Pisac se od nepisca najprije razlikuje po tome što mu se rečenica prepoznaje među svim drugim tog dana izgovorenim ili napisanim rečenicama. Istina je da se i među vrlo istaknutim, čak i velikim književnicima, nacionalnim bardovima pa i nobelovcima, nađe onih čija je rečenica obična, s mukom i tegobom sročena, utjerana u sintaksu materinjeg jezika kao stado uznemirenih ovaca u tor, pa bismo još bili slobodni reći i to da se u cjelokupnoj ovodobnoj povijesti hrvatske književnosti, što je potekla za Krležom, jedva na prste mogu nabrojati oni autori čija se svaka rečenica mogla prepoznati među svim drugim rečenicama. To je razlog zbog kojeg službena hrvatska književnost u svom čitatelju stvara dojam dugih opstipacijskih muka i stalnog nadzora gramatičara i normiraca, koji jamče čisto hrvatsko podrijetlo svake riječi i rečenice. U djelu istaknutog hrvatskog književnika, onog koji narodni duh suobražuje sa svojim tekstom, vazda se čini da je u njemu prisutno cijelo mnoštvo stvaralaca, inžinjera, predradnika, radnika i nadzornika radova, dok je u djelu stvarnog pisca, to prvo saznajemo čitamo li, uvijek prisutan samo jedan glasnik. Samo jedan rečeničar.
Bora Ćosić (1932.) zacijelo najveći je živi pisac rođen u Zagrebu. Društvo može mu praviti samo Slobodan Šnajder (1948.). Njih dvojica, pisci u tom mnoštvu nepisaca, jedna su zagrebačka književnost u nastajanju. Istina, kako nad njom stoluju uglavnom neznalice, nečitajući, kao i ljudska krmad plitka duha i oskudnih spoznajnih moći, koji djecu uče da su zagrebačka književnost Šenoa i Zagorka, i da od toga veće i značajnije nema, tako Ćosićev i Šnajderov intervent u urbano tijelo njihova rodnog grada ostaje uglavnom nezamijećen. Upitate li se kad zašto se Zagreb na vaše oči urušava, odgovor vam je eto zato se urušava. Zato što je tekst Zagreba postavljen na nesolidnim rečenicama zagrebačkih nepisaca.
Ćosić je romanopisac, esejist, pripovjedač, pjesnik, protoavangardni i postavangardni umjetnik, golemog i sasvim nepreglednog opusa, koji ostaje takav, nepregledan, jer se pisac slijedom svojega moralnog refleksa te po vlastitoj volji iselio. Naime, premda rođeni Zagrepčanin, bio je on Beograđanin, ali je otamo otišao u osvit ratova iz devedesetih. Da je ostao, u međuvremenu njegovo bi djelo bilo pregledano, sređeno i kanonizirano unutar srpske književnosti. No, kako se iselio u Rovinj, u Berlin, te pomalo u Krapinu, i naravno u Zagreb, raspao se i rasuo diskurs onih koji bi ga držali kao svojega. Srpski kao da je prestao biti, njemački bio je nedovoljno, ustvari otpočetka za Nijemce bio je kao Balkanac ili kao balkanski Europejac prekompliciran, a oni premda imaju sve strpljenje svijeta za kompliciranost vlastite književnosti, radije bi s Balkana nešto jednostavno. Hrvatski, na kraju, teško bi, čak i uz najbolju volju, Bora Ćosić mogao biti, naprosto jer je prevelik. Tu metaforu iskoristio sam već govoreći o Mirku Kovaču: u hrvatskoj književnosti on je poput koncertnog klavira, koji pokušavaju unijeti u garsonijeru. Bora Ćosić, pak, drugi je koncertni klavir, a garsonijera je na šestom katu bez lifta, u donjogradskoj zagrebačkoj palači što se urušava nakon potresa.
S druge, pak, strane, da nije 1990. trajno odlazio iz Beograda, opus Bore Ćosića ne bi ni bio ovakav kakav je danas. Ustvari, nemoguće je zamisliti kakav bi bio i od čega bi se sastojao, nakon tri moćna, redom mahlerovska predratna akorda: “Tutora” iz 1978, “Poslova, sumnji, snova Miroslava Krleže” iz 1983, te “Doktora Krleže” iz 1988. Prvu i treću knjigu objavio je Nolit, u jednoj od veličanstvenih edicija jugoslavenske književnosti, a drugu Grafički zavod Hrvatske. Sve tri bile su zapažene i komentirane, te na prvi dojam kanonizirane unutar suvremene srpske književnosti onoga doba. Ali sve tri su se, a da do danas nitko to u Zagrebu nije primijetio, bavile sudbinskim hrvatskim temama. Ili onim što će u nahodećim desetljećima postati sudbinske hrvatske teme. Što bi se, je li moguće to zamisliti, nastavilo na ove knjige da Bora Ćosić nije odlazio iz Beograda? I je li moguće rekonstruirati jedan neispisan književni opus, koji je bio u planovima, ili u poslovima, sumnjama i snovima piščevim, ali ga, eto, u knjigama neće biti? Samo tako bi, kada bi to bilo moguće, mogli sad učiniti prvi korak u stvarnom sređivanju nesređene cjeline književnoga Ćosićeva djela.
Prvi svoj dnevnik, naslova “Dnevnik 2013 – 2020”, Bora Ćosić objavio je kod Flavija Rigonata, u beogradskom LOM-u, godine 2020. Toj knjizi i njezinu autoru posvetio sam tada jednu od posljednjih Subotnjih matineja uopće, u kojoj sam citirao i posljednji nadnevak iz dnevnika, onaj od 15. svibnja 2020, u vrijeme, dakle, prvih radikalnih epidemijskih restrikcija. Nadnevak glasi: “nema ko, našao sam u nekoj staroj belešci, nemam volje da to dalje razjašnjavam, nema ko, ovde i uopšte!” Pretpostavio sam da je to kraj, pa sam tako i napisao, nazvavši ove riječi rezigniranom sioranovskom gestom, kojom završava svijet. U knjizi, u tekstu, nužno u fikciji, jer dnevnik pisca fikcije (što Bora Ćosić prije svega drugog jest) uvijek je prije svega fikcija, završavao jedan je svijet. U životu, međutim, i u Borinoj radionici, nije kao u fikciji. Pet godina kasnije, kod istog beogradskog izdavača, izašao je “Dnevnik 2020 – 2025”. Odmah da kažemo, posljednji nadnevak je 31. prosinca 2025, i ipak nešto manje rezignirano glasi: “Grozim se večeras ove euforije svetskog populusa pred željno čekanim novim godištem, kad svaki nadolazeći datum samo je dokaz propadanja.”
Dvije knjige razlikuju se onako kako se razlikuju godine koje su u njima obuhvaćene, ali pomalo i kako se razlikuju čovjekova mjesta i životne okolnosti. Dok je u prvom tomu pisac boravio kojegdje i kretao se kojekuda, ova knjiga ukotvljena je u dva-tri njegova mjesta – negdje između Berlina i Zagreba – i u onom što čita i gleda dok na tim mjestima boravi. Te sve više, u onom čega se pisac sjeća. U prvoj, čitatelju se učini, za nijansu bilo je manje brige prema riječima i rečenicama. Dnevnik katkad mogao se učiniti i kao bilješka za neko drugo pisanje. U drugoj knjizi, svaka je rečenica dovedena do svoga krajnjeg ćosićevskog izraza, pjesničkog i romanesknog, koji kao da će biti objavljen kao posljednja istina jednog svijeta. U drugoj knjizi, češće nego u prvoj, nadnevci su ustvari nekrolozi.
Tako obezdatumljeni nadnevak, objavljen kao “(februar)”: “Neću se više penjati na onaj strmoglavi četvrti sprat, do željeznih vrata koje izradio je meštar Džamonja, umrla je Vera. U ovoj kuli, punoj slika i knjiga, ko će ih sada čitati? I zalivati bilje na toj visokoj terasi? Gasi se sjaj ovog svetionika njenog, na Mažuranićevom trgu, koji dugo prosipao je svoju svetlost po mutnoj krajini hrvatskoj.”
Prva rečenica u sebi nosi jednu naizgled gramatičku grešku: “do željeznih vrata koje izradio je”, a trebalo bi biti “do željeznih vrata koja izradio je”, ili “do željeznih vratnica koje izradio je”. Je li ovo Borina omaška, koja je promakla lektoru-korektoru, kao i uredniku, budući da se uzdaju u piščevu urednost i nepogrešivost? Može biti da jest. Ali kako čitatelju njegovom iz nekog razloga, koji bi se mogao i objasniti, više odgovara “do željeznih vrata koje izradio je” nego obje ispravne varijante, te bi mogao podnijeti još jedino treću, koja glasi “do željeznih vrata kojih izradio je”, potvrđuje se da pisac (za razliku od nepisca) može ignorirati čak i željezno pravilo slaganja roda imenice i odnosne joj zamjenice, ako to naprosto bolje zvuči. A potvrđuje se i da piscu lektorsko-korektorska greška bolje stoji nego nepiscu, pa ju je zato lektoru-korekturu teže i pronaći.
No, ta prva rečenica nije, zacijelo, zanimljiva samo po greški. Nešto drugo mnogo je u njoj upečatljivije. Rečenica, naime, sastoji se iz tri dijela. U prvom saznajemo da se Bora neće više penjati do strmoglavog četvrtog kata, a da prethodno ne znamo ni gdje je, u kojoj zgradi taj kat, ni zašto se on neće penjati (osim što se olako odvažimo na prvoj trećini rečenice pretpostaviti da se neće penjati jer su mu tog časa nepune 92, što svakako nije dob za veranje po stubištima). U drugom dijelu rečenice, u novoj obavijesti, saznajemo da se Bora neće penjati do vrata koja izradio je meštar Džamonja. Mali broj ljudi, među njima i ovaj je čitatelj, zna o kojim je vratima riječ, jer se i sam penjao na taj četvrti kat i stajao ispred istih željeznih vrata, koja su u svakom pogledu jedinstveni artefakt. Onda stiže treći dio rečenice, koji nikakvim veznikom ni odnosnom zamjenicom nije povezan s prethodna dva. Taj treći dio rečenice kao da visi i viče, najednom dramatičan poput naricanja Irene Papas, ali ta drama nije u riječima koje nešto izgovaraju, nije u leksiku i u njegovoj bezbroj puta potrošenoj sentimentalnosti, drama čak nije ni u metafori, jer nikakve metafore tu nema. Drama je u sintaksi, u tom strašnom i moćnom rečeničnom preokretu, kakvih možda bivalo je kod Krleže, drama je u rečeničnoj naprslini, koja sugerira naprslinu svijeta iz kojeg umrla je Vera Horvat Pintarić.
Ne bih htio gnjaviti, ali pročitajte još jednom tu rečenicu, jer u njoj je majstorstvo Bore Ćosića: “Neću se više penjati na onaj strmoglavi četvrti sprat, do željeznih vrata koje izradio je meštar Džamonja, umrla je Vera.” Slijedi sljedeća, koja je vapaj, konstruiran po uzoru prethodne, jer inkantacija je temelj tužbalice. (Nekrolog, dakle, prelazi u tužbalicu, koja je nešto drugo…) “U ovoj kuli, punoj slika i knjiga, ko će ih sada čitati?” Rečenica započinje o jednom, i krene u jednom smjeru, pa se u mjestu zaokrene. Pitanje u njoj postavljeno najednom se tiče nekoliko različitih stvari. Tko će sad biti gore, u toj kuli, tko će, među slikama i knjigama, čitati? I tko će uopće te i takve knjige, svejedno gdje, čitati, kad Vere nema? A onda smirenje, utišanje: “I zalivati bilje na toj visokoj terasi?”, tko će? Tko li svim našim mrtvima sad zalijeva cvijeće, sunu na čas misao mimo onog što je u ove guste četiri rečenice zapisano. Četvrta, na koncu, sasma je Krležina, ustvari posveta Borina je Krleži, ili onom njegovu čitatelju koji će Krležu u riječima prepoznati: “Gasi se sjaj ovog svetionika njenog, na Mažuranićevom trgu, koji dugo prosipao je svoju svetlost po mutnoj krajini hrvatskoj.” Krajina u Slavena je predio ili krajolik, šire upravno područje, često uz granicu, a u sugeriranom iza-značenju, u pod-riječi ili podsvijesti riječi, krajina u sebi ima nešto tuđe i neistraženo, nešto što je na svaki način od svijeta daleko i u svijetu rubno. Svjetionik u magli savskoj i zagrebačkoj, na Mažuranićevom trgu ugašen je, te smo nastavili bez svjetionika.
Pa onda pod nadnevkom od 2. rujna, iste 2024: “Kuda utopila su se sva ona mudra znanja diplomatska, svi naši domjenci, u ‘Dubrovniku’, kod Goranke, ili drugde, kad čujem kako Leku Lončara danas pronašli su da plovi u nekom plićaku kraj Zlarina.” U ovoj rečenici virtuoznoj, u kojoj se nađe neke gorke posmrtne vedrine, Lončarev Ugljan zamijenjen je Zlarinom Ite Rine, iz “Princeze koralja”, godine 1937, kada je Bora bio petogodišnjak. Od Zlarina do Ugljana 24 su nautičke milje, ali suština jest da se u plićaku jedne ljudske smrti utopilo sve ostalo.
A onda i meni naročito draga rečenica od 5. srpnja 2021, koja glasi: “Moj razvojni put, dug devedeset godina u obzorju ornitološkom: od metalne ptičice, navijene nirnberške igračke, koja za dalekog zelenovenačkog detinjstva kljuca nepostojeće zrnevlje do živih zeba, u koje danas, hraneći ih i pojeći, satima zurim na našoj krapinskoj terasi.” U toj se, toj rečenici, pozna istinski romanopisac, onaj koji bi sad, u jednom zamahu mogao ispisati roman vlastitog života, pišući isključivo o pticama, ali ipak to neće učiniti, jer zašto bi, nego će roman svesti na jednu jedinu rečenicu, u kojoj se pozna recimo to da je on, taj pisac, potekao iz istog jezika i kulture kao Ivo Andrić, koji je volio misliti i opisivati svijet i sebe u njemu u ovakvim širokim elipsama, ali sam ovu rečenicu nikad ne bi napisao, pošto u njegovom djetinjstvu sarajevskom i višegradskom zasigurno nije bilo nirnberških metalnih ptičica na navijanje.
I na kraju svih krajeva, datum 24. studeni 2024, koji Bora Ćosić zapisuje ovako: “Trijumfalizam za mene pada na najnižu lagu ljudskih emocija, njen opipljivi izraz su trofeji: one besmislene vitrine, prepune olimpijskih bokala ili skrivene ladice erotomana sa donjim vešom njihovih dama. Alinajsramnijesu serije rogova pobijene divljači, koje prekrivaju zidove te lovačke gospode, nesvesne da nisu daleko od divljačkog skalpiranja protivničkih skalpova, u praksi Winetouove sabraće.
Samo koji dan kasnije eto Britte Jaschinski, koja se svojim fotografijama takođe bori protiv trofejstva savremenih vandala, što skupljaju glave lavova, stopala slonova, mumificirajući ljupke šumske zverčice, ali ništa ne pomaže! Lovac i dalje, hemingvejevski muževno, istrebljuje zveri kroz pustinje i prašume, kao što istim načinom postupa se sa ljudima po Ukrajini, u Gazi.”
Bora Ćosić ne dnevničari na temu vlastitoga života, premda sve u njegovim knjigama potječe iz njegove građanske svakodnevice. Danas, iz nekog čudnog razloga, možda i zbog opće knausgorizacije svijeta, moda su dnevnici i kojekakve osobne ispovijesti. Ispovijedaju se hrvatski i regionalni pisci i pisačice udarnički, sve na temu vlastitih nadri-života, koji, međutim, djeluju tek mrvu autentičnije od njihova teksta. Bora Ćosić se, kao ni Krleža, kao ni Gombrowicz uostalom, u svojim dnevnicima ne bavi stvaranjem vlastitoga i društvenog fiziološkog kulta, čemu takvi dnevnici uglavnom teže. Ipak je to nešto čime se mnogo uspješnije bave tabloidi, ne mora i književnost. Borina dijaristika uglavnom je proza i poezija, koja nije stigla do romana i stihova.
U oba dnevnika, na početku upisano je isto uputstvo za čitanje, i ono glasi: ”Pisanje dnevnika je kao pogled iz emigracije. Onaj ko ga piše već je odmah u exilu, ono o čemu piše, to je zemlja njegove zbilje, koju je napustio. Tako je on u progonstvu od sopstvenih događaja, koji su doskora bili njegovo rodno tle, a sada, pošto su prošli, ispada kao da je iz njih izbačen, proteran, izgnan.”
Pred željeznim vratima meštra Džamonje
Pisac se od nepisca najprije razlikuje po tome što mu se rečenica prepoznaje među svim drugim tog dana izgovorenim ili napisanim rečenicama. Istina je da se i među vrlo istaknutim, čak i velikim književnicima, nacionalnim bardovima pa i nobelovcima, nađe onih čija je rečenica obična, s mukom i tegobom sročena, utjerana u sintaksu materinjeg jezika kao stado uznemirenih ovaca u tor, pa bismo još bili slobodni reći i to da se u cjelokupnoj ovodobnoj povijesti hrvatske književnosti, što je potekla za Krležom, jedva na prste mogu nabrojati oni autori čija se svaka rečenica mogla prepoznati među svim drugim rečenicama. To je razlog zbog kojeg službena hrvatska književnost u svom čitatelju stvara dojam dugih opstipacijskih muka i stalnog nadzora gramatičara i normiraca, koji jamče čisto hrvatsko podrijetlo svake riječi i rečenice. U djelu istaknutog hrvatskog književnika, onog koji narodni duh suobražuje sa svojim tekstom, vazda se čini da je u njemu prisutno cijelo mnoštvo stvaralaca, inžinjera, predradnika, radnika i nadzornika radova, dok je u djelu stvarnog pisca, to prvo saznajemo čitamo li, uvijek prisutan samo jedan glasnik. Samo jedan rečeničar.
Bora Ćosić (1932.) zacijelo najveći je živi pisac rođen u Zagrebu. Društvo može mu praviti samo Slobodan Šnajder (1948.). Njih dvojica, pisci u tom mnoštvu nepisaca, jedna su zagrebačka književnost u nastajanju. Istina, kako nad njom stoluju uglavnom neznalice, nečitajući, kao i ljudska krmad plitka duha i oskudnih spoznajnih moći, koji djecu uče da su zagrebačka književnost Šenoa i Zagorka, i da od toga veće i značajnije nema, tako Ćosićev i Šnajderov intervent u urbano tijelo njihova rodnog grada ostaje uglavnom nezamijećen. Upitate li se kad zašto se Zagreb na vaše oči urušava, odgovor vam je eto zato se urušava. Zato što je tekst Zagreba postavljen na nesolidnim rečenicama zagrebačkih nepisaca.
Ćosić je romanopisac, esejist, pripovjedač, pjesnik, protoavangardni i postavangardni umjetnik, golemog i sasvim nepreglednog opusa, koji ostaje takav, nepregledan, jer se pisac slijedom svojega moralnog refleksa te po vlastitoj volji iselio. Naime, premda rođeni Zagrepčanin, bio je on Beograđanin, ali je otamo otišao u osvit ratova iz devedesetih. Da je ostao, u međuvremenu njegovo bi djelo bilo pregledano, sređeno i kanonizirano unutar srpske književnosti. No, kako se iselio u Rovinj, u Berlin, te pomalo u Krapinu, i naravno u Zagreb, raspao se i rasuo diskurs onih koji bi ga držali kao svojega. Srpski kao da je prestao biti, njemački bio je nedovoljno, ustvari otpočetka za Nijemce bio je kao Balkanac ili kao balkanski Europejac prekompliciran, a oni premda imaju sve strpljenje svijeta za kompliciranost vlastite književnosti, radije bi s Balkana nešto jednostavno. Hrvatski, na kraju, teško bi, čak i uz najbolju volju, Bora Ćosić mogao biti, naprosto jer je prevelik. Tu metaforu iskoristio sam već govoreći o Mirku Kovaču: u hrvatskoj književnosti on je poput koncertnog klavira, koji pokušavaju unijeti u garsonijeru. Bora Ćosić, pak, drugi je koncertni klavir, a garsonijera je na šestom katu bez lifta, u donjogradskoj zagrebačkoj palači što se urušava nakon potresa.
S druge, pak, strane, da nije 1990. trajno odlazio iz Beograda, opus Bore Ćosića ne bi ni bio ovakav kakav je danas. Ustvari, nemoguće je zamisliti kakav bi bio i od čega bi se sastojao, nakon tri moćna, redom mahlerovska predratna akorda: “Tutora” iz 1978, “Poslova, sumnji, snova Miroslava Krleže” iz 1983, te “Doktora Krleže” iz 1988. Prvu i treću knjigu objavio je Nolit, u jednoj od veličanstvenih edicija jugoslavenske književnosti, a drugu Grafički zavod Hrvatske. Sve tri bile su zapažene i komentirane, te na prvi dojam kanonizirane unutar suvremene srpske književnosti onoga doba. Ali sve tri su se, a da do danas nitko to u Zagrebu nije primijetio, bavile sudbinskim hrvatskim temama. Ili onim što će u nahodećim desetljećima postati sudbinske hrvatske teme. Što bi se, je li moguće to zamisliti, nastavilo na ove knjige da Bora Ćosić nije odlazio iz Beograda? I je li moguće rekonstruirati jedan neispisan književni opus, koji je bio u planovima, ili u poslovima, sumnjama i snovima piščevim, ali ga, eto, u knjigama neće biti? Samo tako bi, kada bi to bilo moguće, mogli sad učiniti prvi korak u stvarnom sređivanju nesređene cjeline književnoga Ćosićeva djela.
Prvi svoj dnevnik, naslova “Dnevnik 2013 – 2020”, Bora Ćosić objavio je kod Flavija Rigonata, u beogradskom LOM-u, godine 2020. Toj knjizi i njezinu autoru posvetio sam tada jednu od posljednjih Subotnjih matineja uopće, u kojoj sam citirao i posljednji nadnevak iz dnevnika, onaj od 15. svibnja 2020, u vrijeme, dakle, prvih radikalnih epidemijskih restrikcija. Nadnevak glasi: “nema ko, našao sam u nekoj staroj belešci, nemam volje da to dalje razjašnjavam, nema ko, ovde i uopšte!” Pretpostavio sam da je to kraj, pa sam tako i napisao, nazvavši ove riječi rezigniranom sioranovskom gestom, kojom završava svijet. U knjizi, u tekstu, nužno u fikciji, jer dnevnik pisca fikcije (što Bora Ćosić prije svega drugog jest) uvijek je prije svega fikcija, završavao jedan je svijet. U životu, međutim, i u Borinoj radionici, nije kao u fikciji. Pet godina kasnije, kod istog beogradskog izdavača, izašao je “Dnevnik 2020 – 2025”. Odmah da kažemo, posljednji nadnevak je 31. prosinca 2025, i ipak nešto manje rezignirano glasi: “Grozim se večeras ove euforije svetskog populusa pred željno čekanim novim godištem, kad svaki nadolazeći datum samo je dokaz propadanja.”
Dvije knjige razlikuju se onako kako se razlikuju godine koje su u njima obuhvaćene, ali pomalo i kako se razlikuju čovjekova mjesta i životne okolnosti. Dok je u prvom tomu pisac boravio kojegdje i kretao se kojekuda, ova knjiga ukotvljena je u dva-tri njegova mjesta – negdje između Berlina i Zagreba – i u onom što čita i gleda dok na tim mjestima boravi. Te sve više, u onom čega se pisac sjeća. U prvoj, čitatelju se učini, za nijansu bilo je manje brige prema riječima i rečenicama. Dnevnik katkad mogao se učiniti i kao bilješka za neko drugo pisanje. U drugoj knjizi, svaka je rečenica dovedena do svoga krajnjeg ćosićevskog izraza, pjesničkog i romanesknog, koji kao da će biti objavljen kao posljednja istina jednog svijeta. U drugoj knjizi, češće nego u prvoj, nadnevci su ustvari nekrolozi.
Tako obezdatumljeni nadnevak, objavljen kao “(februar)”: “Neću se više penjati na onaj strmoglavi četvrti sprat, do željeznih vrata koje izradio je meštar Džamonja, umrla je Vera. U ovoj kuli, punoj slika i knjiga, ko će ih sada čitati? I zalivati bilje na toj visokoj terasi? Gasi se sjaj ovog svetionika njenog, na Mažuranićevom trgu, koji dugo prosipao je svoju svetlost po mutnoj krajini hrvatskoj.”
Prva rečenica u sebi nosi jednu naizgled gramatičku grešku: “do željeznih vrata koje izradio je”, a trebalo bi biti “do željeznih vrata koja izradio je”, ili “do željeznih vratnica koje izradio je”. Je li ovo Borina omaška, koja je promakla lektoru-korektoru, kao i uredniku, budući da se uzdaju u piščevu urednost i nepogrešivost? Može biti da jest. Ali kako čitatelju njegovom iz nekog razloga, koji bi se mogao i objasniti, više odgovara “do željeznih vrata koje izradio je” nego obje ispravne varijante, te bi mogao podnijeti još jedino treću, koja glasi “do željeznih vrata kojih izradio je”, potvrđuje se da pisac (za razliku od nepisca) može ignorirati čak i željezno pravilo slaganja roda imenice i odnosne joj zamjenice, ako to naprosto bolje zvuči. A potvrđuje se i da piscu lektorsko-korektorska greška bolje stoji nego nepiscu, pa ju je zato lektoru-korekturu teže i pronaći.
No, ta prva rečenica nije, zacijelo, zanimljiva samo po greški. Nešto drugo mnogo je u njoj upečatljivije. Rečenica, naime, sastoji se iz tri dijela. U prvom saznajemo da se Bora neće više penjati do strmoglavog četvrtog kata, a da prethodno ne znamo ni gdje je, u kojoj zgradi taj kat, ni zašto se on neće penjati (osim što se olako odvažimo na prvoj trećini rečenice pretpostaviti da se neće penjati jer su mu tog časa nepune 92, što svakako nije dob za veranje po stubištima). U drugom dijelu rečenice, u novoj obavijesti, saznajemo da se Bora neće penjati do vrata koja izradio je meštar Džamonja. Mali broj ljudi, među njima i ovaj je čitatelj, zna o kojim je vratima riječ, jer se i sam penjao na taj četvrti kat i stajao ispred istih željeznih vrata, koja su u svakom pogledu jedinstveni artefakt. Onda stiže treći dio rečenice, koji nikakvim veznikom ni odnosnom zamjenicom nije povezan s prethodna dva. Taj treći dio rečenice kao da visi i viče, najednom dramatičan poput naricanja Irene Papas, ali ta drama nije u riječima koje nešto izgovaraju, nije u leksiku i u njegovoj bezbroj puta potrošenoj sentimentalnosti, drama čak nije ni u metafori, jer nikakve metafore tu nema. Drama je u sintaksi, u tom strašnom i moćnom rečeničnom preokretu, kakvih možda bivalo je kod Krleže, drama je u rečeničnoj naprslini, koja sugerira naprslinu svijeta iz kojeg umrla je Vera Horvat Pintarić.
Ne bih htio gnjaviti, ali pročitajte još jednom tu rečenicu, jer u njoj je majstorstvo Bore Ćosića: “Neću se više penjati na onaj strmoglavi četvrti sprat, do željeznih vrata koje izradio je meštar Džamonja, umrla je Vera.” Slijedi sljedeća, koja je vapaj, konstruiran po uzoru prethodne, jer inkantacija je temelj tužbalice. (Nekrolog, dakle, prelazi u tužbalicu, koja je nešto drugo…) “U ovoj kuli, punoj slika i knjiga, ko će ih sada čitati?” Rečenica započinje o jednom, i krene u jednom smjeru, pa se u mjestu zaokrene. Pitanje u njoj postavljeno najednom se tiče nekoliko različitih stvari. Tko će sad biti gore, u toj kuli, tko će, među slikama i knjigama, čitati? I tko će uopće te i takve knjige, svejedno gdje, čitati, kad Vere nema? A onda smirenje, utišanje: “I zalivati bilje na toj visokoj terasi?”, tko će? Tko li svim našim mrtvima sad zalijeva cvijeće, sunu na čas misao mimo onog što je u ove guste četiri rečenice zapisano. Četvrta, na koncu, sasma je Krležina, ustvari posveta Borina je Krleži, ili onom njegovu čitatelju koji će Krležu u riječima prepoznati: “Gasi se sjaj ovog svetionika njenog, na Mažuranićevom trgu, koji dugo prosipao je svoju svetlost po mutnoj krajini hrvatskoj.” Krajina u Slavena je predio ili krajolik, šire upravno područje, često uz granicu, a u sugeriranom iza-značenju, u pod-riječi ili podsvijesti riječi, krajina u sebi ima nešto tuđe i neistraženo, nešto što je na svaki način od svijeta daleko i u svijetu rubno. Svjetionik u magli savskoj i zagrebačkoj, na Mažuranićevom trgu ugašen je, te smo nastavili bez svjetionika.
Pa onda pod nadnevkom od 2. rujna, iste 2024: “Kuda utopila su se sva ona mudra znanja diplomatska, svi naši domjenci, u ‘Dubrovniku’, kod Goranke, ili drugde, kad čujem kako Leku Lončara danas pronašli su da plovi u nekom plićaku kraj Zlarina.” U ovoj rečenici virtuoznoj, u kojoj se nađe neke gorke posmrtne vedrine, Lončarev Ugljan zamijenjen je Zlarinom Ite Rine, iz “Princeze koralja”, godine 1937, kada je Bora bio petogodišnjak. Od Zlarina do Ugljana 24 su nautičke milje, ali suština jest da se u plićaku jedne ljudske smrti utopilo sve ostalo.
A onda i meni naročito draga rečenica od 5. srpnja 2021, koja glasi: “Moj razvojni put, dug devedeset godina u obzorju ornitološkom: od metalne ptičice, navijene nirnberške igračke, koja za dalekog zelenovenačkog detinjstva kljuca nepostojeće zrnevlje do živih zeba, u koje danas, hraneći ih i pojeći, satima zurim na našoj krapinskoj terasi.” U toj se, toj rečenici, pozna istinski romanopisac, onaj koji bi sad, u jednom zamahu mogao ispisati roman vlastitog života, pišući isključivo o pticama, ali ipak to neće učiniti, jer zašto bi, nego će roman svesti na jednu jedinu rečenicu, u kojoj se pozna recimo to da je on, taj pisac, potekao iz istog jezika i kulture kao Ivo Andrić, koji je volio misliti i opisivati svijet i sebe u njemu u ovakvim širokim elipsama, ali sam ovu rečenicu nikad ne bi napisao, pošto u njegovom djetinjstvu sarajevskom i višegradskom zasigurno nije bilo nirnberških metalnih ptičica na navijanje.
I na kraju svih krajeva, datum 24. studeni 2024, koji Bora Ćosić zapisuje ovako: “Trijumfalizam za mene pada na najnižu lagu ljudskih emocija, njen opipljivi izraz su trofeji: one besmislene vitrine, prepune olimpijskih bokala ili skrivene ladice erotomana sa donjim vešom njihovih dama. Ali najsramnije su serije rogova pobijene divljači, koje prekrivaju zidove te lovačke gospode, nesvesne da nisu daleko od divljačkog skalpiranja protivničkih skalpova, u praksi Winetouove sabraće.
Samo koji dan kasnije eto Britte Jaschinski, koja se svojim fotografijama takođe bori protiv trofejstva savremenih vandala, što skupljaju glave lavova, stopala slonova, mumificirajući ljupke šumske zverčice, ali ništa ne pomaže! Lovac i dalje, hemingvejevski muževno, istrebljuje zveri kroz pustinje i prašume, kao što istim načinom postupa se sa ljudima po Ukrajini, u Gazi.”
Bora Ćosić ne dnevničari na temu vlastitoga života, premda sve u njegovim knjigama potječe iz njegove građanske svakodnevice. Danas, iz nekog čudnog razloga, možda i zbog opće knausgorizacije svijeta, moda su dnevnici i kojekakve osobne ispovijesti. Ispovijedaju se hrvatski i regionalni pisci i pisačice udarnički, sve na temu vlastitih nadri-života, koji, međutim, djeluju tek mrvu autentičnije od njihova teksta. Bora Ćosić se, kao ni Krleža, kao ni Gombrowicz uostalom, u svojim dnevnicima ne bavi stvaranjem vlastitoga i društvenog fiziološkog kulta, čemu takvi dnevnici uglavnom teže. Ipak je to nešto čime se mnogo uspješnije bave tabloidi, ne mora i književnost. Borina dijaristika uglavnom je proza i poezija, koja nije stigla do romana i stihova.
U oba dnevnika, na početku upisano je isto uputstvo za čitanje, i ono glasi: ”Pisanje dnevnika je kao pogled iz emigracije. Onaj ko ga piše već je odmah u exilu, ono o čemu piše, to je zemlja njegove zbilje, koju je napustio. Tako je on u progonstvu od sopstvenih događaja, koji su doskora bili njegovo rodno tle, a sada, pošto su prošli, ispada kao da je iz njih izbačen, proteran, izgnan.”