Nestade struje u cijeloj Španjolskoj i Portugalu. Nije je bilo cijeli ponedjeljak, sve do večeri kad je malo-pomalo počela dolaziti. Prvo službeno objašnjenje uzrok nestanka tražilo je u neobičnom prirodnom fenomenu (naravno da je neobičan, čim je fenomen!), u razlici u temperaturama atmosfere, u meteorološkim prilikama… Ja, pak, vjerujem da je struje nestalo zbog pojave Nečastivoga u Bazilici svetog Petra u Rimu. Nemoguće je da se nakon takvoga blasfemičnog ukazanja ne dogodi baš ništa, bez obzira na to upravlja li stvarima Duh sveti ili Slučajnost. Ni on ni ona na Nečastivoga ne mogu biti neosjetljivi. A svakako ima smisla i u tome da bez struje ostanu upravo Španjolska i Portugal, dvije vjerojatno najozbiljnije i najsupstancijalnije europske katoličke zajednice. Nije je nestalo ni u pravoslavnim Grčkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, ni u sekularnoj Francuskoj, nego upravo tamo gdje bi najosjetljiviji trebali biti prema Nečastivome u Bazilici svetog Petra u Rimu.
Električare sam cijeloga svog života doživljavao kao – u socijalizmu bi se reklo – sveštena lica. Premda je njihov posao, kažu to oni koji se razumiju u matematiku i fiziku, posve egzaktan, a struja je, tvrde oni, stvarna kao što su stvarni burek ili daska, struja je za mene kao dječačića bila prvo lice metafizike, dodir onostranog. Svjetlo i smrt, riječ i noć, slika i muk. A električar s ispitivačem, koji su jedni zvali brifer, dok su ga drugi ambicioznije imenovali probiršift, velečasni je s križem. Nije čudo kad nestane struje, nego je čudo da je uopće ima, i da je biva u žicama i u stvarima.
Nestanak struje u Španjolskoj i Portugalu važan je događaj u tim zemljama, o kojem ostatak Europe i svijeta ne može ništa znati. O nestanku struje mogu govoriti, jer o tome sve znaju, samo oni kojima je na duže vrijeme nestajala struja. Dakle, ne računa se ono kad je nestane na nekoliko minuta, pa čak ni na sat ili dva, pogotovo ako je nema samo u vašem kvartu, selu ili zaseoku. Da biste govorili što je to kad nema struje, mora je nestati u cijelom vašem svijetu, i to barem na dan, na mjesec dana, šest ili devet mjeseci, ili najbolje na nekoliko godina. To će biti dovoljno da se upoznate s djelovanjem Nečastivog, ali i da sasvim promijenite odnos prema sebi, ali i prema zajednici.
Prvo s čim ćete se suočiti već prvoga dana obestrujenja, a što sada dobro znaju ljudi u Španjolskoj i Portugalu, jest što sve radi na struju. Neznalice i ubogi u pameti, pritom suštinski bezvjernici, praznovjerci misle da kad nestane struje nestane svjetla, ne radi caffe aparat u poduzeću, ne rade liftovi u zgradi, i to je to. Oni malo dublji i njegovaniji duhovi svjesni su, recimo, toga da ne rade ni semafori, alarmi i nadzorne kamere, ne rade telefoni, nema više interneta. No, samo oni kojima nestane struje na dan ili na nekoliko godina znaju da ako nema struje više nema ni vode. Nema grijanja, ne rade benzinske crpke, i nema ničega za što ste prethodno vjerovali da je evidentno, sigurno i neporecivo. Nema više ničega čega je bilo. Kada nestane struje, nestalo je svega. Jer u našim je životima, u svijetu u kojem smo se rodili i u kojem živimo, mi, naši roditelji, djedovi i bake, pradjedovi i prabake, na struju sve što uopće postoji. Struja u tom svijetu može nakratko nestati, ali ako je nema cijeli dan, tada se događa nešto što bismo slobodno mogli nazvati ne samo civilizacijskim preobražajem, nego prelaskom iz jednoga u drugo metafizičko stanje. Iz čovjekove perspektive postoje tri temeljna metafizička stadija: život, smrt i nema struje.
Riječ je o iskustvu koje je nemoguće individualno testirati. Naime, naći će se oni koji će, čitajući ovo, odmahnuti rukom i reći kako pričamo gluposti i kako u njihovoj brvnari na gruntu nema struje, pa tamo u miru i kontemplaciji provode po nekoliko dana. Ili će reći da svake godine logoruju na pustom otoku, u šatoru bez struje. Ili će se na neki treći način smjelo i glupavo, kako to ponekad čine ljudi bez iskustva, busati u prsa, tvrdeći da oni mogu bez struje i da bezstrujnost nije nešto naročito. I doista je tako, bez struje se može, dok god je kod nekog ima. Otići ćeš nekoliko kilometara dalje i napuniti mobitel. Tamo gdje rade ambulante i domovi zdravlja i gdje se ljudima kojima više ne rade bubrezi uz pomoć struje aparati za dijalizu pročišćavaju krv. Doista, zapitate li se vi koji u struju ne vjerujete, što biva s bolesnicima na dijalizi kad nestane struje? Umiruckaju li oni tada?
O nestanku struje, dakle, mogu govoriti samo oni kojima nije bilo struje u čitavom njihovom svijetu. To je fantastično iskustvo. Pamtim, recimo, kako sam jednom, nakon nekih pola godine bezstrujnosti, išao par kilometara pod granatama i snajperima, da dođem do strujnoga mjesta odakle ću poslati članak (ili je to, možda, bila priča koja će se kasnije naći u Sarajevskom marlboru?) u Nedjeljnu Dalmaciju, i kako sam otamo poslije, bahateći se u raju u kojem je bilo svega, u Split satelitskim telefonom telefonirao glavnom uredniku Kruni Kljakoviću, kako smo razgovarali kroz nastrujenu žicu i kako sam iz svoje daleke daljine čuo zvuk centrifuge na perilici rublja u Kruninom stanu. Nikad u životu neki me zvuk, neka me muzika nije ispunila tako dubokim doživljajem ljudskosti. Nikada se nisam toliko osjetio čovjekom, kao kada sam nakon bezstrujnih mjeseci kroz telefonsku žicu čuo zvuk centrifuge na vešmašini. To je bio smisao prolaska putem na kojim se ginulo i stradavalo: da čujem centrifugu. Činjenica da sam poslao tekst u redakciju svakako je bila sporedna.
Ali čak je i to bilo samo poluiskustvo života bez struje. Jer sam, eto, ipak nekako mogao doći do mjesta gdje je struje bilo. Potpuno iskustvo je ono kad su žice mrtve, kad u njima doista nema ničega. Tek tada ulaziš u treće metafizičko stanje, ono koje transcendira život i smrt, u stanje bez struje. Između tvoga svijeta i onog svijeta izvan tvoje zajednice, svijeta u kojem ima struje, tada ne samo da nema nikakve veze, nego prestajete biti dio iste civilizacije i istoga vremenskog toka. To sam doživio, pa kad govorim o Nečastivome u Bazilici svetoga Petra, čini mi se da znam o čemu i o komu govorim. Odaziva li se on na ime Radovan, ili na ime Donald, ili na praime svih strašnih imena našega doba – Adolf, u ovom je slučaju doista svejedno. Nestanak struje uči nas našemu gorkom ljudskom počelu. Bez Boga se još i živi, ako je to život bez đavla, a sa strujom. Bez struje i s Nečastivim nad svojom glavom, to je doista neko posebno iskustvo. Što iz takvog iskustva saznajemo, pod uvjetom da ga preživimo? Na žalost, na ovo pitanje odgovora nema. Tu se ljudi počinju razlikovati, tu se društvo rasipa. Naime, premda nam je iskustvo nestanka struje svima zajedničko, naša se sjećanja radikalno razlikuju, jer su nam različite duše, različiti su nam ti unutarnji strojevi za bilježenje uspomena i osjećaja koji ih prate. Jedni sve odmah zaborave, drugi se prozliju, treći se doživotno pretplate na ulogu žrtve. A samo bi trebalo pamtiti. Ništa drugo, samo pamtiti. I tako bi onda, kao bolji pamtiše, postajali i bolji ljudi. Trebalo bi pamtiti kako je bez struje. I trebalo bi u sebi prepoznavati Nečastivoga, jer je to jedini način da se s njime obračunamo, da mu ne budemo nalik, da prema onima nad kojima imamo moć – a svaka je moć samo moć mržnje! – ne budemo Radovan, Donald, Adolf. Prizor Donalda Trumpa u Bazilici svetoga Petra, njega nad Volodimirom Zelenskim, najstrašniji je simbolički prizor koji su naše zajedničke oči vidjele nakon Drugoga svjetskog rata. I onda netko pita zašto je nestalo struje u Španjolskoj i Portugalu! Pa, eto, zato je nestalo!
Bez struje se može živjeti. Ali računajte na to da vam bez struje ostaju samo riječi i svijeće. Ostaju vam posljednje riječi, koje se nižu u priče koje jedni drugima u mraku pripovijedate, nakon što umorni naokolo poliježete, pošto ste cijeli dan dovlačili vodu sa živih gradskih bunara i izvorišta. Dok jedni drugima u mraku pripovijedate, vi u svojim glavama imate jednu viziju raja. U onome mom doživljaju, na koji se ova pripovijest nastavlja, za život u raju nije više ni trebala struja. Raj mi se tada činio kao mjesto na kojem je sve ovako kako jest, samo da se ne puca. Eto, to je u čovjekovoj prirodi: da raj nalazi u onom što mu je blizu, a nedohvatljivo.
Prava istina o tome zašto je nestalo struje u Španjolskoj i Portugalu
Nestade struje u cijeloj Španjolskoj i Portugalu. Nije je bilo cijeli ponedjeljak, sve do večeri kad je malo-pomalo počela dolaziti. Prvo službeno objašnjenje uzrok nestanka tražilo je u neobičnom prirodnom fenomenu (naravno da je neobičan, čim je fenomen!), u razlici u temperaturama atmosfere, u meteorološkim prilikama… Ja, pak, vjerujem da je struje nestalo zbog pojave Nečastivoga u Bazilici svetog Petra u Rimu. Nemoguće je da se nakon takvoga blasfemičnog ukazanja ne dogodi baš ništa, bez obzira na to upravlja li stvarima Duh sveti ili Slučajnost. Ni on ni ona na Nečastivoga ne mogu biti neosjetljivi. A svakako ima smisla i u tome da bez struje ostanu upravo Španjolska i Portugal, dvije vjerojatno najozbiljnije i najsupstancijalnije europske katoličke zajednice. Nije je nestalo ni u pravoslavnim Grčkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, ni u sekularnoj Francuskoj, nego upravo tamo gdje bi najosjetljiviji trebali biti prema Nečastivome u Bazilici svetog Petra u Rimu.
Električare sam cijeloga svog života doživljavao kao – u socijalizmu bi se reklo – sveštena lica. Premda je njihov posao, kažu to oni koji se razumiju u matematiku i fiziku, posve egzaktan, a struja je, tvrde oni, stvarna kao što su stvarni burek ili daska, struja je za mene kao dječačića bila prvo lice metafizike, dodir onostranog. Svjetlo i smrt, riječ i noć, slika i muk. A električar s ispitivačem, koji su jedni zvali brifer, dok su ga drugi ambicioznije imenovali probiršift, velečasni je s križem. Nije čudo kad nestane struje, nego je čudo da je uopće ima, i da je biva u žicama i u stvarima.
Nestanak struje u Španjolskoj i Portugalu važan je događaj u tim zemljama, o kojem ostatak Europe i svijeta ne može ništa znati. O nestanku struje mogu govoriti, jer o tome sve znaju, samo oni kojima je na duže vrijeme nestajala struja. Dakle, ne računa se ono kad je nestane na nekoliko minuta, pa čak ni na sat ili dva, pogotovo ako je nema samo u vašem kvartu, selu ili zaseoku. Da biste govorili što je to kad nema struje, mora je nestati u cijelom vašem svijetu, i to barem na dan, na mjesec dana, šest ili devet mjeseci, ili najbolje na nekoliko godina. To će biti dovoljno da se upoznate s djelovanjem Nečastivog, ali i da sasvim promijenite odnos prema sebi, ali i prema zajednici.
Prvo s čim ćete se suočiti već prvoga dana obestrujenja, a što sada dobro znaju ljudi u Španjolskoj i Portugalu, jest što sve radi na struju. Neznalice i ubogi u pameti, pritom suštinski bezvjernici, praznovjerci misle da kad nestane struje nestane svjetla, ne radi caffe aparat u poduzeću, ne rade liftovi u zgradi, i to je to. Oni malo dublji i njegovaniji duhovi svjesni su, recimo, toga da ne rade ni semafori, alarmi i nadzorne kamere, ne rade telefoni, nema više interneta. No, samo oni kojima nestane struje na dan ili na nekoliko godina znaju da ako nema struje više nema ni vode. Nema grijanja, ne rade benzinske crpke, i nema ničega za što ste prethodno vjerovali da je evidentno, sigurno i neporecivo. Nema više ničega čega je bilo. Kada nestane struje, nestalo je svega. Jer u našim je životima, u svijetu u kojem smo se rodili i u kojem živimo, mi, naši roditelji, djedovi i bake, pradjedovi i prabake, na struju sve što uopće postoji. Struja u tom svijetu može nakratko nestati, ali ako je nema cijeli dan, tada se događa nešto što bismo slobodno mogli nazvati ne samo civilizacijskim preobražajem, nego prelaskom iz jednoga u drugo metafizičko stanje. Iz čovjekove perspektive postoje tri temeljna metafizička stadija: život, smrt i nema struje.
Riječ je o iskustvu koje je nemoguće individualno testirati. Naime, naći će se oni koji će, čitajući ovo, odmahnuti rukom i reći kako pričamo gluposti i kako u njihovoj brvnari na gruntu nema struje, pa tamo u miru i kontemplaciji provode po nekoliko dana. Ili će reći da svake godine logoruju na pustom otoku, u šatoru bez struje. Ili će se na neki treći način smjelo i glupavo, kako to ponekad čine ljudi bez iskustva, busati u prsa, tvrdeći da oni mogu bez struje i da bezstrujnost nije nešto naročito. I doista je tako, bez struje se može, dok god je kod nekog ima. Otići ćeš nekoliko kilometara dalje i napuniti mobitel. Tamo gdje rade ambulante i domovi zdravlja i gdje se ljudima kojima više ne rade bubrezi uz pomoć struje aparati za dijalizu pročišćavaju krv. Doista, zapitate li se vi koji u struju ne vjerujete, što biva s bolesnicima na dijalizi kad nestane struje? Umiruckaju li oni tada?
O nestanku struje, dakle, mogu govoriti samo oni kojima nije bilo struje u čitavom njihovom svijetu. To je fantastično iskustvo. Pamtim, recimo, kako sam jednom, nakon nekih pola godine bezstrujnosti, išao par kilometara pod granatama i snajperima, da dođem do strujnoga mjesta odakle ću poslati članak (ili je to, možda, bila priča koja će se kasnije naći u Sarajevskom marlboru?) u Nedjeljnu Dalmaciju, i kako sam otamo poslije, bahateći se u raju u kojem je bilo svega, u Split satelitskim telefonom telefonirao glavnom uredniku Kruni Kljakoviću, kako smo razgovarali kroz nastrujenu žicu i kako sam iz svoje daleke daljine čuo zvuk centrifuge na perilici rublja u Kruninom stanu. Nikad u životu neki me zvuk, neka me muzika nije ispunila tako dubokim doživljajem ljudskosti. Nikada se nisam toliko osjetio čovjekom, kao kada sam nakon bezstrujnih mjeseci kroz telefonsku žicu čuo zvuk centrifuge na vešmašini. To je bio smisao prolaska putem na kojim se ginulo i stradavalo: da čujem centrifugu. Činjenica da sam poslao tekst u redakciju svakako je bila sporedna.
Ali čak je i to bilo samo poluiskustvo života bez struje. Jer sam, eto, ipak nekako mogao doći do mjesta gdje je struje bilo. Potpuno iskustvo je ono kad su žice mrtve, kad u njima doista nema ničega. Tek tada ulaziš u treće metafizičko stanje, ono koje transcendira život i smrt, u stanje bez struje. Između tvoga svijeta i onog svijeta izvan tvoje zajednice, svijeta u kojem ima struje, tada ne samo da nema nikakve veze, nego prestajete biti dio iste civilizacije i istoga vremenskog toka. To sam doživio, pa kad govorim o Nečastivome u Bazilici svetoga Petra, čini mi se da znam o čemu i o komu govorim. Odaziva li se on na ime Radovan, ili na ime Donald, ili na praime svih strašnih imena našega doba – Adolf, u ovom je slučaju doista svejedno. Nestanak struje uči nas našemu gorkom ljudskom počelu. Bez Boga se još i živi, ako je to život bez đavla, a sa strujom. Bez struje i s Nečastivim nad svojom glavom, to je doista neko posebno iskustvo. Što iz takvog iskustva saznajemo, pod uvjetom da ga preživimo? Na žalost, na ovo pitanje odgovora nema. Tu se ljudi počinju razlikovati, tu se društvo rasipa. Naime, premda nam je iskustvo nestanka struje svima zajedničko, naša se sjećanja radikalno razlikuju, jer su nam različite duše, različiti su nam ti unutarnji strojevi za bilježenje uspomena i osjećaja koji ih prate. Jedni sve odmah zaborave, drugi se prozliju, treći se doživotno pretplate na ulogu žrtve. A samo bi trebalo pamtiti. Ništa drugo, samo pamtiti. I tako bi onda, kao bolji pamtiše, postajali i bolji ljudi. Trebalo bi pamtiti kako je bez struje. I trebalo bi u sebi prepoznavati Nečastivoga, jer je to jedini način da se s njime obračunamo, da mu ne budemo nalik, da prema onima nad kojima imamo moć – a svaka je moć samo moć mržnje! – ne budemo Radovan, Donald, Adolf. Prizor Donalda Trumpa u Bazilici svetoga Petra, njega nad Volodimirom Zelenskim, najstrašniji je simbolički prizor koji su naše zajedničke oči vidjele nakon Drugoga svjetskog rata. I onda netko pita zašto je nestalo struje u Španjolskoj i Portugalu! Pa, eto, zato je nestalo!
Bez struje se može živjeti. Ali računajte na to da vam bez struje ostaju samo riječi i svijeće. Ostaju vam posljednje riječi, koje se nižu u priče koje jedni drugima u mraku pripovijedate, nakon što umorni naokolo poliježete, pošto ste cijeli dan dovlačili vodu sa živih gradskih bunara i izvorišta. Dok jedni drugima u mraku pripovijedate, vi u svojim glavama imate jednu viziju raja. U onome mom doživljaju, na koji se ova pripovijest nastavlja, za život u raju nije više ni trebala struja. Raj mi se tada činio kao mjesto na kojem je sve ovako kako jest, samo da se ne puca. Eto, to je u čovjekovoj prirodi: da raj nalazi u onom što mu je blizu, a nedohvatljivo.