Često sam se, nakon što sam iz Amerike preselio u Sarajevo, volio penjati na Vrace i gledati odozgo kako grad tone u mrak. Sjedio sam tako na zidu koji je obrubljivao zaboravljeni park nad gradom u jedno majsko predvečerje 2012. godine, gledao kako sumrak krade gradu boje i kako se pale prva svjetla, i pijuckao Sarajevsko pivo koje sam kupio u usputnom granapu. Nikoga oko mene, potpuna tišina.
Odjednom čujem iza sebe zvuk auta koje se gasi. Nedugo zatim pojavi se i čovjek srednjih godina, stranac, reklo bi se po izgledu. Sjeo je na zid dvadesetak metara od mene i odsutno gledao grad, čini se da me nije ni primijetio. Ne znam zašto – nije mi to običaj – valjda omekšan pivom, upitah ga na engleskom odakle je. Kao da je samo to i čekao, nasmiješi se, priđe i sjede pored mene, pruži mi ruku i reče: „Howard.“
Ponudih mu pivo, uzvrati osmijehom i potvrdnim klimanjem glavom. Sjedili smo u tišini petnaestak minuta, i Howard iznenada poče pričati o sebi. Vjerovatno ga je potaknula nadrealna scena čiji je i sam bio dio: dole ispod grad koji tone u mrak, prošaran svjetlima koja se lome na kaskadama Miljacke; neočekivana hladnoća nakon toplog dana; sjedi pored stranca u zemlji za koju možda donedavno nije ni čuo, na zidu iznad ovog čudnog grada (koji izgleda kao da je jedan sasvim običan grad sa svim svojim planski izgrađenim dijelovima ubačen u kristalnu kuglu, kugla protresena, sve se u njoj izmućkalo i zauzelo novo nasumično mjesto) i pije već pomalo mlako lokalno pivo iz tamno zelene konzerve.
Pita jesam li čuo za Starbucks, reče da radi za njih (kasnije sam na Googlu saznao da je u stvari generalni direktor Starbucksa, Howard S.). Dosadio mu je stres i pritisak koji sa sobom nosi posao u multinacionalnoj korporaciji i odlučio je da na par sedmica pobjegne od svega. I da pokuša zaboraviti Amru. Rekao je da je Amra član rukovodećeg odbora Starbucksa, rođena Sarajka, ali više mi o njoj nije htio pričati. Bilo mi je čudno da je dolazi zaboraviti u njen rodni grad, ali ne upitah ništa.
Šutio je jedno vrijeme, onda dovršio pivo, zgnječio konzervu i bacio je u grmlje ispod sebe. Ne radiš to sigurno u Americi, pomislih, ali vidiš ovdje konzerve na travi, pa kontaš: „Što ne bih i ja?“ Lako je ljude pokvariti.
Pita potom hoću li presjeći pivo konjakom. „Hoću, kako neću“ – odgovorih. Izvadi plosku iz unutrašnjeg džepa jakne, popismo po pošten gutljaj. Izvadi onda bijelu kutiju Marlbora i ponudi mi cigaretu. Nisam neki pušač, ali ne odbih, pa odšutjesmo po cigaru gledajući grad u noći.
Predložih mu da se spustimo u grad na piće. Otišli smo u Malu pivnicu i sjeli u baštu. Jeli smo ljute juneće kobasice sa pomfritom, pili crno Sarajevsko pivo i slušali tamburaše. Nije razumio riječi, ali jeste muziku; pohotnim je gutljajima ispio veliku kriglu piva dok su pjevali: „Kradem ti se pod pendžere…“ Znao sam da je među zvucima tamburica vidio Amru.
Predložih mu da se nađemo sutra ujutro na Čaršiji. Klimnuo je potvrdno glavom, zovnuo konobara, naručio nam po duplu kruškovaču, popio svoju s’ nogu i nestao u noći.
Dok smo sutradan pili prvu jutarnju kafu iz fildžana i jeli tufahije u praznoj Kući sevdaha ispunjenoj Zaimovim glasom i Šerbinom harmonikom, rekoh mu da znam ko je – da je generalni direktor Starbucksa. Zastade na tren, umoči kocku šećera u crnu kafu, prinese fildžan ustima i srknu gutljaj, a potom mi reče da bi volio proširiti asortiman Starbucksa i da bi rado upoznao američko tržište sa bosanskom kafom. Štoviše, oduševljen je njome.
Doduše, veli, trebalo mu je malo da skonta kako piti kafu iz fildžana, falila mu ona ručica na šoljici, nije kontao u početku zašto pržiti prste o vruć fildžan, ali polako počinje kontati šta je ćejf.
Rekoh mu kako u Travniku u Lutvinoj kafani uz kafu služe i po sarajevsku Drina cigaretu i kutiju šibica. Nasmija se, kaže odlična ideja, ali to uz sve propise i zakone o nepušenju u Americi nikada ne bi prošlo.
Prošetasmo potom Čaršijom i navratismo u radnju u kojoj se prodaje tucana kahva. Oči su mu iskrile kao kod djeteta dok sam mu pričao kako se ovdje kafa prži u mlinu, a potom odleži 24 sata da se ohladi i da iz nje izađe sva vlaga. Kako se nakon toga kafa tuca u kamenom dibeku starom više od 150 godina, zatim prosijava, i ono što prođe kroz sito ide na pakovanje, a ono što ostane u situ ide natrag u dibek da se dalje tuca.
Kupio je nekoliko pakovanja. Reče mi kasnije da je za par dana koliko je ovdje zavolio ovaj grad, da razmišlja o investiranju u obnovu sarajevske žičare, a na Trebeviću, na pristaništu žičare, otvorio bi prvi sarajevski Starbucks.
Rastali smo se nakon toga pošto sam žurio na intervju za posao i više se nismo vidjeli. Razmijenili smo email adrese. Amru više nije spominjao.
P.S. Jutros mi stiže email od Howarda: Starbucks počinje prodavati tucanu kafu u pakovanjima od 12, 20 i 40 unci. Zvat će je jednostavno „Starbucks Kahva.“ Pita me da li da počne prodavati i bakrene džezve i fildžane u Starbucks radnjama.
Starbucks u Sarajevu
Često sam se, nakon što sam iz Amerike preselio u Sarajevo, volio penjati na Vrace i gledati odozgo kako grad tone u mrak. Sjedio sam tako na zidu koji je obrubljivao zaboravljeni park nad gradom u jedno majsko predvečerje 2012. godine, gledao kako sumrak krade gradu boje i kako se pale prva svjetla, i pijuckao Sarajevsko pivo koje sam kupio u usputnom granapu. Nikoga oko mene, potpuna tišina.
Odjednom čujem iza sebe zvuk auta koje se gasi. Nedugo zatim pojavi se i čovjek srednjih godina, stranac, reklo bi se po izgledu. Sjeo je na zid dvadesetak metara od mene i odsutno gledao grad, čini se da me nije ni primijetio. Ne znam zašto – nije mi to običaj – valjda omekšan pivom, upitah ga na engleskom odakle je. Kao da je samo to i čekao, nasmiješi se, priđe i sjede pored mene, pruži mi ruku i reče: „Howard.“
Ponudih mu pivo, uzvrati osmijehom i potvrdnim klimanjem glavom. Sjedili smo u tišini petnaestak minuta, i Howard iznenada poče pričati o sebi. Vjerovatno ga je potaknula nadrealna scena čiji je i sam bio dio: dole ispod grad koji tone u mrak, prošaran svjetlima koja se lome na kaskadama Miljacke; neočekivana hladnoća nakon toplog dana; sjedi pored stranca u zemlji za koju možda donedavno nije ni čuo, na zidu iznad ovog čudnog grada (koji izgleda kao da je jedan sasvim običan grad sa svim svojim planski izgrađenim dijelovima ubačen u kristalnu kuglu, kugla protresena, sve se u njoj izmućkalo i zauzelo novo nasumično mjesto) i pije već pomalo mlako lokalno pivo iz tamno zelene konzerve.
Pita jesam li čuo za Starbucks, reče da radi za njih (kasnije sam na Googlu saznao da je u stvari generalni direktor Starbucksa, Howard S.). Dosadio mu je stres i pritisak koji sa sobom nosi posao u multinacionalnoj korporaciji i odlučio je da na par sedmica pobjegne od svega. I da pokuša zaboraviti Amru. Rekao je da je Amra član rukovodećeg odbora Starbucksa, rođena Sarajka, ali više mi o njoj nije htio pričati. Bilo mi je čudno da je dolazi zaboraviti u njen rodni grad, ali ne upitah ništa.
Šutio je jedno vrijeme, onda dovršio pivo, zgnječio konzervu i bacio je u grmlje ispod sebe. Ne radiš to sigurno u Americi, pomislih, ali vidiš ovdje konzerve na travi, pa kontaš: „Što ne bih i ja?“ Lako je ljude pokvariti.
Pita potom hoću li presjeći pivo konjakom. „Hoću, kako neću“ – odgovorih. Izvadi plosku iz unutrašnjeg džepa jakne, popismo po pošten gutljaj. Izvadi onda bijelu kutiju Marlbora i ponudi mi cigaretu. Nisam neki pušač, ali ne odbih, pa odšutjesmo po cigaru gledajući grad u noći.
Predložih mu da se spustimo u grad na piće. Otišli smo u Malu pivnicu i sjeli u baštu. Jeli smo ljute juneće kobasice sa pomfritom, pili crno Sarajevsko pivo i slušali tamburaše. Nije razumio riječi, ali jeste muziku; pohotnim je gutljajima ispio veliku kriglu piva dok su pjevali: „Kradem ti se pod pendžere…“ Znao sam da je među zvucima tamburica vidio Amru.
Predložih mu da se nađemo sutra ujutro na Čaršiji. Klimnuo je potvrdno glavom, zovnuo konobara, naručio nam po duplu kruškovaču, popio svoju s’ nogu i nestao u noći.
Dok smo sutradan pili prvu jutarnju kafu iz fildžana i jeli tufahije u praznoj Kući sevdaha ispunjenoj Zaimovim glasom i Šerbinom harmonikom, rekoh mu da znam ko je – da je generalni direktor Starbucksa. Zastade na tren, umoči kocku šećera u crnu kafu, prinese fildžan ustima i srknu gutljaj, a potom mi reče da bi volio proširiti asortiman Starbucksa i da bi rado upoznao američko tržište sa bosanskom kafom. Štoviše, oduševljen je njome.
Doduše, veli, trebalo mu je malo da skonta kako piti kafu iz fildžana, falila mu ona ručica na šoljici, nije kontao u početku zašto pržiti prste o vruć fildžan, ali polako počinje kontati šta je ćejf.
Rekoh mu kako u Travniku u Lutvinoj kafani uz kafu služe i po sarajevsku Drina cigaretu i kutiju šibica. Nasmija se, kaže odlična ideja, ali to uz sve propise i zakone o nepušenju u Americi nikada ne bi prošlo.
Prošetasmo potom Čaršijom i navratismo u radnju u kojoj se prodaje tucana kahva. Oči su mu iskrile kao kod djeteta dok sam mu pričao kako se ovdje kafa prži u mlinu, a potom odleži 24 sata da se ohladi i da iz nje izađe sva vlaga. Kako se nakon toga kafa tuca u kamenom dibeku starom više od 150 godina, zatim prosijava, i ono što prođe kroz sito ide na pakovanje, a ono što ostane u situ ide natrag u dibek da se dalje tuca.
Kupio je nekoliko pakovanja. Reče mi kasnije da je za par dana koliko je ovdje zavolio ovaj grad, da razmišlja o investiranju u obnovu sarajevske žičare, a na Trebeviću, na pristaništu žičare, otvorio bi prvi sarajevski Starbucks.
Rastali smo se nakon toga pošto sam žurio na intervju za posao i više se nismo vidjeli. Razmijenili smo email adrese. Amru više nije spominjao.
P.S. Jutros mi stiže email od Howarda: Starbucks počinje prodavati tucanu kafu u pakovanjima od 12, 20 i 40 unci. Zvat će je jednostavno „Starbucks Kahva.“ Pita me da li da počne prodavati i bakrene džezve i fildžane u Starbucks radnjama.