Stipe Šuvar, hrvatski prosvjetitelj i kulturni preporoditelj s kraja dvadesetog stoljeća. Njegovo doba pamti se po procvatu kulturne proizvodnje, koja je osamdesetih dovela i do liberalizacije društva, premda sam Šuvar nije bio liberal. U vrijeme ekonomske krize i strogih mjera štednje, i po cijenu kršenja zakona i zaoštravanja odnosa s Beogradom, uspijevao je aktivirati golema sredstva za izgradnju i obnovu hrvatskih kulturnih institucija.
Velebna Sveučilišna knjižnica u Zagrebu, jedna od ljepših suvremenih građevina u tom gradu, Šuvareva je zadužbina. Ali na njezino otvorenje nije pozvan, jer se dogodilo za vladavine nacionalističkoga diktatora Tuđmana. Iako je, na crti Krležine političke i književne misli, bio jedan od najborbenijih protivnika svakoga nacionalizma, ispod Šuvarevog je šinjela izašla dobra ustaška bojna, sačinjena od bivših njegovih nižepozicioniranih prilježnika. Oni viši ostali su mu, uglavnom, vjerni, pomalo i zato što su to bili uvaženi intelektualci, osobe s integritetom ili tragični hrvatski pjesnici.
U devedesetima postao je jedan od mučenika hrvatske kulturne i intelektualne scene. Vrijeđali su ga po novinama i državnoj televiziji, pozivali na njegovu likvidaciju i optuživali ga da je kriv za rat. Uglednici, bliski hunti na vlasti, premlatili su ga u restoranu preko puta policije. Za taj čin su od režimskih medija doživjeli prešutne ili glasno izrečene pohvale.
Devedesetih Stipe Šuvar vozio je prastari golf jedinicu, te za svoj račun, bez znatnije pomoći Sorosevog Otvorenog društva, jer je i za njih on bio čovjek prošloga sistema, izdavao je Hrvatsku ljevicu. U tom se časopisu zalagao za svoje nerevidirane lijeve ideje, ali i otvarao prostor za ponižene, ojađene i ugrožene svih vrsta. Tako je u jednoj humoreski, pod pseudonimom Joza Jazavac, 1994. pisao o preimenovanju zagrebačkog satiričnog kazališta, današnjega Kerempuha, te o obračunu zagrebačke palanke s odavno mrtvim, srpskim piscem Petrom Kočićem. Između ostaloga, citirao je HDZ-ova aktivista i crkvenog entuzijasta don Antu Bakovića, koji je rekao: “Juga je pala, ali ljudi bez duše još žive i mute. Na žalost još ih nitko nije ni uhitio, ni uklonio!” Danas te riječi citiramo, tek da se podsjetimo kakav je bio duh Tuđmanova vremena.
U svojoj je humoreski Joza Jazavac dokačio, istina vrlo blago, u odnosu na ono što je ona govorila o Petru Kočiću, tadašnju borbenu umirovljenicu, bivšu Vjesnikovu kazališnu kritičarku Mariju Grgičević. Ona je promptno tužila Hrvatsku ljevicu za uvredu časti, jer je u rečenoj humoreski nazvana “Hrvatinom u ženskom izdanju i Marijinu obličju”, zatim “velikohrvatskom gospom” i “pravom kulturnom seljačinom”. Sud je presudio u njezinu korist, te je u studenome 2006. donesena presuda, koja je krajem 2009. potvrđena i na zagrebačkom Županijskom sudu. Stipe Šuvar umro je u lipnju 2004, a njegovoj udovici, nasljednici poduzeća koje je izdavalo Hrvatsku ljevicu, naloženo je da Mariji Grgičević plati dvadeset tisuća kuna s kamatama, na ime povrede časti, ugleda i dostojanstva.
Tu je presudu potpisala predsjednica sudskog vijeća Vesna Skerlev, dok je onu prvu, pred Općinskim sudom u Zagrebu, potpisala sutkinja Ana Ćurković Dražić.
Osim što je prilično bizarno da netko u Hrvatskoj, makar to bio i pokojni a besmrtni Šuvar, bude suđen jer je nekoga nazvao Hrvatinom, u obrazloženju presude gospođe Ćurković Dražić postoji i zastrašujući detalj, na koji valja upozoriti javnost, o njemu priupitati ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, te na kraju cijelu stvar prevesti i proslijediti je na par briselskih adresa, uz pitanje može li zemlja u kojoj se ovako sudi postati članica Europske Unije, ili bi čelnike njezinih institucija valjalo poslati na hitan preodgoj.
Naime, sutkinja Ćurković Dražić ne samo da je nekome presudila za objavljeni tekst iznad kojega, da bi i oni što se ne ističu bistrinom znali o čemu je riječ, piše “humoreska”, nego i u svome obrazloženju piše kako je riječ o “satiričnome članku”. Pa je li se ona doista odvažila suditi onome što i sama zove satirom, i je li njezina kolegica Skerlev potvrdila i presudu, ali i obrazloženje? Jer ako je tako, a zdrava nas pamet uvjerava da jest, tada su ove dvije sutkinje, a preko njih i cjelokupan hrvatski pravosudni sustav, i na kraju Ministarstvo i Vlada kao njihovi društveno-politički jamci, napravile nešto što nisu činili ni suci u doba komunizma, jugoslavenskog, istočnoeuropskog pa i staljinskog.
Naime, kada se sudi književnome djelu, a obje sutkinje izrijekom priznaju da su sudile upravo književnome djelu, tada se – govore nam sva poznata iskustva – najprije valja osporiti njegovo žanrovsko utemeljenje.
Mora se dokazati kako satira ustvari i nije satira. Zato će se, u staljinističkim procesima književnim djelima, tužitelji i suci svaki puta potruditi da, makar u jednoj rečenici, konstatiraju kako inkriminirani tekst nije roman, pjesma ili drama, nego je, recimo, uvredljivi neprijateljski pamflet (zbog nečega, komunisti su držali da pamflet nije književna forma).
Jer ako bi učinili ono što čini Ćurković Dražić, tada bi izravno priznali da se bave poslom koji je na lošem glasu još od inkvizicijskih vremena: spaljivanjem književnih djela na lomačama. Na stranu sadržajna bit njezine presude, koja je u svakom slobodnome društvu neprihvatljiva, ali gospođa je sudila fikciji, pošto je, prihvaćajući satiričnu formu članka, priznala da je samo o fikciji i riječ. Sudila je avetima, jer prosvjetitelj Šuvar ni nju, kao ni tolike druge, nije uspio poučiti da aveti ne postoje.
Ministre Šimonoviću, vaši suci presuđuju književnim djelima
Stipe Šuvar, hrvatski prosvjetitelj i kulturni preporoditelj s kraja dvadesetog stoljeća. Njegovo doba pamti se po procvatu kulturne proizvodnje, koja je osamdesetih dovela i do liberalizacije društva, premda sam Šuvar nije bio liberal. U vrijeme ekonomske krize i strogih mjera štednje, i po cijenu kršenja zakona i zaoštravanja odnosa s Beogradom, uspijevao je aktivirati golema sredstva za izgradnju i obnovu hrvatskih kulturnih institucija.
Velebna Sveučilišna knjižnica u Zagrebu, jedna od ljepših suvremenih građevina u tom gradu, Šuvareva je zadužbina. Ali na njezino otvorenje nije pozvan, jer se dogodilo za vladavine nacionalističkoga diktatora Tuđmana. Iako je, na crti Krležine političke i književne misli, bio jedan od najborbenijih protivnika svakoga nacionalizma, ispod Šuvarevog je šinjela izašla dobra ustaška bojna, sačinjena od bivših njegovih nižepozicioniranih prilježnika. Oni viši ostali su mu, uglavnom, vjerni, pomalo i zato što su to bili uvaženi intelektualci, osobe s integritetom ili tragični hrvatski pjesnici.
U devedesetima postao je jedan od mučenika hrvatske kulturne i intelektualne scene. Vrijeđali su ga po novinama i državnoj televiziji, pozivali na njegovu likvidaciju i optuživali ga da je kriv za rat. Uglednici, bliski hunti na vlasti, premlatili su ga u restoranu preko puta policije. Za taj čin su od režimskih medija doživjeli prešutne ili glasno izrečene pohvale.
Devedesetih Stipe Šuvar vozio je prastari golf jedinicu, te za svoj račun, bez znatnije pomoći Sorosevog Otvorenog društva, jer je i za njih on bio čovjek prošloga sistema, izdavao je Hrvatsku ljevicu. U tom se časopisu zalagao za svoje nerevidirane lijeve ideje, ali i otvarao prostor za ponižene, ojađene i ugrožene svih vrsta. Tako je u jednoj humoreski, pod pseudonimom Joza Jazavac, 1994. pisao o preimenovanju zagrebačkog satiričnog kazališta, današnjega Kerempuha, te o obračunu zagrebačke palanke s odavno mrtvim, srpskim piscem Petrom Kočićem. Između ostaloga, citirao je HDZ-ova aktivista i crkvenog entuzijasta don Antu Bakovića, koji je rekao: “Juga je pala, ali ljudi bez duše još žive i mute. Na žalost još ih nitko nije ni uhitio, ni uklonio!” Danas te riječi citiramo, tek da se podsjetimo kakav je bio duh Tuđmanova vremena.
U svojoj je humoreski Joza Jazavac dokačio, istina vrlo blago, u odnosu na ono što je ona govorila o Petru Kočiću, tadašnju borbenu umirovljenicu, bivšu Vjesnikovu kazališnu kritičarku Mariju Grgičević. Ona je promptno tužila Hrvatsku ljevicu za uvredu časti, jer je u rečenoj humoreski nazvana “Hrvatinom u ženskom izdanju i Marijinu obličju”, zatim “velikohrvatskom gospom” i “pravom kulturnom seljačinom”. Sud je presudio u njezinu korist, te je u studenome 2006. donesena presuda, koja je krajem 2009. potvrđena i na zagrebačkom Županijskom sudu. Stipe Šuvar umro je u lipnju 2004, a njegovoj udovici, nasljednici poduzeća koje je izdavalo Hrvatsku ljevicu, naloženo je da Mariji Grgičević plati dvadeset tisuća kuna s kamatama, na ime povrede časti, ugleda i dostojanstva.
Tu je presudu potpisala predsjednica sudskog vijeća Vesna Skerlev, dok je onu prvu, pred Općinskim sudom u Zagrebu, potpisala sutkinja Ana Ćurković Dražić.
Osim što je prilično bizarno da netko u Hrvatskoj, makar to bio i pokojni a besmrtni Šuvar, bude suđen jer je nekoga nazvao Hrvatinom, u obrazloženju presude gospođe Ćurković Dražić postoji i zastrašujući detalj, na koji valja upozoriti javnost, o njemu priupitati ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, te na kraju cijelu stvar prevesti i proslijediti je na par briselskih adresa, uz pitanje može li zemlja u kojoj se ovako sudi postati članica Europske Unije, ili bi čelnike njezinih institucija valjalo poslati na hitan preodgoj.
Naime, sutkinja Ćurković Dražić ne samo da je nekome presudila za objavljeni tekst iznad kojega, da bi i oni što se ne ističu bistrinom znali o čemu je riječ, piše “humoreska”, nego i u svome obrazloženju piše kako je riječ o “satiričnome članku”. Pa je li se ona doista odvažila suditi onome što i sama zove satirom, i je li njezina kolegica Skerlev potvrdila i presudu, ali i obrazloženje? Jer ako je tako, a zdrava nas pamet uvjerava da jest, tada su ove dvije sutkinje, a preko njih i cjelokupan hrvatski pravosudni sustav, i na kraju Ministarstvo i Vlada kao njihovi društveno-politički jamci, napravile nešto što nisu činili ni suci u doba komunizma, jugoslavenskog, istočnoeuropskog pa i staljinskog.
Naime, kada se sudi književnome djelu, a obje sutkinje izrijekom priznaju da su sudile upravo književnome djelu, tada se – govore nam sva poznata iskustva – najprije valja osporiti njegovo žanrovsko utemeljenje.
Mora se dokazati kako satira ustvari i nije satira. Zato će se, u staljinističkim procesima književnim djelima, tužitelji i suci svaki puta potruditi da, makar u jednoj rečenici, konstatiraju kako inkriminirani tekst nije roman, pjesma ili drama, nego je, recimo, uvredljivi neprijateljski pamflet (zbog nečega, komunisti su držali da pamflet nije književna forma).
Jer ako bi učinili ono što čini Ćurković Dražić, tada bi izravno priznali da se bave poslom koji je na lošem glasu još od inkvizicijskih vremena: spaljivanjem književnih djela na lomačama. Na stranu sadržajna bit njezine presude, koja je u svakom slobodnome društvu neprihvatljiva, ali gospođa je sudila fikciji, pošto je, prihvaćajući satiričnu formu članka, priznala da je samo o fikciji i riječ. Sudila je avetima, jer prosvjetitelj Šuvar ni nju, kao ni tolike druge, nije uspio poučiti da aveti ne postoje.