Kada je 30. listopada 2010. umro Harry Mulisch, u Zagrebu nije bilo novina ni televizije koji bi izvijestili o tom događaju. Ona kulturna povijest kojoj je utjecao ovaj pisac- kao jedan od amblematskih europskih proizaista posthitlerovskog doba – i kulturna povijest zemlje u kojoj živimo već su potekle u suprotnim smjerovima. Mulischeva Europa u obraćanjima vlastitoj nemirnoj savjesti i u obračunima s porodičnim fašizmima pronašla je vlastiti kulturni identitet, dok je Hrvatskoj savjest trajno anestezirana, u raskoraku između ranoga, koljačkoga i jasenovačkog Luburića, i zreloga, pomirbenog Luburića, čijim epistolarijem hrvatska kultura sebe časti ovih dana, o četvrtoj godišnjici Mulisheve i četrdesetpetoj Luburićeve smrti. Ona dva tri preostala knjižarska izloga u Zagrebu ispunjena su Luburićevim pismima, monografijama o Ustaškoj vojnici, fašističkim manifestom Francisca Franca protiv masona i Židova… Između muliševske Europe i luburićevske Hrvatske danas je ambis nerazumijevanja, kakav nije postojao nikada, čak ni u najstrašnija doba dvadesetog stoljeća.
Otac Harryja Mulischa bio je Austrijanac, koji je nakon Velikog rata emigrirao u Nizozemsku. Mati mu je bila Židovka, karakterističnog imena i prezimena: Alice Schwartz. Roditelji su mu bili razvedeni, otac je tokom okupacije radio za naciste, kao službenik njemačke banke koja je bila zadužena za konfiskaciju židovske imovine. Harry je kao adolescent (rođen je 1927.) s majkom trebao biti deportiran u Auschwitz, ali je otac intervenirao. Poslije rata Kurt Victor Karl Mulisch tri je godine kao kolaborant proveo u zatvoru. Ove su okolnosti njegova sina navele da se vrlo ozbiljno pozabavi svojim identitetima, kako odgovornošću za očev zločin, tako i pripadnošću, majčinom i svojom, narodu žrtve. Iz te trajne nepomirenosti i nedopustivosti mirenja nastaje književno djelo Harryja Mulischa, ali i njegova neusporediva književna slava, i holandska i europska, ugled koji nema premca. Koliko je bio živ pisac, toliko je Mulisch bio i živa metafora. Simbol i znak, više nego ijedan pisac svoga naraštaja, možda više nego ijedan pisac nakon Thomasa Manna.
Godine 1982. objavio je kratki roman “Atentat”. Pet godina kasnije objavljen je, u izdanju tadašnjega Grafičkog zavoda Hrvatske, i prijevod, ali s – njemačkog. Devedesetih, u biblioteci Reč i misao, knjiga je, napokon, ali na srpski, prevedena i s nizozemskog. Prije dvije-tri godine u Beogradu je objavljen i audioroman, u interpretaciji glumca Andreja Šepetkovskog. Poslušao sam ga, četvrt stoljeća nakon što sam čitao “Atentat”, u dvije vožnje između Zagreba i Pule. U tom se vremenu transformirao roman, zakrenula se čitateljeva sudbina, preokrenuo život i nabrala se životna iskustva koja utječu na razumijevanje priče.
Prva rečenica “Atentata”, citiramo je prema hrvatskom prijevodu, kao iz bajke da je: “Davno, davno, u doba drugoga svjetskog rata, izvjesni Anton Steenwijk živio je s roditeljima i bratom u predgrađu Haarlema.” Zatim slijedi kratki opis i pregled susjedstva, u kratkim, laganim i izrazito bezazlenim rečenicama, i opisi ulice, kaldrme na kolovozu, i kanala, pisani u tonalitetu dječje knjige. I iz takve atmosfere, neprimjetno se u ulazi u zbitje: jedne noći, na samome kraju rata, dok je porodica mirno uživala u svakodnevnim ritualima, začuli su se pucnji. Stariji brat istrčao je van, i ugledao mrtvo tijelo mjesnog kolaboranta, dovučeno pred njihova kućna vrata. Spetlja se dok razmišlja pred čija će ga vrata prebaciti, grabi njegov pištolj, bježi pred njemačkom patrolom…
Oni pred čijom je kućom ubijen predstavnik okupacijskih vlasti bivaju kažnjeni smrću. Kuća je spaljena. Brat nestao, jednom će se doznati da su i njega ubili. Preživio je samo Anton, jer je bio dijete.
“Atentat” je rekonstrukcija događaja u pet epizoda: prva 1945, druga 1952, treća 1956, četvrta 1966. i posljednja 1981. I tako prođe život, ili njegov najznačajniji dio, prije nego što Anton Steenwijk ne sazna, dio po dio, lice po lice, što se te noći, zapravo dogodilo, pred čijim je vratima pao ubijeni, tko ga je dovukao pred njihova vrata, o čemu se govorilo u susjedstvu, tko je, zapravo, kriv za smrt njegovih roditelja, za smrt njegova brata. Pitanje tko je kriv temeljno je pitanje “Atentata”. Odgovor na njega je potresan, šokantan, i, uglavnom, nesvediv na jednu rečenicu. Da bi se do njega došlo, valja pročitati svih sto devedeset stranica, ili odživjeti cijeli život. Osim što se tada već sazna odgovor, možda se sazna i čemu on, taj i takav odgovor, zapravo služi.
“Atentat” je, kako to stoji ispod teksta, pisan u Amsterdamu od siječnja do srpnja 1982. Jedva šest mjeseci. Harry Mulisch nije imao potrebu, tako čestu kod nemoćnijih pisaca, da uvjerava publiku kako je svoje životno djelo stvarao dvadeset dugih godina, glačao ga i tesao. Napisan skoro u dahu, i u komanu, i odmah zatim objavljen, “Atentat” je knjiga cijeloga jednog životnog iskustva. Iako njegovi roditelji nisu bili slični Antonovim, iako se rodio kao jedinac, i nije odrastao u potrazi za okolnostima vlastitoga ratnog udesa, Mulisch je ovom knjigom ispisao autobiografiju. To je on, i to je njegov život.
Harry Mulisch bio je komunist, ali vanpartijac, i bio je dosljedan ljevičar: u desetljećima sotonizacije i ekonomske blokade, Kubanska revolucija i Fidel Castro imali su svoga dosljednog zagovornika. Ali za razliku od salonskih ljevičara i revolucionaraca Sartreovog tipa, američkih trockista koji će se spremno transformirati i u hrvatske ustaše – čim i to uđe u modu, Mulisch je u svakom trenutku znao što zagovara i protiv čega se bori. On je, naprosto, bio politički neprijatelj i ideološki protivnik svoga oca, i pristaša očeve velikodušnosti. Ili je to otac samo spašavao svoju savjest spašavajući njega i majku? Ako je i tako, mnogo je. Dragocjeni su oni koji imaju savjest. Čin savjesti uvijek je protivan ideološkim uvjerenjima savjesnika, kakva god ona bila. Savjest je nešto što je suprotno svakom uvjerenju, jer je od svih uvjerenja starije. Savjest je kao i muzikalnost, kao i dar za pripovijedanje, sama ljudskost.
“Atentat” je u vrijeme svoje zagrebačke i jugoslavenske premijere bio sjajan roman, uzbudljiv i potresan, izveden poput onih remek-djela neke umjetnosti, koja mladog čovjeka mogu navesti da upravo u tu umjetnost uloži svoj život. Danas, “Atentat” je mnogo više od toga: urastao u kolektivni, porodični i osobni zaborav, roman je to o zločinu i o žrtvi, koji su u čovjeku, a ne izvan njega; roman je to o higijeni duše, o načinu da se čovjek spasi u današnjoj Hrvatskoj, da živi u nemiru vlastite savjesti, makar okružen sve samim nesavjesnim čovjekolikim zvjerinjem.
Roman započinje kao bajka, a završava na demonstracijama protiv atomskoga naoružanja, kada Anton Steenwijk slučajno – kao što je i sve drugo, uglavnom, slučajno – saznaje zašto je ubijeni kolaboracionist završio pred njihovim vratima, a ne pred vratima bližih susjeda, koji su pritom još bili svima nesimpatični, distancirani, tuđi. “Sve je zaboravljeno. Krici zamiru, valovi se smiruju, ulice se prazne i ponovo je sve tiho. Visok, vitak muškarac korača, držeći sina za ruku, u protestnoj povorci. On je ‘proživio rat’, pred sam njegov kraj, kao jedan od posljednjih njegovih sudionika. Protiv svoje volje sudjelovao je u demonstracijama, i za trenutak u njegovim se očima pojavljuje iskra kao da sve to smatra ludom idejom. I lagano nakrivljene glave, kao netko tko osluškuje neki udaljen zvuk, pušta da ga rijeka ljudi nosi kroz grad do polazišta; kratkim trzajem glave zabacuje glatku sijedu kosu s čela prema natrag, vuče noge i čini se da te njegove noge podižu oblačiće pepela, iako pepela nigdje nema.”
Iako, vjerojatno je dobro da nitko u Hrvatskoj nije izvijestio o Mulischevoj smrti. Tako je njegovu smetenom čitatelju – koji tih dana nije pratio svjetski tisak – Harry Mulisch godinama duže živio. A to je, možda, i važnije od činjenice da se nekim antropoidnim kokošima i teladi Harry Mulisch nikada nije ni rodio.
Harry Mulisch: Oblaci pepela
Kada je 30. listopada 2010. umro Harry Mulisch, u Zagrebu nije bilo novina ni televizije koji bi izvijestili o tom događaju. Ona kulturna povijest kojoj je utjecao ovaj pisac- kao jedan od amblematskih europskih proizaista posthitlerovskog doba – i kulturna povijest zemlje u kojoj živimo već su potekle u suprotnim smjerovima. Mulischeva Europa u obraćanjima vlastitoj nemirnoj savjesti i u obračunima s porodičnim fašizmima pronašla je vlastiti kulturni identitet, dok je Hrvatskoj savjest trajno anestezirana, u raskoraku između ranoga, koljačkoga i jasenovačkog Luburića, i zreloga, pomirbenog Luburića, čijim epistolarijem hrvatska kultura sebe časti ovih dana, o četvrtoj godišnjici Mulisheve i četrdesetpetoj Luburićeve smrti. Ona dva tri preostala knjižarska izloga u Zagrebu ispunjena su Luburićevim pismima, monografijama o Ustaškoj vojnici, fašističkim manifestom Francisca Franca protiv masona i Židova… Između muliševske Europe i luburićevske Hrvatske danas je ambis nerazumijevanja, kakav nije postojao nikada, čak ni u najstrašnija doba dvadesetog stoljeća.
Otac Harryja Mulischa bio je Austrijanac, koji je nakon Velikog rata emigrirao u Nizozemsku. Mati mu je bila Židovka, karakterističnog imena i prezimena: Alice Schwartz. Roditelji su mu bili razvedeni, otac je tokom okupacije radio za naciste, kao službenik njemačke banke koja je bila zadužena za konfiskaciju židovske imovine. Harry je kao adolescent (rođen je 1927.) s majkom trebao biti deportiran u Auschwitz, ali je otac intervenirao. Poslije rata Kurt Victor Karl Mulisch tri je godine kao kolaborant proveo u zatvoru. Ove su okolnosti njegova sina navele da se vrlo ozbiljno pozabavi svojim identitetima, kako odgovornošću za očev zločin, tako i pripadnošću, majčinom i svojom, narodu žrtve. Iz te trajne nepomirenosti i nedopustivosti mirenja nastaje književno djelo Harryja Mulischa, ali i njegova neusporediva književna slava, i holandska i europska, ugled koji nema premca. Koliko je bio živ pisac, toliko je Mulisch bio i živa metafora. Simbol i znak, više nego ijedan pisac svoga naraštaja, možda više nego ijedan pisac nakon Thomasa Manna.
Godine 1982. objavio je kratki roman “Atentat”. Pet godina kasnije objavljen je, u izdanju tadašnjega Grafičkog zavoda Hrvatske, i prijevod, ali s – njemačkog. Devedesetih, u biblioteci Reč i misao, knjiga je, napokon, ali na srpski, prevedena i s nizozemskog. Prije dvije-tri godine u Beogradu je objavljen i audioroman, u interpretaciji glumca Andreja Šepetkovskog. Poslušao sam ga, četvrt stoljeća nakon što sam čitao “Atentat”, u dvije vožnje između Zagreba i Pule. U tom se vremenu transformirao roman, zakrenula se čitateljeva sudbina, preokrenuo život i nabrala se životna iskustva koja utječu na razumijevanje priče.
Prva rečenica “Atentata”, citiramo je prema hrvatskom prijevodu, kao iz bajke da je: “Davno, davno, u doba drugoga svjetskog rata, izvjesni Anton Steenwijk živio je s roditeljima i bratom u predgrađu Haarlema.” Zatim slijedi kratki opis i pregled susjedstva, u kratkim, laganim i izrazito bezazlenim rečenicama, i opisi ulice, kaldrme na kolovozu, i kanala, pisani u tonalitetu dječje knjige. I iz takve atmosfere, neprimjetno se u ulazi u zbitje: jedne noći, na samome kraju rata, dok je porodica mirno uživala u svakodnevnim ritualima, začuli su se pucnji. Stariji brat istrčao je van, i ugledao mrtvo tijelo mjesnog kolaboranta, dovučeno pred njihova kućna vrata. Spetlja se dok razmišlja pred čija će ga vrata prebaciti, grabi njegov pištolj, bježi pred njemačkom patrolom…
Oni pred čijom je kućom ubijen predstavnik okupacijskih vlasti bivaju kažnjeni smrću. Kuća je spaljena. Brat nestao, jednom će se doznati da su i njega ubili. Preživio je samo Anton, jer je bio dijete.
“Atentat” je rekonstrukcija događaja u pet epizoda: prva 1945, druga 1952, treća 1956, četvrta 1966. i posljednja 1981. I tako prođe život, ili njegov najznačajniji dio, prije nego što Anton Steenwijk ne sazna, dio po dio, lice po lice, što se te noći, zapravo dogodilo, pred čijim je vratima pao ubijeni, tko ga je dovukao pred njihova vrata, o čemu se govorilo u susjedstvu, tko je, zapravo, kriv za smrt njegovih roditelja, za smrt njegova brata. Pitanje tko je kriv temeljno je pitanje “Atentata”. Odgovor na njega je potresan, šokantan, i, uglavnom, nesvediv na jednu rečenicu. Da bi se do njega došlo, valja pročitati svih sto devedeset stranica, ili odživjeti cijeli život. Osim što se tada već sazna odgovor, možda se sazna i čemu on, taj i takav odgovor, zapravo služi.
“Atentat” je, kako to stoji ispod teksta, pisan u Amsterdamu od siječnja do srpnja 1982. Jedva šest mjeseci. Harry Mulisch nije imao potrebu, tako čestu kod nemoćnijih pisaca, da uvjerava publiku kako je svoje životno djelo stvarao dvadeset dugih godina, glačao ga i tesao. Napisan skoro u dahu, i u komanu, i odmah zatim objavljen, “Atentat” je knjiga cijeloga jednog životnog iskustva. Iako njegovi roditelji nisu bili slični Antonovim, iako se rodio kao jedinac, i nije odrastao u potrazi za okolnostima vlastitoga ratnog udesa, Mulisch je ovom knjigom ispisao autobiografiju. To je on, i to je njegov život.
Harry Mulisch bio je komunist, ali vanpartijac, i bio je dosljedan ljevičar: u desetljećima sotonizacije i ekonomske blokade, Kubanska revolucija i Fidel Castro imali su svoga dosljednog zagovornika. Ali za razliku od salonskih ljevičara i revolucionaraca Sartreovog tipa, američkih trockista koji će se spremno transformirati i u hrvatske ustaše – čim i to uđe u modu, Mulisch je u svakom trenutku znao što zagovara i protiv čega se bori. On je, naprosto, bio politički neprijatelj i ideološki protivnik svoga oca, i pristaša očeve velikodušnosti. Ili je to otac samo spašavao svoju savjest spašavajući njega i majku? Ako je i tako, mnogo je. Dragocjeni su oni koji imaju savjest. Čin savjesti uvijek je protivan ideološkim uvjerenjima savjesnika, kakva god ona bila. Savjest je nešto što je suprotno svakom uvjerenju, jer je od svih uvjerenja starije. Savjest je kao i muzikalnost, kao i dar za pripovijedanje, sama ljudskost.
“Atentat” je u vrijeme svoje zagrebačke i jugoslavenske premijere bio sjajan roman, uzbudljiv i potresan, izveden poput onih remek-djela neke umjetnosti, koja mladog čovjeka mogu navesti da upravo u tu umjetnost uloži svoj život. Danas, “Atentat” je mnogo više od toga: urastao u kolektivni, porodični i osobni zaborav, roman je to o zločinu i o žrtvi, koji su u čovjeku, a ne izvan njega; roman je to o higijeni duše, o načinu da se čovjek spasi u današnjoj Hrvatskoj, da živi u nemiru vlastite savjesti, makar okružen sve samim nesavjesnim čovjekolikim zvjerinjem.
Roman započinje kao bajka, a završava na demonstracijama protiv atomskoga naoružanja, kada Anton Steenwijk slučajno – kao što je i sve drugo, uglavnom, slučajno – saznaje zašto je ubijeni kolaboracionist završio pred njihovim vratima, a ne pred vratima bližih susjeda, koji su pritom još bili svima nesimpatični, distancirani, tuđi. “Sve je zaboravljeno. Krici zamiru, valovi se smiruju, ulice se prazne i ponovo je sve tiho. Visok, vitak muškarac korača, držeći sina za ruku, u protestnoj povorci. On je ‘proživio rat’, pred sam njegov kraj, kao jedan od posljednjih njegovih sudionika. Protiv svoje volje sudjelovao je u demonstracijama, i za trenutak u njegovim se očima pojavljuje iskra kao da sve to smatra ludom idejom. I lagano nakrivljene glave, kao netko tko osluškuje neki udaljen zvuk, pušta da ga rijeka ljudi nosi kroz grad do polazišta; kratkim trzajem glave zabacuje glatku sijedu kosu s čela prema natrag, vuče noge i čini se da te njegove noge podižu oblačiće pepela, iako pepela nigdje nema.”
Iako, vjerojatno je dobro da nitko u Hrvatskoj nije izvijestio o Mulischevoj smrti. Tako je njegovu smetenom čitatelju – koji tih dana nije pratio svjetski tisak – Harry Mulisch godinama duže živio. A to je, možda, i važnije od činjenice da se nekim antropoidnim kokošima i teladi Harry Mulisch nikada nije ni rodio.