Kao dok momci bili smo, sjedimo ukrug oko vatre,
mnogo je godina minulo, a oni, ipak, isto izgledaju,
radujem se, i čudim: e, baš se drugovi moji ne daju
I pljušti, no oganj plamti mimo nadstrešnice i šatre,
a flaša nekakvog pića od ruke do ruke ide u mraku
Mučimo dugo, potom započinju njihova kazivanja,
oni se s pažnjom slušaju; znana su i meni zbivanja,
ali već zaboravljam njine pojedinačne priče, svaku
Mrtvē armije pohodili su me noćas izginulī regruti,
pa, kada oni govore, živi se potpuno umrtvio, i šuti
Dok zbore, k meni se okreću ove prijateljske sjene,
kao da opominju: pamti nas! I mene i mene i mene
Neka mi Onaj što o svemu odlučuje, sve čuje i vidi,
barem u snu šapne: jesu li oni uistinu u raju šehidi?
SPOMEN-JAMA
Prikladan spomenik naumili smo za se sazdati,
te zdušno u zemlji crnoj kopamo vlastitu jamu
U čudu drugi se našli: ne razumiju našu čamu,
i da ne mora znamenje svako oblak da dohvati
Ne znamo gdje smo dospjeli uz sudbinu svetu,
ali dolje smo znatno brojniji, barem to je jasno
Uvis graditi spomen bilo bi od živih pristrasno,
kao da survao se avion, a putnici su ipak u letu
Zahvalni bit će nam mrtvi, i jedino to je važno,
varka je druga vizija, i obećanje svako je lažno,
ni djeca naša neće iz spomen-jame glavu dizati
A tada ćemo gorko oko jame pjesmom naricati,
ne poput drugih: skarednu himnu životu sricati
Silna je volja naša, nikada mrtve nećemo izdati
MRTVA FRONTA
Ukopan je obruč uz liniju cijelog horizonta,
puške i topove teške, sve su gradu okrenuli,
na nas za koje su do jednoga davno izginuli
Za odsudni napad pripravna je mrtva fronta
Sumnje nema, njima naše živote smo dužni;
za bezumne slave, zimske sreće i ljetovanja,
prijateljstva, ljubav i obitelj, tiha tugovanja:
hrabrosti i pogibijom, za sve oni su zaslužni
Pamtimo ih, ufamo se da sad žive u dženetu,
ponosni smo na njih pri svom svakom kretu,
no uzalud, ništa njima ne donese smiraj čisti,
umireni bit će samo kad budemo sasvim isti:
smatraju nas, ponaosob, izdajničkim skotom,
žrtvu njinu zato ćemo svojim platiti životom
POKAJANJE JEDNOGA GREŠNOG PJESNIKA
Da te je metak našao, ubijen da si u prošlome ratu,
bio bi žrtva što se u obilju rajskome šeta i smješka
Ali, nije te htio kuršum, i geler svaki bio je greška,
te sad proklinješ strijelca i svaku uzaludnu granatu
Zahvalni bili bi roditelji, s ponosom rasla bi djeca,
i lahko bilo bi reći kako, naprosto, nisi imao sreće,
ali u takvome činu posrijedi mora biti i nešto veće,
jer nad kobi nariče obitelj tvoja cijela, i bolno jeca
Preispituješ se svakodnevno: zašto si tako kažnjen
kada je svijet ovaj milošću od odabranih pražnjen?
Preostalo nije ti drugo već novoj vojni da se nadaš,
pri tom da šutiš, i kao noj u pijesak da kriješ glavu
od heroja vajnih koji imetak grabe uz zemnu slavu,
skrušeno da se kaješ i molitvu u stihove da skladaš
Soneti o mrtvoj fronti
SJENE OKO VATRE
Kao dok momci bili smo, sjedimo ukrug oko vatre,
mnogo je godina minulo, a oni, ipak, isto izgledaju,
radujem se, i čudim: e, baš se drugovi moji ne daju
I pljušti, no oganj plamti mimo nadstrešnice i šatre,
a flaša nekakvog pića od ruke do ruke ide u mraku
Mučimo dugo, potom započinju njihova kazivanja,
oni se s pažnjom slušaju; znana su i meni zbivanja,
ali već zaboravljam njine pojedinačne priče, svaku
Mrtvē armije pohodili su me noćas izginulī regruti,
pa, kada oni govore, živi se potpuno umrtvio, i šuti
Dok zbore, k meni se okreću ove prijateljske sjene,
kao da opominju: pamti nas! I mene i mene i mene
Neka mi Onaj što o svemu odlučuje, sve čuje i vidi,
barem u snu šapne: jesu li oni uistinu u raju šehidi?
SPOMEN-JAMA
Prikladan spomenik naumili smo za se sazdati,
te zdušno u zemlji crnoj kopamo vlastitu jamu
U čudu drugi se našli: ne razumiju našu čamu,
i da ne mora znamenje svako oblak da dohvati
Ne znamo gdje smo dospjeli uz sudbinu svetu,
ali dolje smo znatno brojniji, barem to je jasno
Uvis graditi spomen bilo bi od živih pristrasno,
kao da survao se avion, a putnici su ipak u letu
Zahvalni bit će nam mrtvi, i jedino to je važno,
varka je druga vizija, i obećanje svako je lažno,
ni djeca naša neće iz spomen-jame glavu dizati
A tada ćemo gorko oko jame pjesmom naricati,
ne poput drugih: skarednu himnu životu sricati
Silna je volja naša, nikada mrtve nećemo izdati
MRTVA FRONTA
Ukopan je obruč uz liniju cijelog horizonta,
puške i topove teške, sve su gradu okrenuli,
na nas za koje su do jednoga davno izginuli
Za odsudni napad pripravna je mrtva fronta
Sumnje nema, njima naše živote smo dužni;
za bezumne slave, zimske sreće i ljetovanja,
prijateljstva, ljubav i obitelj, tiha tugovanja:
hrabrosti i pogibijom, za sve oni su zaslužni
Pamtimo ih, ufamo se da sad žive u dženetu,
ponosni smo na njih pri svom svakom kretu,
no uzalud, ništa njima ne donese smiraj čisti,
umireni bit će samo kad budemo sasvim isti:
smatraju nas, ponaosob, izdajničkim skotom,
žrtvu njinu zato ćemo svojim platiti životom
POKAJANJE JEDNOGA GREŠNOG PJESNIKA
Da te je metak našao, ubijen da si u prošlome ratu,
bio bi žrtva što se u obilju rajskome šeta i smješka
Ali, nije te htio kuršum, i geler svaki bio je greška,
te sad proklinješ strijelca i svaku uzaludnu granatu
Zahvalni bili bi roditelji, s ponosom rasla bi djeca,
i lahko bilo bi reći kako, naprosto, nisi imao sreće,
ali u takvome činu posrijedi mora biti i nešto veće,
jer nad kobi nariče obitelj tvoja cijela, i bolno jeca
Preispituješ se svakodnevno: zašto si tako kažnjen
kada je svijet ovaj milošću od odabranih pražnjen?
Preostalo nije ti drugo već novoj vojni da se nadaš,
pri tom da šutiš, i kao noj u pijesak da kriješ glavu
od heroja vajnih koji imetak grabe uz zemnu slavu,
skrušeno da se kaješ i molitvu u stihove da skladaš