George Makari: O strahu i strancima: povijest ksenofobije, Ex Libris, Rijeka 2026.
Psihijatar, psihoanalitičar i povjesničar, rođen, odrastao i kulturno-identitetski ukorijenjen u Sjedinjenim Američkim Državama, ali po ocu i majci Libanonac. Kao netko tko se isto tako rodio i odrastao u Bosni, mirne duše bih mogao reći da je George Makari moj čovjek. Knjigu otvara predgovorom u kojem na petnaestak stranica objašnjava razloge svog interesa za temu. Piše o tome kako je kao trinaestogodišnjak 1974. putovao kod bake i rođaka u Libanon. Politička situacija bila je napeta, ali zemlja je još uvijek bila cjelovita, i još uvijek bila je to jedna politička nacija, povezana zajedničkim pluralnim kulturnim identitetom i zajedničkom domovinom. “Svi su oni bili levantinci koji su govorili istim narječjem; svi su voljeli iste viceve, jeli iz iste kuhinje, poštovali su stroga pravila gostoprimstva i pristupali su svakoj kupovini kao drami u tri čina: pregovaranje, izlazak sa scene i konačni ulazak na scenu.” I onda se zbio opći rat, u kojem su “male razlike u identitetima (…) značile život ili smrt”. Premda je zemlja ostala teritorijalno cjelovita, ona se suštinski raspala. Makarijevi bliski rođaci izginuli su u ratu, on je svoju baku vidio posljednji put, a njemu je, premda Amerikanac, ustrebao novi ključ za razumijevanje ako ne već svojih, a onda identiteta svojih roditelja. Iz te je potrebe nastala knjiga “O strahu i strancima: povijest ksenofobije”. Umjesto da piše osobnu ili porodičnu povijest, Makari je pokušao napisati kratku i svima razumljivu povijest jedne riječi, pojma koji ona obuhvaća, te kulturološkog, civilizacijskog i antropološkog odnosa čovjekovog prema strancima. U tom pokušaju mnogo je intelektualne smjelosti, da ne kažemo i junaštva, jer knjiga, kako ju je pisac zamislio, mora trajno biti i nepotpuna i nedovršena. Naime, kada bi se povijest ksenofobije pisala s onom vrstom akribije s kojom se, recimo, ispisuju povjesnice dvadesetog stoljeća, knjiga bi to bila obimna, i u više tomova, a nedovršena i nepotpuna. Svaka zemlja, svaki jezik i svaka kultura predstavlja barem po jednu ksenofobnu matricu, koja ima barem po jednu dugu povijest. Pritom, ksenofobija je kompleksni skup osjećaja, te slika, predodžbi i okamenjenih mišljenja (predrasuda) o drugima, preko kojih pripadnici pojedinih naroda dopunjuju svoja mišljenja o sebi i o svojima, ili u neprosvjećenijim i nenačitanijim slučajevima sav svoj identitet određuju preko negativnog odnosa prema drugima.
George Makari se, ipak, odvažio. A ono što je u ovoj izuzetno zanimljivoj knjizi stvorio zapravo je samo vrlo kratak povijesni i sadržinski pregled pojma, koji je uspio stati na četiristotinjak stranica teksta, skupa s bilješkama i fusnotama. Prevoditelj Zoran Grozdanov i riječki Ex Libris učinili su uslugu hrvatskoj kulturi što su knjigu objavili.
Ksenofobija je, piše Makari, isprva korištena kao psihijatrijska dijagnoza za iracionalni strah od drugih. U povijesnom, pak, smislu, zapadnjaci su, osvajajući svijet, mržnju prema strancima vazda pripisivali primitivnim narodima čije su zemlje osvajali i čije su kulture podčinjavali sebi i svojoj kulturi. Tužitelj s civiliziranog Zapada i danas ksenofoba s divljeg i primitivnog Istoka optužuje za mržnju. Po Makariju “ta optužba je beskorisna jer predstavlja tek uglađeno vrijeđanje, a samo korištenje te riječi primjer je ksenofobne averzije”. U najdragocjenijem dijelu ove knjige, pisac se vrlo inspirirano i inspirativno bavi onima koji su, još od španjolskog dominikanca iz šesnaestog stoljeća Bartolomé de Las Casasa, koji je konkvistadore optužio za genocid nad latinoameričkim starosjediocima, bavi prepoznavanjem ksenofobije u vlastitom stadu i postavljanjem pojma ksenofobije kao zrcala pred lice vlastite žive kulture te društveno-političkih identiteta.
U knjizi izvorno objavljenoj 2025. kod Yale University Pressa, jednog od agilnijih američkih sveučilišnih nakladnika, koji otvorenih očiju gledaju na ostatak svijeta (uzgred, neće mi biti mrsko lokalne ksenofobe i ine fobičare iritirati konstatacijom da je kod istog izdavača 2015. objavljen i prijevod “Dvora od oraha”), George Makari dotaknut će se, naravno, i slučaja bivše Jugoslavije, koji korektno i činjenično vjerno interpretira, sve dok ne dođe do broja žrtava: “Poginulo je tristo tisuća bivših Jugoslavena, a tri milijuna ljudi izbjeglo je.” Dok je broj izbjeglih i interno raseljenih osoba korektno predstavljen, broj poginulih dramatično je pretjeran, više nego udvostručen. Šteta, ne samo što takve greške škode povjerenju čitatelja u tekst, nego i zato što djeluju i pomalo uvredljivo. Učini nam se da smo toliko nevažni da se ni naše smrti ne daju prebrojati. No, i u tome čak dva su ksenofobna klišea. Jedan piščev, a drugi čitateljev… (Da ponovimo: broj mrtvih i nestalih u ratu u Bosni i Hercegovini je do 96.000. Broj mrtvih i nestalih u ratu u Hrvatskoj je do 18.000. Broj mrtvih i nestalih u ratovima na Kosovu, u Makedoniji i u Sloveniji je do 25.000. Previše je i toliko, a ništa sve te smrti i stradanja tako ne devalvira kao tvrdnja da ih je bilo duplo više. Smrt je kao i novac: ništa je tako ne obezvrijedi kao nekontrolirana inflacija.)
Paranoična teorija rata
Još je tridesetih godina jedan oksfordski psihoanalitičar postavio najprecizniju teoriju suvremenih ratova. “Rat je proces u kojemu su projicirana zamišljena izobličenja opravdavala vlastiti sadizam i davala mu moralne razloge.” Sve strane u ratu tvrde da djeluju u samoobrani. Sve strane u ratu tvrde da koriste sva sredstva za uspostavu mira. Rat je oblik masovne “ksenofobne paranoje”, koji kada se sasvim proširi postaje “kolektivnim oblikom samoubojstva”. Tako je opisan slučaj Hitlerove Njemačke, prije nego što je rat i započeo.
Foucault i imam
Odlučni moralist, opsjednut zaštitom podčinjenih i raščinjavanjem predrasuda, Michel Foucault podržao je islamsku revoluciju imama Homeinija. U ime svog imaginarnog Irana time se ogriješio o stvarni Iran. Jednoj je laži suprotstavio drugu. “U tu zamku nisu upali samo francuski antisemiti, američki rasisti, kolonizatori, patrijarhalni muškarci i homofobi, već, što je teško priznati, i ti i ja.”
Ekran, knjige/175
George Makari: O strahu i strancima: povijest ksenofobije, Ex Libris, Rijeka 2026.
Psihijatar, psihoanalitičar i povjesničar, rođen, odrastao i kulturno-identitetski ukorijenjen u Sjedinjenim Američkim Državama, ali po ocu i majci Libanonac. Kao netko tko se isto tako rodio i odrastao u Bosni, mirne duše bih mogao reći da je George Makari moj čovjek. Knjigu otvara predgovorom u kojem na petnaestak stranica objašnjava razloge svog interesa za temu. Piše o tome kako je kao trinaestogodišnjak 1974. putovao kod bake i rođaka u Libanon. Politička situacija bila je napeta, ali zemlja je još uvijek bila cjelovita, i još uvijek bila je to jedna politička nacija, povezana zajedničkim pluralnim kulturnim identitetom i zajedničkom domovinom. “Svi su oni bili levantinci koji su govorili istim narječjem; svi su voljeli iste viceve, jeli iz iste kuhinje, poštovali su stroga pravila gostoprimstva i pristupali su svakoj kupovini kao drami u tri čina: pregovaranje, izlazak sa scene i konačni ulazak na scenu.” I onda se zbio opći rat, u kojem su “male razlike u identitetima (…) značile život ili smrt”. Premda je zemlja ostala teritorijalno cjelovita, ona se suštinski raspala. Makarijevi bliski rođaci izginuli su u ratu, on je svoju baku vidio posljednji put, a njemu je, premda Amerikanac, ustrebao novi ključ za razumijevanje ako ne već svojih, a onda identiteta svojih roditelja. Iz te je potrebe nastala knjiga “O strahu i strancima: povijest ksenofobije”. Umjesto da piše osobnu ili porodičnu povijest, Makari je pokušao napisati kratku i svima razumljivu povijest jedne riječi, pojma koji ona obuhvaća, te kulturološkog, civilizacijskog i antropološkog odnosa čovjekovog prema strancima. U tom pokušaju mnogo je intelektualne smjelosti, da ne kažemo i junaštva, jer knjiga, kako ju je pisac zamislio, mora trajno biti i nepotpuna i nedovršena. Naime, kada bi se povijest ksenofobije pisala s onom vrstom akribije s kojom se, recimo, ispisuju povjesnice dvadesetog stoljeća, knjiga bi to bila obimna, i u više tomova, a nedovršena i nepotpuna. Svaka zemlja, svaki jezik i svaka kultura predstavlja barem po jednu ksenofobnu matricu, koja ima barem po jednu dugu povijest. Pritom, ksenofobija je kompleksni skup osjećaja, te slika, predodžbi i okamenjenih mišljenja (predrasuda) o drugima, preko kojih pripadnici pojedinih naroda dopunjuju svoja mišljenja o sebi i o svojima, ili u neprosvjećenijim i nenačitanijim slučajevima sav svoj identitet određuju preko negativnog odnosa prema drugima.
George Makari se, ipak, odvažio. A ono što je u ovoj izuzetno zanimljivoj knjizi stvorio zapravo je samo vrlo kratak povijesni i sadržinski pregled pojma, koji je uspio stati na četiristotinjak stranica teksta, skupa s bilješkama i fusnotama. Prevoditelj Zoran Grozdanov i riječki Ex Libris učinili su uslugu hrvatskoj kulturi što su knjigu objavili.
Ksenofobija je, piše Makari, isprva korištena kao psihijatrijska dijagnoza za iracionalni strah od drugih. U povijesnom, pak, smislu, zapadnjaci su, osvajajući svijet, mržnju prema strancima vazda pripisivali primitivnim narodima čije su zemlje osvajali i čije su kulture podčinjavali sebi i svojoj kulturi. Tužitelj s civiliziranog Zapada i danas ksenofoba s divljeg i primitivnog Istoka optužuje za mržnju. Po Makariju “ta optužba je beskorisna jer predstavlja tek uglađeno vrijeđanje, a samo korištenje te riječi primjer je ksenofobne averzije”. U najdragocjenijem dijelu ove knjige, pisac se vrlo inspirirano i inspirativno bavi onima koji su, još od španjolskog dominikanca iz šesnaestog stoljeća Bartolomé de Las Casasa, koji je konkvistadore optužio za genocid nad latinoameričkim starosjediocima, bavi prepoznavanjem ksenofobije u vlastitom stadu i postavljanjem pojma ksenofobije kao zrcala pred lice vlastite žive kulture te društveno-političkih identiteta.
U knjizi izvorno objavljenoj 2025. kod Yale University Pressa, jednog od agilnijih američkih sveučilišnih nakladnika, koji otvorenih očiju gledaju na ostatak svijeta (uzgred, neće mi biti mrsko lokalne ksenofobe i ine fobičare iritirati konstatacijom da je kod istog izdavača 2015. objavljen i prijevod “Dvora od oraha”), George Makari dotaknut će se, naravno, i slučaja bivše Jugoslavije, koji korektno i činjenično vjerno interpretira, sve dok ne dođe do broja žrtava: “Poginulo je tristo tisuća bivših Jugoslavena, a tri milijuna ljudi izbjeglo je.” Dok je broj izbjeglih i interno raseljenih osoba korektno predstavljen, broj poginulih dramatično je pretjeran, više nego udvostručen. Šteta, ne samo što takve greške škode povjerenju čitatelja u tekst, nego i zato što djeluju i pomalo uvredljivo. Učini nam se da smo toliko nevažni da se ni naše smrti ne daju prebrojati. No, i u tome čak dva su ksenofobna klišea. Jedan piščev, a drugi čitateljev… (Da ponovimo: broj mrtvih i nestalih u ratu u Bosni i Hercegovini je do 96.000. Broj mrtvih i nestalih u ratu u Hrvatskoj je do 18.000. Broj mrtvih i nestalih u ratovima na Kosovu, u Makedoniji i u Sloveniji je do 25.000. Previše je i toliko, a ništa sve te smrti i stradanja tako ne devalvira kao tvrdnja da ih je bilo duplo više. Smrt je kao i novac: ništa je tako ne obezvrijedi kao nekontrolirana inflacija.)
Paranoična teorija rata
Još je tridesetih godina jedan oksfordski psihoanalitičar postavio najprecizniju teoriju suvremenih ratova. “Rat je proces u kojemu su projicirana zamišljena izobličenja opravdavala vlastiti sadizam i davala mu moralne razloge.” Sve strane u ratu tvrde da djeluju u samoobrani. Sve strane u ratu tvrde da koriste sva sredstva za uspostavu mira. Rat je oblik masovne “ksenofobne paranoje”, koji kada se sasvim proširi postaje “kolektivnim oblikom samoubojstva”. Tako je opisan slučaj Hitlerove Njemačke, prije nego što je rat i započeo.
Foucault i imam
Odlučni moralist, opsjednut zaštitom podčinjenih i raščinjavanjem predrasuda, Michel Foucault podržao je islamsku revoluciju imama Homeinija. U ime svog imaginarnog Irana time se ogriješio o stvarni Iran. Jednoj je laži suprotstavio drugu. “U tu zamku nisu upali samo francuski antisemiti, američki rasisti, kolonizatori, patrijarhalni muškarci i homofobi, već, što je teško priznati, i ti i ja.”