Još pamtim burilo za vodu, sve
sa užetima, u kojem je baka,
i ljeti i zimi donosila vodu s potoka.
Pamtim njen miris, još od znoja trpak,
kad bi me, najzad na stolicu tropnuvši,
cmoknula u obraz! A zimi joj vidim rumeno
lice. I poljski klozet vidim, na rubu mračne šume.
Nije bilo vecea. I onaj mi strah dobro pamtim,
kad bih usred noći, sâm samcat morao
odjuriti do njega: plaših se zmija, paukova,
vila, vestalki što plešu evo tu, odmah iza ugla.
Nužda boga ne moli! A najviše, najjasnije vidim,
golemu sreću, sigurnost, Eden, kad bih se iz
tog smrdeža na rubu hrastove šume zavukao
pod teški, na bakinom stanu otkan pokrivač,
i privio uz njeno toplo, još uvijek snažno tijelo.
Da živim još stotinu ljeta, tu sreću mladog mene,
ni da hoću, nikada ne mogu zaboraviti.
Još pamtim…
Još pamtim burilo za vodu, sve
sa užetima, u kojem je baka,
i ljeti i zimi donosila vodu s potoka.
Pamtim njen miris, još od znoja trpak,
kad bi me, najzad na stolicu tropnuvši,
cmoknula u obraz! A zimi joj vidim rumeno
lice. I poljski klozet vidim, na rubu mračne šume.
Nije bilo vecea. I onaj mi strah dobro pamtim,
kad bih usred noći, sâm samcat morao
odjuriti do njega: plaših se zmija, paukova,
vila, vestalki što plešu evo tu, odmah iza ugla.
Nužda boga ne moli! A najviše, najjasnije vidim,
golemu sreću, sigurnost, Eden, kad bih se iz
tog smrdeža na rubu hrastove šume zavukao
pod teški, na bakinom stanu otkan pokrivač,
i privio uz njeno toplo, još uvijek snažno tijelo.
Da živim još stotinu ljeta, tu sreću mladog mene,
ni da hoću, nikada ne mogu zaboraviti.