U slobodno vrijeme, dok se odmarao od Boga, vjere i katekizma, jedan je njemački seoski vjeroučitelj odlučio da u ime hrvatsko brani svu Njemačku od potvore da je reciklirala knjige na slavenskim jezicima. I onda je to objavljeno kao glavni komentar u Jutarnjem listu, sve s fotografijom autora. Ali kako to već biva, najblesavije stvari u dnevnim novinama izađu bez uredničke nakane, gotovo slučajno, kao posljedica smjenjivanja dana i noći, pogubnog utjecaja južine, zlog duha vremena, blentavosti trenutka.
Vjeroučitelj je u svojoj pisaniji masno lagao, ali ne zato što je vajkadašnji običaj da neki Hrvat laže u korist Nijemca koji spaljuje knjige, nego, opet, iz puno blesavijeg i prostijeg razloga: poželio je obračunavati se sa Snježanom Kordić i sa mnom.
I onda je, valjda zbog profesionalne deformacije, đavla iz svoga radnog vremena zamijenio sabdžektom Kordić-Jergović u kompjutoru svog dokoličarenja. Njegovo dokoličarenje u novinama se našlo, doista, slučajno. Ne treba vjerovati u teorije zavjere.
Beskarakternim vjeroučiteljevim prijateljima, međutim, ne pomaže njihova što stečena što delegirana sapijencija. Da je drukčije, postupili bi mudro i predložili mu da u slobodno vrijeme igra golf ili čita Marxa. Ovo s obranom Njemačke od sotona s istoka nema baš previše smisla. A i prilično je bezbožno.
Ali cijela je stvar, ipak, bila dobra i korisna.
Shvativši da je presvijetli sve izmislio, u Jutarnjem listu sutradan su objavili priču Maje Weikert o knjigama kojih više nema. Reciklirane su, i to je dobro. Pepeo se ne bi mogao reciklirati.
Laž, vjera i pepeo
U slobodno vrijeme, dok se odmarao od Boga, vjere i katekizma, jedan je njemački seoski vjeroučitelj odlučio da u ime hrvatsko brani svu Njemačku od potvore da je reciklirala knjige na slavenskim jezicima. I onda je to objavljeno kao glavni komentar u Jutarnjem listu, sve s fotografijom autora. Ali kako to već biva, najblesavije stvari u dnevnim novinama izađu bez uredničke nakane, gotovo slučajno, kao posljedica smjenjivanja dana i noći, pogubnog utjecaja južine, zlog duha vremena, blentavosti trenutka.
Vjeroučitelj je u svojoj pisaniji masno lagao, ali ne zato što je vajkadašnji običaj da neki Hrvat laže u korist Nijemca koji spaljuje knjige, nego, opet, iz puno blesavijeg i prostijeg razloga: poželio je obračunavati se sa Snježanom Kordić i sa mnom.
I onda je, valjda zbog profesionalne deformacije, đavla iz svoga radnog vremena zamijenio sabdžektom Kordić-Jergović u kompjutoru svog dokoličarenja. Njegovo dokoličarenje u novinama se našlo, doista, slučajno. Ne treba vjerovati u teorije zavjere.
Beskarakternim vjeroučiteljevim prijateljima, međutim, ne pomaže njihova što stečena što delegirana sapijencija. Da je drukčije, postupili bi mudro i predložili mu da u slobodno vrijeme igra golf ili čita Marxa. Ovo s obranom Njemačke od sotona s istoka nema baš previše smisla. A i prilično je bezbožno.
Ali cijela je stvar, ipak, bila dobra i korisna.
Shvativši da je presvijetli sve izmislio, u Jutarnjem listu sutradan su objavili priču Maje Weikert o knjigama kojih više nema. Reciklirane su, i to je dobro. Pepeo se ne bi mogao reciklirati.