U ovu subotu navršilo se deset godina od ubojstva hrvatskoga branitelja Milana Levara. Dvije hrvatske vlade, jedna lijeva, a druga desna, zataškavale su ovo gnjusno političko umorstvo, u kojemu je, po očiglednoj zamisli izvršitelja, trebao stradati i Levarov malodobni sin. Levarova smrt leži na duši nekoliko ministara unutarnjih poslova i ravnatelja policije. Neki od njih uložili su silnu energiju da ubojice ostanu na slobodi, a da naručitelji ubojstva nesmetano napreduju u stranačkoj i političkoj hijerarhiji ove zemlje. Istoga dana kada je čovjek ubijen, u Gospiću, a zatim i diljem Like i Hrvatske, znala su se imena naručitelja ubojstva i samih ubojica. Ali postojao je razlog da oni nikada ne budu uhićeni i osuđeni.
Milan Levar bio je svjestan što radi. Umro je jer nije htio biti suučesnik zločina u kojem nije sudjelovao. Svjedočio je pred Haškim sudom, i zato je osuđen na smrt i na sramoćenje. Prije njegove likvidacije, koja se dugo najavljivala i pripremala, domoljubni komentatori, građanska glasila i dežurni ustaški komentatori – isti koji i danas sude s ekrana HTV-a i dnevnih novina, dugo su, manje ili više izravno, uvjeravali narod u moralnu, duhovnu, nacionalnu i ljudsku bezvrijednost Milana Levara. Njegovo ubojstvo cijela je Hrvatska dočekala kao nešto što je bilo očekivano, poput đenoveske ciklone ili rata na Bliskom istoku, a mediji koji su atentat prizivali, zadovoljno su zašutjeli i prepustili ovoga čovjeka zaboravu.
Milan Levar svjedočio je o ubojstvima srpskih civila i ratnih zarobljenika u gospićkome kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje. Naravno, nije on otkrivao masovne grobnice, niti je on iznosio imena ljudi koji su u njima završili. Sve bi se to i bez njega saznalo, jer je nemoguće zatajiti da su neki ljudi tu nekada živjeli, a danas ih nema više. Naravno, to je bilo jasno i ubojicama, i njihovim nalogodavcima i zaštitnicima, sve do Gojka Šuška i Franje Tuđmana, koji je davno prije rata u Bespućima povijesnih zbiljnosti ispisao apologiju genocida, i objasnio zašto je bolje da neki ljudi i narodi jednostavno nestanu. Žrtvama etničkoga čišćenja, pomora, masovnih likvidacija, imena se uvijek znaju, bez obzira na to od čije su ruke stradali, ali, po zamisli nalogodavaca i projektanata zločina, ne smiju se znati imena onih koji su ubijali. To je dug koji domovina ima prema tim ljudima.
Oni su htjeli da za svaku ubijenu gospićku staricu, za onoga suca koji je, odan svojoj domovini, ostao u Gospiću, umjesto da bježi glavom bez obzira, za sve nevino stradale Srbe u Lici i Hrvatskoj, kriv bude svaki građanin ove zemlje, da se zločin solidarno raspodijeli, i da svi, kao jedan, stanu iza zločina. To je način na koji se konstituiraju naci-fašistička društva, a oni su htjeli takvo društvo, čvrsto i beskonfliktno. Recimo, u to ime danas po Hrvatskoj nanovo započinju miješati partizanske i ustaške kosti iz Drugoga svjetskog rata. Tako postupaju pripadnici političkoga, stranačkog i duhovnog profila ubojica Milana Levara. Umjesto da svi budemo odgovorni pred ustaškim i neoustaškim zločinima, oni bi htjeli da svi budemo krivi za te zločine i da trajno ostanemo ucijenjeni svojom krivnjom, pa da se onda, iz osjećaja kolektivne ucijenjenosti, vječno preporađa hrvatski fašizam.
Milan Levar bio je običan čovjek. Nije čitao Hannah Arendt, nije bio inspiriran djelima kršćanskih mučenika koji su se žrtvovali za načela i za dobro zajednice, malo je toga znao o pojmovima odgovornosti i krivnje, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno, sa stanovišta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva. Upravo zato se na njega bila i okomila tolika i takva mržnja po medijima i na političkoj sceni, koja je unaprijed alibirala atentat i koja je omogućila hrvatskim vladama, lijevoj i desnoj, i hrvatskoj policiji, policijskim ravnateljima i ministrima unutarnjih poslova, da učine sve da kratkoumni haški istražitelji, tužitelji i birokrati zaborave ime Milana Levara, a da se njegovi ubojice i nalogodavci ubojstva nikada ne uhite, premda svi za njih znaju. I tako smo danas svi poprilično krivi za slučaj Milana Levara.
Tako to biva: danas njegova obitelj živi u nekoj vrsti izolacije, skromno i tiho, kao obitelj prokletnika. Jedna, pak, druga lička obitelj useljava se u novu vilu, orijentalnog turbofolk stila u arhitekturi. Prokletnik je pucao na četnike, a pravednik je, ne žaleći svoga života, domovinu branio od chlamydie. Uz koga je časno biti, uz prokletnika ili uz pravednika?
Deset godina ubijanja Levara
U ovu subotu navršilo se deset godina od ubojstva hrvatskoga branitelja Milana Levara. Dvije hrvatske vlade, jedna lijeva, a druga desna, zataškavale su ovo gnjusno političko umorstvo, u kojemu je, po očiglednoj zamisli izvršitelja, trebao stradati i Levarov malodobni sin. Levarova smrt leži na duši nekoliko ministara unutarnjih poslova i ravnatelja policije. Neki od njih uložili su silnu energiju da ubojice ostanu na slobodi, a da naručitelji ubojstva nesmetano napreduju u stranačkoj i političkoj hijerarhiji ove zemlje. Istoga dana kada je čovjek ubijen, u Gospiću, a zatim i diljem Like i Hrvatske, znala su se imena naručitelja ubojstva i samih ubojica. Ali postojao je razlog da oni nikada ne budu uhićeni i osuđeni.
Milan Levar bio je svjestan što radi. Umro je jer nije htio biti suučesnik zločina u kojem nije sudjelovao. Svjedočio je pred Haškim sudom, i zato je osuđen na smrt i na sramoćenje. Prije njegove likvidacije, koja se dugo najavljivala i pripremala, domoljubni komentatori, građanska glasila i dežurni ustaški komentatori – isti koji i danas sude s ekrana HTV-a i dnevnih novina, dugo su, manje ili više izravno, uvjeravali narod u moralnu, duhovnu, nacionalnu i ljudsku bezvrijednost Milana Levara. Njegovo ubojstvo cijela je Hrvatska dočekala kao nešto što je bilo očekivano, poput đenoveske ciklone ili rata na Bliskom istoku, a mediji koji su atentat prizivali, zadovoljno su zašutjeli i prepustili ovoga čovjeka zaboravu.
Milan Levar svjedočio je o ubojstvima srpskih civila i ratnih zarobljenika u gospićkome kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje. Naravno, nije on otkrivao masovne grobnice, niti je on iznosio imena ljudi koji su u njima završili. Sve bi se to i bez njega saznalo, jer je nemoguće zatajiti da su neki ljudi tu nekada živjeli, a danas ih nema više. Naravno, to je bilo jasno i ubojicama, i njihovim nalogodavcima i zaštitnicima, sve do Gojka Šuška i Franje Tuđmana, koji je davno prije rata u Bespućima povijesnih zbiljnosti ispisao apologiju genocida, i objasnio zašto je bolje da neki ljudi i narodi jednostavno nestanu. Žrtvama etničkoga čišćenja, pomora, masovnih likvidacija, imena se uvijek znaju, bez obzira na to od čije su ruke stradali, ali, po zamisli nalogodavaca i projektanata zločina, ne smiju se znati imena onih koji su ubijali. To je dug koji domovina ima prema tim ljudima.
Oni su htjeli da za svaku ubijenu gospićku staricu, za onoga suca koji je, odan svojoj domovini, ostao u Gospiću, umjesto da bježi glavom bez obzira, za sve nevino stradale Srbe u Lici i Hrvatskoj, kriv bude svaki građanin ove zemlje, da se zločin solidarno raspodijeli, i da svi, kao jedan, stanu iza zločina. To je način na koji se konstituiraju naci-fašistička društva, a oni su htjeli takvo društvo, čvrsto i beskonfliktno. Recimo, u to ime danas po Hrvatskoj nanovo započinju miješati partizanske i ustaške kosti iz Drugoga svjetskog rata. Tako postupaju pripadnici političkoga, stranačkog i duhovnog profila ubojica Milana Levara. Umjesto da svi budemo odgovorni pred ustaškim i neoustaškim zločinima, oni bi htjeli da svi budemo krivi za te zločine i da trajno ostanemo ucijenjeni svojom krivnjom, pa da se onda, iz osjećaja kolektivne ucijenjenosti, vječno preporađa hrvatski fašizam.
Milan Levar bio je običan čovjek. Nije čitao Hannah Arendt, nije bio inspiriran djelima kršćanskih mučenika koji su se žrtvovali za načela i za dobro zajednice, malo je toga znao o pojmovima odgovornosti i krivnje, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno, sa stanovišta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva. Upravo zato se na njega bila i okomila tolika i takva mržnja po medijima i na političkoj sceni, koja je unaprijed alibirala atentat i koja je omogućila hrvatskim vladama, lijevoj i desnoj, i hrvatskoj policiji, policijskim ravnateljima i ministrima unutarnjih poslova, da učine sve da kratkoumni haški istražitelji, tužitelji i birokrati zaborave ime Milana Levara, a da se njegovi ubojice i nalogodavci ubojstva nikada ne uhite, premda svi za njih znaju. I tako smo danas svi poprilično krivi za slučaj Milana Levara.
Tako to biva: danas njegova obitelj živi u nekoj vrsti izolacije, skromno i tiho, kao obitelj prokletnika. Jedna, pak, druga lička obitelj useljava se u novu vilu, orijentalnog turbofolk stila u arhitekturi. Prokletnik je pucao na četnike, a pravednik je, ne žaleći svoga života, domovinu branio od chlamydie. Uz koga je časno biti, uz prokletnika ili uz pravednika?