Film Lordana Zafranovića nisam vidio, a za razliku od brojnih hrvatskih eksperata, na čelu s glavnim komesarom HAVC-a, stanovitim Marcichem (ili tako nekako), ne umijem donositi estetske, niti bilo kakve druge prosudbe o nečemu što nisam vidio, pročitao itd. Naravno da je grehota što jedna hrvatska priča nije ispripovijedana tamo gdje se i zbila, ali odgovornost za to nije na Zafranoviću, ali jest, možda, na Marcichu i inim markićima, koji drže šapu na državnoj kasi i kod kojih teško da bi priča o ustaškim zločinima mogla biti ispričana. Sa stanovišta etike i estetike, pak, činjenica da je film – kakav god, kažem, bio! – o kozaračkoj djeci snimljen u Srbiji i unutar srpske kulture, mogla bi se prispodobiti zamišljenoj situaciji u kojoj bi u Srbiji i za srpski novac bio snimljen film, priređena izložba i organizirana veledržavna svečanost u povodu tisuću i stote godišnjice mitskoga hrvatskog kralja Tomislava. Osim loše politike i loših kulturnih komesara, iza činjenice da je taj film mogao biti snimljen samo u Srbiji, pa još kao tuk na utuk hrvatskoj državnoj politici, osjeća se, da ne kažemo i vonja, neka gotovo otužna kulturna, stvaralačka, moralna inferiornost hrvatska.
Pripovijest o kozaračkoj djeci velika je i nikako jednoznačna hrvatska, te još mnogo više od toga zagrebačka povijesna epizoda, koja zahvaća cjelinu zajednice, od Poglavnika i Nadbiskupa, preko bojnika Ante Vrbana i njegovih krvavih bajuneta, do zagrebačkih obitelji, njihovih domova, kuhinja, predsoblja i salona. U tu pripovijest ulazi se na dvije strane, kroz jedno isto zrcalo, u kojemu se najprije valja ogledati, pa kroz njega proći. Jedna je strana zločinačka, koljačka ili bešćutno ravnodušna, druga je strana sve suprotno od toga, dobročiniteljska, požrtvovna, herojska na najčovječniji zamislivi način. Herojstvo te druge strane nije bilo na četiri ratne godine, nego je to bilo herojstvo na cijeli jedan život.
O tome govori pjesma “O Zagrebu kad se govori”, tiskana ćirilicom, kao posljednja u knjizi “Okus oskoruše”, koja je objavljena 1982, u izdanju novosadske Matice srpske.
Pjesma glasi:
O Zagrebu kad se govori,
(a govori se, često)
zaboraviti ne treba, mislim, nikako,
godinu četrdeset drugu,
po najezdi ustaša
na Kozaru, Mrakovicu,
građani kad su Zagreba,
(Hrvati većinom, dakako)
srpske djece
možda dvadeset hiljada spasili
iz ruku krvnika izvadivši ih.
To, s uma, ne smije se smetnut.
Valjalo je ići u Jasenovac, Jasku,
u logore, u pse, u žicu,
trebalo je prisiliti,
nekako, koljače,
da dopuste, djecu da puste.
Pokrenuti, zatim, mnoge
(preplašene) ljude,
ljude u oskudici,
ušljivu nejač, očajnu,
krastavu i gladnu,
u kuće da prime, potrebno je bilo.
I to ne nekolicinu,
nego tisuće.
To valja, svakako, kažem,
imati na umu
o Zagrebu kad je riječ.
Pjesma je napisana i objavljena u onom zloslutnom međuvremenu, kada je starog već bilo nestalo, a novo se još uvijek nije stvorilo, i kada su se počele rađati omraze za klanja u sljedećem desetljeću. U te je omraze bila ugrađena samo jedna strana maloprije spomenutog hrvatskog zrcala. Pjesnik je napisao pjesmu kojom je predočio drugu stranu zrcala. S mnogo zareza, više nego što je gramatički uobičajeno, da onaj do kojeg pjesma stiže, pri svakom zarezu promisli o onom u što je krenuo. Jer pjesma “O Zagrebu kad se govori” dijalog je s nevidljivim sugovornikom. Ili s onim koji hrvatskome i zagrebačkom licu prinosi samo jednu stranu zrcala. Pjesmu nitko od današnjih u Zagrebu (a vjerojatno ni u Beogradu, Novom Sadu…) nije pročitao, kao što nitko (osim, do ponedjeljka 11. listopada, Zrinke Pavlić) od onih koji u Zagrebu o Zafranovićevom filmu govore, film nije vidio. Govori se, dakle, o onom o čemu se ne zna ništa, da bi se obranilo nešto o čemu se pretpostavlja da je riječ. Privrednikovu tribinu nećemo računati, jer su prije nje neglediše filma o filmu po HRT-u, društvenim mrežama, novinama i portalima već rekli sve.
Pjesmu “O Zagrebu kad se govori” napisao je pjesnik koji unutar vlastite zajednice nije bio čuven po tome da Hrvate brani od srpskih potvora, nego upravo suprotno: bio je sumnjičen kao nacionalni izdajnik. To je, bit će, jedan od razloga zbog kojih za ovu pjesmu u današnjem Zagrebu nitko ne zna. Ili za nju ne zna nitko od onih koji bi da Zagreb i Hrvatsku obrane od filma koji nisu vidjeli. Da za pjesmu “O Zagrebu kad se govori” kojim slučajem znaju, ili da tu pjesmu možemo naći u hrvatskim čitankama za osmi razred, ili da se pjesma recitira i u novinama objavljuje o Danu grada Zagreba, ili da je pjesmu u uskršnjoj propovijedi citirao zagrebački nadbiskup Kutleša, predočavajući svom stadu pozitivan primjer iz njegove prošlosti, vjerojatno bi i ovi koji film nisu gledali, premda o filmu sve znaju, pjesmu “O Zagrebu kad se govori” predočili kao estetski i etički protuargument Zafranoviću. Dijelom bi bili u pravu, a dijelom u krivu, jer riječ je, rekli smo, o dvostranom hrvatskom zrcalu, u kojem se valja ogledati da bi se u njega ušlo. I ne može se u njega odjednom ući s obiju strana, nego valja ulaziti jednom kao Ante Vrban, koji baca u zrak kozaračku djecu i dočekuje ih na svoj bajunet, a jednom kao Diana Budisavljević ili neki od tisuća bezimenih građanki i građana Zagreba, koji kozaračku djecu prihvaćaju kao svoju najrođeniju.
Ona strana hrvatskog zrcala, s koje stoje ustaša Ante Vrban, koji na bajunet dočekuje hrvatsku djecu nečiste krvi, strana je iskonskoga zla. Čovjek koji želi u sebi osvijestiti pojam zla, mora se u takvom zrcalu ogledati. Sve druge pripovijesti o zlu pripadaju teoriji, ispraznom moraliziranju ili šovinističkoj potrebi da se vlastita mržnja opravdava zlom drugih. Ta potreba već je sama po sebi paradoksalna, jer šovinizam je zlo i nema načina da to zlo u drugom prepoznaje ili osuđuje zlo. Kao što se dvoje zaljubljenih ljube, tako i šovinističko zlo samo ljubi drugo šovinističko zlo. Mržnja je nastrani oblik ljubavi. Mržnja je jedina ljubavna nastranost.
Ogledanje u zrcalu vlastitog zla pretpostavka je svake samosvijesti i samopoštovanja. Ujedno, to je i jedini način da se zađe za drugu stranu zrcala, o kojoj govori pjesma “O Zagrebu kad se govori”. Pripovijesti s obje strane tog dvostranog zrcala trebale bi, jedna po jedna, biti ispričane. Onu drugu je, makar samo dijelom i u svom niskobudžetnom, od matične kulture uglavnom bojkotiranom i sumnjičenom filmu, izvanredno lijepo i dobro ispričala Dana Budisavljević. Prva, pak, nije ispričana nikad, i to je razlog zbog kojeg ni druga ne može biti do kraja razumljiva.
U pjesmi “O Zagrebu kad se govori” sve je vrlo jasno i eksplicitno, sve je imenovano. Pjesma poput dokumenta o prometnom prekršaju, bez lijepih i jezovitih slika i metafora. Ali možda najstvarnije u toj pjesmi su ti mnogi, pa još i preplašeni ljudi, Zagrepčani, koji u svoje kuće primaju krastavu gladnu i očajnu, ušljivu nejač. Uši su, po srpski: vaške, možda najvažnije. Kada u svoj dom, koji je vazda barem za još jednu sobicu, za forcimer ili za još korak-dva u šlafcimeru, pretijesan, primate djetešce s Kozare, kojemu su upravo zaklali djetinjstvo i ostavili ga bez imena, vi osim što svoj tijesni dom činite još tjesnijim, u kose svoje djece i u vlastitu kosu primate njegove uši. S tim djetetom vaš dom postaje višestruko ušljiv, a vi s velikodušnošću po svemu neusporedivom i nemjerljivom svojoj ionako teškoj i mučnoj hrvatskoj sudbini na teret dodajete i jednu još težu dječju sudbinu. Ili, ako malo pomaknemo očište, jednu još težu srpsku sudbinu. Pa tako ušljive glave stajete pred vlast i državu. Onu vlast i onu državu koja prethodno uopće nije tajila, nego je naširoko javnim učinila, kako kani riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj.
Obje strane zrcala ne mogu se ispripovijedati u istoj priči, jer tako ispripovijedana priča tvori laž. A laž je da dobrota jednih može iskupiti zlo drugih. Ili još radikalnije, laž je da moja vlastita dobrota iskupljuje moje vlastito zlo. Iskupljenje u društvu, pred vlastitim licem u zrcalu, u književnosti ili filmu, moguće je samo pripovijedanjem i govorenjem o onom o čemu se ne smije govoriti, da bi se potom moglo reći nešto o onom o čemu bismo željeli govoriti i u što bismo se kao u uzor htjeli zagledati. Tako je to kod Hrvata i Srba, a tako je i kod svih drugih ljudi i naroda. Oni koji snimaju dobre filmove ili pišu dobre knjige, to znaju. Kao i oni koji takve filmove gledaju i takve knjige čitaju. Ostali, kao i Ante Vrban s njegovom bajunetom, znaju sve, a da nisu ni čitali, ni gledali. Takvo znanje uvijek je opasno, pogubno, smrtonosno.
Film Lordana Zafranovića nisam gledao, ali čista srca bih volio da je dobar njegov film, upravo onoliko i onako kako je dobra pjesma “O Zagrebu kad se govori”. Ali ni u tom slučaju njegov film neće pomoći Hrvatima, jer ga oni neće vidjeti, kao što im neće pomoći ni pjesma, jer je nisu pročitali. Kao što ni film, ni pjesma ne pomažu ni Srbima (osim, možda, malo Srbima u Hrvatskoj), jer ih se suštinski ne tiču. Srba se suštinski tiču Srebrenica, Sarajevo, Prijedor, Vukovar… Bilo bi ljekovito da svatko snimi svoj film o onom što ga se suštinski tiče. I onda napiše svoju pjesmu.
Pjesmu “O Zagrebu kad se govori” napisao je hrvatski pjesnik Goran Babić.
Tko bi trebao ispričati pripovijest o kozaračkoj djeci i kome je takva pripovijest važna?
Film Lordana Zafranovića nisam vidio, a za razliku od brojnih hrvatskih eksperata, na čelu s glavnim komesarom HAVC-a, stanovitim Marcichem (ili tako nekako), ne umijem donositi estetske, niti bilo kakve druge prosudbe o nečemu što nisam vidio, pročitao itd. Naravno da je grehota što jedna hrvatska priča nije ispripovijedana tamo gdje se i zbila, ali odgovornost za to nije na Zafranoviću, ali jest, možda, na Marcichu i inim markićima, koji drže šapu na državnoj kasi i kod kojih teško da bi priča o ustaškim zločinima mogla biti ispričana. Sa stanovišta etike i estetike, pak, činjenica da je film – kakav god, kažem, bio! – o kozaračkoj djeci snimljen u Srbiji i unutar srpske kulture, mogla bi se prispodobiti zamišljenoj situaciji u kojoj bi u Srbiji i za srpski novac bio snimljen film, priređena izložba i organizirana veledržavna svečanost u povodu tisuću i stote godišnjice mitskoga hrvatskog kralja Tomislava. Osim loše politike i loših kulturnih komesara, iza činjenice da je taj film mogao biti snimljen samo u Srbiji, pa još kao tuk na utuk hrvatskoj državnoj politici, osjeća se, da ne kažemo i vonja, neka gotovo otužna kulturna, stvaralačka, moralna inferiornost hrvatska.
Pripovijest o kozaračkoj djeci velika je i nikako jednoznačna hrvatska, te još mnogo više od toga zagrebačka povijesna epizoda, koja zahvaća cjelinu zajednice, od Poglavnika i Nadbiskupa, preko bojnika Ante Vrbana i njegovih krvavih bajuneta, do zagrebačkih obitelji, njihovih domova, kuhinja, predsoblja i salona. U tu pripovijest ulazi se na dvije strane, kroz jedno isto zrcalo, u kojemu se najprije valja ogledati, pa kroz njega proći. Jedna je strana zločinačka, koljačka ili bešćutno ravnodušna, druga je strana sve suprotno od toga, dobročiniteljska, požrtvovna, herojska na najčovječniji zamislivi način. Herojstvo te druge strane nije bilo na četiri ratne godine, nego je to bilo herojstvo na cijeli jedan život.
O tome govori pjesma “O Zagrebu kad se govori”, tiskana ćirilicom, kao posljednja u knjizi “Okus oskoruše”, koja je objavljena 1982, u izdanju novosadske Matice srpske.
Pjesma glasi:
O Zagrebu kad se govori,
(a govori se, često)
zaboraviti ne treba, mislim, nikako,
godinu četrdeset drugu,
po najezdi ustaša
na Kozaru, Mrakovicu,
građani kad su Zagreba,
(Hrvati većinom, dakako)
srpske djece
možda dvadeset hiljada spasili
iz ruku krvnika izvadivši ih.
To, s uma, ne smije se smetnut.
Valjalo je ići u Jasenovac, Jasku,
u logore, u pse, u žicu,
trebalo je prisiliti,
nekako, koljače,
da dopuste, djecu da puste.
Pokrenuti, zatim, mnoge
(preplašene) ljude,
ljude u oskudici,
ušljivu nejač, očajnu,
krastavu i gladnu,
u kuće da prime, potrebno je bilo.
I to ne nekolicinu,
nego tisuće.
To valja, svakako, kažem,
imati na umu
o Zagrebu kad je riječ.
Pjesma je napisana i objavljena u onom zloslutnom međuvremenu, kada je starog već bilo nestalo, a novo se još uvijek nije stvorilo, i kada su se počele rađati omraze za klanja u sljedećem desetljeću. U te je omraze bila ugrađena samo jedna strana maloprije spomenutog hrvatskog zrcala. Pjesnik je napisao pjesmu kojom je predočio drugu stranu zrcala. S mnogo zareza, više nego što je gramatički uobičajeno, da onaj do kojeg pjesma stiže, pri svakom zarezu promisli o onom u što je krenuo. Jer pjesma “O Zagrebu kad se govori” dijalog je s nevidljivim sugovornikom. Ili s onim koji hrvatskome i zagrebačkom licu prinosi samo jednu stranu zrcala. Pjesmu nitko od današnjih u Zagrebu (a vjerojatno ni u Beogradu, Novom Sadu…) nije pročitao, kao što nitko (osim, do ponedjeljka 11. listopada, Zrinke Pavlić) od onih koji u Zagrebu o Zafranovićevom filmu govore, film nije vidio. Govori se, dakle, o onom o čemu se ne zna ništa, da bi se obranilo nešto o čemu se pretpostavlja da je riječ. Privrednikovu tribinu nećemo računati, jer su prije nje neglediše filma o filmu po HRT-u, društvenim mrežama, novinama i portalima već rekli sve.
Pjesmu “O Zagrebu kad se govori” napisao je pjesnik koji unutar vlastite zajednice nije bio čuven po tome da Hrvate brani od srpskih potvora, nego upravo suprotno: bio je sumnjičen kao nacionalni izdajnik. To je, bit će, jedan od razloga zbog kojih za ovu pjesmu u današnjem Zagrebu nitko ne zna. Ili za nju ne zna nitko od onih koji bi da Zagreb i Hrvatsku obrane od filma koji nisu vidjeli. Da za pjesmu “O Zagrebu kad se govori” kojim slučajem znaju, ili da tu pjesmu možemo naći u hrvatskim čitankama za osmi razred, ili da se pjesma recitira i u novinama objavljuje o Danu grada Zagreba, ili da je pjesmu u uskršnjoj propovijedi citirao zagrebački nadbiskup Kutleša, predočavajući svom stadu pozitivan primjer iz njegove prošlosti, vjerojatno bi i ovi koji film nisu gledali, premda o filmu sve znaju, pjesmu “O Zagrebu kad se govori” predočili kao estetski i etički protuargument Zafranoviću. Dijelom bi bili u pravu, a dijelom u krivu, jer riječ je, rekli smo, o dvostranom hrvatskom zrcalu, u kojem se valja ogledati da bi se u njega ušlo. I ne može se u njega odjednom ući s obiju strana, nego valja ulaziti jednom kao Ante Vrban, koji baca u zrak kozaračku djecu i dočekuje ih na svoj bajunet, a jednom kao Diana Budisavljević ili neki od tisuća bezimenih građanki i građana Zagreba, koji kozaračku djecu prihvaćaju kao svoju najrođeniju.
Ona strana hrvatskog zrcala, s koje stoje ustaša Ante Vrban, koji na bajunet dočekuje hrvatsku djecu nečiste krvi, strana je iskonskoga zla. Čovjek koji želi u sebi osvijestiti pojam zla, mora se u takvom zrcalu ogledati. Sve druge pripovijesti o zlu pripadaju teoriji, ispraznom moraliziranju ili šovinističkoj potrebi da se vlastita mržnja opravdava zlom drugih. Ta potreba već je sama po sebi paradoksalna, jer šovinizam je zlo i nema načina da to zlo u drugom prepoznaje ili osuđuje zlo. Kao što se dvoje zaljubljenih ljube, tako i šovinističko zlo samo ljubi drugo šovinističko zlo. Mržnja je nastrani oblik ljubavi. Mržnja je jedina ljubavna nastranost.
Ogledanje u zrcalu vlastitog zla pretpostavka je svake samosvijesti i samopoštovanja. Ujedno, to je i jedini način da se zađe za drugu stranu zrcala, o kojoj govori pjesma “O Zagrebu kad se govori”. Pripovijesti s obje strane tog dvostranog zrcala trebale bi, jedna po jedna, biti ispričane. Onu drugu je, makar samo dijelom i u svom niskobudžetnom, od matične kulture uglavnom bojkotiranom i sumnjičenom filmu, izvanredno lijepo i dobro ispričala Dana Budisavljević. Prva, pak, nije ispričana nikad, i to je razlog zbog kojeg ni druga ne može biti do kraja razumljiva.
U pjesmi “O Zagrebu kad se govori” sve je vrlo jasno i eksplicitno, sve je imenovano. Pjesma poput dokumenta o prometnom prekršaju, bez lijepih i jezovitih slika i metafora. Ali možda najstvarnije u toj pjesmi su ti mnogi, pa još i preplašeni ljudi, Zagrepčani, koji u svoje kuće primaju krastavu gladnu i očajnu, ušljivu nejač. Uši su, po srpski: vaške, možda najvažnije. Kada u svoj dom, koji je vazda barem za još jednu sobicu, za forcimer ili za još korak-dva u šlafcimeru, pretijesan, primate djetešce s Kozare, kojemu su upravo zaklali djetinjstvo i ostavili ga bez imena, vi osim što svoj tijesni dom činite još tjesnijim, u kose svoje djece i u vlastitu kosu primate njegove uši. S tim djetetom vaš dom postaje višestruko ušljiv, a vi s velikodušnošću po svemu neusporedivom i nemjerljivom svojoj ionako teškoj i mučnoj hrvatskoj sudbini na teret dodajete i jednu još težu dječju sudbinu. Ili, ako malo pomaknemo očište, jednu još težu srpsku sudbinu. Pa tako ušljive glave stajete pred vlast i državu. Onu vlast i onu državu koja prethodno uopće nije tajila, nego je naširoko javnim učinila, kako kani riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj.
Obje strane zrcala ne mogu se ispripovijedati u istoj priči, jer tako ispripovijedana priča tvori laž. A laž je da dobrota jednih može iskupiti zlo drugih. Ili još radikalnije, laž je da moja vlastita dobrota iskupljuje moje vlastito zlo. Iskupljenje u društvu, pred vlastitim licem u zrcalu, u književnosti ili filmu, moguće je samo pripovijedanjem i govorenjem o onom o čemu se ne smije govoriti, da bi se potom moglo reći nešto o onom o čemu bismo željeli govoriti i u što bismo se kao u uzor htjeli zagledati. Tako je to kod Hrvata i Srba, a tako je i kod svih drugih ljudi i naroda. Oni koji snimaju dobre filmove ili pišu dobre knjige, to znaju. Kao i oni koji takve filmove gledaju i takve knjige čitaju. Ostali, kao i Ante Vrban s njegovom bajunetom, znaju sve, a da nisu ni čitali, ni gledali. Takvo znanje uvijek je opasno, pogubno, smrtonosno.
Film Lordana Zafranovića nisam gledao, ali čista srca bih volio da je dobar njegov film, upravo onoliko i onako kako je dobra pjesma “O Zagrebu kad se govori”. Ali ni u tom slučaju njegov film neće pomoći Hrvatima, jer ga oni neće vidjeti, kao što im neće pomoći ni pjesma, jer je nisu pročitali. Kao što ni film, ni pjesma ne pomažu ni Srbima (osim, možda, malo Srbima u Hrvatskoj), jer ih se suštinski ne tiču. Srba se suštinski tiču Srebrenica, Sarajevo, Prijedor, Vukovar… Bilo bi ljekovito da svatko snimi svoj film o onom što ga se suštinski tiče. I onda napiše svoju pjesmu.
Pjesmu “O Zagrebu kad se govori” napisao je hrvatski pjesnik Goran Babić.