Reuters javlja, a Reutersu se može vjerovati, da je španjolska vlada odlučila privremeno spriječiti deložacije građana koji nisu mogli podmirivati rate bankovnih kredita, pa su izgubili svoje stanove. O takvom su se potezu, glasi vijest, dogovorili konzervativni desni premijer Mariano Rajoy i socijalistički vođa oporbe Alfredo Perez Rubelcaba. Premda je rečeno da je odluka privremena, riječ je o jednoj od prijelomnih i prevratničkih mjera, koje se tiču projektiranog sustava društvenih vrijednosti i samog smisla države, pa je o njoj postignut dogovor radikalno suprotstavljenih političkih snaga. Oko toga se, dakle, neće voditi politička debata, niti će se to biti nešto na čemu će bilo tko gubiti ili dobivati parlamentarne izbore, nego je zajednički stav da se banke spriječe u izbacivanju ljudi na ulicu, bez obzira na cijenu koju bi, eventualno, država tim istim bankama mogla platiti. Kraljevina Španjolska je, ipak, socijalna država, što se, katkad, u proteklih pet godina krize i recesije, moglo i zaboraviti.
“Nitko ne bi smio ostati bez doma zato što ne može plaćati dugove banci!”, citira Reuters socijalista Perez Rubelcabu, kao da je on rekao nešto sasvim obično i samorazumljivo. U isto, pak, vrijeme, u Hrvatskoj, država je, sa šezdesetak svojih redarstvenika, asistirala istjerivanju zadarske obitelji Vukić iz njihova doma. Pritom, Vukići nisu obezdomljeni, pretvoreni u beskućnike, koji će ubuduće preživljavati dobrotom Crvenoga križa ili neke slične ustanove, zbog pohlepe banaka i nemogućnosti vraćanja bankovnih kredita. Njih je doma koštao porezni dug, koji je, zahvaljujući lihvarskim kamatama što ih je propisala hrvatska država, narastao do devedeset tisuća eura. Istina, njihova bi kuća na tržištu nekretnina koštala neusporedivo više, ali država ju je, preko svojih institucija, prodala po damping cijeni. To je, inače, uobičajen postupak, kada netko doživi financijski slom ili kada se, u trenucima velikih kriza ili revolucija, vrši preraspodjela društvenoga bogatstva, pa kada jedni postaju ološ (u neka socijalnija vremena reklo bi se – “prezreni na svijetu”), a drugi se na vrlo, vrlo jeftin način bogate. Država se u toj stvari pojavljuje u ulozi Superhika: pljačka siromašne da bi nagradila bogate. Ovom se prilikom Kraljevina Španjolska odvažila da umjesto uloge Superhika zaigra na ulogu Petra Pana. Dječački vedro i nevino, učinili su ono što bi učinio svaki španjolski građanin, pod uvjetom da nije bezobrazno bogat.
U čemu je razlika između Španjolske i Hrvatske? U tome što je Španjolaca desetak puta više nego Hrvata i što je riječ o velikoj, drevnoj državi, moćnoj kulturi i u svakom pogledu prepoznatljivom identitetu? Ili u tome što je u Španjolskoj na vlasti konzervativna desnica, a u Hrvatskoj nekakva lijevo-liberalna, pretežno socijaldemokratska koalicija? Ili je, možda, razlika u konceptima društvene svijesti: španjolski političari znaju čemu i kome država služi, dok hrvatski političari o tome nemaju jasan pojam?
Porodica Vukić bila bi, u Zadru, deložirana i da je na vlasti HDZ, ili neka druga, specifično hrvatska, varijanta klerikalne, konzervativne desnice. I tada bi bila angažirana policija, da ispunjava prohtjeve – istina zakonski potpomognute – onih koji imaju, u borbi protiv onih koji nemaju. Takvo što se, uostalom, i događalo: još nedavno su, da se podsjetimo, policijski specijalci bili angažirani u teritorijalnom zaposjedanju pješačkih površina u središtu grada, od strane privatnog poduzetnika Tome Horvatinčića. To je bilo u vrijeme one, Karamarkove vlasti. Pa kao što bi i ova, Čačićeva i Milanovićeva vlast, na jednak način, i uz istu primjenu sile, učinila istu stvar Horvatinčiću, tako bi i Karamarko na jednak način pomogao zadarskim Vukićima. Jednako kao što su se u Španjolskoj oko obustave deložacijacija složili Rajoy i Perez Rubelcaba, tako se u Hrvatskoj oko iste stvari mogu složiti Čačić i Karamarko.
Prije desetak mjeseci, kada je Milanovićeva koalicija formirala Vladu, jedno od pitanja kojom se javnost uvelike bavila bila je bahatost Radimira Čačića. Psiholozi su govorili da je riječ o nezgodnoj karakternoj crti, politički analitičari su ponavljali kako bi to moglo narušiti rejting vlade, stručnjaci za odnose s javnošću obrazlagali su što bi i kako bi Čačić trebao učiniti, pa da njegova bahatost bude manje primjetna ili da je, daj Bože, nestane. U to, danas već davno vrijeme, vladajući su pokušavali nastupati kao prijatelji naroda i svih građana, u čemu je trebala biti razlika u odnosu na prethodno HDZ-ovo razdoblje. Povećanje PDV-a za dva postotka, čime se Hrvatska barem u nečemu primaknula europskome rekordu, nazivano je palijativnom, privremenom kriznom mjerom, govorilo se i o nekakvoj budućnosti, u kojoj će zemlja izaći iz krize, ljudi će bolje živjeti, a društvo će biti pravednije.
Što se u međuvremenu dogodilo? Ministri, koji bi se nastupom razlikovali od Čačića postali su izuzetak. Bahatom je postala većina. Eto, ministrica vanjskih poslova, u trenucima kada joj je zemlja udaljenija od ulaska u Europsku Uniju nego u vrijeme preuzimanja dužnosti, hladno najavljuje da će se, bude li stranačke želje i potrebe, kandidirati za gradonačelnicu Zagreba, a gospodarska politika zemlje je, uglavnom, usmjerena na stvaranje uvjeta u kojima će hrvatski radnici moći konkurirati kineskima. Kako? Pa tako što će masa deložiranih, nezaposlenih i očajnih lumpenproletera biti spremna da radi za dnevnicu od dva dolara, samo da ne crkne od gladi. Ima li druge i drukčije gospodarske politike u Hrvatskoj?
Jednom, već davno, aktualan je bio slogan sigurnosti u prometu: “Pametni znaju čemu služi pojas!” Tako je i s državom. U Španjolskoj znaju čemu služi država.
Zašto Hrvati Hrvatskoj ne mogu biti ono što su Španjolci Španjolskoj
Reuters javlja, a Reutersu se može vjerovati, da je španjolska vlada odlučila privremeno spriječiti deložacije građana koji nisu mogli podmirivati rate bankovnih kredita, pa su izgubili svoje stanove. O takvom su se potezu, glasi vijest, dogovorili konzervativni desni premijer Mariano Rajoy i socijalistički vođa oporbe Alfredo Perez Rubelcaba. Premda je rečeno da je odluka privremena, riječ je o jednoj od prijelomnih i prevratničkih mjera, koje se tiču projektiranog sustava društvenih vrijednosti i samog smisla države, pa je o njoj postignut dogovor radikalno suprotstavljenih političkih snaga. Oko toga se, dakle, neće voditi politička debata, niti će se to biti nešto na čemu će bilo tko gubiti ili dobivati parlamentarne izbore, nego je zajednički stav da se banke spriječe u izbacivanju ljudi na ulicu, bez obzira na cijenu koju bi, eventualno, država tim istim bankama mogla platiti. Kraljevina Španjolska je, ipak, socijalna država, što se, katkad, u proteklih pet godina krize i recesije, moglo i zaboraviti.
“Nitko ne bi smio ostati bez doma zato što ne može plaćati dugove banci!”, citira Reuters socijalista Perez Rubelcabu, kao da je on rekao nešto sasvim obično i samorazumljivo. U isto, pak, vrijeme, u Hrvatskoj, država je, sa šezdesetak svojih redarstvenika, asistirala istjerivanju zadarske obitelji Vukić iz njihova doma. Pritom, Vukići nisu obezdomljeni, pretvoreni u beskućnike, koji će ubuduće preživljavati dobrotom Crvenoga križa ili neke slične ustanove, zbog pohlepe banaka i nemogućnosti vraćanja bankovnih kredita. Njih je doma koštao porezni dug, koji je, zahvaljujući lihvarskim kamatama što ih je propisala hrvatska država, narastao do devedeset tisuća eura. Istina, njihova bi kuća na tržištu nekretnina koštala neusporedivo više, ali država ju je, preko svojih institucija, prodala po damping cijeni. To je, inače, uobičajen postupak, kada netko doživi financijski slom ili kada se, u trenucima velikih kriza ili revolucija, vrši preraspodjela društvenoga bogatstva, pa kada jedni postaju ološ (u neka socijalnija vremena reklo bi se – “prezreni na svijetu”), a drugi se na vrlo, vrlo jeftin način bogate. Država se u toj stvari pojavljuje u ulozi Superhika: pljačka siromašne da bi nagradila bogate. Ovom se prilikom Kraljevina Španjolska odvažila da umjesto uloge Superhika zaigra na ulogu Petra Pana. Dječački vedro i nevino, učinili su ono što bi učinio svaki španjolski građanin, pod uvjetom da nije bezobrazno bogat.
U čemu je razlika između Španjolske i Hrvatske? U tome što je Španjolaca desetak puta više nego Hrvata i što je riječ o velikoj, drevnoj državi, moćnoj kulturi i u svakom pogledu prepoznatljivom identitetu? Ili u tome što je u Španjolskoj na vlasti konzervativna desnica, a u Hrvatskoj nekakva lijevo-liberalna, pretežno socijaldemokratska koalicija? Ili je, možda, razlika u konceptima društvene svijesti: španjolski političari znaju čemu i kome država služi, dok hrvatski političari o tome nemaju jasan pojam?
Porodica Vukić bila bi, u Zadru, deložirana i da je na vlasti HDZ, ili neka druga, specifično hrvatska, varijanta klerikalne, konzervativne desnice. I tada bi bila angažirana policija, da ispunjava prohtjeve – istina zakonski potpomognute – onih koji imaju, u borbi protiv onih koji nemaju. Takvo što se, uostalom, i događalo: još nedavno su, da se podsjetimo, policijski specijalci bili angažirani u teritorijalnom zaposjedanju pješačkih površina u središtu grada, od strane privatnog poduzetnika Tome Horvatinčića. To je bilo u vrijeme one, Karamarkove vlasti. Pa kao što bi i ova, Čačićeva i Milanovićeva vlast, na jednak način, i uz istu primjenu sile, učinila istu stvar Horvatinčiću, tako bi i Karamarko na jednak način pomogao zadarskim Vukićima. Jednako kao što su se u Španjolskoj oko obustave deložacijacija složili Rajoy i Perez Rubelcaba, tako se u Hrvatskoj oko iste stvari mogu složiti Čačić i Karamarko.
Prije desetak mjeseci, kada je Milanovićeva koalicija formirala Vladu, jedno od pitanja kojom se javnost uvelike bavila bila je bahatost Radimira Čačića. Psiholozi su govorili da je riječ o nezgodnoj karakternoj crti, politički analitičari su ponavljali kako bi to moglo narušiti rejting vlade, stručnjaci za odnose s javnošću obrazlagali su što bi i kako bi Čačić trebao učiniti, pa da njegova bahatost bude manje primjetna ili da je, daj Bože, nestane. U to, danas već davno vrijeme, vladajući su pokušavali nastupati kao prijatelji naroda i svih građana, u čemu je trebala biti razlika u odnosu na prethodno HDZ-ovo razdoblje. Povećanje PDV-a za dva postotka, čime se Hrvatska barem u nečemu primaknula europskome rekordu, nazivano je palijativnom, privremenom kriznom mjerom, govorilo se i o nekakvoj budućnosti, u kojoj će zemlja izaći iz krize, ljudi će bolje živjeti, a društvo će biti pravednije.
Što se u međuvremenu dogodilo? Ministri, koji bi se nastupom razlikovali od Čačića postali su izuzetak. Bahatom je postala većina. Eto, ministrica vanjskih poslova, u trenucima kada joj je zemlja udaljenija od ulaska u Europsku Uniju nego u vrijeme preuzimanja dužnosti, hladno najavljuje da će se, bude li stranačke želje i potrebe, kandidirati za gradonačelnicu Zagreba, a gospodarska politika zemlje je, uglavnom, usmjerena na stvaranje uvjeta u kojima će hrvatski radnici moći konkurirati kineskima. Kako? Pa tako što će masa deložiranih, nezaposlenih i očajnih lumpenproletera biti spremna da radi za dnevnicu od dva dolara, samo da ne crkne od gladi. Ima li druge i drukčije gospodarske politike u Hrvatskoj?
Jednom, već davno, aktualan je bio slogan sigurnosti u prometu: “Pametni znaju čemu služi pojas!” Tako je i s državom. U Španjolskoj znaju čemu služi država.