Senka Bulić markantna je žena, lijepa glasa i velikoga glumačkog talenta. Ona nije starleta, nego je intelektualka, po čemu je danas skoro endemski slučaj među hrvatskim glumicama. Kada ju je prije nekoliko godina Goran Beus Richembergh, u ime lijeve, SDP i HNS, koalicije, pozvao da bude ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta u Velikoj Gorici i da s te dužnosti oživi, a zapravo stvori, kazališni život u gradu, ona je ponudu prihvatila. Osim što je nadmašila grandiozne ideje svojih političkih pokrovitelja – čuj kazalište u Velikoj Gorici! – i stvorila ozbiljan, repertoarno respektabilan i nemoguće jeftin i materijalno nezahtijevan teatar, Senka je, kako to u Novom listu precizno opisuje Davor Mandić, financijski unaprijedila Pučko otvoreno učilište. Za nekoliko tjedana isteći će joj četverogodišnji mandat, a HDZ-ova skupštinska većina, uz presudnu pomoć iskusne Tuđmanove sekretarice Vesne Škare Ožbolt, ne kani joj ponuditi još četiri godine, jer za to mjesto imaju neku svoju kandidatkinju, čije vam ime ne bi ništa značilo.
Prije nekoliko godina prekršio sam načelo da ne pohodim kazališne premijere, pa sam otišao u Veliku Goricu na Brechtov Pir malograđana, u režiji Paola Magellija. Ipak selo u kojem živim administrativno pripada velikogoričkoj općini, te imam neko pravo pribivati Piru. Šmugnuo sam mimo političke i kulturne elite pristigle iz metropole i zauzeo svoje mjesto na balkonu. S njega sam prije početka predstave mogao dobro osmotriti publiku, i bio sam ganut. Fine gospođe i gospoda, neki nevidljiv i diskretan svijet iz hrvatske provincije, udaljene od središta vaskolikog hrvatstva jedva dvadesetak kilometara, ali o kojem se nešto sazna samo ako pijani susjed ubije ženu ili ako se malodobni sin lokalnoga HDZ-ovog tajkuna u bemveu, s dvjesto na sat, zabije među prolaznike, sjedao je na svoja mjesta u gledalištu i s pažnjom i istinskim interesom čekao da se u njihovome gradu dogodi kazališna iluzija. Ti kulturni i civilizirani ljudi sa zemljopisne margine glavnoga grada, ona su publika kojoj je Senka Bulić stvarala kazalište i za koju je Bertolt Brecht pisao svoje dramske komade i poeziju. Osim što je za mene bio privilegij naći se među takvim ljudima – te večeri sam, prvi puta mimo svih proračunskih i estradnih fantazija, mogao razmišljali o smislu novoga kazališta u današnjoj Hrvatskoj. Nije se taj smisao bitno izmijenio u odnosu na Gavellino doba. Samo što Gavelle više nema, ali zato ima Senke Bulić.
Kazalište u Velikoj Gorici stvorila je na svoj obraz. Tako se kaže kod nas na Balkanu. Nije Senka Bulić imala novaca kojim bi Magellija ili Ivicu Buljana platila da dođu režirati u jednome domu kulture, pa još da joj dovedu sve one glumce s kojima bi radili i da režiraju u Zagrebu. Dobila ih je na dug i na povjerenje, obećavši im da će sudjelovati u nečemu važnom i velikom. Dug im nije isplaćivala novcem, nego time što je doista stvorila kazalište. Ono što je na takav način pridonijela društvenoj zajednici i gradu Velikoj Gorici moguće je, međutim, obračunati u novcu. Nekome drugom, pa makar dobronamjernom i vrlo šarmantnom, trebali bi silni milijuni da stvori što je Senka Bulić stvorila na svoj obraz. I opet bi tako stvoreno kazalište proizvodilo lošije predstave, jer bi bilo bez unutarnjeg razloga.
Velika Gorica lijep je, plemenit i bogat kraj. Velika Gorica je posjed brahijalnog Ivana Šukera i njegovih partijskih poslušnika. Što bi od to dvoje moglo pobijediti i što u pravilu pobjeđuje: plemenitost ili nasilništvo? Da bi tehnički osmislila uklanjanje Senke Bulić, Vesna Škare Ožbolt dosjetila se zgodne prevare: izabrat ćemo novu ravnateljicu Pučkoga otvorenog učilišta, a Senka neka vodi kazalište. Naravno, kazališta nema, jer nema prostora, financiranja, ni ljudi. Umjesto da je brutalno potjeramo i time navučemo bijes onih nekoliko zagrebačkih novinara, koji će naći načina da dreknu bez obzira na činjenicu da gotovo sve medije kontroliraju Jadranka Kosor, harambaše i lambaše, mi ćemo ih sve skupa lijepo namagarčiti. Tako je Vesna Škare Ožbolt kanila botoksirati nakazno lice vlasti kojoj pripada. Ali ne ide to.
Pred očima hrvatske kulturne javnosti, ovih će dana biti sa zemljom sravnjeno jedno kazalište. Dogodit će se to kada smijene ženu s mjesta ravnateljice Pučkoga otvorenog učilišta. Njezin posao nitko neće moći nastaviti, čak i ako to junaci Šukerlenda požele, da bi nam dokazali kako je za njih ništa stvoriti ne samo kazalište, nego i cijelu jednu novu hrvatsku kulturu. Neće moći, jer je ovo kazalište bilo podignuto na obrazu Senke Bulić. Ako Vesna Škare Ožbolt zna što je to obraz, onda bi morala znati da joj botoks obrazu neće pomoći.
Senka Bulić ili rušenje kazališta u Šukerlendu
Senka Bulić markantna je žena, lijepa glasa i velikoga glumačkog talenta. Ona nije starleta, nego je intelektualka, po čemu je danas skoro endemski slučaj među hrvatskim glumicama. Kada ju je prije nekoliko godina Goran Beus Richembergh, u ime lijeve, SDP i HNS, koalicije, pozvao da bude ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta u Velikoj Gorici i da s te dužnosti oživi, a zapravo stvori, kazališni život u gradu, ona je ponudu prihvatila. Osim što je nadmašila grandiozne ideje svojih političkih pokrovitelja – čuj kazalište u Velikoj Gorici! – i stvorila ozbiljan, repertoarno respektabilan i nemoguće jeftin i materijalno nezahtijevan teatar, Senka je, kako to u Novom listu precizno opisuje Davor Mandić, financijski unaprijedila Pučko otvoreno učilište. Za nekoliko tjedana isteći će joj četverogodišnji mandat, a HDZ-ova skupštinska većina, uz presudnu pomoć iskusne Tuđmanove sekretarice Vesne Škare Ožbolt, ne kani joj ponuditi još četiri godine, jer za to mjesto imaju neku svoju kandidatkinju, čije vam ime ne bi ništa značilo.
Prije nekoliko godina prekršio sam načelo da ne pohodim kazališne premijere, pa sam otišao u Veliku Goricu na Brechtov Pir malograđana, u režiji Paola Magellija. Ipak selo u kojem živim administrativno pripada velikogoričkoj općini, te imam neko pravo pribivati Piru. Šmugnuo sam mimo političke i kulturne elite pristigle iz metropole i zauzeo svoje mjesto na balkonu. S njega sam prije početka predstave mogao dobro osmotriti publiku, i bio sam ganut. Fine gospođe i gospoda, neki nevidljiv i diskretan svijet iz hrvatske provincije, udaljene od središta vaskolikog hrvatstva jedva dvadesetak kilometara, ali o kojem se nešto sazna samo ako pijani susjed ubije ženu ili ako se malodobni sin lokalnoga HDZ-ovog tajkuna u bemveu, s dvjesto na sat, zabije među prolaznike, sjedao je na svoja mjesta u gledalištu i s pažnjom i istinskim interesom čekao da se u njihovome gradu dogodi kazališna iluzija. Ti kulturni i civilizirani ljudi sa zemljopisne margine glavnoga grada, ona su publika kojoj je Senka Bulić stvarala kazalište i za koju je Bertolt Brecht pisao svoje dramske komade i poeziju. Osim što je za mene bio privilegij naći se među takvim ljudima – te večeri sam, prvi puta mimo svih proračunskih i estradnih fantazija, mogao razmišljali o smislu novoga kazališta u današnjoj Hrvatskoj. Nije se taj smisao bitno izmijenio u odnosu na Gavellino doba. Samo što Gavelle više nema, ali zato ima Senke Bulić.
Kazalište u Velikoj Gorici stvorila je na svoj obraz. Tako se kaže kod nas na Balkanu. Nije Senka Bulić imala novaca kojim bi Magellija ili Ivicu Buljana platila da dođu režirati u jednome domu kulture, pa još da joj dovedu sve one glumce s kojima bi radili i da režiraju u Zagrebu. Dobila ih je na dug i na povjerenje, obećavši im da će sudjelovati u nečemu važnom i velikom. Dug im nije isplaćivala novcem, nego time što je doista stvorila kazalište. Ono što je na takav način pridonijela društvenoj zajednici i gradu Velikoj Gorici moguće je, međutim, obračunati u novcu. Nekome drugom, pa makar dobronamjernom i vrlo šarmantnom, trebali bi silni milijuni da stvori što je Senka Bulić stvorila na svoj obraz. I opet bi tako stvoreno kazalište proizvodilo lošije predstave, jer bi bilo bez unutarnjeg razloga.
Velika Gorica lijep je, plemenit i bogat kraj. Velika Gorica je posjed brahijalnog Ivana Šukera i njegovih partijskih poslušnika. Što bi od to dvoje moglo pobijediti i što u pravilu pobjeđuje: plemenitost ili nasilništvo? Da bi tehnički osmislila uklanjanje Senke Bulić, Vesna Škare Ožbolt dosjetila se zgodne prevare: izabrat ćemo novu ravnateljicu Pučkoga otvorenog učilišta, a Senka neka vodi kazalište. Naravno, kazališta nema, jer nema prostora, financiranja, ni ljudi. Umjesto da je brutalno potjeramo i time navučemo bijes onih nekoliko zagrebačkih novinara, koji će naći načina da dreknu bez obzira na činjenicu da gotovo sve medije kontroliraju Jadranka Kosor, harambaše i lambaše, mi ćemo ih sve skupa lijepo namagarčiti. Tako je Vesna Škare Ožbolt kanila botoksirati nakazno lice vlasti kojoj pripada. Ali ne ide to.
Pred očima hrvatske kulturne javnosti, ovih će dana biti sa zemljom sravnjeno jedno kazalište. Dogodit će se to kada smijene ženu s mjesta ravnateljice Pučkoga otvorenog učilišta. Njezin posao nitko neće moći nastaviti, čak i ako to junaci Šukerlenda požele, da bi nam dokazali kako je za njih ništa stvoriti ne samo kazalište, nego i cijelu jednu novu hrvatsku kulturu. Neće moći, jer je ovo kazalište bilo podignuto na obrazu Senke Bulić. Ako Vesna Škare Ožbolt zna što je to obraz, onda bi morala znati da joj botoks obrazu neće pomoći.