Ne znam što je mislio slovenski umjetnik, rođenjem Riječanin, kada je u Ljubljani izveo performans u kojem je, zajedno s prisutnom publikom, na froncle izrezao slovensku zastavu. Možda ništa nije mislio, možda je vjerovao da će se ono najvažnije, ono što razlikuje čovjeka od majmuna, novinara od Ivkošića i umjetnost od rezanja tkanine, dogoditi samo po sebi, u nizanju događaja i izmjenjivanju vremenskih, prostornih, političkih i civilizacijskih perspektiva. Možda je vjerovao da bi reakcije na rezanje zastave mogle proizvesti umjetničko djelo? U Sloveniji se nije dogodilo ništa, performans je zastao na svome početku. Na razini ideje i izvedbe bila je to samo pubertetska provokacija, za koju bi, da je još uvijek školarac, dobio nižu ocjenu iz vladanja.
Međutim, umjetnik je svoj performans ponovio u Rijeci, s hrvatskom zastavom i pred hrvatskom publikom. Pobunio se Hrvatski Branitelj, koji za sebe tvrdi i da je umjetnik, pa je pokrenuo krivičnu prijavu protiv slovenskoga umjetnika. Tu su se, valja priznati, već počeli nazirati obrisi umjetničkog djela! Sutra je ono nadograđeno u televizijskom dnevniku, koji je, ako me pamćenje ne vara, vodila gospođa uglednoga bjegunca pred zakonom, nekakvoga Čeljuske, a možda to i nije bila ona. Kako god, reakcija je bila veoma patriotska. Iz toga se moglo zaključiti da Emil Hrvatin – tojest Janez Janša, kako se službeno preimenovao da bi nervirao znamenitoga desnog državotvorca – ipak nije samo zakašnjeli pubertetlija, nego je ozbiljan umjetnik.
Pritom, on u svojoj umjetnosti ima više sreće nego pameti, sretniji je i od samoga Ćire Blaževića: nekoliko tjedana prije njegova riječkog performansa, istarski župan Ivan Jakovčić reagirao je na jedno umjetničko djelo, nakon čega ga je napala kuka i motika, nadigla se ljuta zarezovska ljevica, kriknule su neustrašive zagrebačke kustosice i za obranu slobode stvaralaštva spremni kustosi, napalo je Jakovčića kao kakvoga bijesnog staljinističkog psa, izrugali ga konceptualni umjetnici, poučili ga likovni kritičari… Nema tko se nije zadovoljio na nesretnom Jakovčiću, sve onanirajući po integritetu i nedodirljivosti svakoga djela koje pretendira na to da se smatra umjetničkim, a ne ugrožava ničije zdravlje, život ili privatnost.
E, tu, u tako postavljenom kontekstu, o kojem Janez Janša nije mogao ništa znati dok je osmišljavao svoj performans, a vjerojatno ništa nije znao ni kada ga je selio u Rijeku, rezuckanje državne zastave, ove i one, biva vrlo ozbiljno umjetničko djelo i jedan od najuspjelijih performansa u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina. Zašto? Pa, zato što se isti oni umjetnici, performeri, kustosice i kustosi sada nisu nadigli da brane integritet i političku nedodirljivost umjetničkog djela. Nisu to učinili ni nakon što je na njega, u ulozi partizanskoga komesara, nasrnuo Hrvatski Branitelj, ni nakon što ga je napao dnevnik HTV-a, ni nakon što se na njega okomila sva patriotska, desna, večernjakovska i profašistička nacionalna desnica.
Na kraju, oglasila se i Jadranka Kosor, produbivši hajku protiv umjetničkoga djela: “Svim građanima Hrvatske moraju biti sveti državna zastava, grb i himna”, rekla je Kosor, dodavši da tako razmišljaju svi premijeri na svijetu. Neuko je sve to izrekla premijerka, pa je žešće prisnažila da to nije bila “umjetnost”, nego “vandalizam”. To je trenutak u kojemu riječki performans Janeza Janše sasvim razobličuje militaristički i dragovoljački, ultradesničarski model hrvatskoga patriotizma, u ime kojega se i umjetnička djela smiju zabranjivati, a umjetnici se slati u logore… pardon, u zatvore! No, smeta li hrvatskim likovnim umjetnicima, kritičarima i kustosima, smeta li hrvatskim konceptualistima i performerima, svima onima koji su reagirali na Jakovčića i svima koji nisu reagirali, kada sa samouvjerenošću onoga njemačkog šepavca koji je osvjetljavao nebesa paleći knjige, Kosor luči umjetnost od vandalizma?
Jedini kojem to zasad smeta i koji je shvatio suštinu performansa, veliki je i međunarodno priznati umjetnik Igor Grubić. Isti onaj koji je stanovnicima zagrebačkog kvarta koji se naziva Džamijom, s razglasa na Meštrovićevom paviljonu puštao glas hodže koji poziva na molitvu, i tako prizivao reakcije – uglavnom – šovinističke i osvještavao u ljudima ime njihova kvarta. Umjetničko djelo obavezuje umjetnika, pa je Grubić i u ovome slučaju imao mudrosti, poštenja i hrabrosti. Pritom, valja znati da je branio samo umjetnost, a ne i umjetnika, jer njemu takva obrana nije potrebna. Janez Janša građanin je slobodne europske zemlje u kojoj je nedodirljiva samo sloboda, a ne i njezini simboli, recimo zastava. Zastave su nedodirljive samo tamo gdje ne simboliziraju slobodu.
Zastave slave i zastave srama
Ne znam što je mislio slovenski umjetnik, rođenjem Riječanin, kada je u Ljubljani izveo performans u kojem je, zajedno s prisutnom publikom, na froncle izrezao slovensku zastavu. Možda ništa nije mislio, možda je vjerovao da će se ono najvažnije, ono što razlikuje čovjeka od majmuna, novinara od Ivkošića i umjetnost od rezanja tkanine, dogoditi samo po sebi, u nizanju događaja i izmjenjivanju vremenskih, prostornih, političkih i civilizacijskih perspektiva. Možda je vjerovao da bi reakcije na rezanje zastave mogle proizvesti umjetničko djelo? U Sloveniji se nije dogodilo ništa, performans je zastao na svome početku. Na razini ideje i izvedbe bila je to samo pubertetska provokacija, za koju bi, da je još uvijek školarac, dobio nižu ocjenu iz vladanja.
Međutim, umjetnik je svoj performans ponovio u Rijeci, s hrvatskom zastavom i pred hrvatskom publikom. Pobunio se Hrvatski Branitelj, koji za sebe tvrdi i da je umjetnik, pa je pokrenuo krivičnu prijavu protiv slovenskoga umjetnika. Tu su se, valja priznati, već počeli nazirati obrisi umjetničkog djela! Sutra je ono nadograđeno u televizijskom dnevniku, koji je, ako me pamćenje ne vara, vodila gospođa uglednoga bjegunca pred zakonom, nekakvoga Čeljuske, a možda to i nije bila ona. Kako god, reakcija je bila veoma patriotska. Iz toga se moglo zaključiti da Emil Hrvatin – tojest Janez Janša, kako se službeno preimenovao da bi nervirao znamenitoga desnog državotvorca – ipak nije samo zakašnjeli pubertetlija, nego je ozbiljan umjetnik.
Pritom, on u svojoj umjetnosti ima više sreće nego pameti, sretniji je i od samoga Ćire Blaževića: nekoliko tjedana prije njegova riječkog performansa, istarski župan Ivan Jakovčić reagirao je na jedno umjetničko djelo, nakon čega ga je napala kuka i motika, nadigla se ljuta zarezovska ljevica, kriknule su neustrašive zagrebačke kustosice i za obranu slobode stvaralaštva spremni kustosi, napalo je Jakovčića kao kakvoga bijesnog staljinističkog psa, izrugali ga konceptualni umjetnici, poučili ga likovni kritičari… Nema tko se nije zadovoljio na nesretnom Jakovčiću, sve onanirajući po integritetu i nedodirljivosti svakoga djela koje pretendira na to da se smatra umjetničkim, a ne ugrožava ničije zdravlje, život ili privatnost.
E, tu, u tako postavljenom kontekstu, o kojem Janez Janša nije mogao ništa znati dok je osmišljavao svoj performans, a vjerojatno ništa nije znao ni kada ga je selio u Rijeku, rezuckanje državne zastave, ove i one, biva vrlo ozbiljno umjetničko djelo i jedan od najuspjelijih performansa u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina. Zašto? Pa, zato što se isti oni umjetnici, performeri, kustosice i kustosi sada nisu nadigli da brane integritet i političku nedodirljivost umjetničkog djela. Nisu to učinili ni nakon što je na njega, u ulozi partizanskoga komesara, nasrnuo Hrvatski Branitelj, ni nakon što ga je napao dnevnik HTV-a, ni nakon što se na njega okomila sva patriotska, desna, večernjakovska i profašistička nacionalna desnica.
Na kraju, oglasila se i Jadranka Kosor, produbivši hajku protiv umjetničkoga djela: “Svim građanima Hrvatske moraju biti sveti državna zastava, grb i himna”, rekla je Kosor, dodavši da tako razmišljaju svi premijeri na svijetu. Neuko je sve to izrekla premijerka, pa je žešće prisnažila da to nije bila “umjetnost”, nego “vandalizam”. To je trenutak u kojemu riječki performans Janeza Janše sasvim razobličuje militaristički i dragovoljački, ultradesničarski model hrvatskoga patriotizma, u ime kojega se i umjetnička djela smiju zabranjivati, a umjetnici se slati u logore… pardon, u zatvore! No, smeta li hrvatskim likovnim umjetnicima, kritičarima i kustosima, smeta li hrvatskim konceptualistima i performerima, svima onima koji su reagirali na Jakovčića i svima koji nisu reagirali, kada sa samouvjerenošću onoga njemačkog šepavca koji je osvjetljavao nebesa paleći knjige, Kosor luči umjetnost od vandalizma?
Jedini kojem to zasad smeta i koji je shvatio suštinu performansa, veliki je i međunarodno priznati umjetnik Igor Grubić. Isti onaj koji je stanovnicima zagrebačkog kvarta koji se naziva Džamijom, s razglasa na Meštrovićevom paviljonu puštao glas hodže koji poziva na molitvu, i tako prizivao reakcije – uglavnom – šovinističke i osvještavao u ljudima ime njihova kvarta. Umjetničko djelo obavezuje umjetnika, pa je Grubić i u ovome slučaju imao mudrosti, poštenja i hrabrosti. Pritom, valja znati da je branio samo umjetnost, a ne i umjetnika, jer njemu takva obrana nije potrebna. Janez Janša građanin je slobodne europske zemlje u kojoj je nedodirljiva samo sloboda, a ne i njezini simboli, recimo zastava. Zastave su nedodirljive samo tamo gdje ne simboliziraju slobodu.