U sljedećih petnaestak mjeseci vrijeme će se ubrzavati poput poludjeloga vrtuljka u luna parku. U tom će se ubrzanju mijenjati ljudski karakteri, iščezavat će društvene klase, rasut će se zajednica. Na način zastrašujući, do tada neviđen, kruh će se sasuti natrag u brašno, koje nikad više neće ponovo biti zamiješeno. U tom se ludom vremenu, koje će jednom biti tema velike književnosti, sarajevski su razbojnici mijenjali svoje naravi i poglede na svijet. Bilo ih je koji su kroz orgazmične ushite otkrivali vjeru i naciju. Zalazili su u duše ljudi kojima su dotad novčanike krali iz džepova, odnosili televizore i videorekordere iz ljetnih stanova, skije i pancerice iz jahorinskih i paljanskih vikendica, i u tim su dušama otkrivali beskrajno blago ljudske naivnosti. Brigu za budućnost, strah od rata, strah od svega onog za što su do maloprije mislili da biti ne može, strah od žive smrti, koja se u mjesecima pred rat useljavala u sarajevske haustore, podrume i tavane, noću žalosno tulila kroz kanalizacijske otvore i odvode, i koketno zobala posljednje žrtve mira. Tih posljednjih tjedana, u veljači i ožujku 1992, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja tiskane su, uz obaveznu fotografiju, tužne obavijesti o iznenadnom odlasku našeg najmilijeg, o preseljenju na Ahiret bivšega partijskog sekretara, o čekanju uskrsnuća svojega, o preminuću oca našeg, brata, sina, djevera… Umirali su, jedan za drugim, najprobraniji sinovi ove zemlje. Neki među njima već prestari za vojsku i rat, a neki baš u godinama kad je umiranje za domovinu najveći doseg čovjekova samoostvarenja. Samo, za koju domovinu, pitali su se ti nevoljnici, prije nego što će ih strefiti posljednja mirnodopska moždana kap? Za Jugoslaviju, kako su govorili na Yutelu, za tu jedninu našu domovinu, zemlju zbratimljenih naroda i narodnosti, kako je propovijedala Televizija Sarajevo, za Jugoslaviju, kako su još uvijek propovijedale narodne vođe, da bespotrebno ne iritiraju Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila malo nervozna nakon što je upravo iskasapila Vukovar, za Jugoslaviju ili za našu Bosnu i Hercegovinu, koja je u to vrijeme, barem na riječima, još uvijek zajednička zemlja svih njezinih naroda, u kojoj se, upravo zbog takve narodne ravnopravnosti, mogu kao domaći i svoji osjećati svi njezini građani? Razbojnici, lopovi, džeparoši nisu, međutim, imali takvih dvojbi. Oni su, možda, bili samo malo zbunjeni pred tom beskrajnom naivnošću. Nisu bili sigurni da svi ti školovani ljudi zbilja vjeruju u ono što govore. A onda su osjetili da dolazi vrijeme kada više neće važiti nikakvi zakoni i kada će njihova lopovska etika biti jedino moralno mjerilo. To je trenutak u kojem lopovi postaju svjesni historije, i odmah zatim bivaju njeni istaknuti protagonisti. S automatskim puškama u rukama, onim najmodernijim, iz filmova. S kalašem preko ramena, s tompsonom u šakama, s uzijem za pojasom, s magnumom pod nažuljanim pazuhom, nervozni jer ne znaju što da odaberu od obilja koje im se nudi.
U ožujku J. je postradao u prometnoj nesreći. Umalo je poginuo, a okolnosti njegove nesreće, kojih su se zapisničari ove povijesti nekad dobro sjećali, ali su ih u međuvremenu pozaboravljali, i o kojima je naš pjesnik sa Sepetarevca zaneseno pisao u reportaži za splitske novine, ali nam više ni novinske arhive nisu tako lako dostupne, te okolnosti neka u ovoj priči ostanu zatajene, jer nisu ni važne i samo bi nam priču mogle skrenuti s njezina puta u smrt. Uglavnom, u toj prometnoj je nesreći J. jedva ostao živ, s otvorenim prijelomima noge, tako da je početak rata dočekao u gipsu iz kojeg su virili metalni fiksatori.
Prvih tjedana aprila vidimo ga kao gnjevnog heroja obrane grada, dok naokolo poskakuje u maskirnoj uniformi nepoznatog porijekla, sa zlatnim širitima i zvjezdicama još uvijek nedifiniranog čina. Još uvijek ima struje i vode, na ponekim benzinskim pumpama i benzina se nađe preko veze, ubrzano se prazne police u samoposlugama koje također još uvijek rade, samo su banke već zatvorene. Na radiju se govori o zastoju u platnom prometu, koji bi mogao potrajati još nekoliko dana, cijeli tjedan ili naprosto još neizvjesno dugo. Postoje poteškoće u deviznom poslovanju, fiskalna je situacija skroz nejasna. Sarajevski bankari i lopovi prvi su shvatili da država ustvari više ne postoji, pa su reagirali na predvidljive načine. Bankari su se, skupa s novcem, izgubili u nepoznatom pravcu, tako da se nikad više ne pojave, jer će, prije nego što stane rat oni već napraviti karijere u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj zemlji, a razbojnici i lopovi hrabro su stali na imaginarni branik domovine. Kada je nestalo države, grad se pretvorio u njihovo privatno razbojište. A posao kojim su se bavili od ranije je podrazumijevao stanoviti rizik, koji je s ratom samo promijenio formu.
Pukovnik J – pukovnikom će se prozvati već u svibnju, nakon 2. svibnja i krvavog povlačenja JNA iz kasarni u centru grada – poskakivat će naokolo na štakama, a njegov vjerni ađutant S. K. zvani K će iza njega nastupati s tompsonom u šakama i koltom za pojasom, zvjerajući naokolo gnjevno, željan slave i dokazivanja. U Sutjesci bila im je baza, i u bazi vojna formacija koju su najprije, u skladu s rječnikom sarajevske javne intime, nazivali – rajom. Ili, preciznije govoreći, J.-ovom rajom! Ubrzo će se interno vojno nazivlje transformirati, u skladu s terminologijom iz onih američkih filmova koji su se prikazivali u kinima Sutjeska, Igman i Prvi maj, ali nikad ne bi stigli na repertoar Romanije i Dubrovnika, tih elitnih kina u centru grada. Raju su činili mladići iz ulice, kvarta i mahale. Studenti i besposličari, maturanti iz obližnje gimnazije, lopovi i lopovčići, socijalni slučajevi, djeca iz dobrih kuća, muškadija s koca i konopca, koju je povezivao rat i taj novospoznati osjećaj prijeteće nesreće i blizine neke otužne smrti, stradanja jaganjaca predviđenih za klanje, koji se miješao s izazovima životne avanture, zamamnoga muškog iskušenja, ponovnoga (ili čak i prvog!) gubitka nevinosti. Za mnoge od tih dječaka rat se na svojim počecima prikazao kao najljepša djevojka u gradu. Takvi će prvi ginuti.
Vojna hijerarhija u toj neobičnoj jedinici izgledala je ovako: J. je komandant, S. K. zvani K. zamjenik je komandanta, a među dvojicom-trojicom nižih zapovjednika bio je i barem jedan razduženi, demobilizirani niži oficir JNA, koji je tražio priliku za izvanredno napredovanje u ratu, ili je bio nečiji špijun. Njegovo viđenje vojnih vještina razlikovalo se od onog što je J. predstavio kao vlastitu viziju ratovanja. To što je naučio na akademiji naprosto nije imalo nikakve veze s filmskom maštom jednoga sarajevskog gangstera, što je onda dovodilo do određenih nesporazuma. Oni će se rješavati tako što će se pristigli oficiri i podoficiri redom disciplinirano podčiniti autoritetu vođe, da bi onda s vremenom shvatili kako između toga što su učili na vojnim školama i toga kako je ratovanje zamišljao J. zapravo bitne razlike nema. Ginu oni koji su predodređeni za stradanje, dobri, hrabri i naivni, ginu oni koji nemaju sreće i oni koje filmska mašta pukovnika J. povede u smrt, i tu se, zapravo, ne može ništa. Rat je.
Grad se mijenjao i preobražavao do duboko u ljeto te razdjelne godine u pet stoljeća dugoj njegovoj povijesti. Svi su izlozi već bili porazbijani, roba iz svih gradskih radnji i dućana bila je raznesena, pokradena, negdje sklonjena, nije više bilo ni struje ni vode, snajperi su zobali ljude po izloženim gradskim ulicama, raskrižjima i trgovima, mine i granate sipale su iz vedra neba i komadale čeljad koja bi pošla po vodu i kruh ili, po navici, na pijacu na kojoj više ničega nije bilo, a na radiju, kojeg se slušalo preko automobilskih akumulatora, emitirane su patriotske pjesme posvećene braniteljima grada, koji je, kako su vjerovali njegovi stanovnici, junački odolijevao priređenoj mu sudbini. Nisu znali, a nikad možda neće ni saznati, da neprijatelj nije nakanio zaposjesti grad, nego će gradskom svijetu mijenjati, preoblikovati i prerađivati duše i karaktere, sve dok ga ne učini onakvim kakvog su ga unaprijed omrznuli. Nekom stranom svijetu to će biti nerazumljivo, mučit će se s tim pisci i filmski redatelji, ali stvar je zapravo jednostavna, borhesovska: zamrzili su te ljude dolje u kotlini, onakvima kakvima će ih svojom mržnjom načiniti.
Život mladog pjesnika, šesti dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
U sljedećih petnaestak mjeseci vrijeme će se ubrzavati poput poludjeloga vrtuljka u luna parku. U tom će se ubrzanju mijenjati ljudski karakteri, iščezavat će društvene klase, rasut će se zajednica. Na način zastrašujući, do tada neviđen, kruh će se sasuti natrag u brašno, koje nikad više neće ponovo biti zamiješeno. U tom se ludom vremenu, koje će jednom biti tema velike književnosti, sarajevski su razbojnici mijenjali svoje naravi i poglede na svijet. Bilo ih je koji su kroz orgazmične ushite otkrivali vjeru i naciju. Zalazili su u duše ljudi kojima su dotad novčanike krali iz džepova, odnosili televizore i videorekordere iz ljetnih stanova, skije i pancerice iz jahorinskih i paljanskih vikendica, i u tim su dušama otkrivali beskrajno blago ljudske naivnosti. Brigu za budućnost, strah od rata, strah od svega onog za što su do maloprije mislili da biti ne može, strah od žive smrti, koja se u mjesecima pred rat useljavala u sarajevske haustore, podrume i tavane, noću žalosno tulila kroz kanalizacijske otvore i odvode, i koketno zobala posljednje žrtve mira. Tih posljednjih tjedana, u veljači i ožujku 1992, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja tiskane su, uz obaveznu fotografiju, tužne obavijesti o iznenadnom odlasku našeg najmilijeg, o preseljenju na Ahiret bivšega partijskog sekretara, o čekanju uskrsnuća svojega, o preminuću oca našeg, brata, sina, djevera… Umirali su, jedan za drugim, najprobraniji sinovi ove zemlje. Neki među njima već prestari za vojsku i rat, a neki baš u godinama kad je umiranje za domovinu najveći doseg čovjekova samoostvarenja. Samo, za koju domovinu, pitali su se ti nevoljnici, prije nego što će ih strefiti posljednja mirnodopska moždana kap? Za Jugoslaviju, kako su govorili na Yutelu, za tu jedninu našu domovinu, zemlju zbratimljenih naroda i narodnosti, kako je propovijedala Televizija Sarajevo, za Jugoslaviju, kako su još uvijek propovijedale narodne vođe, da bespotrebno ne iritiraju Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila malo nervozna nakon što je upravo iskasapila Vukovar, za Jugoslaviju ili za našu Bosnu i Hercegovinu, koja je u to vrijeme, barem na riječima, još uvijek zajednička zemlja svih njezinih naroda, u kojoj se, upravo zbog takve narodne ravnopravnosti, mogu kao domaći i svoji osjećati svi njezini građani? Razbojnici, lopovi, džeparoši nisu, međutim, imali takvih dvojbi. Oni su, možda, bili samo malo zbunjeni pred tom beskrajnom naivnošću. Nisu bili sigurni da svi ti školovani ljudi zbilja vjeruju u ono što govore. A onda su osjetili da dolazi vrijeme kada više neće važiti nikakvi zakoni i kada će njihova lopovska etika biti jedino moralno mjerilo. To je trenutak u kojem lopovi postaju svjesni historije, i odmah zatim bivaju njeni istaknuti protagonisti. S automatskim puškama u rukama, onim najmodernijim, iz filmova. S kalašem preko ramena, s tompsonom u šakama, s uzijem za pojasom, s magnumom pod nažuljanim pazuhom, nervozni jer ne znaju što da odaberu od obilja koje im se nudi.
U ožujku J. je postradao u prometnoj nesreći. Umalo je poginuo, a okolnosti njegove nesreće, kojih su se zapisničari ove povijesti nekad dobro sjećali, ali su ih u međuvremenu pozaboravljali, i o kojima je naš pjesnik sa Sepetarevca zaneseno pisao u reportaži za splitske novine, ali nam više ni novinske arhive nisu tako lako dostupne, te okolnosti neka u ovoj priči ostanu zatajene, jer nisu ni važne i samo bi nam priču mogle skrenuti s njezina puta u smrt. Uglavnom, u toj prometnoj je nesreći J. jedva ostao živ, s otvorenim prijelomima noge, tako da je početak rata dočekao u gipsu iz kojeg su virili metalni fiksatori.
Prvih tjedana aprila vidimo ga kao gnjevnog heroja obrane grada, dok naokolo poskakuje u maskirnoj uniformi nepoznatog porijekla, sa zlatnim širitima i zvjezdicama još uvijek nedifiniranog čina. Još uvijek ima struje i vode, na ponekim benzinskim pumpama i benzina se nađe preko veze, ubrzano se prazne police u samoposlugama koje također još uvijek rade, samo su banke već zatvorene. Na radiju se govori o zastoju u platnom prometu, koji bi mogao potrajati još nekoliko dana, cijeli tjedan ili naprosto još neizvjesno dugo. Postoje poteškoće u deviznom poslovanju, fiskalna je situacija skroz nejasna. Sarajevski bankari i lopovi prvi su shvatili da država ustvari više ne postoji, pa su reagirali na predvidljive načine. Bankari su se, skupa s novcem, izgubili u nepoznatom pravcu, tako da se nikad više ne pojave, jer će, prije nego što stane rat oni već napraviti karijere u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj zemlji, a razbojnici i lopovi hrabro su stali na imaginarni branik domovine. Kada je nestalo države, grad se pretvorio u njihovo privatno razbojište. A posao kojim su se bavili od ranije je podrazumijevao stanoviti rizik, koji je s ratom samo promijenio formu.
Pukovnik J – pukovnikom će se prozvati već u svibnju, nakon 2. svibnja i krvavog povlačenja JNA iz kasarni u centru grada – poskakivat će naokolo na štakama, a njegov vjerni ađutant S. K. zvani K će iza njega nastupati s tompsonom u šakama i koltom za pojasom, zvjerajući naokolo gnjevno, željan slave i dokazivanja. U Sutjesci bila im je baza, i u bazi vojna formacija koju su najprije, u skladu s rječnikom sarajevske javne intime, nazivali – rajom. Ili, preciznije govoreći, J.-ovom rajom! Ubrzo će se interno vojno nazivlje transformirati, u skladu s terminologijom iz onih američkih filmova koji su se prikazivali u kinima Sutjeska, Igman i Prvi maj, ali nikad ne bi stigli na repertoar Romanije i Dubrovnika, tih elitnih kina u centru grada. Raju su činili mladići iz ulice, kvarta i mahale. Studenti i besposličari, maturanti iz obližnje gimnazije, lopovi i lopovčići, socijalni slučajevi, djeca iz dobrih kuća, muškadija s koca i konopca, koju je povezivao rat i taj novospoznati osjećaj prijeteće nesreće i blizine neke otužne smrti, stradanja jaganjaca predviđenih za klanje, koji se miješao s izazovima životne avanture, zamamnoga muškog iskušenja, ponovnoga (ili čak i prvog!) gubitka nevinosti. Za mnoge od tih dječaka rat se na svojim počecima prikazao kao najljepša djevojka u gradu. Takvi će prvi ginuti.
Vojna hijerarhija u toj neobičnoj jedinici izgledala je ovako: J. je komandant, S. K. zvani K. zamjenik je komandanta, a među dvojicom-trojicom nižih zapovjednika bio je i barem jedan razduženi, demobilizirani niži oficir JNA, koji je tražio priliku za izvanredno napredovanje u ratu, ili je bio nečiji špijun. Njegovo viđenje vojnih vještina razlikovalo se od onog što je J. predstavio kao vlastitu viziju ratovanja. To što je naučio na akademiji naprosto nije imalo nikakve veze s filmskom maštom jednoga sarajevskog gangstera, što je onda dovodilo do određenih nesporazuma. Oni će se rješavati tako što će se pristigli oficiri i podoficiri redom disciplinirano podčiniti autoritetu vođe, da bi onda s vremenom shvatili kako između toga što su učili na vojnim školama i toga kako je ratovanje zamišljao J. zapravo bitne razlike nema. Ginu oni koji su predodređeni za stradanje, dobri, hrabri i naivni, ginu oni koji nemaju sreće i oni koje filmska mašta pukovnika J. povede u smrt, i tu se, zapravo, ne može ništa. Rat je.
Grad se mijenjao i preobražavao do duboko u ljeto te razdjelne godine u pet stoljeća dugoj njegovoj povijesti. Svi su izlozi već bili porazbijani, roba iz svih gradskih radnji i dućana bila je raznesena, pokradena, negdje sklonjena, nije više bilo ni struje ni vode, snajperi su zobali ljude po izloženim gradskim ulicama, raskrižjima i trgovima, mine i granate sipale su iz vedra neba i komadale čeljad koja bi pošla po vodu i kruh ili, po navici, na pijacu na kojoj više ničega nije bilo, a na radiju, kojeg se slušalo preko automobilskih akumulatora, emitirane su patriotske pjesme posvećene braniteljima grada, koji je, kako su vjerovali njegovi stanovnici, junački odolijevao priređenoj mu sudbini. Nisu znali, a nikad možda neće ni saznati, da neprijatelj nije nakanio zaposjesti grad, nego će gradskom svijetu mijenjati, preoblikovati i prerađivati duše i karaktere, sve dok ga ne učini onakvim kakvog su ga unaprijed omrznuli. Nekom stranom svijetu to će biti nerazumljivo, mučit će se s tim pisci i filmski redatelji, ali stvar je zapravo jednostavna, borhesovska: zamrzili su te ljude dolje u kotlini, onakvima kakvima će ih svojom mržnjom načiniti.