Steve Sem-Sandberg (1958.), švedski je pisac i novinar, trenutno nastanjen između Stockholma i Praga, bivši zamjenik urednika kulturne rubrike u dnevnome listu Svenska Dagbladet… Na nedavnome beogradskom sajmu, na štandu Čarobne knjige, našao sam srpski prijevod njegova, u originalu 2009. objavljenog romana, Ubogi u Lođu. O knjizi, kao ni o autoru, ništa nisam znao, privukla me je fotografija na naslovnici i tekst na koricama, iz kojega sam shvatio da je riječ o romanu koji se bavi Mordecaijem Chaimom Rumkowskim i pričom o sudbini židovskoga geta u Lođu. Knjigu sam smjesta kupio, ne razmišljajući pretjerano o tome kakav je pisac Sem-Sandberg. Ono što ga je preporučilo veće je, a skoro i važnije, od svake estetske prosudbe. Naime, poduhvatio se jedne od onih nemogućih i strašnih tema, koje piscu teško mogu donijeti išta osim nesporazuma s ljudima, s temom i sa samim sobom, te niza nepodnošljivih i nerješivih moralnih dvojbi, iz kojih će uvijek i samo izaći kao teži grješnik nego što je bio prije nego što je počeo pisati. S druge strane, opet, književnost i postoji uglavnom zbog takvih tema, tako je bilo u vremenima antičkih tragedija, tako je i danas.
Mordecai Chaim Rumkowski bio je šef Judenrata u Litzmannstadtskom getu, dakle, Židov imenovan od nacista, koji je upravljao cjelokupnim životom geta, sve do časa kada bi bilo odlučeno da se dio ljudi pošalje u smrt. Na takve odluke Rumkowski nije imao utjecaja, ali ih je, u stanovitom smislu, provodio. Naime, on bi okupljao ljude, koje bi nacisti zatim vodili na pogubljenje. Svakoga je trenutka Rumkowski znao što radi, a vrhunac njegove anabaze, ali i svojevrsni moralni slom, dogodio se 4. rujna 1942, kada je izašao pred žitelje geta i zatražio da mu predaju sve radno neaktivne starce i svu djecu mlađu od deset godina, kojih je ukupno bilo trinaest tisuća. Tada je održao svoj poznati govor, sigurno najstrašniji javni govor u dvadesetom stoljeću, u kojem je objašnjavao majkama i očevima, židovskome narodu geta, zašto da žrtvuju rođenu djecu: “Moram da vam uputim i ovu poslednju molbu. Pomozite mi da sprovedem ovu akciju. Na pomisao da bi oni – sakloni Bože! – mogli uzeti stvari u svoje ruke, ja drhtim od užasa. Pred vama stoji skrhan čovek. Nemojte mi zavideti. Ovo je najteža odluka koju sam dosad morao da sprovedem. Ja podižem svoje drhtave ruke i preklinjem vas: dajte mi ove žrtve kako bih mogao da sprečim da drugi budu žrtvovani, kako bih uspeo da spasem sto hiljada Jevreja… Braćo i sestre, dajte mi ih! Dajte mi svoju decu!”
Rumkowskog je lako osuditi. Uostalom, to je učinila i Hannah Arendt u knjizi “Eischmann u Jeruzalemu”. Za razliku od Adama Czerniakowa, židovskoga upravitelja geta u Varšavi, koji se ubio nakon što je shvatio da bi trebao organizirati deportacije u logore smrti, Rumkowski je razmišljao o spašenima, a ne o žrtvovanima, i vjerovao je da će robovski rad u getu i korist koju su Nijemci imali od njega, spasiti narod. Lako je osuditi takav stav, ali piscu je važnije, kao što je i samoj književnosti važnije, imaginirati položaj u kojem se Rumkowski zatekao, zamisliti sebe na njegovom mjestu. Je li taj čovjek bio zločinac, kolaboracionist, kukavica? Kakvo uvjerenje ili koja snaga potrebna je čovjeku da održi govor od 4. rujna 1942? Tko je iz njega govorio, koji duh, dok je, stojeći na improviziranoj pozornici, preko mikrofona ponavljao: “Braćo i sestre, dajte mi ih! Dajte mi svoju djecu!” Lako je osuditi Mordecaija Chaima Rumkowskog, ali pritom se ne smije zaboravljati ni da je geto u Lođu preživio duže od ostalih, sve dok nije krajem ljeta 1944. likvidiran, nakon čega je i Rumkowski pogubljen u Auschwitzu. Jesu li bile života vrijedne godine i mjeseci koje su ljudi živjeli zahvaljujući Rumkowskom i njegovu podaništvu, nadživjevši Židove iz drugih geta? Da se Sovjeti nisu zaustavili na Visli i da nisu iz taktičkih i dnevnopolitičkih razloga čekali, da ih Britanci i Amerikanci nisu zavlačili ili da su, barem, bombardirane željezničke pruge i logori smrti, ljudi iz geta bi preživjeli, i malo je vjerojatno da bi se tada Rumkowskog osuđivalo, bez obzira na to što bi jednako užasni bili i njegov uzvik i njegove ispružene ruke koje išću djecu. Je li Rumkowski kriv što su Sovjeti stali na Visli i što je angloameričkim saveznicima Holokaust bio drugorazredna ratna tema, ili je osuda Chaima Rumkowskog izraz svojevrsnoga moralnog komfora? Jedino što čovjeku ostaje u obrani od moralnoga komfora je književnost.
Steve Sem-Sandberg je ozbiljan pisac, pa ne pokušava opravdati Rumkowskog, ali ga u svakom trenutku razumije. Ubogi u Lođu ohlađeni su od emocija s kakvima bi, možda, isti događaji bili opisivani u nekome slavenskom romanu. Pisac niže zbivanja, onako kako su zabilježena u Kronici geta, čudesnome petotomnom izdanju, od tri tisuće stranica, koje je već nekoliko godina dostupno na njemačkome jeziku, uz nenametljivu, minimalističku stilizaciju. Uz stvarne persone židovske elite iz geta i nekolicine nacističkih glavešina, on slika malu galeriju izmišljenih likova, koji vrlo često funkcioniraju kao pokusni kunići u tom zastrašujućem emocionalnom i moralnom eksperimentu Chaima Rumkowskog. Što su ti mali bezimeni ljudi mislili o njemu? Jesu li ga osuđivali, u kojem su ga svijetu vidjeli, u svome ili u svijetu nacista? Je li za njih on bio figura iz geta ili je bio vanjska marioneta Hansa Biebowa, nacističkoga upravitelja geta? Ako su ga doživljavali kao jednoga među svojima, makar i kao monarha, koji na poštanske markice geta stavlja svoj portret, tada još delikatnije biva suditi Rumkowskom.
Ubogi u Lođu obespokojavajuća je knjiga, pa bi čitatelj najradije da je nije ni počeo čitati, ali vuče ga dalje, i ne može je ostaviti prije kraja, premda unaprijed zna kako će sve završiti. Pisana je odlično, ali stil sigurno nije ono što čovjeka drži. Srpski prijevod Danijele Babić i Dorijana Hajdua pažljiv je i skrupulozan, što je, naravno, važno, ali ovoga puta nije presudno. Pripovijedanje teče linearno i vrlo tradicionalno. Nigdje utjehe u unutrašnjim preživljavanjima junaka, u moralnoj pouci i filozofskome stavu. Nigdje tu nikakve utjehe nema. Jednostavno se živi dan za danom, sve do onoga posljednjeg. Taj dan neće biti onaj kada Rumkowski zatraži djecu i kada roditelji djecu daju. Živjelo se i nakon toga, skoro dvije pune godine. Postojale su čak i zabave u getu, plesne dvorane, Božja služba u sinagogi, vjenčanja. Ljudi su se morali i smijati, jer drukčije ne bi mogli disati. Steve Sem-Sandberg umio je sve to opisati.
Jedan se kritičar zapitao zašto je sve to bilo potrebno jednome švedskom piscu. Pitanje glupo i često, kao da smo ga čuli od nekog Hrvata. No, srećom, Hrvatima, za razliku Židova u Lođu, kultura i književnost u novinama nisu nužne i potrebne, pa nas sve manje iritiraju svojim pitanjima o smislu pisanja. (Hrvati su, što reče onaj Supermarket Uskoković, ubogi između dilera i mistera.) Steve Sem-Sandberg piše o onome što ga se kao čovjeka tiče, bez obzira na to što Šveđana nije bilo u Lođu, niti Šveđani dijele našu europsku i hrvatsku odgovornost za Holokaust. Oni nisu bili tu dok smo komšijama razbijali glave maljevima. Pritom, Sem-Sandberg zaslužuje naš čitateljski naklon najviše zbog onoga što bi se moglo nazvati književnim viteštvom: sišao je u pakao, pisao je o nečemu o čemu se ne može i ne smije pisati.
Zato, telefonirajte prijateljima u Beograd, neka vam pošalju Uboge u Lođu.
Rumkowski: Dajte mi svoju djecu
Steve Sem-Sandberg (1958.), švedski je pisac i novinar, trenutno nastanjen između Stockholma i Praga, bivši zamjenik urednika kulturne rubrike u dnevnome listu Svenska Dagbladet… Na nedavnome beogradskom sajmu, na štandu Čarobne knjige, našao sam srpski prijevod njegova, u originalu 2009. objavljenog romana, Ubogi u Lođu. O knjizi, kao ni o autoru, ništa nisam znao, privukla me je fotografija na naslovnici i tekst na koricama, iz kojega sam shvatio da je riječ o romanu koji se bavi Mordecaijem Chaimom Rumkowskim i pričom o sudbini židovskoga geta u Lođu. Knjigu sam smjesta kupio, ne razmišljajući pretjerano o tome kakav je pisac Sem-Sandberg. Ono što ga je preporučilo veće je, a skoro i važnije, od svake estetske prosudbe. Naime, poduhvatio se jedne od onih nemogućih i strašnih tema, koje piscu teško mogu donijeti išta osim nesporazuma s ljudima, s temom i sa samim sobom, te niza nepodnošljivih i nerješivih moralnih dvojbi, iz kojih će uvijek i samo izaći kao teži grješnik nego što je bio prije nego što je počeo pisati. S druge strane, opet, književnost i postoji uglavnom zbog takvih tema, tako je bilo u vremenima antičkih tragedija, tako je i danas.
Mordecai Chaim Rumkowski bio je šef Judenrata u Litzmannstadtskom getu, dakle, Židov imenovan od nacista, koji je upravljao cjelokupnim životom geta, sve do časa kada bi bilo odlučeno da se dio ljudi pošalje u smrt. Na takve odluke Rumkowski nije imao utjecaja, ali ih je, u stanovitom smislu, provodio. Naime, on bi okupljao ljude, koje bi nacisti zatim vodili na pogubljenje. Svakoga je trenutka Rumkowski znao što radi, a vrhunac njegove anabaze, ali i svojevrsni moralni slom, dogodio se 4. rujna 1942, kada je izašao pred žitelje geta i zatražio da mu predaju sve radno neaktivne starce i svu djecu mlađu od deset godina, kojih je ukupno bilo trinaest tisuća. Tada je održao svoj poznati govor, sigurno najstrašniji javni govor u dvadesetom stoljeću, u kojem je objašnjavao majkama i očevima, židovskome narodu geta, zašto da žrtvuju rođenu djecu: “Moram da vam uputim i ovu poslednju molbu. Pomozite mi da sprovedem ovu akciju. Na pomisao da bi oni – sakloni Bože! – mogli uzeti stvari u svoje ruke, ja drhtim od užasa. Pred vama stoji skrhan čovek. Nemojte mi zavideti. Ovo je najteža odluka koju sam dosad morao da sprovedem. Ja podižem svoje drhtave ruke i preklinjem vas: dajte mi ove žrtve kako bih mogao da sprečim da drugi budu žrtvovani, kako bih uspeo da spasem sto hiljada Jevreja… Braćo i sestre, dajte mi ih! Dajte mi svoju decu!”
Rumkowskog je lako osuditi. Uostalom, to je učinila i Hannah Arendt u knjizi “Eischmann u Jeruzalemu”. Za razliku od Adama Czerniakowa, židovskoga upravitelja geta u Varšavi, koji se ubio nakon što je shvatio da bi trebao organizirati deportacije u logore smrti, Rumkowski je razmišljao o spašenima, a ne o žrtvovanima, i vjerovao je da će robovski rad u getu i korist koju su Nijemci imali od njega, spasiti narod. Lako je osuditi takav stav, ali piscu je važnije, kao što je i samoj književnosti važnije, imaginirati položaj u kojem se Rumkowski zatekao, zamisliti sebe na njegovom mjestu. Je li taj čovjek bio zločinac, kolaboracionist, kukavica? Kakvo uvjerenje ili koja snaga potrebna je čovjeku da održi govor od 4. rujna 1942? Tko je iz njega govorio, koji duh, dok je, stojeći na improviziranoj pozornici, preko mikrofona ponavljao: “Braćo i sestre, dajte mi ih! Dajte mi svoju djecu!” Lako je osuditi Mordecaija Chaima Rumkowskog, ali pritom se ne smije zaboravljati ni da je geto u Lođu preživio duže od ostalih, sve dok nije krajem ljeta 1944. likvidiran, nakon čega je i Rumkowski pogubljen u Auschwitzu. Jesu li bile života vrijedne godine i mjeseci koje su ljudi živjeli zahvaljujući Rumkowskom i njegovu podaništvu, nadživjevši Židove iz drugih geta? Da se Sovjeti nisu zaustavili na Visli i da nisu iz taktičkih i dnevnopolitičkih razloga čekali, da ih Britanci i Amerikanci nisu zavlačili ili da su, barem, bombardirane željezničke pruge i logori smrti, ljudi iz geta bi preživjeli, i malo je vjerojatno da bi se tada Rumkowskog osuđivalo, bez obzira na to što bi jednako užasni bili i njegov uzvik i njegove ispružene ruke koje išću djecu. Je li Rumkowski kriv što su Sovjeti stali na Visli i što je angloameričkim saveznicima Holokaust bio drugorazredna ratna tema, ili je osuda Chaima Rumkowskog izraz svojevrsnoga moralnog komfora? Jedino što čovjeku ostaje u obrani od moralnoga komfora je književnost.
Steve Sem-Sandberg je ozbiljan pisac, pa ne pokušava opravdati Rumkowskog, ali ga u svakom trenutku razumije. Ubogi u Lođu ohlađeni su od emocija s kakvima bi, možda, isti događaji bili opisivani u nekome slavenskom romanu. Pisac niže zbivanja, onako kako su zabilježena u Kronici geta, čudesnome petotomnom izdanju, od tri tisuće stranica, koje je već nekoliko godina dostupno na njemačkome jeziku, uz nenametljivu, minimalističku stilizaciju. Uz stvarne persone židovske elite iz geta i nekolicine nacističkih glavešina, on slika malu galeriju izmišljenih likova, koji vrlo često funkcioniraju kao pokusni kunići u tom zastrašujućem emocionalnom i moralnom eksperimentu Chaima Rumkowskog. Što su ti mali bezimeni ljudi mislili o njemu? Jesu li ga osuđivali, u kojem su ga svijetu vidjeli, u svome ili u svijetu nacista? Je li za njih on bio figura iz geta ili je bio vanjska marioneta Hansa Biebowa, nacističkoga upravitelja geta? Ako su ga doživljavali kao jednoga među svojima, makar i kao monarha, koji na poštanske markice geta stavlja svoj portret, tada još delikatnije biva suditi Rumkowskom.
Ubogi u Lođu obespokojavajuća je knjiga, pa bi čitatelj najradije da je nije ni počeo čitati, ali vuče ga dalje, i ne može je ostaviti prije kraja, premda unaprijed zna kako će sve završiti. Pisana je odlično, ali stil sigurno nije ono što čovjeka drži. Srpski prijevod Danijele Babić i Dorijana Hajdua pažljiv je i skrupulozan, što je, naravno, važno, ali ovoga puta nije presudno. Pripovijedanje teče linearno i vrlo tradicionalno. Nigdje utjehe u unutrašnjim preživljavanjima junaka, u moralnoj pouci i filozofskome stavu. Nigdje tu nikakve utjehe nema. Jednostavno se živi dan za danom, sve do onoga posljednjeg. Taj dan neće biti onaj kada Rumkowski zatraži djecu i kada roditelji djecu daju. Živjelo se i nakon toga, skoro dvije pune godine. Postojale su čak i zabave u getu, plesne dvorane, Božja služba u sinagogi, vjenčanja. Ljudi su se morali i smijati, jer drukčije ne bi mogli disati. Steve Sem-Sandberg umio je sve to opisati.
Jedan se kritičar zapitao zašto je sve to bilo potrebno jednome švedskom piscu. Pitanje glupo i često, kao da smo ga čuli od nekog Hrvata. No, srećom, Hrvatima, za razliku Židova u Lođu, kultura i književnost u novinama nisu nužne i potrebne, pa nas sve manje iritiraju svojim pitanjima o smislu pisanja. (Hrvati su, što reče onaj Supermarket Uskoković, ubogi između dilera i mistera.) Steve Sem-Sandberg piše o onome što ga se kao čovjeka tiče, bez obzira na to što Šveđana nije bilo u Lođu, niti Šveđani dijele našu europsku i hrvatsku odgovornost za Holokaust. Oni nisu bili tu dok smo komšijama razbijali glave maljevima. Pritom, Sem-Sandberg zaslužuje naš čitateljski naklon najviše zbog onoga što bi se moglo nazvati književnim viteštvom: sišao je u pakao, pisao je o nečemu o čemu se ne može i ne smije pisati.
Zato, telefonirajte prijateljima u Beograd, neka vam pošalju Uboge u Lođu.