiše i pogledom ovlaš miluje papire razbacane po stolu. Dva gnijezda na potiljku, šalica ispijene kave, postrance nemarno odbačen kaput. Na rubu pepeljare dogorijeva cigareta. Jutro je teško.
Osjetio je kako prilazi i okrenuo se. Oči su, biće, ogledalo duše, ali u Davora Antuna Beleca sitne su oči bezizražajne i mutne, kao kad se zrcalo parom zamagli. Smije se zato širokim osmijehom nedužna djeteta i podbulo otečeno lice zategne se i naglo zamladi prostodušnim obješenjaštvom.
– Oooo, servus.
– Kako je?
– Gore nego jučer, bolje nego sutra, sjedi.
*
Davora Antuna Beleca poznavao je gotovo dva desetljeća, ali viđali su se povremeno, ponekad i družili, nepravilnim ritmom hirovitih potreba Davora Antuna. Nije im se opirao, ponekad radoznao, češće ravnodušan.
Pamtio ga je kao odvjetnika prilična dara i mogućnosti, uglavnom neostvarenih, zbog lijenosti i površnosti. Iz odvjetničke komore istupio je sam, sluteći isključenje, ali i teže posljedice jednog ostavinskog postupka, u kojem su nesporno utvrđena mutna raspolaganja imovinom pokojnjaka. Iz gužve su na koncu oštećeni izašli i on i stranka. Zadnjih je godina živio od majčinog nasljedstva, nadripisarstva i pisanja kolumne O događajima i našim ljudima u lokalnim novinama. Za odličnog malog izdavača objavio je čitanu zbirku priča, Grad na sjeveru, šarmantnu kroniku svakojakih bizarnosti proizašlih iz uobičajenih ljudskih slabosti. Zaradio je sitne novce i dvije sudske tužbe.
*
Diskretnim kružnim pokretom desne ruke s ispruženim kažiprstom Davor Antun Belec naručuje treće pivo. Veliko točeno.
Laprdanje pilaca obijesno je trošenje vremena. Zamara, čini nervoznim, a potom turobnim i tupim. Vječite fraze, dobivanje i ravnanje, zakrpe potrošenom smislu, i razgovor pomalo kopni poput pivske pjene u krigli.
Po izlasku iz bolnice prestao je piti alkohol. Nije bilo teško, godio mu je strahom nametnuti red kao privid vlastite odluke.
Davor Antun Belec, međutim, za trećeg piva ne odustaje lako. Docirajućim tonom vješto žonglira brojnim faktima, često netočnim, koje je usput pabirčio i skladištio, bez velike potrebe za dubljim znanjima. Neupućenog sugovornika doimlje se poput kakve utvare renesansnog homo universalisa. Iskusan je on i šarmantan kozer i gdjekad rado zanemari ego pa uzima ulogu harlekina. Gađa iznenada duhovitom pričicom, naglo zastane, gleda kratko ali pažljivo, ispitivački ispod oka, pa se prvi zarazno smije.
*
U početku ga je slušao s nevjericom.
Pod pojmom pogreba smatra se:
– grobno mjesto na gradskom groblju sa svim pripadajućim pristojbama (mrtvačnica, kopanje groba, posluga kod prijevoza, itd.)
– mrtvački sanduk (lijes) kvalitetne izrade sa pripadajućom opremom
– mrtvačka kola za prijevoz………
Monotono bubnjanje citata iz statuta počelo mu je rušiti pažnju. Davor Antun Belec pokušavao ga je učlaniti u Udruženje građana Mirna smrt, koje je nedavno osnovao, i skupljao sada članstvo i članarine.
Preko ruba sive knjižice, u pogledu kojim ga je Belec svako malo tražio, ukazuje se starost: pogled se prazni, a kapci težaju, zjenice se podvlače pod kapke pa bjeloočnice bivaju veće, i kao da se dolje pute.
– Belec, čekaj, prekini.
– Daj se strpi malo, slušaj.
– Belec, prekini, ne treba mi to, stvarno ne treba, neću se učlaniti, podigao je glas.
Sad ga je pogledao pažljivije i duže, stisnuo usne, sklopio polako knjižicu, odložio je na stol teatralnom gestom i jedva čujno promrmljao……tako znači, dok me nebu, nek’ me jebu.
*
Stara Rehorovićka osjetila je težak smrad na stubištu prvog kata. U šlafroku cvjetnog uzorka, sa cigaretom bez filtera zalijepljenom za donju usnu, štakom je uporno lupala po bezimenim vratima. Tri puta je na stubištu palila svjetlo. Kad je cigareta dogorijela i zamalo joj opržila usnu, rezignirano vrteći glavom, vratila se u stan i odlučila nazvati predstavnika stanara s kojim nije pričala dvije godine.
Drvena tabla za smrtovnice, nasađena na visoke nogare, preživjela je i obnovu trga.
Pažnju mu je privukao običan bijeli papir zalijepljen između smrtovnica. Vijest o smrti i vrijeme posljednjeg ispraćaja bilo je ispisano rukom, kemijskom olovkom. Bez potpisa ožalošćenih.
Ništa nije osjećao.
Razmišljao je kome bi mrtav nedostajao šest dana.
*
Po sjećanju varljivom selo je blizu grada na sjeveru.
Velečasni Vilim Megla stigao je na seosko groblje crven u licu, ljut i zadihan. Kasnio je.
Skratio je prigodnu molitvu za jedinog ožalošćenog na pogrebu Davora Antuna.
Gostionica je uz nogometno igralište – Oče, ne sjećaj se mojih nedaća,
Nogometno igralište u jesen je kaljava ledina, nebo iznad olovno je – i oprosti mi mnoge moje prijestupe,
Via Crucis grbavih kipova u dvorištu obnovljenog farofa – kojima sam Te ikada uvrijedio.
Napušteni dućan iza zavoja, u čijem se kosturu gnijezde ptice – Trebam Tvoju moćnu ruku da se očituje o mom životu.
Nakrivljena grobljanska ograda od betona – Donio sam loše odluke.
Mrtvačnica sa staklenim krovom – Protraćio sam mnoge darove koje si mi dao,
Stari grobar na dršci lopate smiruje uzdrhtalu čvornatu ruku – želim biti bolji.
Lišće mu se igra oko nogu – Gospodine, pošalji mi više sreće da imam više mogućnosti da iskupim svoju situaciju.
Sve do crte obzora osušeni kukuruzi nalik su poraženoj vojsci – Ti si Bog koji nikada ne propusti održati svoja obećanja.
Iskrzani rub bijele svećeničke albe – Amen.
*
Zmijoliko slovo na crnim patikama velečasnog Vilima prekrila je smeđa skrama blata – Pomolimo se za sljedećeg među nama.
3s
(skica za priču o patikama, starenju i smrti)
Dobro me slušajte. Čak i kad bi vam anđeo s neba došao kazati nešto
mimo onoga što sam vam ja kazao, ne biste mu smjeli vjerovati.
Čak i kad bi vam ja kazao nešto
mimo onoga što sam vam kazao, ne biste mi smjeli vjerovati.
Emmanuel Carrere – Kraljevstvo (Vuković i Runjić, 2020.): iz Poslanice apostola Pavla Galaćanima.
Prijevod: Vlatka Valentić
*
Masna mrlja je na vodi. Za svakog vjetra voda se mreška, a mrlja nepovratno blijedi.
Počiva li u njemu bogohulniku ipak nevina vjera u vječnost, zemnu ili onostranu, svejedno?
*
Od starica na umoru odvojen je provizornim paravanom: s metalnih konstrukcija između kreveta vise tegobni barjaci bolesti, posivjele uboge bolničke plahte.
Jadnice u poderanim spavaćicama, smežurane hrpice kože i kostiju, prazne se na sve otvore, jedna glasno i teško psujući, druga uz jedva čujni hropac.
Nesnosna tupa bol, slabo umirena lijekovima, razdirala mu je utrobu. U tirkiznu plastičnu kantu pored kreveta, zarobljen crijevima za infuziju poput olinjala psa na lancu, pogrbljen piša svaki sat, neprecizno, raspršenim mlazom, slušajući kako tamna mokraća udara o stijenke kante.
Leži. U čas vidi tvrdo lice dežurne sestre, tanke malje ponad gornje usne orošene su znojem, a zapah njezine kože kiseli je umor.
Iza naboranog drvenog prozora s kojeg se ljušti bijela farba, njišu se grane procvale krošnje, poput kakvog zamaštanog klatna, ali mijene noći i dana od drugog su svijeta.
U dnu sobe sve je jednaka polutama, umirujuća i ljekovita, kao da se njegova bol ukotvila u vrijeme i zaustavila ga.
Dva puta je rijeku prešao.
*
Pristupačne cijenom, uočljivo bezlične u suženom prostoru između lijepog i ružnog, rođene su 1992. godine u Manahattan Beachu, Kalifornija, iz trgovačkog bratstva Roberta i Michaela Greenberga.
Sir Richard Starkey nazuo ih je prvi put u sedamdeset petoj godini. Bubnjao je u njima tehnički besprijekorno, ali s očitim manjkom strasti, mehanički, kako se već u starosti i za novac svira.
Nosili su ih i drugi znani, umirovljeni, poput košarkaša Fernanda Romaya (Real Madrid), traktoriste, košarkaša i glumca Milovana Tasića (Zetor, Radnički FOB Beograd, Ko to tamo peva), obojica na stopalima veličine 54, ili ženik, Josip Manolić, na zadnjem svadbenom piru za prvog plesa.
Tek kasnije primijetio je duge, umorne, bezimene kolone: kljastih u šetnji sjenovitim perivojima; rano iznurenih frizerki i obera vena oteklih od stajanja; nevoljnika svih zvanja, ukočenih šija, kronične križobolje i izlizanih kukova, pretilih, iskrivljenih, pogrbljenih, različito onemoćalih u prvoj starosti, ili onoj poznoj koja se vazda istim vonjem čuje.
I činilo se da svaki taj sopstvenik već hoda po oblacima na udobnim potplatima od posebne gume i memorijske pjene.
*
Prvo bijahu Gazelle iz Planike od svijetloplave brušene kože. Danima ih je držao pored kreveta, položene u Adidas kutiju, ušuškane u bijeli papir, nevine, i samo gledao. S vremenom, za suhih sunčanih dana, ipak se osmjelio.
Bijele kožne Conversice iz Astre brzo su se borale nježnom mrežom propasti s kojom se teško mirio i bez uspjeha je napadao Nivea kremom za ruke.
Pume iz Borova, nažalost, nikad nije imao.
Sve kasnije više nisu bile toliko važne.
I sada, izgleda, taj se vakat prikrada kao sjecikesa iz mraka: plastično dvadeset četvrto slovo latinične abecede za bezvučni dentalni spirant, tvornički utisnuto na mrežastu podlogu patika, prijeđeni je put, fizikalna veličina jednaka duljini putanje između početnog i konačnog položaja materijalne točke.
Pod mutnim vještačkim svijetlom boja im mine dok ih probava i još više se ističe slovo. U rukama su lagane, podatne, lako se saviju. Polako ih nazuva, hoda pa stane, oprezan je, treba malo da se privikne, kao da stoji u barci koju nježno ljuljaju sitni vali.
Ne želi ih skinuti, plaća neljubaznoj blagajnici i izlazi iz dućana s mirisom plastike u nosnicama.
Gazit će tako bez straha, do kraja vijugavog zmijolikog slova.
*
Novosti u Zakonu o izgradnji objekata (Narodne novine br. 42/88) krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća bile su zamašnjak poduzetničkom duhu grada na sjeveru, okvir neslućenih mogućnosti za sposobne, pohlepne, hrabre, snalažljive, radišne i riziku sklone neimare.
Nekad pastelno zelena fasada prvog privatnog trgovačkog centra (otvoren je dvije godine nakon početka gradnje, što je zabilježeno u opširnom reklamnom izvješću – Glas, 19. 05. 1991., str. 5., autor: D. A. B) upila je sivilo prohujalih godina, stareći poput ljudskog lica.
Protkana mrljama vlage koja se prestala povlačiti, u njemu bi budila neobjašnjivu tugu i zalud bi tražio boju sjećanja koje blijedi i nestaje.
Cijela se zgrada sada činila umanjena i nekako skrajnuta među kućama: nikad završeno parkiralište nasuto sipinom bilo je gotovo prazno, vjetar se u lokvama kišnice igrao raskvašenim kartonom, zaboravljeni koluti žice i zarđala armaturna mreža uz zid glasali su se neugodnom škripom, a do glavnog ulaza vodio je samo usko popločani put.
Unutra žmirka neon, sjene se krate i titraju, a zvuk je prigušen, kao pod vodom. Staklene stijene napuštenih krletki zastrte su smeđim papirom: iznajmljuje se. Preživjele slabo trže duhanom i električnim cigaretama, bezimenim putnim torbama, jeftinom trikotažom, knjižarskom galanterijom, patikama.
Grof traje, iako se vremenom pretvorio u špelunku, koja bi dobro priličila izumrlim, negda prometnim autobusnim stanicama u provinciji.
Drugog je stvarnog imena, ali u gradu na sjeveru znan je po nadimku vlasnika, bivšeg branitelja, koji je poslije rata visoku mirovinu uglavnom trošio na opijate. Kad mu je dojadilo, vičan naglim odlukama bez viška sumnje, posvetio se napornim treninzima i biciklističkim maratonima.
U prednjem dijelu, sa svake strane dvije su dotrajale kifle, separei za četiri osobe. Violinski ključevi blijede i nestaju sa pohabanih tamnocrvenih presvlaka.
U dnu je veliki šank čija se površina nadima i puca. Tu obično biva najveća gužva. Iza šanka se prsata djevojka rasipa površnom koketnošću kao zvjezdanim prahom, a pilci u nadi da će ih njezin pogled barem okrznuti, ne primjećuju u tom pogledu golemi umor i melankoliju.
U Grofu je zadnji put bio ljetos, povoda se više nije sjećao. Ostao je kratko, okružen krikom mladosti koja je sišla s traktora ili nogometne tribine, svejedno, izgledali su čudno isto: izbrijanih nadušnjaka, tetovirani, istesanih mišića, i brzo, kao da kane prevariti vrijeme, požudno kvasili suha grla hladnim gemištom i pivom.
*
Davor Antun Belec često je u Grofu, prilično praznom za nijemog prijepodnevnog međuvremena. Sjedi u separeu, povijenih leđa, lagano se njiše i pogledom ovlaš miluje papire razbacane po stolu. Dva gnijezda na potiljku, šalica ispijene kave, postrance nemarno odbačen kaput. Na rubu pepeljare dogorijeva cigareta. Jutro je teško.
Osjetio je kako prilazi i okrenuo se. Oči su, biće, ogledalo duše, ali u Davora Antuna Beleca sitne su oči bezizražajne i mutne, kao kad se zrcalo parom zamagli. Smije se zato širokim osmijehom nedužna djeteta i podbulo otečeno lice zategne se i naglo zamladi prostodušnim obješenjaštvom.
– Oooo, servus.
– Kako je?
– Gore nego jučer, bolje nego sutra, sjedi.
*
Davora Antuna Beleca poznavao je gotovo dva desetljeća, ali viđali su se povremeno, ponekad i družili, nepravilnim ritmom hirovitih potreba Davora Antuna. Nije im se opirao, ponekad radoznao, češće ravnodušan.
Pamtio ga je kao odvjetnika prilična dara i mogućnosti, uglavnom neostvarenih, zbog lijenosti i površnosti. Iz odvjetničke komore istupio je sam, sluteći isključenje, ali i teže posljedice jednog ostavinskog postupka, u kojem su nesporno utvrđena mutna raspolaganja imovinom pokojnjaka. Iz gužve su na koncu oštećeni izašli i on i stranka. Zadnjih je godina živio od majčinog nasljedstva, nadripisarstva i pisanja kolumne O događajima i našim ljudima u lokalnim novinama. Za odličnog malog izdavača objavio je čitanu zbirku priča, Grad na sjeveru, šarmantnu kroniku svakojakih bizarnosti proizašlih iz uobičajenih ljudskih slabosti. Zaradio je sitne novce i dvije sudske tužbe.
*
Diskretnim kružnim pokretom desne ruke s ispruženim kažiprstom Davor Antun Belec naručuje treće pivo. Veliko točeno.
Laprdanje pilaca obijesno je trošenje vremena. Zamara, čini nervoznim, a potom turobnim i tupim. Vječite fraze, dobivanje i ravnanje, zakrpe potrošenom smislu, i razgovor pomalo kopni poput pivske pjene u krigli.
Po izlasku iz bolnice prestao je piti alkohol. Nije bilo teško, godio mu je strahom nametnuti red kao privid vlastite odluke.
Davor Antun Belec, međutim, za trećeg piva ne odustaje lako. Docirajućim tonom vješto žonglira brojnim faktima, često netočnim, koje je usput pabirčio i skladištio, bez velike potrebe za dubljim znanjima. Neupućenog sugovornika doimlje se poput kakve utvare renesansnog homo universalisa. Iskusan je on i šarmantan kozer i gdjekad rado zanemari ego pa uzima ulogu harlekina. Gađa iznenada duhovitom pričicom, naglo zastane, gleda kratko ali pažljivo, ispitivački ispod oka, pa se prvi zarazno smije.
*
U početku ga je slušao s nevjericom.
Pod pojmom pogreba smatra se:
– grobno mjesto na gradskom groblju sa svim pripadajućim pristojbama (mrtvačnica, kopanje groba, posluga kod prijevoza, itd.)
– mrtvački sanduk (lijes) kvalitetne izrade sa pripadajućom opremom
– mrtvačka kola za prijevoz………
Monotono bubnjanje citata iz statuta počelo mu je rušiti pažnju. Davor Antun Belec pokušavao ga je učlaniti u Udruženje građana Mirna smrt, koje je nedavno osnovao, i skupljao sada članstvo i članarine.
Preko ruba sive knjižice, u pogledu kojim ga je Belec svako malo tražio, ukazuje se starost: pogled se prazni, a kapci težaju, zjenice se podvlače pod kapke pa bjeloočnice bivaju veće, i kao da se dolje pute.
– Belec, čekaj, prekini.
– Daj se strpi malo, slušaj.
– Belec, prekini, ne treba mi to, stvarno ne treba, neću se učlaniti, podigao je glas.
Sad ga je pogledao pažljivije i duže, stisnuo usne, sklopio polako knjižicu, odložio je na stol teatralnom gestom i jedva čujno promrmljao……tako znači, dok me nebu, nek’ me jebu.
*
Stara Rehorovićka osjetila je težak smrad na stubištu prvog kata. U šlafroku cvjetnog uzorka, sa cigaretom bez filtera zalijepljenom za donju usnu, štakom je uporno lupala po bezimenim vratima. Tri puta je na stubištu palila svjetlo. Kad je cigareta dogorijela i zamalo joj opržila usnu, rezignirano vrteći glavom, vratila se u stan i odlučila nazvati predstavnika stanara s kojim nije pričala dvije godine.
Drvena tabla za smrtovnice, nasađena na visoke nogare, preživjela je i obnovu trga.
Pažnju mu je privukao običan bijeli papir zalijepljen između smrtovnica. Vijest o smrti i vrijeme posljednjeg ispraćaja bilo je ispisano rukom, kemijskom olovkom. Bez potpisa ožalošćenih.
Ništa nije osjećao.
Razmišljao je kome bi mrtav nedostajao šest dana.
*
Po sjećanju varljivom selo je blizu grada na sjeveru.
Velečasni Vilim Megla stigao je na seosko groblje crven u licu, ljut i zadihan. Kasnio je.
Skratio je prigodnu molitvu za jedinog ožalošćenog na pogrebu Davora Antuna.
Gostionica je uz nogometno igralište – Oče, ne sjećaj se mojih nedaća,
Nogometno igralište u jesen je kaljava ledina, nebo iznad olovno je – i oprosti mi mnoge moje prijestupe,
Via Crucis grbavih kipova u dvorištu obnovljenog farofa – kojima sam Te ikada uvrijedio.
Napušteni dućan iza zavoja, u čijem se kosturu gnijezde ptice – Trebam Tvoju moćnu ruku da se očituje o mom životu.
Nakrivljena grobljanska ograda od betona – Donio sam loše odluke.
Mrtvačnica sa staklenim krovom – Protraćio sam mnoge darove koje si mi dao,
Stari grobar na dršci lopate smiruje uzdrhtalu čvornatu ruku – želim biti bolji.
Lišće mu se igra oko nogu – Gospodine, pošalji mi više sreće da imam više mogućnosti da iskupim svoju situaciju.
Sve do crte obzora osušeni kukuruzi nalik su poraženoj vojsci – Ti si Bog koji nikada ne propusti održati svoja obećanja.
Iskrzani rub bijele svećeničke albe – Amen.
*
Zmijoliko slovo na crnim patikama velečasnog Vilima prekrila je smeđa skrama blata – Pomolimo se za sljedećeg među nama.