Na što je nalik vlast ako sudac Turudić sudi o demokraciji

U rana komunistička vremena, u stražnjim su redovima sudnica obično sjedili naručeni bukači, koji bi svojim uzvicima, parolama i prijetnjama kontrolirali tijek suđenja, te bi – što je važnije – svojim revolucionarnim radikalizmom i općenarodnim, kolektivnim osjećajem za pravdu proizvodili da konačna presuda bude donesena bez ikakvog prigovora i priziva zainteresirane društvene zajednice. U današnje vrijeme, u pojedinim sudskim procesima, ulogu naručenih bukača obavljaju mediji, televizija i novine. Presuda je unaprijed pripremljena i nema nikoga, ali baš nikoga, da bi se odvažio izricati kojekakve prigovore. Osim ovlaštenih branitelja, advokata, ali ni njima prigovori neće biti objavljeni u novinama i na televiziji, ukoliko nastupaju odveć agresivno u odnosu na kolektivni osjećaj za pravdu ili za tabloidno tumačenje zakona i propisa. Osim što je opasno tome se suprotstavljati, nije ni naročito inteligentno u takvome društvu služiti kao smokvin list, alibi ili lažni dokaz njegove slobodarske naravi.

O prvostupanjskoj presudi Ivi Sanaderu ne treba govoriti. Ne bi trebalo govoriti ni o usmenome obrazloženju suca Ivana Turudića, da ono nije izravno prenošeno na prvom programu Hrvatske televizije. Ne bi trebalo to činiti ni usprkos prijenosu kojim smo, kao televizijski gledatelji, postali svjedoci i konzumenti Turudićevih prosudbi, e da sudac nije govorio i o stvarima koje izlaze izvan njegovih nadležnosti po slučaju Sanader, a koje se tiču naravi društva i države u kojoj živimo, te svjetonazorskih, ideoloških i inih civilizacijskih pitanja. No, i to bi se moglo i moralo prešutjeti da su u proteklih sedam dana predstavnici državne vlasti, redom pravnici, Josip Leko, Ivo Josipović ili Zoran Milanović, osjetili potrebu da javno prokomentiraju neke detalje iz Turudićeva usmenog obrazloženja, koji se ne tiču ni Ive Sanadera, ni zlodjela koja mu se stavljaju na teret i o kojima je sud trebao presuditi, nego se tiču svjetonazorskih pitanja, ustavnog i demokratskog poretka, te pitanja do koje granice vojnici, policajci ili suci smiju ići, a da to ne bude doživljeno kao suspenzija demokratski izabrane vlasti.

Činjenicu da je Ivan Turudić osjetio potrebu ironizirati Sanaderovo znanje stranih jezika vrijedno je spomenuti samo da ne bi bila zaboravljena, kao svojevrsna bizarnost, ali u biti, ona govori jedino o sučevu kulturnom svjetonazoru i privatnom sustavu vrijednosti. Kada Turudić svoga osuđenika optužuje da je građanima oduzeo nadu, on odlazi nekoliko koraka dalje, napušta meritum suđenja i presude, i prisvaja pravo da u televizijskome prijenosu, s autoriteta hrvatskoga suda, narodu tumači i sugerira tko mu je oduzeo – nadu. S gledišta slobodnoga društva, ali i zadanoga ustavnog poretka, uvažavajući vrlo jasne granice ovlasti, isto je kada s visine sudačke katedre Turudić govori o nadi, kao i kada bi – ne daj Bože – o uskraćenoj hrvatskoj nadi pred televizijskim kamerama progovorio neki djelatni general.

Ali nakon nade uslijedilo je nešto još puno gore. Obraćajući se svome osuđeniku, a s njim i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, sudac Ivan Turudić objavio je: “Vi ste bili arhitekt sustava koji je bio samo nalik demokraciji.” Znači, od jeseni 2003. Hrvatska je, tvrdi on, bila diktatorska država, a diktaturu je kreirao, te je zatim i prikrio, nečim što je “nalik demokraciji”, Ivo Sanader. Osim što je ovaj iskaz besprimjeran i neusporediv s bilo čime što se u Europi događalo nakon pada Berlinskoga zida, prethodna povijesna iskustva nas uče da on može biti iznesen samo nakon uspjele revolucije (nužno krvave), državnoga prevrata ili vojnoga udara, jer ne postoji drugi način na koji bi neka država iz stanja “nalik demokraciji” sustigla u stanje u kojem bi se moglo reći kako je ono prethodno bilo “nalik demokraciji”.

Kako je izgovorena s autoriteta jednoga hrvatskoga suda, iza prosudbe Ivana Turudića – ako ni na koji način nije demantirana – stoje: pravosudna, zakonodavna i na kraju izvršna vlast. “Otkrivati” da je u šest godina povijesti samostalne Hrvatske vladao diktator imaju pravo novinari, kolumnisti, tokari i mašinobravari, umirovljeni generali, sveučilišni profesori, dimnjačari i biskupi. Pravo na to ima i sam građanin Ivan Turudić dok sa svojim prijateljima ispija kave po donjogradskim krčmama, ali kada je to izgovoreno sa sudačke katedre i službeno, tada je to glas države, glas republike, koji ukoliko nije demantiran, a nije, ujedno mora biti i glas gospode najviših dužnosnika Josipa Leke, Ive Josipovića i Zorana Milanovića. (Vrhovni sud i njegove suce prešutimo, zasad…)

Sva trojica, ponovimo pravnika, imaju dug i prema svojim trenutnim namještenjima, i prema prirodi procedure koja im je ta visoka namještenja namrla, objasniti nam u kojem je, tačno, trenutku Hrvatska, kojim političkim činom i čijom odlukom, iz privida demokracije prešla u demokraciju. Tko je bio “arhitekt” demokratskih promjena i kako to da nam, do danas, nitko nije saopćio da su se takve promjene dogodile? A pošto u povijesti čovječanstva još nije zabilježen tajni prelazak u demokraciju, kako to da građani s tim prelaskom nisu upoznati? Da ga, možda, nisu prespavali?

Pitanje demokracije je, između ostaloga, i svjetonazorsko pitanje. Čemu i otkuda u suđenjima za ratno profiterstvo i nepovoljne ugovore u naftnoj industriji svjetonazorska pitanja? Ne bih se o tome raspitivao, ne bi bilo ni potrebe, da nije “privida demokracije” i slobode javne riječi, koja nam i ovakva pitanja, još uvijek, omogućava. U ime te slobode, vrijedilo bi da nam netko objasni što je to, i u ime koga, govorio Ivan Turudić kada je govorio o demokraciji. Ili da povjerujemo da zemljom danas vlada neka – tiha hunta?

Miljenko Jergović 27. 11. 2012.