Upoznavali smo se kraj šporeta u mračnom pasažu, sa svim našim šerpama koje su krčkale sirotinjska jela. U ratu.
Upoznavali smo se u memljivom austrougarskom skloništu. dok je malter s plafona sipao po nama živima. U ratu.
Upoznavali smo se po skrivenim marindvorskim ulicama, u blizini kestena s kojih se klatiše mrtva tijela partizana. U onom ratu.
Upoznavali smo i kućne ljubimce u koje se uvukao strah, pa smo komadali apaurine napola i djelili sa životinjama. U Vrazovoj 6.
Prva je otišla Dragana Đajić koja je svirala klavir noć prije, svog odlaska iz grada.
Nakon nje je umrla Vera sa prvog i Vito sa zadnjeg sprata, čijim sahranama niko nije svjedočio.
Umrla je i Fatimina luda mater čije su zadnje riječi bile, da tokom granatiranja učimo Ajetul Kursiju naopako.
Minka Šaković i Saša Kontić odselili su u Holandiju, i ostavili dobermana da čuva knjige da ih ne izložimo.
Za njima su otišli Biserka i Zijo Šaković, čija su tijela iz Amsterdama vraćali na Bare.
Mikici su vremenom otkazali bubrezi, pa sam čuo kako šapće mužu – umirem.
Habiba Begler moja nastavnica francuskog, razbolila se i umrla savršeno usamljena.
Mišo i Ranka Đajić prodali su stan, sa zvoncetom na konop kojeg su skinuli novi stanari.
Didica je preko čitavog zida imala sliku Davida Bowia, prodala je i sliku i stan.
Zadnji sam preostali stanar ove zgrade, kojom izgubljeno lutam kroz mračnu divlju šumu.
Godinama smo ih mi preostali slijedili, u smrtima i prodajama nekretnina gdje smo začeti.
Osipali smo se po ovom i onom svijetu, starili i trulili u našim i tuđim grobovima. U miru.
Prethodni tekstovi
Ulaz 6
Upoznavali smo se kraj šporeta u mračnom pasažu,
sa svim našim šerpama koje su krčkale sirotinjska jela.
U ratu.
Upoznavali smo se u memljivom austrougarskom skloništu.
dok je malter s plafona sipao po nama živima.
U ratu.
Upoznavali smo se po skrivenim marindvorskim ulicama,
u blizini kestena s kojih se klatiše mrtva tijela partizana.
U onom ratu.
Upoznavali smo i kućne ljubimce u koje se uvukao strah,
pa smo komadali apaurine napola i djelili sa životinjama.
U Vrazovoj 6.
Prva je otišla Dragana Đajić koja je svirala klavir noć prije,
svog odlaska iz grada.
Nakon nje je umrla Vera sa prvog i Vito sa zadnjeg sprata,
čijim sahranama niko nije svjedočio.
Umrla je i Fatimina luda mater čije su zadnje riječi bile,
da tokom granatiranja učimo Ajetul Kursiju naopako.
Minka Šaković i Saša Kontić odselili su u Holandiju,
i ostavili dobermana da čuva knjige da ih ne izložimo.
Za njima su otišli Biserka i Zijo Šaković,
čija su tijela iz Amsterdama vraćali na Bare.
Mikici su vremenom otkazali bubrezi,
pa sam čuo kako šapće mužu – umirem.
Habiba Begler moja nastavnica francuskog,
razbolila se i umrla savršeno usamljena.
Mišo i Ranka Đajić prodali su stan,
sa zvoncetom na konop kojeg su skinuli novi stanari.
Didica je preko čitavog zida imala sliku Davida Bowia,
prodala je i sliku i stan.
Zadnji sam preostali stanar ove zgrade,
kojom izgubljeno lutam kroz mračnu divlju šumu.
Godinama smo ih mi preostali slijedili,
u smrtima i prodajama nekretnina gdje smo začeti.
Osipali smo se po ovom i onom svijetu,
starili i trulili u našim i tuđim grobovima.
U miru.