Romani i pripovjetke, lijepa književnost općenito, ne stvaraju se zbog prijevoda na strane jezike, nego zbog idealnog čitatelja na izvorniku
Prije nekoliko je dana jedna dopisna akademkinja, vješta i uvažena hrvatska spisateljica s dugogodišnjim prebivalištem u Njemačkoj, nanovo tematizirala vječitu našu frustraciju europskim neuvažavanjem ovdašnjih književnih veličina. Pa je primijetila kako njih Nijemce, a odnosi se to i na sve druge Zapadnjake, ne zanima naša urbana proza, nego bi oni nešto ruralno i sirovo, po prilici tako da, recimo, ona, rođena Zagrepčanka, napiše roman o tome kako ima baku, a baka ima kozu. Ovakva prispodoba uvažene književnice podsjeća nas na Johannu Spyri, samo što je njezina Heidi imala djeda, a djed je imao kozu. No, recimo da je ova transformacija djeda u baku pjesnička sloboda, ili obol stvaralačkoj fantaziji hrvatskoga pisca ili spisateljice.
Nešto mlađe spisateljstvo, naročito po povratku s ekskurzija na koje idu u organizaciji svoje udruge, imaju ponešto muškiju fantaziju i drukčiji recept za uspjeh u inozemstvu. Stasali na suvremenijim književnim teorijama zavjere, oni ne misle da bi za proboj na zapadno tržište trebalo napisati Heidi s bakom umjesto djeda, nego da se moraju pisati romani prema svjetonazoru, poetici i mitologiji Emira Kusturice. Dakle, sve da bude puno pripadnika romske nacionalne zajednice, koji ispijaju goleme količine domaće rakije, šljive, loze ili daskovače, pripovijedaju balkanske narodne legende i bodu se noževima kad im pripovijedanje dosadi. Po sudu naših pisaca, zapadni je svijet toliko zaražen Kusturičinom poetikom, a lijen je da bi prihvaćao neku drugu i drukčiju sliku Balkana, ili da bi, recimo, shvatio kako Hrvatska uopće i nije na Balkanu, tako da nijedan ozbiljan autentično hrvatski pisac nema šanse da bude preveden i prihvaćen.
Nije Zapad povjerovao u Kusturičinu sliku Balkana zbog nekakve planetarne zavjere, nego zato što je redatelj svoju sliku uvjerljivo predočio i ispripovijedao. Sve druge teorije o toj stvari su politička, kulturna ili klinička paranoja
Pa hajdemo da na čas pristanemo i uz argumente uvažene dopisne akademkinje i uz njezine mlađe, također uvažene kolege, pa se upitajmo čime su to Johanna Spyri i Emir Kusturica očarali imaginaciju Zapada? U čemu se, dakle, sastoji fatalna privlačnost djeda (a može i bake) i njegove koze, ciganske čerge i mita o balkanskome fatalizmu? Do odgovora na ovako postavljena pitanja lako će doći svatko tko se, barem za potrebe književnoga i kulturološkog opita, liši viška oholosti, pa doista napiše roman o baki i kozi, a zatim još jedan, o ciganskom orkestru, bijelom luku i raspadu Jugoslavije. Ne treba za to previše vremena, najviše dva-tri mjeseca po knjizi. Trud će se u svakome slučaju isplatiti: ili će pisac, tojest spisateljica, s hrvatskom Heidi i s kusturičenjem na balkanske teme, steći europsku i svjetsku slavu i pripadajuće novce, pa će se ubuduće moći slobodno baviti urbanim temama, ili baš nikoga na Zapadu neće biti briga za književne tekstove napisane po takvom receptu. Ako se dogodi ovo drugo, bit će to važan trenutak za hrvatsku kulturu i književnost: shvatit ćemo da od recepata za pisanje, kao ni od proglašavanja vlastitih neuspjeha za viševrijedan stvaralački princip, nema nikakve koristi.
Naravno da je Zapad fasciniran Emirom Kusturicom i da svijet koji počinje na sunčanoj strani Alpa, a završava jugoistočno od skopskoga predgrađa Šuto Orizari, najvećega romskog naselja u Europi, vidi kroz poetiku i fakturu njegovih filmova. Ali razlog tomu nije ideološki, niti su nečije političke simpatije prema Kusturici doprinijele monopolu njegove poetike. On je samo veliki filmski autor i veliki pripovjedač, a takvi stvaraju sliku nekoga svijeta, priče o njemu, način na koji će se ogledati u očima drugih. Tako to biva čak i onda kada među lokalnim urođenicima vlada mržnja prema dotičnome autoru ili kada se lažnom smatra i sama slika svijeta koju je on stvorio. Europa je, naime, savršeno nezainteresirana za naše frustracije Emirom Kusturicom, na jednak način na koji je nije previše briga što se u nekoj bengalskoj varoši misli o Salmanu Rushdieju ili kakvo mišljenje o Fatihu Akinu vlada u hamburškim pivnicama, a što o njemu misle u hamburškim kebabnicama.
I nije li pomalo nepristojno izvan užega obiteljskog kruga izgovarati tvrdnje poput one, koju smo već tisuću puta čuli, da je Kusturičina slika Balkana lažna i stereotipna. Umjetnik nije špijunski satelit koji iz stratosfere snima površinu zemlje, pa da njegova slika svijeta bude „istinita“. Kusturičina slika Balkana postaje stereotipna onda kada ju se nastoji fiksirati, da bi ju se odmah zatim likvidiralo. Ali na takav način može biti stereotipna i svaka druga konzekventno ispripovijedana i prikazana slika svijeta, kakvu je jedino i moguće fiksirati. Recimo, slika Bosne u prozi Ive Andrića. Slika hrvatskih domobrana u prozama Miroslava Krleže. Bijele slike grada na uljima Miljenka Stančića… Samo loše pisce, ili loše umjetnike, nitko ne može optužiti za stereotipnu sliku svijeta, zato što oni nikada nisu u stanju uspostaviti bilo kakvu konzistentnu sliku svijeta.
To što se sa Zapada zemlje bivše Jugoslavije gleda okom Emira Kusturice, ili što se na Bosnu gleda kroz romane i pripovijetke Ive Andrića, ili to što se u ona vremena na Crnogorce u nas gledalo kroz vizuru Petra Petrovića Njegoša, ima veze samo s njihovim pojedinačnim umjetničkim veličinama. Sve drugo samo je otužno kenjkanje, pokušaj da se vlastiti nedostatak talenta uspostavi kao estetska, a opasno često i kao etička mjera stvari. Neobično je, međutim, kako nikome da na um padne kako Zapad, možda, iz ovih krajeva ne želi prihvatiti manje stvaralačke formate ili talente od Kusturice ili Andrića. Iako ni to nije istina, jer kultura nije zvjerinjak u kojem veća zvjerčica izjede manju, bilo bi zdravije tako misliti.
Je li smisao književnosti da se napiše knjiga koju će se zatim prevesti i slaviti širom svijeta? Ako po novinama čitamo jadikovke naših uspješnih pisaca, čini se da jest. Ne izađe intervju bez pitanja na tu temu, a teško je naći pisca koji bi odgovorio bez tog optužujućeg tona svećenika kojemu su u prepunom tramvaju ukrali novčarku, pa sad u svojoj povrijeđenosti jedan banalni događaj pretvara u stručnu raspravu o odnosu čovjeka i Boga. Osim što od toga nema nikakve koristi, ako nekakva korist nije u toj smiješnoj uvrijeđenoj pozi, gubi se i svako zadovoljstvo života sa knjigama, pa nam od književnosti ostaju samo jad i muka. Problem je, međutim, lokalne prirode. Ako ga pisac nije u stanju riješiti sa samim sobom, u tome će mu pomoći njegovi čitatelji, i to oni najpažljiviji, učlanjeni u javne knjižnice po malim, od metropole što udaljenijim mjestima. Kako trenutno stvari stoje – a možda je tako uvijek bilo – ti su ljudi najvjerodostojniji hrvatski procjenitelji vrijednosti književnoga djela. Oni uglavnom nemaju razloga lagati, jer knjige ne čitaju ni iz kojih drugih razloga nego zbog knjiga samih. U tome je, bit će, i jedan važan smisao književnosti. Onako kako nekoga pisca, ustvari neku knjigu, pročitaju takvi čitatelji, tako ustvari i jest. I još nešto, što nije najvažnije, ali od toga smo započeli s ovom vedrom subotnjom matinejom: takvi su čitatelji, iz Ludbrega, Belog Manastira i Grude u Konavlima, najsličniji onim famoznim književnim procjeniteljima sa Zapada, na koje se toliko jede uvažena akademkinja i njezine mlađe kolege. Njih zanima tekst, a književni život hrvatske metropole im je toliko daleko da nisu obaviješteni o njegovim običajima i kriterijima.
Sveta koza hrvatske književnosti
Romani i pripovjetke, lijepa književnost općenito, ne stvaraju se zbog prijevoda na strane jezike, nego zbog idealnog čitatelja na izvorniku
Prije nekoliko je dana jedna dopisna akademkinja, vješta i uvažena hrvatska spisateljica s dugogodišnjim prebivalištem u Njemačkoj, nanovo tematizirala vječitu našu frustraciju europskim neuvažavanjem ovdašnjih književnih veličina. Pa je primijetila kako njih Nijemce, a odnosi se to i na sve druge Zapadnjake, ne zanima naša urbana proza, nego bi oni nešto ruralno i sirovo, po prilici tako da, recimo, ona, rođena Zagrepčanka, napiše roman o tome kako ima baku, a baka ima kozu. Ovakva prispodoba uvažene književnice podsjeća nas na Johannu Spyri, samo što je njezina Heidi imala djeda, a djed je imao kozu. No, recimo da je ova transformacija djeda u baku pjesnička sloboda, ili obol stvaralačkoj fantaziji hrvatskoga pisca ili spisateljice.
Nešto mlađe spisateljstvo, naročito po povratku s ekskurzija na koje idu u organizaciji svoje udruge, imaju ponešto muškiju fantaziju i drukčiji recept za uspjeh u inozemstvu. Stasali na suvremenijim književnim teorijama zavjere, oni ne misle da bi za proboj na zapadno tržište trebalo napisati Heidi s bakom umjesto djeda, nego da se moraju pisati romani prema svjetonazoru, poetici i mitologiji Emira Kusturice. Dakle, sve da bude puno pripadnika romske nacionalne zajednice, koji ispijaju goleme količine domaće rakije, šljive, loze ili daskovače, pripovijedaju balkanske narodne legende i bodu se noževima kad im pripovijedanje dosadi. Po sudu naših pisaca, zapadni je svijet toliko zaražen Kusturičinom poetikom, a lijen je da bi prihvaćao neku drugu i drukčiju sliku Balkana, ili da bi, recimo, shvatio kako Hrvatska uopće i nije na Balkanu, tako da nijedan ozbiljan autentično hrvatski pisac nema šanse da bude preveden i prihvaćen.
Pa hajdemo da na čas pristanemo i uz argumente uvažene dopisne akademkinje i uz njezine mlađe, također uvažene kolege, pa se upitajmo čime su to Johanna Spyri i Emir Kusturica očarali imaginaciju Zapada? U čemu se, dakle, sastoji fatalna privlačnost djeda (a može i bake) i njegove koze, ciganske čerge i mita o balkanskome fatalizmu? Do odgovora na ovako postavljena pitanja lako će doći svatko tko se, barem za potrebe književnoga i kulturološkog opita, liši viška oholosti, pa doista napiše roman o baki i kozi, a zatim još jedan, o ciganskom orkestru, bijelom luku i raspadu Jugoslavije. Ne treba za to previše vremena, najviše dva-tri mjeseca po knjizi. Trud će se u svakome slučaju isplatiti: ili će pisac, tojest spisateljica, s hrvatskom Heidi i s kusturičenjem na balkanske teme, steći europsku i svjetsku slavu i pripadajuće novce, pa će se ubuduće moći slobodno baviti urbanim temama, ili baš nikoga na Zapadu neće biti briga za književne tekstove napisane po takvom receptu. Ako se dogodi ovo drugo, bit će to važan trenutak za hrvatsku kulturu i književnost: shvatit ćemo da od recepata za pisanje, kao ni od proglašavanja vlastitih neuspjeha za viševrijedan stvaralački princip, nema nikakve koristi.
Naravno da je Zapad fasciniran Emirom Kusturicom i da svijet koji počinje na sunčanoj strani Alpa, a završava jugoistočno od skopskoga predgrađa Šuto Orizari, najvećega romskog naselja u Europi, vidi kroz poetiku i fakturu njegovih filmova. Ali razlog tomu nije ideološki, niti su nečije političke simpatije prema Kusturici doprinijele monopolu njegove poetike. On je samo veliki filmski autor i veliki pripovjedač, a takvi stvaraju sliku nekoga svijeta, priče o njemu, način na koji će se ogledati u očima drugih. Tako to biva čak i onda kada među lokalnim urođenicima vlada mržnja prema dotičnome autoru ili kada se lažnom smatra i sama slika svijeta koju je on stvorio. Europa je, naime, savršeno nezainteresirana za naše frustracije Emirom Kusturicom, na jednak način na koji je nije previše briga što se u nekoj bengalskoj varoši misli o Salmanu Rushdieju ili kakvo mišljenje o Fatihu Akinu vlada u hamburškim pivnicama, a što o njemu misle u hamburškim kebabnicama.
I nije li pomalo nepristojno izvan užega obiteljskog kruga izgovarati tvrdnje poput one, koju smo već tisuću puta čuli, da je Kusturičina slika Balkana lažna i stereotipna. Umjetnik nije špijunski satelit koji iz stratosfere snima površinu zemlje, pa da njegova slika svijeta bude „istinita“. Kusturičina slika Balkana postaje stereotipna onda kada ju se nastoji fiksirati, da bi ju se odmah zatim likvidiralo. Ali na takav način može biti stereotipna i svaka druga konzekventno ispripovijedana i prikazana slika svijeta, kakvu je jedino i moguće fiksirati. Recimo, slika Bosne u prozi Ive Andrića. Slika hrvatskih domobrana u prozama Miroslava Krleže. Bijele slike grada na uljima Miljenka Stančića… Samo loše pisce, ili loše umjetnike, nitko ne može optužiti za stereotipnu sliku svijeta, zato što oni nikada nisu u stanju uspostaviti bilo kakvu konzistentnu sliku svijeta.
To što se sa Zapada zemlje bivše Jugoslavije gleda okom Emira Kusturice, ili što se na Bosnu gleda kroz romane i pripovijetke Ive Andrića, ili to što se u ona vremena na Crnogorce u nas gledalo kroz vizuru Petra Petrovića Njegoša, ima veze samo s njihovim pojedinačnim umjetničkim veličinama. Sve drugo samo je otužno kenjkanje, pokušaj da se vlastiti nedostatak talenta uspostavi kao estetska, a opasno često i kao etička mjera stvari. Neobično je, međutim, kako nikome da na um padne kako Zapad, možda, iz ovih krajeva ne želi prihvatiti manje stvaralačke formate ili talente od Kusturice ili Andrića. Iako ni to nije istina, jer kultura nije zvjerinjak u kojem veća zvjerčica izjede manju, bilo bi zdravije tako misliti.
Je li smisao književnosti da se napiše knjiga koju će se zatim prevesti i slaviti širom svijeta? Ako po novinama čitamo jadikovke naših uspješnih pisaca, čini se da jest. Ne izađe intervju bez pitanja na tu temu, a teško je naći pisca koji bi odgovorio bez tog optužujućeg tona svećenika kojemu su u prepunom tramvaju ukrali novčarku, pa sad u svojoj povrijeđenosti jedan banalni događaj pretvara u stručnu raspravu o odnosu čovjeka i Boga. Osim što od toga nema nikakve koristi, ako nekakva korist nije u toj smiješnoj uvrijeđenoj pozi, gubi se i svako zadovoljstvo života sa knjigama, pa nam od književnosti ostaju samo jad i muka. Problem je, međutim, lokalne prirode. Ako ga pisac nije u stanju riješiti sa samim sobom, u tome će mu pomoći njegovi čitatelji, i to oni najpažljiviji, učlanjeni u javne knjižnice po malim, od metropole što udaljenijim mjestima. Kako trenutno stvari stoje – a možda je tako uvijek bilo – ti su ljudi najvjerodostojniji hrvatski procjenitelji vrijednosti književnoga djela. Oni uglavnom nemaju razloga lagati, jer knjige ne čitaju ni iz kojih drugih razloga nego zbog knjiga samih. U tome je, bit će, i jedan važan smisao književnosti. Onako kako nekoga pisca, ustvari neku knjigu, pročitaju takvi čitatelji, tako ustvari i jest. I još nešto, što nije najvažnije, ali od toga smo započeli s ovom vedrom subotnjom matinejom: takvi su čitatelji, iz Ludbrega, Belog Manastira i Grude u Konavlima, najsličniji onim famoznim književnim procjeniteljima sa Zapada, na koje se toliko jede uvažena akademkinja i njezine mlađe kolege. Njih zanima tekst, a književni život hrvatske metropole im je toliko daleko da nisu obaviješteni o njegovim običajima i kriterijima.