“Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske” važi od 19. travnja 1994. U tom zakonu opisana je, vrlo precizno, hrvatska državna zastava, navedena su mjesta, prigode i načini njezina isticanja, kao i ograničenja. Primjerice, kažnjivo je po članku 27., stavka druga, rabiti “grb ili zastavu Republike Hrvatske u obliku ili sadržaju koji nisu utvrđeni Ustavom Republike Hrvatske ili ovim zakonom”. U članku 4., pak stoji da “u grbu ili zastavi Republike Hrvatske ne može se ništa mijenjati”, a u članku 27., stavka treća, izrijekom stoji da je kažnjivo rabiti “dijelove grba ili zastave” suprotno članku 4., stavki trećoj. U istom članku, u četvrtoj stavki, piše da je kažnjivo javno isticati “dotrajale, neuredne, poderane ili oštećene grb i zastavu Republike Hrvatske”.
Kako je 1994. anonimni pisac zakonskog teksta pisao zakon u skladu s vremenom i prilikama u njemu, čitatelj će, premda juristički slabo pismen, lako i bez odvjetničke pomoći shvatiti što mu je sve zabranjeno. Uostalom, to i jest smisao i svrha zakona: da oni čiju stvarnost zakon regulira shvate koji su dopušteni okviri njihova ponašanja. Prema Zakonu o grbu, zastavi i himni, zabranjeno je isticanje zastava s neispravnim ili prepravljanim grbom Republike Hrvatske, pa tako i zastava s početnim bijelim poljem ili hrvatskih zastava sa zvijezdom petokrakom. Istina, ove druge nitko nije ni isticao. Također, zabranjeno je, primjerice, i upisivanje teksta u bijelo polje na zastavi, primjerice: Žepče, Omiš, Drniš, Orašje… Svaka intervencija na zastavi, uz jedan jedini izuzetak, ovim je zakonom zabranjena. Zastava je onakva kakva po zakonu jest i nikakva drukčija ne može biti. Svaka vernakularna intervencija u zastavu, bez obzira na njezine motive i bez obzira na to kakvim je emocijama vođena, kažnjiva je, jer je izraz vandalizma, nepoštivanja zaštićenih državnih simbola i narušavanja dostojanstva Republike Hrvatske.
Ali dragocjeno je spomenuti izuzetak: članak 6. Općih odredbi Zakona doslovno glasi ovako: “Uporaba grba, zastave i himne Republike Hrvatske slobodna je u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, pod uvjetom da se time ne vrijeđa dostojanstvo Republike Hrvatske.” Ovo je, zapravo, jedina rečenica u Zakonu koja ima problematičnu rečenicu, tojest jedan njezin dio: “pod uvjetom da se time ne vrijeđa dostojanstvo Republike Hrvatske”. Ne postoji, naime, umjetničko djelo koje bi moglo uvrijediti dostojanstvo neke zemlje, pa još preko njezinih simbola, a da pritom ostane ostvareno umjetničko djelo. Ako, pak, umjetničko djelo nije ostvareno, ono se teško može ticati ičijeg dostojanstva, pa ni dostojanstva Republike Hrvatske. I drugo, zakonodavac tu se poigrao vatrom: naime, pitanjima umjetničkog i glazbenog stvaralaštva u normalnoj se zemlji relevantno bave umjetnički i glazbeni kritičari, čije je svjedočenje o ideji i porukama određenog umjetničkog ili glazbenog djela jedino relevantno i u ovoj vrsti prosudbi; jedino njihova se broji u prosudbi kako su grb i zastava prošli u nekoj kazališnom predstavi, likovnom djelu, romanu ili oratoriju.
Početkom devedesetih simbolički imaginarij Republike Hrvatske stvaran je, uglavnom, prema privatnim estetskim, etičkim i ideološkim mjerilima Franje Tuđmana. Tako je Miroslav Šutej prema Tuđmanovim idejama nadogradio i nadoslikao hrvatski grb, te je tu svoju majstoriju smjestio na zastavu. O tome koliko je ovaj zahvat bio smislen ili estetski adekvatan, možemo slobodno i misliti, i govoriti, i pisati (ili bismo trebali sve to moći), ali nakon što su tako zamišljeni i dizajnirani simboli prihvaćeni i ozakonjeni u parlamentu, za sve je korisno, a za društvo dobro, njih se i držati.
Godine 1990, ili već godinu ranije, nakon što je socijalistički sustav već bio toliko onemoćao da nije bio u stanju braniti vlastite simbole, posvuda su se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini pojavile hrvatske zastave bez petokrake zvijezde (kako bi se jezikom prethodne represije reklo: “bez socijalističkih simbola”), te s hrvatskim povijesnim grbom, koji je u to vrijeme češće bivao dizajniran s početnim bijelim, nego s početnim crvenim poljem. Tih zastava bilo je posvuda, sjećam ih se, recimo, na Obnoviteljskoj skupštini Hrvatskog kulturnog društva Napredak, u kinu Dubrovnik, u Sarajevu, rujna 1990, i pamtim vlastiti osjećaj prema tim zastavama. Osjećaj je tu važan, jer govori o značenju znaka, koje se s vremenom mijenjalo. Proces resemantizacije početnog bijelog polja na grbu unutar hrvatske trobojnice opisuje jednu društveno-političku povijest, a u toj povijesti naše živote.
Nikome tad nije na um padalo da bi taj grb, s početnim bijelim poljem, imao biti ustaški. Jer on u tom trenutku to nije ni bio, bez obzira na to što je na ustaškom grbu i zastavi prvo polje bilo bijelo. Ali tad, 1989. i 1990. godine, znak još uvijek nije bio određen i definiran bojom početnog polja. Definirat će ga malo kasnije Franjo Tuđman, kada u svom simboličkom imaginariju, koji će onda postati zajedničko dobro i zajednički sustav znakova i simbola, zamisli daprvo polje na grbu treba biti crveno, jer je tako bilo kod partizana i na grbu Socijalističke Republike Hrvatske, dok je kod Ante Pavelića i ustaša bilo suprotno. I kako to već sa simbolima biva, nije u tom partizansko-ustaškom razlikovanju oko prvog polja bilo nekog dubljeg razloga ni smisla, ono je možda bilo i slučajno, pogotovu što su se u prethodna vremena crvena i bijela polja smjenjivala proizvoljno. Zašto je Tuđman u ovom slučaju preuzeo partizanski, a ne ustaški znak (skoro u isto vrijeme valutu će, primjerice, nazvati kunom, kao što će preuzeti i akronim najzloglasnije ustaške ubilačke službe – UNS…), ni to nije do kraja izvjesno. Možda je time izvodio ceremonijal povijesne pomirbe, a možda je bio sentimentalan barem prema dijelu znakovlja pokreta u kojem se za vrijeme Drugog svjetskog rata borio. Ali od trenutka u kojem je Franjo Tuđman postavio stvari tako da crveno početno polje znači jedno, a bijelo drugo, to je tako počelo i biti. I bivalo je sve izrazitije tako.
Tobožnji branitelji intaktnosti grba s početnim bijelim poljem govore o njegovoj starini i o povijesnoj utemeljenosti, govore o grbu na gornjogradskoj Crkvi svetoga Marka, pišu elaborate i deklaracije, poput one koju je lani sastavila HAZU, a sve s ciljem da zaštite i obrane barjaktare bijelog polja s navijačkih tribina na nogometnim utakmicama i s političkih skupova jedne ideološki vrlo određene grupacije. Problem ovih argumenata sastoji se u tome što njihovi zagovornici svjesno zanemaruju činjenicu da je početno bijelo polje na grbu u međuvremenu promijenilo značenje. Kako ga je promijenilo? Pa načinom na koji su ga koristili pobornici zastave s upravo takvim grbom, nakon što je Franjo Tuđman odredio što to bijelo polje znači.
Zašto nogometni navijači, oni koji iz navijačkih skupina koje pjevaju o Jasenovcu i Gradiški Staroj (Armada, prije svih), ili oni koji iz navijačkih skupina koje slave Adolfa Hitlera i Auschwitz (Torcida), u poneku dodatno izdekoriranu i na taj način vandaliziranu zastavu Republike Hrvatske ističu i trobojnice na kojima je grb bez krune, a s početnim bijelim poljem? Zato što im je, kako bi to rekao HAZU, stalo do povijesnog hrvatskog znakovlja i transformacije hrvatskog grba kroz vrijeme, ili zato što im je do Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, kojoj uostalom kliču i pjevaju za vrijeme utakmice?
Trobojnica na kojoj je grb s početnim bijelim boljem do 1989. ili 1990. nije se mogla smatrati ustaškom ili ekskluzivno ustaškom. Bila je to hrvatska narodna zastava, zabranjena jer na njoj nije bilo “socijalističkih simbola”. Ali ako danas tu zastavu ističu samo ljudi koji zastupaju Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše, kao jedini mogući ideal hrvatstva, onda je to danas ustaška zastava. Pritom, to je tako danas, a 1928, recimo, u vrijeme sahrane Stjepana Radića, nije bilo tako. Ali znakovi su onakvi kakvim ih učine oni koji se tim znakovima služe. Kada netko na političkom skupu ili na nogometnoj utakmici prezre hrvatsku državnu zastavu, i umjesto nje uzme drugu zastavu, onda on to čini jer mu nešto u simboličkom smislu manjka. Što bi to moglo biti? Ili kad Armada na svakoj svojoj utakmici istakne trobojnicu s grbom na bijelo, i sa svojim znakom na desnom kutu crvenog dijela zastave, tada Armada citira ustaški barjak, samo što je A tamo gdje bi trebao biti U.
“Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske” policija, tužiteljstva i sudovi ignoriraju, svjesno povlađujući onima koji taj zakon krše. Hrvatska zastava, onakva kakvu je zamislio Franjo Tuđman, naslikao Miroslav Šutej i prihvatio Hrvatski sabor, osramoćena je bezbroj puta. Premda nikad u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu.
Sramoćenje hrvatske zastave i povlađivanje policije, tužiteljstva i sudova onima koji je sramote
“Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske” važi od 19. travnja 1994. U tom zakonu opisana je, vrlo precizno, hrvatska državna zastava, navedena su mjesta, prigode i načini njezina isticanja, kao i ograničenja. Primjerice, kažnjivo je po članku 27., stavka druga, rabiti “grb ili zastavu Republike Hrvatske u obliku ili sadržaju koji nisu utvrđeni Ustavom Republike Hrvatske ili ovim zakonom”. U članku 4., pak stoji da “u grbu ili zastavi Republike Hrvatske ne može se ništa mijenjati”, a u članku 27., stavka treća, izrijekom stoji da je kažnjivo rabiti “dijelove grba ili zastave” suprotno članku 4., stavki trećoj. U istom članku, u četvrtoj stavki, piše da je kažnjivo javno isticati “dotrajale, neuredne, poderane ili oštećene grb i zastavu Republike Hrvatske”.
Kako je 1994. anonimni pisac zakonskog teksta pisao zakon u skladu s vremenom i prilikama u njemu, čitatelj će, premda juristički slabo pismen, lako i bez odvjetničke pomoći shvatiti što mu je sve zabranjeno. Uostalom, to i jest smisao i svrha zakona: da oni čiju stvarnost zakon regulira shvate koji su dopušteni okviri njihova ponašanja. Prema Zakonu o grbu, zastavi i himni, zabranjeno je isticanje zastava s neispravnim ili prepravljanim grbom Republike Hrvatske, pa tako i zastava s početnim bijelim poljem ili hrvatskih zastava sa zvijezdom petokrakom. Istina, ove druge nitko nije ni isticao. Također, zabranjeno je, primjerice, i upisivanje teksta u bijelo polje na zastavi, primjerice: Žepče, Omiš, Drniš, Orašje… Svaka intervencija na zastavi, uz jedan jedini izuzetak, ovim je zakonom zabranjena. Zastava je onakva kakva po zakonu jest i nikakva drukčija ne može biti. Svaka vernakularna intervencija u zastavu, bez obzira na njezine motive i bez obzira na to kakvim je emocijama vođena, kažnjiva je, jer je izraz vandalizma, nepoštivanja zaštićenih državnih simbola i narušavanja dostojanstva Republike Hrvatske.
Ali dragocjeno je spomenuti izuzetak: članak 6. Općih odredbi Zakona doslovno glasi ovako: “Uporaba grba, zastave i himne Republike Hrvatske slobodna je u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, pod uvjetom da se time ne vrijeđa dostojanstvo Republike Hrvatske.” Ovo je, zapravo, jedina rečenica u Zakonu koja ima problematičnu rečenicu, tojest jedan njezin dio: “pod uvjetom da se time ne vrijeđa dostojanstvo Republike Hrvatske”. Ne postoji, naime, umjetničko djelo koje bi moglo uvrijediti dostojanstvo neke zemlje, pa još preko njezinih simbola, a da pritom ostane ostvareno umjetničko djelo. Ako, pak, umjetničko djelo nije ostvareno, ono se teško može ticati ičijeg dostojanstva, pa ni dostojanstva Republike Hrvatske. I drugo, zakonodavac tu se poigrao vatrom: naime, pitanjima umjetničkog i glazbenog stvaralaštva u normalnoj se zemlji relevantno bave umjetnički i glazbeni kritičari, čije je svjedočenje o ideji i porukama određenog umjetničkog ili glazbenog djela jedino relevantno i u ovoj vrsti prosudbi; jedino njihova se broji u prosudbi kako su grb i zastava prošli u nekoj kazališnom predstavi, likovnom djelu, romanu ili oratoriju.
Početkom devedesetih simbolički imaginarij Republike Hrvatske stvaran je, uglavnom, prema privatnim estetskim, etičkim i ideološkim mjerilima Franje Tuđmana. Tako je Miroslav Šutej prema Tuđmanovim idejama nadogradio i nadoslikao hrvatski grb, te je tu svoju majstoriju smjestio na zastavu. O tome koliko je ovaj zahvat bio smislen ili estetski adekvatan, možemo slobodno i misliti, i govoriti, i pisati (ili bismo trebali sve to moći), ali nakon što su tako zamišljeni i dizajnirani simboli prihvaćeni i ozakonjeni u parlamentu, za sve je korisno, a za društvo dobro, njih se i držati.
Godine 1990, ili već godinu ranije, nakon što je socijalistički sustav već bio toliko onemoćao da nije bio u stanju braniti vlastite simbole, posvuda su se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini pojavile hrvatske zastave bez petokrake zvijezde (kako bi se jezikom prethodne represije reklo: “bez socijalističkih simbola”), te s hrvatskim povijesnim grbom, koji je u to vrijeme češće bivao dizajniran s početnim bijelim, nego s početnim crvenim poljem. Tih zastava bilo je posvuda, sjećam ih se, recimo, na Obnoviteljskoj skupštini Hrvatskog kulturnog društva Napredak, u kinu Dubrovnik, u Sarajevu, rujna 1990, i pamtim vlastiti osjećaj prema tim zastavama. Osjećaj je tu važan, jer govori o značenju znaka, koje se s vremenom mijenjalo. Proces resemantizacije početnog bijelog polja na grbu unutar hrvatske trobojnice opisuje jednu društveno-političku povijest, a u toj povijesti naše živote.
Nikome tad nije na um padalo da bi taj grb, s početnim bijelim poljem, imao biti ustaški. Jer on u tom trenutku to nije ni bio, bez obzira na to što je na ustaškom grbu i zastavi prvo polje bilo bijelo. Ali tad, 1989. i 1990. godine, znak još uvijek nije bio određen i definiran bojom početnog polja. Definirat će ga malo kasnije Franjo Tuđman, kada u svom simboličkom imaginariju, koji će onda postati zajedničko dobro i zajednički sustav znakova i simbola, zamisli da prvo polje na grbu treba biti crveno, jer je tako bilo kod partizana i na grbu Socijalističke Republike Hrvatske, dok je kod Ante Pavelića i ustaša bilo suprotno. I kako to već sa simbolima biva, nije u tom partizansko-ustaškom razlikovanju oko prvog polja bilo nekog dubljeg razloga ni smisla, ono je možda bilo i slučajno, pogotovu što su se u prethodna vremena crvena i bijela polja smjenjivala proizvoljno. Zašto je Tuđman u ovom slučaju preuzeo partizanski, a ne ustaški znak (skoro u isto vrijeme valutu će, primjerice, nazvati kunom, kao što će preuzeti i akronim najzloglasnije ustaške ubilačke službe – UNS…), ni to nije do kraja izvjesno. Možda je time izvodio ceremonijal povijesne pomirbe, a možda je bio sentimentalan barem prema dijelu znakovlja pokreta u kojem se za vrijeme Drugog svjetskog rata borio. Ali od trenutka u kojem je Franjo Tuđman postavio stvari tako da crveno početno polje znači jedno, a bijelo drugo, to je tako počelo i biti. I bivalo je sve izrazitije tako.
Tobožnji branitelji intaktnosti grba s početnim bijelim poljem govore o njegovoj starini i o povijesnoj utemeljenosti, govore o grbu na gornjogradskoj Crkvi svetoga Marka, pišu elaborate i deklaracije, poput one koju je lani sastavila HAZU, a sve s ciljem da zaštite i obrane barjaktare bijelog polja s navijačkih tribina na nogometnim utakmicama i s političkih skupova jedne ideološki vrlo određene grupacije. Problem ovih argumenata sastoji se u tome što njihovi zagovornici svjesno zanemaruju činjenicu da je početno bijelo polje na grbu u međuvremenu promijenilo značenje. Kako ga je promijenilo? Pa načinom na koji su ga koristili pobornici zastave s upravo takvim grbom, nakon što je Franjo Tuđman odredio što to bijelo polje znači.
Zašto nogometni navijači, oni koji iz navijačkih skupina koje pjevaju o Jasenovcu i Gradiški Staroj (Armada, prije svih), ili oni koji iz navijačkih skupina koje slave Adolfa Hitlera i Auschwitz (Torcida), u poneku dodatno izdekoriranu i na taj način vandaliziranu zastavu Republike Hrvatske ističu i trobojnice na kojima je grb bez krune, a s početnim bijelim poljem? Zato što im je, kako bi to rekao HAZU, stalo do povijesnog hrvatskog znakovlja i transformacije hrvatskog grba kroz vrijeme, ili zato što im je do Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, kojoj uostalom kliču i pjevaju za vrijeme utakmice?
Trobojnica na kojoj je grb s početnim bijelim boljem do 1989. ili 1990. nije se mogla smatrati ustaškom ili ekskluzivno ustaškom. Bila je to hrvatska narodna zastava, zabranjena jer na njoj nije bilo “socijalističkih simbola”. Ali ako danas tu zastavu ističu samo ljudi koji zastupaju Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše, kao jedini mogući ideal hrvatstva, onda je to danas ustaška zastava. Pritom, to je tako danas, a 1928, recimo, u vrijeme sahrane Stjepana Radića, nije bilo tako. Ali znakovi su onakvi kakvim ih učine oni koji se tim znakovima služe. Kada netko na političkom skupu ili na nogometnoj utakmici prezre hrvatsku državnu zastavu, i umjesto nje uzme drugu zastavu, onda on to čini jer mu nešto u simboličkom smislu manjka. Što bi to moglo biti? Ili kad Armada na svakoj svojoj utakmici istakne trobojnicu s grbom na bijelo, i sa svojim znakom na desnom kutu crvenog dijela zastave, tada Armada citira ustaški barjak, samo što je A tamo gdje bi trebao biti U.
“Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske” policija, tužiteljstva i sudovi ignoriraju, svjesno povlađujući onima koji taj zakon krše. Hrvatska zastava, onakva kakvu je zamislio Franjo Tuđman, naslikao Miroslav Šutej i prihvatio Hrvatski sabor, osramoćena je bezbroj puta. Premda nikad u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu.