Da je Ante Tomić pisac iz ponešto ozbiljnije, a bogme i nemjerljivo kulturnije i književnije zemlje, pa da su ga poslali za kulturnoga atašea u London, gdje bi mu se, nakon Smiljeva i Poskokove Drage, otvorila globalna perspektiva njegove lokalne i lokalističke poetike, napisao bi svoj svakako najvažniji roman. Alek Popov (1966.) imao je sreće što se rodio kao Bugarin, pa ga je i poslalo u London, i to za kulturnoga atašea, ali se nije dugo zadržao, upravo toliko da sakupi dovoljno motiva i materijala, a zatim i da napiše taj najvažniji Tomićev roman. I sreća da je ispalo tako, jer da je Ante Tomić tako strašno, nepatriotski i samomrzilački, u mrakobijesima svoga izdajničkog uma, ismijao Hrvatsku, te sve hrvatske nacionalne i kulturne svetinje, stuštili bi se na njega ivkošići i makovići, kuka i motika, srp i čekić, hvidra i jindra, i ne bi bilo seoskoga župnika, niti partijskoga sekretara, koji na glavu proložačkog klauna i virtuoza ne bi usred nedjeljne propovijedi izlio vrčinu svojih domoljubnih govana. Ali kada je Alek Popov Misiju London napisao i uputio Bugarima, dočekan je u domovini s ovacijama književne kritike, koja je u knjizi prepoznala veliki europski roman, ali i čitateljske publike koja je Popova dočekala taman onako kako u Hrvatskoj dočekuje Antu Tomića. Samo što se Bugari pred svojim estetskim procjeniteljima, te pred aralicama i šnajderima, akademicima i sinekurcima, ne moraju osjećati krivim što vole dobru književnosti, ili što vjeruju da dobra književnost može biti i urnebesno smiješna.
Aleka Popova u Srbiji sustavno izdaju (zahvaljujući izvanrednim prevoditeljima, pjesniku Velimiru Kostovu i Mariji-Joanni Stojadinović), pa je i Misija London objavljena još 2004. U Hrvatskoj se, prije nekoliko dana, u izdanju Meandra, pojavila prva Popovljeva knjiga, i to odmah taj famozni, urnebesno duhoviti, nedomoljubni roman. Sreća, pa je dobar slučaj hrvatsku kulturu i književnost častio jednom literarno darovitom i duhovitom prevoditeljicom s bugarskog jezika, rođenjem Novotravničankom, Ksenijom Banović (ex Marković), koja je Misiju London prevela na način koji, povremeno, djeluje virtuozno, pa nam se učini da doista čitamo Antu Tomića.
Čemu onda ovoliko spominjanje Tomića i navlačenje novoga bijesa domaće novinske i književne halaše? Dva su razloga: taj bijes katkad godi kao reumatičaru blato, ali važnije je, ipak, to što je Popov šokantno sličan pisac i što bi se, doista, jednog autora moglo objasniti preko drugog, a to je, opet, sasvim izniman slučaj kada je suvremena hrvatska književnost u pitanju. Krenimo od humora: i u Popova je, kao i u njegova proložačkog kolege, zasnovan na socijalnom gegu i vicu, na hipertrofiranju mentalitetnih karakteristika i nizanju pomaknutih stereotipa, dakle, na onome što će oni koji ne razlikuju književnost od loptanja nazvati humorom na prvu loptu. Kod obojice pisaca takav je humor samo oružje nesmiljene socijalne kritike (a drukčije nije bilo ni u Jaroslava Hašeka ili Iljfa i Petrova), koja je, opet, izvor silne zabave za čitatelja. Ali ni Tomić, kao ni Popov, ne pišu laku ili zabavnu književnost, što će i glupan shvatiti ako se pozabavi referencama unutar njihovoga proznog teksta, te značenjskim slojevima pripovjednog teksta.
Neočekivano su slični i neki njihovi estetski afiniteti. Recimo, možda ćete se sjetiti one grube, pomalo skandalozne, Tomićeve humoreske suprotiva suvremenoj, a naročito konceptualnoj umjetnosti, kada se na Antu okomilo sve ono što si u ovoj zemlji utvara da o toj temi nešto zna. Na sličan način, samo raskošnije i uz moćniju lokalnu referencu (ipak je Popov zemljak Hriste Javaševa, čovjeka koji je planetarno poznatiji nego cijela Hrvatska, zajedno s tisućom svojih čarobnih otoka), bugarski se kolega okomio na konceptualiste i postkonceptualiste, pa je izmislio Spasa Nemirova, umjetnika koji se služi vatrom i koji, kao i svi ostali, sanja da postane Christo, a najznačajniji mu je rad spaljivanje jedne crnomorske plaže napalmom.
No, ono što Aleka Popova bitno razlikuje od Ante Tomića upravo je njegova socijalna perspektiva. Umjesto da svoj svijet smješta u neku imaginarnu bugarsku selendru ili kasabu, on izabire eksteritorijalni prostor ambasade u Londonu, čime njegovo djelovanje postaje globalno, a Misija London s razlogom biva reklamirana kao “najsmješnija knjiga tranzicije”. Pritom, Alek Popov ozbiljan je pisac, i još ozbiljniji humorist, pa mu ne pada na pamet da pokušava pisati roman po receptu i na osnovu pretpostavljenih očekivanja međunarodnoga čitateljstva. Kao i Čudo u Poskokovoj Dragi, ova je knjiga napisana za jedva nekoliko ljudi koji su bili u Poskokovoj Dragi – koliko god to selo postojalo samo u piščevoj glavi – ili u šifrantskoj sobi, u bugarskoj ambasadi u Londonu, što je, zapravo, savršeni ključ za golemu lokalnu i globalnu popularnost, za tisuće, stotine tisuća ili milijune čitatelja.
Novopostavljeni ambasador zadužen je da organizira londonski koncert bugarske estradne dive Devorine Seljanove. Ona si je, pak, utuvila u glavu da bi njezinom nastupu imala nazočiti osobno engleska kraljica. Iz te, u osnovi vrlo realistične i realne postavke, rađa se priča, čiji humor razjeda ne samo bugarske kulturne, političke i društvene stereotipe, nego i sve ono čemu postkomunistička tranzicija teži i srlja. Zapad je, u vizijama Aleka Popova, ispunjen dvojnicima i prevarantima, zombijima jednoga nakaznog svijeta, kojemu nesretnici s Istoka nastoje biti slični. Pritom, bugarska fiktivna zvijezda Devorina Seljanova manje je groteskna od zbiljskih hrvatskih zvijezda i njihove publike. Sjetite se: već je neko vrijeme, prije izbijanja krize, postojao običaj da ovdašnji estradnjaci zakupljuju dvorane slavnih imena po europskim metropolama, gdje su održavali koncerte za publiku koja bi stizala čarterima iz Zagreba. Zadnji takav nastup, upravo u Londonu, imao je Oliver Dragojević, ali je Albert Hall ostao poluprazan, jer avioni nisu letjeli zbog erupcije islandskoga vulkana. Ovu grotesku, zajedno s Oliverom, tim manekenom Lidlove smrznute ribe, nisu napisali ni Alek, ni Ante; ona je, na našu žalost, tako bolno stvarna.
Misija London sjajna je knjiga, ozbiljna, urnebesno smiješna, majstorski napisana i jednako majstorski prevedena, a za hrvatsko čitateljstvo ima i dodatnu, specifičnu, vrijednost i značaj. S jedne strane, Aleka Popova vrijedi preporučiti vrijednoj i veseloj ordiji, koju sačinjavaju desetine tisuća čitatelja Ante Tomića, dok ga, s druge strane, još srčanije i bodrije preporučamo svima koji Tomića iz dna duše preziru, ne čitaju ga, nego prisežu pred vascijelim gledateljstvom nacionalne dalekovidnice kako im nimalo nije smiješno to što on piše. Sada će se, zahvaljujući Meandru, i takvi moći opustiti i slobodno se smijati dobroj prozi. Bit će to veliki događaj za hrvatsku kulturu i književnost, većem se ne možemo nadati. Iako ovdašnji domoljubi od stoljeća sedmog naginju zapadu i zapadnjacima se osjećaju u svakome svom nedoučenom i nedarovitom preziru, svi njihovi prosvjetitelji stizali su s istoka. Od Ćirila i Metoda, preko Kusturice i Andrića, sve do Aleka Popova.
Alek Popov: Bugarska Lijepa naša
Da je Ante Tomić pisac iz ponešto ozbiljnije, a bogme i nemjerljivo kulturnije i književnije zemlje, pa da su ga poslali za kulturnoga atašea u London, gdje bi mu se, nakon Smiljeva i Poskokove Drage, otvorila globalna perspektiva njegove lokalne i lokalističke poetike, napisao bi svoj svakako najvažniji roman. Alek Popov (1966.) imao je sreće što se rodio kao Bugarin, pa ga je i poslalo u London, i to za kulturnoga atašea, ali se nije dugo zadržao, upravo toliko da sakupi dovoljno motiva i materijala, a zatim i da napiše taj najvažniji Tomićev roman. I sreća da je ispalo tako, jer da je Ante Tomić tako strašno, nepatriotski i samomrzilački, u mrakobijesima svoga izdajničkog uma, ismijao Hrvatsku, te sve hrvatske nacionalne i kulturne svetinje, stuštili bi se na njega ivkošići i makovići, kuka i motika, srp i čekić, hvidra i jindra, i ne bi bilo seoskoga župnika, niti partijskoga sekretara, koji na glavu proložačkog klauna i virtuoza ne bi usred nedjeljne propovijedi izlio vrčinu svojih domoljubnih govana. Ali kada je Alek Popov Misiju London napisao i uputio Bugarima, dočekan je u domovini s ovacijama književne kritike, koja je u knjizi prepoznala veliki europski roman, ali i čitateljske publike koja je Popova dočekala taman onako kako u Hrvatskoj dočekuje Antu Tomića. Samo što se Bugari pred svojim estetskim procjeniteljima, te pred aralicama i šnajderima, akademicima i sinekurcima, ne moraju osjećati krivim što vole dobru književnosti, ili što vjeruju da dobra književnost može biti i urnebesno smiješna.
Aleka Popova u Srbiji sustavno izdaju (zahvaljujući izvanrednim prevoditeljima, pjesniku Velimiru Kostovu i Mariji-Joanni Stojadinović), pa je i Misija London objavljena još 2004. U Hrvatskoj se, prije nekoliko dana, u izdanju Meandra, pojavila prva Popovljeva knjiga, i to odmah taj famozni, urnebesno duhoviti, nedomoljubni roman. Sreća, pa je dobar slučaj hrvatsku kulturu i književnost častio jednom literarno darovitom i duhovitom prevoditeljicom s bugarskog jezika, rođenjem Novotravničankom, Ksenijom Banović (ex Marković), koja je Misiju London prevela na način koji, povremeno, djeluje virtuozno, pa nam se učini da doista čitamo Antu Tomića.
Čemu onda ovoliko spominjanje Tomića i navlačenje novoga bijesa domaće novinske i književne halaše? Dva su razloga: taj bijes katkad godi kao reumatičaru blato, ali važnije je, ipak, to što je Popov šokantno sličan pisac i što bi se, doista, jednog autora moglo objasniti preko drugog, a to je, opet, sasvim izniman slučaj kada je suvremena hrvatska književnost u pitanju. Krenimo od humora: i u Popova je, kao i u njegova proložačkog kolege, zasnovan na socijalnom gegu i vicu, na hipertrofiranju mentalitetnih karakteristika i nizanju pomaknutih stereotipa, dakle, na onome što će oni koji ne razlikuju književnost od loptanja nazvati humorom na prvu loptu. Kod obojice pisaca takav je humor samo oružje nesmiljene socijalne kritike (a drukčije nije bilo ni u Jaroslava Hašeka ili Iljfa i Petrova), koja je, opet, izvor silne zabave za čitatelja. Ali ni Tomić, kao ni Popov, ne pišu laku ili zabavnu književnost, što će i glupan shvatiti ako se pozabavi referencama unutar njihovoga proznog teksta, te značenjskim slojevima pripovjednog teksta.
Neočekivano su slični i neki njihovi estetski afiniteti. Recimo, možda ćete se sjetiti one grube, pomalo skandalozne, Tomićeve humoreske suprotiva suvremenoj, a naročito konceptualnoj umjetnosti, kada se na Antu okomilo sve ono što si u ovoj zemlji utvara da o toj temi nešto zna. Na sličan način, samo raskošnije i uz moćniju lokalnu referencu (ipak je Popov zemljak Hriste Javaševa, čovjeka koji je planetarno poznatiji nego cijela Hrvatska, zajedno s tisućom svojih čarobnih otoka), bugarski se kolega okomio na konceptualiste i postkonceptualiste, pa je izmislio Spasa Nemirova, umjetnika koji se služi vatrom i koji, kao i svi ostali, sanja da postane Christo, a najznačajniji mu je rad spaljivanje jedne crnomorske plaže napalmom.
No, ono što Aleka Popova bitno razlikuje od Ante Tomića upravo je njegova socijalna perspektiva. Umjesto da svoj svijet smješta u neku imaginarnu bugarsku selendru ili kasabu, on izabire eksteritorijalni prostor ambasade u Londonu, čime njegovo djelovanje postaje globalno, a Misija London s razlogom biva reklamirana kao “najsmješnija knjiga tranzicije”. Pritom, Alek Popov ozbiljan je pisac, i još ozbiljniji humorist, pa mu ne pada na pamet da pokušava pisati roman po receptu i na osnovu pretpostavljenih očekivanja međunarodnoga čitateljstva. Kao i Čudo u Poskokovoj Dragi, ova je knjiga napisana za jedva nekoliko ljudi koji su bili u Poskokovoj Dragi – koliko god to selo postojalo samo u piščevoj glavi – ili u šifrantskoj sobi, u bugarskoj ambasadi u Londonu, što je, zapravo, savršeni ključ za golemu lokalnu i globalnu popularnost, za tisuće, stotine tisuća ili milijune čitatelja.
Novopostavljeni ambasador zadužen je da organizira londonski koncert bugarske estradne dive Devorine Seljanove. Ona si je, pak, utuvila u glavu da bi njezinom nastupu imala nazočiti osobno engleska kraljica. Iz te, u osnovi vrlo realistične i realne postavke, rađa se priča, čiji humor razjeda ne samo bugarske kulturne, političke i društvene stereotipe, nego i sve ono čemu postkomunistička tranzicija teži i srlja. Zapad je, u vizijama Aleka Popova, ispunjen dvojnicima i prevarantima, zombijima jednoga nakaznog svijeta, kojemu nesretnici s Istoka nastoje biti slični. Pritom, bugarska fiktivna zvijezda Devorina Seljanova manje je groteskna od zbiljskih hrvatskih zvijezda i njihove publike. Sjetite se: već je neko vrijeme, prije izbijanja krize, postojao običaj da ovdašnji estradnjaci zakupljuju dvorane slavnih imena po europskim metropolama, gdje su održavali koncerte za publiku koja bi stizala čarterima iz Zagreba. Zadnji takav nastup, upravo u Londonu, imao je Oliver Dragojević, ali je Albert Hall ostao poluprazan, jer avioni nisu letjeli zbog erupcije islandskoga vulkana. Ovu grotesku, zajedno s Oliverom, tim manekenom Lidlove smrznute ribe, nisu napisali ni Alek, ni Ante; ona je, na našu žalost, tako bolno stvarna.
Misija London sjajna je knjiga, ozbiljna, urnebesno smiješna, majstorski napisana i jednako majstorski prevedena, a za hrvatsko čitateljstvo ima i dodatnu, specifičnu, vrijednost i značaj. S jedne strane, Aleka Popova vrijedi preporučiti vrijednoj i veseloj ordiji, koju sačinjavaju desetine tisuća čitatelja Ante Tomića, dok ga, s druge strane, još srčanije i bodrije preporučamo svima koji Tomića iz dna duše preziru, ne čitaju ga, nego prisežu pred vascijelim gledateljstvom nacionalne dalekovidnice kako im nimalo nije smiješno to što on piše. Sada će se, zahvaljujući Meandru, i takvi moći opustiti i slobodno se smijati dobroj prozi. Bit će to veliki događaj za hrvatsku kulturu i književnost, većem se ne možemo nadati. Iako ovdašnji domoljubi od stoljeća sedmog naginju zapadu i zapadnjacima se osjećaju u svakome svom nedoučenom i nedarovitom preziru, svi njihovi prosvjetitelji stizali su s istoka. Od Ćirila i Metoda, preko Kusturice i Andrića, sve do Aleka Popova.