Za smrt, dijete je cvijeća i lišća krcat vrt
U duši njegovoj, bijeloj gazi, krasta se gasi
Slombra se srce niz stepenište spiralno
Kad se vascijeli dječiji glas o plač ugasi
Stolovi, kauči, stepenice – noževi su oštri
Prsti moji prema njemu riblje su osti
Ruka na tjemenu, ruka na licu – odvjetriću
Bog me upeco na dijete lijete djeteline
Nema me, nema, krila skrila memla lijena
Ne mogu da se pokrenem, plače dijete, vijete
Iskuće bacam stolove, na rogove, volove
Bacam sijalice, svijetle, plače dijete, dijete
Iz mene vjera, cijedi se ko rakija iz kazana
U mislima, doktora rasklapam u tarzana
Kad plače dijete, ptica sam si iz kafeza
Što hrani se koracima sestara milosrdnih
Na duši roditeljskoj, dijete je vječna rana
U njemu, uvijek je uholaža i mrkloga mraka
Kad dijete plače, na čir ti zaliči i mače
U džepu, naviljušak drače, vijete, vijete
Na koljena padneš, na sred džade i nebo
Svod je džamije ja katedrale – svejedno
Od džemre ja od magle, kad plače dijete
Priviđaju mi se freske: kako zrakom vriježe
Dijete, kad plače, vijete, prsti su grablje
Misli – tupe sablje, oči rupe dvije crne
Mozak – bunker praznine; u jezik tapljem:
Vijete dijete djeteline, bože rože molim te
Invalid sam vojni bez noge, ministrant bogu
– Ministru odbrane; kad plače dijete vijete
U stopu ga hramljem, hvatam za rame
Izanjeg virim, trepćem i ja s tamne strane
Dijete
Za smrt, dijete je cvijeća i lišća krcat vrt
U duši njegovoj, bijeloj gazi, krasta se gasi
Slombra se srce niz stepenište spiralno
Kad se vascijeli dječiji glas o plač ugasi
Stolovi, kauči, stepenice – noževi su oštri
Prsti moji prema njemu riblje su osti
Ruka na tjemenu, ruka na licu – odvjetriću
Bog me upeco na dijete lijete djeteline
Nema me, nema, krila skrila memla lijena
Ne mogu da se pokrenem, plače dijete, vijete
Iskuće bacam stolove, na rogove, volove
Bacam sijalice, svijetle, plače dijete, dijete
Iz mene vjera, cijedi se ko rakija iz kazana
U mislima, doktora rasklapam u tarzana
Kad plače dijete, ptica sam si iz kafeza
Što hrani se koracima sestara milosrdnih
Na duši roditeljskoj, dijete je vječna rana
U njemu, uvijek je uholaža i mrkloga mraka
Kad dijete plače, na čir ti zaliči i mače
U džepu, naviljušak drače, vijete, vijete
Na koljena padneš, na sred džade i nebo
Svod je džamije ja katedrale – svejedno
Od džemre ja od magle, kad plače dijete
Priviđaju mi se freske: kako zrakom vriježe
Dijete, kad plače, vijete, prsti su grablje
Misli – tupe sablje, oči rupe dvije crne
Mozak – bunker praznine; u jezik tapljem:
Vijete dijete djeteline, bože rože molim te
Invalid sam vojni bez noge, ministrant bogu
– Ministru odbrane; kad plače dijete vijete
U stopu ga hramljem, hvatam za rame
Izanjeg virim, trepćem i ja s tamne strane