Ovaj i onaj

Navrate mi ponekad
ovaj i onaj,
i lijepo se porazgovaramo
o onome što nije važno ni za koga.

O onome od čega
ne može biti
ni bolje ni gore
bilo kome.

Pričamo o pričanju,
o pticama
čiji prh krila
odzvanja u našim ušima,
i još o ponečem sličnom.

Niti ih zovem,
niti mi se najavljuju –
onako navrate,
kao zalutali,
pa da upitaju
kuda je put za nekud
i negdje.

Bez ovog i onog
ne bi me bilo,
niti njih bez mene.

Kad dođu –
leđa uza zid prislonimo
i ravnjamo se
i po visini
i po dubini,
a za širinu i da ne zborim.

I tada, dok su tu
ovaj i onaj,
budemo isti po svemu,
a ako nismo,
kao da s neba
komanda stigne –
Ravnjaj se!

I mi se ravnjamo
po visini,
po dubini,
a da ne pričam –
po širini.

I koliko god se ukrivao
od ovog i onog –
eto ih.

Nekada, kad zasuši,
izbiju iz
raspukle zemlje.

Nekad, pod moju strehu,
pobjegnu od kiše.

Elem,
od ovog i onog
spasa nama
ovdje nit’ ondje.

I kud
i od koga da bježim,
kada sam i sam
onaj ili ovaj.

I dok smo tu,
skupa, oči u oči,
ovaj i onaj
i ja s njima,
u istog vjerujemo
Boga.