Uključim tako, u kasnu večer, televizor. Nekom greškom HTV 1, kadli tamo: emisija iz kulture, razgovor s poznatim piscem, mojim dobrim drugom Draganom Velikićem. Tu učinim grešku, i umjesto da se preselim na neki od omiljenih regionalnih programa, ili na snimke zadnjega kola Bundeslige, krenem gledati i slušati razgovor s piscem. Prestajem u trenutku kada urednica i voditeljica emisije, a nakon zadnjih izbora i urednica kulture na Hrvatskoj televiziji, izgovori tvrdnju da Hrvati malo ili gotovo ništa ne čitaju.
Tako je već godinama: čim se o knjigama i o književnosti povede razgovor, naši javni poslenici, televizijski urednici, nakladnici i činovnici u Ministarstvu kulture, krenu da vrijeđaju. Hrvati, vele oni, ne čitaju ništa, ili čitaju vrlo malo, uglavnom ispovijesti manekenki i starleta, dok lijepu književnost, napose onu “zahtjevniju” i “urbaniju”, a naročito “kultne generacijske romane” i “najbolje hrvatske romane u posljednjih tridesetak godina”, ne čita, zapravo, nitko. To se izgovori nekako lakonski, u emocionalnom naponu i u intonaciji zagrebačke prosjakinje koja vam se obrati s fotokopiranim uvjerenjem o duševnoj bolesti, i išće da ju nagradite s kunom-dvije. I baš nitko od onih koji će vam putem televizije i novina kazati kako Hrvati ništa ne čitaju neće iskazati volju da te Hrvate nagovori da, ipak, nešto pročitaju. Ili da im, na daj Bože, vlastitim primjerom pokaže kako čitanje, uglavnom, nije škodljivo. Tvrdnja da Hrvati ne čitaju u ovdašnjoj se javnosti izgovara pristojno i bez namjere da se o tome razgovor nastavlja kao i, recimo, konstatacija londonskoga džentlmena, pri susretu s istim takvim džentlmenom, da upravo pada kiša. Hrvati malo čitaju! Da, da, gospođo Vlatka, Hrvati malo čitaju. Odgovaraju usidjelice ispred televizijskih ekrana svojoj omiljenoj televizijskoj urednici.
Tu će čarobnu formulu unezgođena urednica Drugoga formata izgovoriti kad god joj u studio dođe neki slavan ili manje slavan pisac. I još nešto će ona svakome svom književnom gostu reći: Vi ste tako samozatajni, vas ima tako malo u medijima, vi se tako trudite držati po strani… Kako se obično radi o piscima koji su vrlo prisutni u čitateljskoj i književnoj javnosti, a vrlo su nagodni i u davanju novinskih intervjua, i nisu baš nešto ni nenagrađivani, poput Ludwiga Bauera, još jednoga moga dobrog druga, ispada da im Vlatka Kolarović želi reći da osobno ona za njih nije čula, da ih nije čitala i nije ih ni primjećivala, pa su oni, sasvim logično, i samozatajni, i nema ih u medijima, i drže se nekako po strani.
Tu duboko iritantnu i glupavu kišonosnu mantru da Hrvati ništa ne čitaju možemo čuti iz dvije skupine razloga, koje u prvom slučaju nemaju nikakve veze sa čitanjem, dok u drugom slučaju nemaju veze s Hrvatima. O nepostojanju kulture čitanja, sve navodeći krivotvorene, nepotpune ili nestručno iščitane ankete, govore predstavnici velikih nakladničkih kuća, koje je njihova gramzivost materijalno upropastila pa se žele za veće poticaje ogrebati kod države i ponašaju se isto kao i lažni proizvođači mlijeka, također veoma gramzivi. Uostalom, i jedni i drugi, gle čuda, počesto žive na visokoj nozi i vozaju se u mercedesima, bez obzira na krizu mljekarstva i nakladništva. U načelu, njih za čitanje nije ni briga, nego bi da im država financira knjižare po propalim šoping centrima, u koje su se uselili vjerujući da će svoje megaselere o vampirima i o anđelima prodavati kao vreće krumpira pred dugu i hladnu zimu.
Drugi razlog za mantru o nečitanju itekako ima veze s čitanjem, ali ne i s Hrvatima i njihovim čitateljskim navikama. Tako, recimo, ako urednica kulture na javnoj televiziji ne čita knjige, jer ima malo vremena a puno posla, živi burnim ritmom pa ne stigne čitati, ili ima problema s podređenima u redakciji pa nema koncentracije za čitanje, ili ne čita iz nekoga još ganutljivijeg razloga, ona će, umjesto da kaže – ja vam, braćo i sestre, ne čitam ništa i o književnosti nemam blagog pojma, ali bih rado ćaskala s Draganom i Ludwigom! – mrtva hladna ustvrditi kako ništa ne čitaju svi ostali. Građanke i građani ove zemlje, statistički Hrvati…
Mislite da sam bio grub, da sam nešto slagao i krivo interpretirao? Recimo to da urednica kulture na HTV-u nema pojma o književnosti? Ne, jer ona, zapravo, ne zna ni što je to uopće književnost. Prije nekoliko tjedana, ili već mjeseci, upozorili su me da pogledam Drugi format u kojem je gostovala Mirjana Krizmanić. Vrijedna i dragocjena gospođa, psihologinja i autorica više priručnika za život. O prvoj njezinoj knjizi te vrste pisao sam u Jutarnjem listu, i to pohvalno. I nisam se pokajao, niti predomislio. Profesorica Krizmanić je, valjda, posljednja ili pretposljednja hrvatska autorica o kojoj sam pohvalno pisao, a da nikada nisam pomislio da bi bilo bolje da sam šutio, da nisam ništa pisao i da sam se pravio Hrvat, tojest onaj koji ništa ne čita.
E, ali Mirjana Krizmanić nije književnica! Jednostavno zato što se ona ne bavi književnošću, ili to još uvijek javno ne čini, ne objavljuje romane, novelističke zbirke, poeziju, eseje… To što nije književnica o profesorici ništa više ne govori, ali zato govori o Vlatki Kolarović, koja je valjda i dvadeset puta u svojoj emisiji, sve joj govoreći i da je samozatajna, i da je nema u medijima, Mirjanu Krizmanić nazvala književnicom, pa i našom “najuspješnijom” književnicom, i nije bilo nikoga da joj prišapne da se gospođa bavi psihologijom i pisanjem popularnih priručnika što s književnošću ima veze koliko i popravljanje vodovodnih instalacija sa stolarskim zanatom.
Kulturu na Hrvatskoj televiziji, dakle, uređuje netko tko misli da se književnošću zove izdavanje knjiga, a da je književnik svaki onaj koji napiše knjigu, taman i da je knjiga telefonski imenik. Kada Vlatka Kolarović kaže da Hrvati ništa ne čitaju i da su “istraživanja porazna”, kao da nam govori kako su joj obaveze velike, djeca mala, život težak. Ali zašto vlastita životna i intelektualna ograničenja projicirati na društvenu zajednicu? Pa zato što je to formula uspjeha, od Tuđmana do naših dana…
Zablude u tvrdom uvezu
Uključim tako, u kasnu večer, televizor. Nekom greškom HTV 1, kadli tamo: emisija iz kulture, razgovor s poznatim piscem, mojim dobrim drugom Draganom Velikićem. Tu učinim grešku, i umjesto da se preselim na neki od omiljenih regionalnih programa, ili na snimke zadnjega kola Bundeslige, krenem gledati i slušati razgovor s piscem. Prestajem u trenutku kada urednica i voditeljica emisije, a nakon zadnjih izbora i urednica kulture na Hrvatskoj televiziji, izgovori tvrdnju da Hrvati malo ili gotovo ništa ne čitaju.
Tako je već godinama: čim se o knjigama i o književnosti povede razgovor, naši javni poslenici, televizijski urednici, nakladnici i činovnici u Ministarstvu kulture, krenu da vrijeđaju. Hrvati, vele oni, ne čitaju ništa, ili čitaju vrlo malo, uglavnom ispovijesti manekenki i starleta, dok lijepu književnost, napose onu “zahtjevniju” i “urbaniju”, a naročito “kultne generacijske romane” i “najbolje hrvatske romane u posljednjih tridesetak godina”, ne čita, zapravo, nitko. To se izgovori nekako lakonski, u emocionalnom naponu i u intonaciji zagrebačke prosjakinje koja vam se obrati s fotokopiranim uvjerenjem o duševnoj bolesti, i išće da ju nagradite s kunom-dvije. I baš nitko od onih koji će vam putem televizije i novina kazati kako Hrvati ništa ne čitaju neće iskazati volju da te Hrvate nagovori da, ipak, nešto pročitaju. Ili da im, na daj Bože, vlastitim primjerom pokaže kako čitanje, uglavnom, nije škodljivo. Tvrdnja da Hrvati ne čitaju u ovdašnjoj se javnosti izgovara pristojno i bez namjere da se o tome razgovor nastavlja kao i, recimo, konstatacija londonskoga džentlmena, pri susretu s istim takvim džentlmenom, da upravo pada kiša. Hrvati malo čitaju! Da, da, gospođo Vlatka, Hrvati malo čitaju. Odgovaraju usidjelice ispred televizijskih ekrana svojoj omiljenoj televizijskoj urednici.
Tu će čarobnu formulu unezgođena urednica Drugoga formata izgovoriti kad god joj u studio dođe neki slavan ili manje slavan pisac. I još nešto će ona svakome svom književnom gostu reći: Vi ste tako samozatajni, vas ima tako malo u medijima, vi se tako trudite držati po strani… Kako se obično radi o piscima koji su vrlo prisutni u čitateljskoj i književnoj javnosti, a vrlo su nagodni i u davanju novinskih intervjua, i nisu baš nešto ni nenagrađivani, poput Ludwiga Bauera, još jednoga moga dobrog druga, ispada da im Vlatka Kolarović želi reći da osobno ona za njih nije čula, da ih nije čitala i nije ih ni primjećivala, pa su oni, sasvim logično, i samozatajni, i nema ih u medijima, i drže se nekako po strani.
Tu duboko iritantnu i glupavu kišonosnu mantru da Hrvati ništa ne čitaju možemo čuti iz dvije skupine razloga, koje u prvom slučaju nemaju nikakve veze sa čitanjem, dok u drugom slučaju nemaju veze s Hrvatima. O nepostojanju kulture čitanja, sve navodeći krivotvorene, nepotpune ili nestručno iščitane ankete, govore predstavnici velikih nakladničkih kuća, koje je njihova gramzivost materijalno upropastila pa se žele za veće poticaje ogrebati kod države i ponašaju se isto kao i lažni proizvođači mlijeka, također veoma gramzivi. Uostalom, i jedni i drugi, gle čuda, počesto žive na visokoj nozi i vozaju se u mercedesima, bez obzira na krizu mljekarstva i nakladništva. U načelu, njih za čitanje nije ni briga, nego bi da im država financira knjižare po propalim šoping centrima, u koje su se uselili vjerujući da će svoje megaselere o vampirima i o anđelima prodavati kao vreće krumpira pred dugu i hladnu zimu.
Drugi razlog za mantru o nečitanju itekako ima veze s čitanjem, ali ne i s Hrvatima i njihovim čitateljskim navikama. Tako, recimo, ako urednica kulture na javnoj televiziji ne čita knjige, jer ima malo vremena a puno posla, živi burnim ritmom pa ne stigne čitati, ili ima problema s podređenima u redakciji pa nema koncentracije za čitanje, ili ne čita iz nekoga još ganutljivijeg razloga, ona će, umjesto da kaže – ja vam, braćo i sestre, ne čitam ništa i o književnosti nemam blagog pojma, ali bih rado ćaskala s Draganom i Ludwigom! – mrtva hladna ustvrditi kako ništa ne čitaju svi ostali. Građanke i građani ove zemlje, statistički Hrvati…
Mislite da sam bio grub, da sam nešto slagao i krivo interpretirao? Recimo to da urednica kulture na HTV-u nema pojma o književnosti? Ne, jer ona, zapravo, ne zna ni što je to uopće književnost. Prije nekoliko tjedana, ili već mjeseci, upozorili su me da pogledam Drugi format u kojem je gostovala Mirjana Krizmanić. Vrijedna i dragocjena gospođa, psihologinja i autorica više priručnika za život. O prvoj njezinoj knjizi te vrste pisao sam u Jutarnjem listu, i to pohvalno. I nisam se pokajao, niti predomislio. Profesorica Krizmanić je, valjda, posljednja ili pretposljednja hrvatska autorica o kojoj sam pohvalno pisao, a da nikada nisam pomislio da bi bilo bolje da sam šutio, da nisam ništa pisao i da sam se pravio Hrvat, tojest onaj koji ništa ne čita.
E, ali Mirjana Krizmanić nije književnica! Jednostavno zato što se ona ne bavi književnošću, ili to još uvijek javno ne čini, ne objavljuje romane, novelističke zbirke, poeziju, eseje… To što nije književnica o profesorici ništa više ne govori, ali zato govori o Vlatki Kolarović, koja je valjda i dvadeset puta u svojoj emisiji, sve joj govoreći i da je samozatajna, i da je nema u medijima, Mirjanu Krizmanić nazvala književnicom, pa i našom “najuspješnijom” književnicom, i nije bilo nikoga da joj prišapne da se gospođa bavi psihologijom i pisanjem popularnih priručnika što s književnošću ima veze koliko i popravljanje vodovodnih instalacija sa stolarskim zanatom.
Kulturu na Hrvatskoj televiziji, dakle, uređuje netko tko misli da se književnošću zove izdavanje knjiga, a da je književnik svaki onaj koji napiše knjigu, taman i da je knjiga telefonski imenik. Kada Vlatka Kolarović kaže da Hrvati ništa ne čitaju i da su “istraživanja porazna”, kao da nam govori kako su joj obaveze velike, djeca mala, život težak. Ali zašto vlastita životna i intelektualna ograničenja projicirati na društvenu zajednicu? Pa zato što je to formula uspjeha, od Tuđmana do naših dana…