U nekim dijelovima Novog Zagreba, na neuređenim parcelama, tamo gdje bi već odavno izrasla šikara, minijaturni su povrtnjaci, gredica-dvije salate, rajčice i luka, s klupicom za odmor ili kućicom, ne većom od pseće. U vrijeme kada su nastajali, prije trideset i koju godinu, ti su vrtovi bili neka vrsta zavičajnih oltara novih građana, mjesta nostalgičnog prisjećanja na raj iz kojeg su izbjegli. Hobističko pljevljenje, čupkanje korova i okopavanje nježnih povrćki, koje su i same odnekud raseljene, liječi živce, spušta krvni tlak i smiruje tahikardiju, životu pruža smisao. Tako je to, znate već, bilo nekad, ali otkada su mirovine počele padati, a vlast se počela služiti alibijem svjetske ekonomske krize i recesije, ti su novozagrebački vrtovi mnogim građanima postali životno važni. Nadohranjuju ih, pomažu im da prežive, pružaju im nadu i nakon što nade za veće mirovine već odavno nema. I da, zaboravili smo reći: u posljednjih tridesetak godina, nekadašnji vrijedni samoupravljači, nostalgični bivši seljaci, masovno su se pretvorili u umirovljenike. Pun ih je Novi Zagreb.
Ovoga proljeća gradske su vlasti odlučile da bagerima preoru povrtnjake stanovnika Mamutice. To vam je ona mnogoljudna i, zapravo, arhitektonski vrlo skladna betonska naseobina u Travnom. Jednom davno, još kada je građena, odlučeno je da na tom mjestu bude park. Ali godinama, desetljećima, nije bilo materijalnih sredstava – kako se to nekada govorilo – nije bilo novaca u gradskom proračunu, ili nije bilo interesa, pa su građani u miru sijali i sadili povrće. A sada novca, bez obzira na krizu, odjednom ima, pa se gradi park, da nam grad bude ljepši, da se djeca mogu igrati, i da umirovljenici sjede po klupama umjesto da iščekuju da im zarudi paradajz.
A sad se, za promjenu, preselimo u Poljsku, kupimo željezničku kartu i pođimo vlakom od Varšave prema jugu, sve do Krakova i Vroclava. Ta slavenska zemlja, moćne kulture i velike književnosti, prije tridesetak godina je po društvenim idealima i normama, građanskim slobodama i životnom standardu bila daleko iza Jugoslavije, pogotovo iza Hrvatske. Građani su, naprosto, bili strašno siromašni i bilo je teško prehraniti sebe i porodicu s dvije radničke plaće. I onda je odlučeno da se tvorničkim radnicima, a onda i svima drugima, negdje izvan grada dodjeljuju na korištenje male parcele, često ne veće od pedesetak kvadratnih metara, da na njima preko vikenda provode slobodno vrijeme, sade povrće, proizvode hranu za sebe i svoje bližnje. Bila je to, naravno, partijska demagogija real-socijalizma, kakvu mi nikada nismo upoznali, ali ljudi su od te demagogije pokušavali načiniti svoju svakodnevicu. I dok su stanovnici Novoga Zagreba povrtnjacima liječili nostalgiju za selom, radnici u Katovicama su uzgajali povrće da bi malo bolje živjeli. A da nepravda bude veća: kod nas je i bolja klima, i kvalitetnija zemlja nego u Šleziji.
U Poljskoj nije bilo recesije ni krize, umirovljenici i radnici u Katovicama bolje žive nego njihovi ispisnici i kolege u Novom Zagrebu, ali nikome ne pada na pamet da rasturi sve te na tisuću dijelova izdjeljene parcele oko velikih gradova, na kojima ljudi provode svoje vikende i sade svoje povrtnjake. Da, mogla bi se ta zemlja, koja je i dalje u vlasništvu države, prodati velikim investitorima, trgovačkim lancima, poljoprivrednim kombinatima, svejedno kome, ali nikome nije ni na kraj pameti da to učini. Zašto?
E, vidite, to pitanje bi sasvim ozbiljno trebalo postaviti zagrebačkim gradskim vlastima, naročito mladim socijaldemokratima. Neka mućnu glavom, neka pokušaju dokonati u čemu je razlika između Poljske i Hrvatske, i između svejedno koje, lijeve ili desne vlasti u Poljskoj i svejedno koje, SDP-ove ili HDZ-ove, vlasti u Hrvatskoj. Preorani povrtnjaci ispred Mamutice proizvod su upravo te, fatalne, razlike. Ona Poljsku čini ne samo bogatijom, prosperitetnijom i kulturnijom zemljom, nego je u toj razlici i sam smisao demokracije. Smisao je, između ostaloga, u osjećajima. Osim što je budala svatko tko će preorati penzionerske vrtove da bi sagradio park, taj je i savršeno bezosjećajan. Prezira je dostojna svaka institucija koju takva osoba predstavlja.
Tuga preoranih povrtnjaka
U nekim dijelovima Novog Zagreba, na neuređenim parcelama, tamo gdje bi već odavno izrasla šikara, minijaturni su povrtnjaci, gredica-dvije salate, rajčice i luka, s klupicom za odmor ili kućicom, ne većom od pseće. U vrijeme kada su nastajali, prije trideset i koju godinu, ti su vrtovi bili neka vrsta zavičajnih oltara novih građana, mjesta nostalgičnog prisjećanja na raj iz kojeg su izbjegli. Hobističko pljevljenje, čupkanje korova i okopavanje nježnih povrćki, koje su i same odnekud raseljene, liječi živce, spušta krvni tlak i smiruje tahikardiju, životu pruža smisao. Tako je to, znate već, bilo nekad, ali otkada su mirovine počele padati, a vlast se počela služiti alibijem svjetske ekonomske krize i recesije, ti su novozagrebački vrtovi mnogim građanima postali životno važni. Nadohranjuju ih, pomažu im da prežive, pružaju im nadu i nakon što nade za veće mirovine već odavno nema. I da, zaboravili smo reći: u posljednjih tridesetak godina, nekadašnji vrijedni samoupravljači, nostalgični bivši seljaci, masovno su se pretvorili u umirovljenike. Pun ih je Novi Zagreb.
Ovoga proljeća gradske su vlasti odlučile da bagerima preoru povrtnjake stanovnika Mamutice. To vam je ona mnogoljudna i, zapravo, arhitektonski vrlo skladna betonska naseobina u Travnom. Jednom davno, još kada je građena, odlučeno je da na tom mjestu bude park. Ali godinama, desetljećima, nije bilo materijalnih sredstava – kako se to nekada govorilo – nije bilo novaca u gradskom proračunu, ili nije bilo interesa, pa su građani u miru sijali i sadili povrće. A sada novca, bez obzira na krizu, odjednom ima, pa se gradi park, da nam grad bude ljepši, da se djeca mogu igrati, i da umirovljenici sjede po klupama umjesto da iščekuju da im zarudi paradajz.
A sad se, za promjenu, preselimo u Poljsku, kupimo željezničku kartu i pođimo vlakom od Varšave prema jugu, sve do Krakova i Vroclava. Ta slavenska zemlja, moćne kulture i velike književnosti, prije tridesetak godina je po društvenim idealima i normama, građanskim slobodama i životnom standardu bila daleko iza Jugoslavije, pogotovo iza Hrvatske. Građani su, naprosto, bili strašno siromašni i bilo je teško prehraniti sebe i porodicu s dvije radničke plaće. I onda je odlučeno da se tvorničkim radnicima, a onda i svima drugima, negdje izvan grada dodjeljuju na korištenje male parcele, često ne veće od pedesetak kvadratnih metara, da na njima preko vikenda provode slobodno vrijeme, sade povrće, proizvode hranu za sebe i svoje bližnje. Bila je to, naravno, partijska demagogija real-socijalizma, kakvu mi nikada nismo upoznali, ali ljudi su od te demagogije pokušavali načiniti svoju svakodnevicu. I dok su stanovnici Novoga Zagreba povrtnjacima liječili nostalgiju za selom, radnici u Katovicama su uzgajali povrće da bi malo bolje živjeli. A da nepravda bude veća: kod nas je i bolja klima, i kvalitetnija zemlja nego u Šleziji.
U Poljskoj nije bilo recesije ni krize, umirovljenici i radnici u Katovicama bolje žive nego njihovi ispisnici i kolege u Novom Zagrebu, ali nikome ne pada na pamet da rasturi sve te na tisuću dijelova izdjeljene parcele oko velikih gradova, na kojima ljudi provode svoje vikende i sade svoje povrtnjake. Da, mogla bi se ta zemlja, koja je i dalje u vlasništvu države, prodati velikim investitorima, trgovačkim lancima, poljoprivrednim kombinatima, svejedno kome, ali nikome nije ni na kraj pameti da to učini. Zašto?
E, vidite, to pitanje bi sasvim ozbiljno trebalo postaviti zagrebačkim gradskim vlastima, naročito mladim socijaldemokratima. Neka mućnu glavom, neka pokušaju dokonati u čemu je razlika između Poljske i Hrvatske, i između svejedno koje, lijeve ili desne vlasti u Poljskoj i svejedno koje, SDP-ove ili HDZ-ove, vlasti u Hrvatskoj. Preorani povrtnjaci ispred Mamutice proizvod su upravo te, fatalne, razlike. Ona Poljsku čini ne samo bogatijom, prosperitetnijom i kulturnijom zemljom, nego je u toj razlici i sam smisao demokracije. Smisao je, između ostaloga, u osjećajima. Osim što je budala svatko tko će preorati penzionerske vrtove da bi sagradio park, taj je i savršeno bezosjećajan. Prezira je dostojna svaka institucija koju takva osoba predstavlja.