U turističkom bedekeru piše da je Rynek Glowny, možda, najveći trg u Europi. Sviđa mi se ta poljska, gombrovičevska, delikatnost, sadržana u riječi možda, jer bi kakav sitni i tabloidni južnoslavenski narod staroiranskoga i vizigotskog porijekla riječ možda zamijenio riječju sigurno, e kad bi kakvim nevjerojatnim slučajem polagao pravo na najveći trg u Europi. Premjeravam svojim koracima Rynek Glowny: nigdje na njemu trgovačkih tezgi, prodavaca suvenira i patriotske galanterije, nigdje nacionalnih barjaka, niti bilo čega što bi sugeriralo pripadnost ovoga trga, ili ovoga najslavnijeg poljskog grada, određenoj plemenskoj grupaciji. Hodaču je prepušteno da sam zaključuje što je i čiji je Krakov, da razotkriva i rekonstruira privatnu priču ovoga čudesnog grada.
Krakov, Lavov, Drohobič, Pšemisl, Ternopolj gradovi su Kraljevstva Galicije i Lodomerije, mitske, fantastične europske zemlje, čije je mjesto neusporedivo na zemljopisnoj karti fantastičnih, nikad postojećih, sanjanih ili nestalih europskih zemalja. Galicija, danas podijeljena između Poljske i Ukrajine, metafora je i živa neugasla bol jednoga neostvarenog svijeta. U posljednjim desetljećima Austro-Ugarske bila je to najsiromašnija habsburška zemlja (ne računajući Bosnu i Hercegovinu), najraskošnijih i najrazlistanijih identiteta, višejezična, multikulturna zemlja čuda, zemlja u kojoj će se ostvariti sva najstrašnija europska proroštva, u kojoj će u Holokaustu nestajati svijeta istočnih Jevreja, i koja će se, nakon pada Berlinskog zida, ponovo ukazati kao zajednička metafora dva susjedna, uveliko zavađena i zakrvljena naroda: poljskog i ukrajinskog.
Na tom najvećem, Glavnome trgu, u Galeriji međunarodnoga kulturnog centra, od listopada do ožujka traje izložba nazvana “Galicijski mit”, koja će potom biti premještena u Beč, gdje će u muzeju na Karlsplatzu provesti proljeće 2015. Izložba je multižanrovska, tematska, posvećena pitanju na koje se ne treba tražiti odgovor, jer ima smisla samo kao pitanje bez odgovora. Gledamo grandiozna ulja na platnu: akademske portrete cara i kralja Franje Josipa Prvog i familije mu, slike galicijskih seljaka, nepismenih gorštaka i pastira, krakovske i lavovske gradske gospode; identifikacijske dokumente, bankovne mjenice, carske i kraljevske željezničke obveznice, potvrde, popise, smrtovnice, naslovnice novina koje su izlazile na desetak različitih jezika, i zastupale višestruko toliko pripadnosti, nacionalnih i kulturnih identiteta, suprotstavljenih i antagoniziranih političkih i ideoloških polazišta. I naravno, mnogo različitih plemenskih simbola, barjaka i grbova, među kojima je najzastupljeniji, u nizu varijacija, grb zemlje halicke iz petnaestog vijeka, sa pticom čavkom i tri vladarske krune.
Čavka je mudar, sitan ptičurak iz porodice vrana, raširen po cijeloj istočnoj i srednjoj Europi, i sjevernoafričkom kopnu, kamo doputuje na jarbolima trgovačkih brodova, jer nema snage za tako dug let. Čavka je u galicijskim, srednjoeuropskim i bosanskim prezimenima: sarajevski liječnik Vladimir, bosanski Srbin, jedan od najznačajnijih europskim oftalmologa svoga vremena bio je Čavka, kao i Franz, praški jevrejski pisac, službenik jedne tršćanske osiguravajuće tvrtke, koji je bio Kafka. Jedni vjeruju da je čavka ptica zloslutnica, drugi da čavka navještava goste kada se spusti na kućno sljeme. Iako se ni zbog kakvih vjerovanja nije našla u grbu Galicije, pomisao da ona najavljuje goste, savršeno metaforizira povijest Galicije. Bila je to, prije svega drugog, zemlja gostiju, zemlja u kojoj nitko nije bio domaćin više od onoga drugog, i u kojoj su svi bili decentrirani, izbačeni iz orbite svoga nacionalnog pripadanja, daleko od prijestolnice, od svoga prvoga i drugog Rima. Ta ih je decentriranost i činila toliko ukorijenjenim Galicijcima ili Galicijanima. I to je ono što Galiciju danas čini tako besmrtnom i postojećem, barem u imaginariju europskih kultura i književnosti.
Na jednome mjestu na zidu, među desetinama natpisa i objašnjenja ispisanih na poljskome i engleskom jeziku piše, kao neka vrsta upozorenja posjetitelju koji je sklon pretjerano romantizirati galicijsko šarenilo, da je to bila zemlja jezičnoga, vjerskog i narodnog prožimanja i miješanja, zemlja tolerancije, ali i zemlja mržnje. Ova napomena gorko je u misli prizvala Ivu Andrića, koji je tu, u Krakovu, na Jagelonskom sveučilištu studirao (nije i diplomirao, ali su mu 1973. dodijelili počasni doktorat), i koji je svoju zemlju Bosnu iščitavao na sličan način. (O čemu svjedoči i famozno “Pismo iz 1920.”) Ali kako je Andrić ostao neshvaćen – iz Zagreba i hrvatske književnosti prognan i protjeran, od bošnjačko-muslimanskih književnih veleznalaca i nacionalista anatemiziran – tako neshvaćenim bivaju i oni koji u Galiciji prepoznaju tu dvojnost mržnje i prožimanja, mržnje i međusobnog prepoznavanja.
Uz galicijsku izložbu izdan je katalog od petstotinjak stranica u tvrdom platnenom uvezu, enciklopedijskoga formata, s nekoliko stotina slika i faksimila, tako sjajno reproduciranih da nas podsjete na herojska vremena bakrotiska. Osim tiskarske raskoši i nenadomjestljivoga i neusporedivog poljskog grafičkog dizajna (uzgred: nisu li hrvatske knjige samo u izvedbama i epohi Mihajla Arsovskog mogle zaslužiti mjesto na istoj polici s poljskim knjigama i katalozima?), katalog, zajedno s izložbom, nudi nešto što je dragocjeno u objašnjenju galicijskoga mita: višeperspektivnost.
Nakon uvodnoga teksta o stvarnoj i izmaštanoj povijesti nestaloga kraljevstva, slijede interpretacije Galicije kao austrijskog, kao poljskog, kao ukrajinskog i kao jevrejskog mita, da bi se zatim predstavio, ili barem zamislio, zamaštao galicijski mit o Galiciji. Tekstove su, treba li to i napominjati, pisali autori iz različitih zemalja, a njihova višeperspektivnost nije distancirano-akademska, nego je doista interpretativna. O Galiciji se razmišlja i govori kao o zapamćenom, dokumentiranom i doživljenom predanju, tako da dojam o izložbi, kao ni o knjizi uz izložbu, nije nimalo sugestivno-politički, pomirbeni ili aktualno proeuropski. Ova izložba je, sama po sebi, jedan umjetnički čin i manifest, i neka vrsta književne ponude. Nudi se, naravno, tema, o kojoj bismo mogli esejizirati ili je prevesti u velike prozne forme… I jedno i drugo poljski i ukrajinski pisci rade često. (Nekoliko koraka dalje, u izlogu knjižare ugledam roman o kojemu s jeseni 2014. bruji sva Poljska: “Knjiga Jakubova”, moje omiljene Olge Tokarczuk. Ulazim unutra, uzimam u ruke knjigu od tisuću i nešto stranica, čija je priča okupljena oko Jakuba Franka, rabina i jevrejskoga otpadnika, čovjeka koji je slobodno prekoračivao granice vjera i identiteta, istoka i zapada, judaizma i kršćanstva, kršćanstva i Otomanskog carstva… Jakub Frank nije u užem smislu bio Galicijan, ali suštinski jest, on je izdanak upravo toga začudnog i nemogućeg svijeta…)
Na izložbi gledamo nevjerojatno dojmljive i sugestivne antisemitske razglednice iz posljednjih desetljeća devetnaestoga vijeka, kojima su većinski katolički susjedi izrugivali svoju mojsijevsku braću. Ikonografija tih razglednica, njihova naracija i stil predložak su hitlerovskoj nacističkoj propagandi, koju su 1941. spremno prihvatili hrvatski ustaše i klero-nacisti – što je bilo vidljivo i na onoj monstruoznoj antižidovskoj izložbi iz 1942. – ali čak i nama današnjima moguće je zamišljati kako te slike, prizori Jevreja zelenaša, dugoprstih i nakaznih sitničara, koji su pred sobom oko vrata vezane nosili malene tezge sa češljevima, zrcalcima i šnalama za kosu, ondašnjim ljudima nisu donosile značenja koja će s vremenom pridobiti. Oni jesu mrzili svoje susjede, jer im je takvu mržnju propovijedala Crkva, jer su ti susjedi bili siromašni, neobični, odjeliti, i jer su, konačno, i oni mrzili njih, ali ta mržnja postat će ubilačka i istrebljujuća tek u Njemačkoj tridesetih godina, kada će i antisemitska ikonografija poprimiti svoja današnja značenja.
Ali gledamo i fotografije jevrejskih sokola, vježbača, gombača i gimnastičara, među kojima će se razviti ideja cionizma, toga konačnog odvajanja i povratka u pra-mitsku zemlju. Galicijanska su bila rodna tla različitih i suprotstavljenih ideja, koje su se jednako razvijale iz partikularnih, nacionalnih, nacionalističkih i rasističkih mitova, kao i iz univerzalnih, mondijalističkih mitova bratstva i razumijevanja svih ljudi. U Galiciji mogla se, ali nije, ujediniti Europa. U Galiciji možda je umrla Europa.
Na ovome mjestu Ukrajinci su se mirili s Poljacima, nakon krvavoga rata što se među njima vodio u vremenima nacističke okupacije. Galicija je bila mjesto podjele, Galicija je mjesto izmirenja. Poljaci su devedesetih prema Nijemcima upućivali parolu: Opraštamo, oprostite nam. Poslije su, iz Lavova, Ukrajinci isto govorili Poljacima. Ova je zemlja doista natopljena njihovom krvlju, i krvavija je nego sve balkanske zemlje zajedno. U toj galicijskoj krvi ima i našega, hrvatskoga i još više bosanskog prinosa, iz bitaka za Lavov i za Pšemisl 1914. i 1915. Govorim im da postoji i bosanski galicijski mit, ali koji ima veze samo s ratom. Vješt je naš svijet u umiranju za domovinu, ali ne zna što bi sa sobom ako preživi. Vi imate Olgu Tokarczuk, govorim im, imate Oksanu Zabužko, vaš mit je literaran, naš mit je brahijalan.
Gledam veliku sliku Franje Josipa Prvog s porodicom, i pokušavam prepoznati njegova nećaka Franju Ferdinanda. Ja, Gavrilov školski drug, stotinu godina poslije, u Krakovu, u zemlji svojoj, na baštini tuždi.
Mit o Galiciji
Uz jednu krakovsku izložbu
*
U turističkom bedekeru piše da je Rynek Glowny, možda, najveći trg u Europi. Sviđa mi se ta poljska, gombrovičevska, delikatnost, sadržana u riječi možda, jer bi kakav sitni i tabloidni južnoslavenski narod staroiranskoga i vizigotskog porijekla riječ možda zamijenio riječju sigurno, e kad bi kakvim nevjerojatnim slučajem polagao pravo na najveći trg u Europi. Premjeravam svojim koracima Rynek Glowny: nigdje na njemu trgovačkih tezgi, prodavaca suvenira i patriotske galanterije, nigdje nacionalnih barjaka, niti bilo čega što bi sugeriralo pripadnost ovoga trga, ili ovoga najslavnijeg poljskog grada, određenoj plemenskoj grupaciji. Hodaču je prepušteno da sam zaključuje što je i čiji je Krakov, da razotkriva i rekonstruira privatnu priču ovoga čudesnog grada.
Krakov, Lavov, Drohobič, Pšemisl, Ternopolj gradovi su Kraljevstva Galicije i Lodomerije, mitske, fantastične europske zemlje, čije je mjesto neusporedivo na zemljopisnoj karti fantastičnih, nikad postojećih, sanjanih ili nestalih europskih zemalja. Galicija, danas podijeljena između Poljske i Ukrajine, metafora je i živa neugasla bol jednoga neostvarenog svijeta. U posljednjim desetljećima Austro-Ugarske bila je to najsiromašnija habsburška zemlja (ne računajući Bosnu i Hercegovinu), najraskošnijih i najrazlistanijih identiteta, višejezična, multikulturna zemlja čuda, zemlja u kojoj će se ostvariti sva najstrašnija europska proroštva, u kojoj će u Holokaustu nestajati svijeta istočnih Jevreja, i koja će se, nakon pada Berlinskog zida, ponovo ukazati kao zajednička metafora dva susjedna, uveliko zavađena i zakrvljena naroda: poljskog i ukrajinskog.
Na tom najvećem, Glavnome trgu, u Galeriji međunarodnoga kulturnog centra, od listopada do ožujka traje izložba nazvana “Galicijski mit”, koja će potom biti premještena u Beč, gdje će u muzeju na Karlsplatzu provesti proljeće 2015. Izložba je multižanrovska, tematska, posvećena pitanju na koje se ne treba tražiti odgovor, jer ima smisla samo kao pitanje bez odgovora. Gledamo grandiozna ulja na platnu: akademske portrete cara i kralja Franje Josipa Prvog i familije mu, slike galicijskih seljaka, nepismenih gorštaka i pastira, krakovske i lavovske gradske gospode; identifikacijske dokumente, bankovne mjenice, carske i kraljevske željezničke obveznice, potvrde, popise, smrtovnice, naslovnice novina koje su izlazile na desetak različitih jezika, i zastupale višestruko toliko pripadnosti, nacionalnih i kulturnih identiteta, suprotstavljenih i antagoniziranih političkih i ideoloških polazišta. I naravno, mnogo različitih plemenskih simbola, barjaka i grbova, među kojima je najzastupljeniji, u nizu varijacija, grb zemlje halicke iz petnaestog vijeka, sa pticom čavkom i tri vladarske krune.
Čavka je mudar, sitan ptičurak iz porodice vrana, raširen po cijeloj istočnoj i srednjoj Europi, i sjevernoafričkom kopnu, kamo doputuje na jarbolima trgovačkih brodova, jer nema snage za tako dug let. Čavka je u galicijskim, srednjoeuropskim i bosanskim prezimenima: sarajevski liječnik Vladimir, bosanski Srbin, jedan od najznačajnijih europskim oftalmologa svoga vremena bio je Čavka, kao i Franz, praški jevrejski pisac, službenik jedne tršćanske osiguravajuće tvrtke, koji je bio Kafka. Jedni vjeruju da je čavka ptica zloslutnica, drugi da čavka navještava goste kada se spusti na kućno sljeme. Iako se ni zbog kakvih vjerovanja nije našla u grbu Galicije, pomisao da ona najavljuje goste, savršeno metaforizira povijest Galicije. Bila je to, prije svega drugog, zemlja gostiju, zemlja u kojoj nitko nije bio domaćin više od onoga drugog, i u kojoj su svi bili decentrirani, izbačeni iz orbite svoga nacionalnog pripadanja, daleko od prijestolnice, od svoga prvoga i drugog Rima. Ta ih je decentriranost i činila toliko ukorijenjenim Galicijcima ili Galicijanima. I to je ono što Galiciju danas čini tako besmrtnom i postojećem, barem u imaginariju europskih kultura i književnosti.
Na jednome mjestu na zidu, među desetinama natpisa i objašnjenja ispisanih na poljskome i engleskom jeziku piše, kao neka vrsta upozorenja posjetitelju koji je sklon pretjerano romantizirati galicijsko šarenilo, da je to bila zemlja jezičnoga, vjerskog i narodnog prožimanja i miješanja, zemlja tolerancije, ali i zemlja mržnje. Ova napomena gorko je u misli prizvala Ivu Andrića, koji je tu, u Krakovu, na Jagelonskom sveučilištu studirao (nije i diplomirao, ali su mu 1973. dodijelili počasni doktorat), i koji je svoju zemlju Bosnu iščitavao na sličan način. (O čemu svjedoči i famozno “Pismo iz 1920.”) Ali kako je Andrić ostao neshvaćen – iz Zagreba i hrvatske književnosti prognan i protjeran, od bošnjačko-muslimanskih književnih veleznalaca i nacionalista anatemiziran – tako neshvaćenim bivaju i oni koji u Galiciji prepoznaju tu dvojnost mržnje i prožimanja, mržnje i međusobnog prepoznavanja.
Uz galicijsku izložbu izdan je katalog od petstotinjak stranica u tvrdom platnenom uvezu, enciklopedijskoga formata, s nekoliko stotina slika i faksimila, tako sjajno reproduciranih da nas podsjete na herojska vremena bakrotiska. Osim tiskarske raskoši i nenadomjestljivoga i neusporedivog poljskog grafičkog dizajna (uzgred: nisu li hrvatske knjige samo u izvedbama i epohi Mihajla Arsovskog mogle zaslužiti mjesto na istoj polici s poljskim knjigama i katalozima?), katalog, zajedno s izložbom, nudi nešto što je dragocjeno u objašnjenju galicijskoga mita: višeperspektivnost.
Nakon uvodnoga teksta o stvarnoj i izmaštanoj povijesti nestaloga kraljevstva, slijede interpretacije Galicije kao austrijskog, kao poljskog, kao ukrajinskog i kao jevrejskog mita, da bi se zatim predstavio, ili barem zamislio, zamaštao galicijski mit o Galiciji. Tekstove su, treba li to i napominjati, pisali autori iz različitih zemalja, a njihova višeperspektivnost nije distancirano-akademska, nego je doista interpretativna. O Galiciji se razmišlja i govori kao o zapamćenom, dokumentiranom i doživljenom predanju, tako da dojam o izložbi, kao ni o knjizi uz izložbu, nije nimalo sugestivno-politički, pomirbeni ili aktualno proeuropski. Ova izložba je, sama po sebi, jedan umjetnički čin i manifest, i neka vrsta književne ponude. Nudi se, naravno, tema, o kojoj bismo mogli esejizirati ili je prevesti u velike prozne forme… I jedno i drugo poljski i ukrajinski pisci rade često. (Nekoliko koraka dalje, u izlogu knjižare ugledam roman o kojemu s jeseni 2014. bruji sva Poljska: “Knjiga Jakubova”, moje omiljene Olge Tokarczuk. Ulazim unutra, uzimam u ruke knjigu od tisuću i nešto stranica, čija je priča okupljena oko Jakuba Franka, rabina i jevrejskoga otpadnika, čovjeka koji je slobodno prekoračivao granice vjera i identiteta, istoka i zapada, judaizma i kršćanstva, kršćanstva i Otomanskog carstva… Jakub Frank nije u užem smislu bio Galicijan, ali suštinski jest, on je izdanak upravo toga začudnog i nemogućeg svijeta…)
Na izložbi gledamo nevjerojatno dojmljive i sugestivne antisemitske razglednice iz posljednjih desetljeća devetnaestoga vijeka, kojima su većinski katolički susjedi izrugivali svoju mojsijevsku braću. Ikonografija tih razglednica, njihova naracija i stil predložak su hitlerovskoj nacističkoj propagandi, koju su 1941. spremno prihvatili hrvatski ustaše i klero-nacisti – što je bilo vidljivo i na onoj monstruoznoj antižidovskoj izložbi iz 1942. – ali čak i nama današnjima moguće je zamišljati kako te slike, prizori Jevreja zelenaša, dugoprstih i nakaznih sitničara, koji su pred sobom oko vrata vezane nosili malene tezge sa češljevima, zrcalcima i šnalama za kosu, ondašnjim ljudima nisu donosile značenja koja će s vremenom pridobiti. Oni jesu mrzili svoje susjede, jer im je takvu mržnju propovijedala Crkva, jer su ti susjedi bili siromašni, neobični, odjeliti, i jer su, konačno, i oni mrzili njih, ali ta mržnja postat će ubilačka i istrebljujuća tek u Njemačkoj tridesetih godina, kada će i antisemitska ikonografija poprimiti svoja današnja značenja.
Ali gledamo i fotografije jevrejskih sokola, vježbača, gombača i gimnastičara, među kojima će se razviti ideja cionizma, toga konačnog odvajanja i povratka u pra-mitsku zemlju. Galicijanska su bila rodna tla različitih i suprotstavljenih ideja, koje su se jednako razvijale iz partikularnih, nacionalnih, nacionalističkih i rasističkih mitova, kao i iz univerzalnih, mondijalističkih mitova bratstva i razumijevanja svih ljudi. U Galiciji mogla se, ali nije, ujediniti Europa. U Galiciji možda je umrla Europa.
Na ovome mjestu Ukrajinci su se mirili s Poljacima, nakon krvavoga rata što se među njima vodio u vremenima nacističke okupacije. Galicija je bila mjesto podjele, Galicija je mjesto izmirenja. Poljaci su devedesetih prema Nijemcima upućivali parolu: Opraštamo, oprostite nam. Poslije su, iz Lavova, Ukrajinci isto govorili Poljacima. Ova je zemlja doista natopljena njihovom krvlju, i krvavija je nego sve balkanske zemlje zajedno. U toj galicijskoj krvi ima i našega, hrvatskoga i još više bosanskog prinosa, iz bitaka za Lavov i za Pšemisl 1914. i 1915. Govorim im da postoji i bosanski galicijski mit, ali koji ima veze samo s ratom. Vješt je naš svijet u umiranju za domovinu, ali ne zna što bi sa sobom ako preživi. Vi imate Olgu Tokarczuk, govorim im, imate Oksanu Zabužko, vaš mit je literaran, naš mit je brahijalan.
Gledam veliku sliku Franje Josipa Prvog s porodicom, i pokušavam prepoznati njegova nećaka Franju Ferdinanda. Ja, Gavrilov školski drug, stotinu godina poslije, u Krakovu, u zemlji svojoj, na baštini tuždi.