Hrvatski grijesi Ilije Jurišića

Obnova tuđmanizma u svim aspektima politike obilježava prve mjesece vladavine Jadranke Kosor, ali ipak najzanimljivijom ostaje gotovo brahijalna gesta s kojom je premijerka branila čistoću i nevinost Tuđmanove politike prema Bosni, poigravajući se i opozivom predsjednika Republike. Pa, pozabavimo se još malo onime što gospođa brani.

Hrvatska je u posljednjih desetak godina, na različite načine, potrošila goleme svote eura, dolara i kuna za obranu i životni komfor optuženika za ratne zločine, počinjene u Bosni i Hercegovini, od strane HVO-a. Odaberimo dva primjera, i to dvojice osuđenika čiji “ratni put” ne sadrži nijednoga jedinog dana ratovanja protiv srpskoga agresora ili postrojbi bosanskih Srba: Darija Kordića i Ivicu Rajića. Kordić je kao ratni šerif Busovače i okolnih sela ulagao golemu energiju u potpaljivanje sukoba s Muslimanima (danas Bošnjacima), o čemu postoji vrlo bogata televizijska i novinska dokumentacija, te svjedočenja, medijska i sudska, dugog niza sudionika u tom ratu, uključujući i visoke časnike HVO-a. U Haagu je osuđen na dvadeset pet godina zatvora.

Republika Hrvatska Kordiću je plaćala troškove obrane, dodijelila mu je stan u Zagrebu, a ženu su mu zaposlili u izdavačkoj kući, istina privatnoj, ali koja je jedna od dva-tri najveća abonenta Ministarstva obrazovanja i u apsolutnoj je milosti HDZ-ove administracije. Kako se ime Darija Kordića sigurno nalazi u Registru hrvatskih branitelja, sasvim je moguće da on ili njegova obitelj uživaju i niz drugih pogodnosti.

Do ranog ljeta 1992. Ivica Rajić bio je djelatan u četničkim postrojbama na Palama, a zatim je postao pukovnik HVO-a, te se, bez ikakve sumnje, kvalificirao za jednoga od najodvratnijih zločinaca u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Bavio se protjerivanjem bošnjačkoga stanovništva, a goleme su mu zasluge i za činjenicu što se predratni broj bosanskohercegovačkih Hrvata prepolovio. Ovoga zločinca pamtimo i po jednoj simboličkoj situaciji: u televizijskome prilogu Smiljka Šagolja, iz vremena hrvatsko-muslimanskoga rata, koji je prikazan u središnjem dnevniku, stajao je uz top i najavljivao ispaljivanje plotuna po Sarajevu. Rajić je, po nalogu SIS-a, a zbog stranih promatrača, nakon niza zlodjela koja su mu se pripisivala, bio uzeo ratnički pseudonim. Pa je tako nastavio činiti zločine pod imenom Viktor Andrić. Osuđen je na dvanaest godina zatvora.

Rajića su u Splitu dugo čuvale i financijski pomagale hrvatske obavještajne službe, a vlasti su lagale da ne znaju gdje se on nalazi. Izručen je tek kada su zbog diletantizma provaljeni. Naravno, Ivica Rajić hrvatski je branitelj iz Registra, sa svim prinadležnostima i skrbi kakva slijedi haškim uznicima i vitezovima domovinskog rata.

Zašto bi Republika Hrvatska pomagala tim ljudima i njihovim obiteljima, ako oni protiv Muslimana, ali i protiv Bosne i Hercegovine kao zajedničke države triju naroda, nisu ratovali pod vrhovnim zapovjedništvom Franje Tuđmana i vidljivom ili nevidljivom koordinacijom hrvatskoga vojnog vrha? Nevini domoljubi rekli bi: financiramo ih i skrbimo se za njih iz humanitarnih razloga i zbog brige za Hrvate u BiH.

Međutim, u beogradskom zatvoru nalazi se jedan drukčiji uznik. Njegovo ime je Ilija Jurišić. Osuđen je, nepravomoćno, na dvanaest godina, jer je, kao član Operativnog štaba Službi javne bezbjednosti Tuzle, prenio naredbu da se na eventualno otvaranje vatre od strane jedinica JNA, pri njihovome povlačenju iz grada, odgovori vatrom. Druge krivnje nema. Za tri godine koliko ovaj šezdesetšestogodišnji Hrvat leži na robiji, samo su grad Tuzla i tri lokalne tvrtke financirali njegovu obranu. Trenutno mu, pred drugostepeni proces, nedostaje već trideset tisuća konvertibilnih maraka. Da je haški Hrvat, bila bi to sitnica, ali kako je Ilija bosanski Hrvat, za njega su to strašni novci.

Ilija Jurišić borio se za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj će Hrvati biti ravnopravan i konstitutivan narod. Borio se upravo za ono što danas Jadranka Kosor pripisuje Tuđmanu. Zahvaljujući Iliji, i njemu sličnima, Tuzla je danas ljudskija od svih drugih bosanskohercegovačkih gradova. Pa zašto mu onda Hrvatska odbija pomoći? Zašto Iliji nije pomogao ni Stjepan Mesić dok je bio predsjednik, premda ga je gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović molio? Zašto je, sa stanovišta današnje Hrvatske, sasvim irelevantno hoće li taj čovjek bez novca za obranu skapati u beogradskome zatvoru? Odgovor je samo jedan: zato što se Ilija Jurišić borio na suprotnoj strani od one na kojoj su bili Kordić i Rajić. Na suprotnoj strani od one na kojoj su bili svi koji su po Bosni slijedili naredbe Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Miljenko Jergović 27. 04. 2010.