Zašto ne možemo razumjeti tinejdžera koji je razrednu drugaricu izbo nožem?

Ali što se zapravo dogodilo? Trinaestogodišnja djevojčica sudjelovala je u verbalnom zlostavljanju razrednog druga, nakon čega je on kod drugog dječaka nabavio nož i izbo razrednu drugaricu na najbrutalniji zamislivi način. To bi, na kraju svih krajeva, bio zločin oko kojeg se onda prepliću obiteljska i društvena pripovijest. Nezaustavljiv ubilački poriv jednog dječaka u četiri epizode televizijske serije biva tumačen u rodnom, u klasno-socijalnom, u emocionalnom ključu, kao posljedica terora društvenih mreža, lošeg školstva, generacijskog obezjezičenja i svođenja unutarnjeg svijeta na emoje i emotikone. Ali serija i jest dobra, jer nijedno tumačenje nije definitivno, nijedna verzija nije konačna.

Ako Netflixovu seriju nismo gledali, nego smo o njoj samo čitali originalne i prevedene članke po hrvatskim medijima, ili ako smo o seriji – bez obzira na to što je nismo gledali – gnjevno i angažirano ćaskali po društvenim mrežama, mi zapravo ne znamo što se dogodilo. Naime, po onom što se naokolo piše i govori dječak je nabavio nož i razrednu drugaricu izbo na najbrutalniji mogući način bez ikakvoga prethodnog povoda. Učinio je to iz razloga maskulinog bijesa, zato što mu je i otac isti takav, zato što na internetu postoji cijeli pokret muških ženomrzaca, zato što tamo postoji nekakav Andrew Tate, zato što živimo u doba toksične muškosti itd. Iz nekog je razloga nestalo i verbalnog zlostavljanja, i seksualnog ponižavanja, koji naravno nisu dovoljan razlog da netko – pa ni jedan trinaestogodišnjak – nabavi nož i bijesno izbode svoju zlostavljačicu, ali ta okolnost dio je priče koji ne bi trebao biti tek tako zaboravljen, jer bez nje televizijska bi serija bila besmislena, ubojstvo bi bilo nemotivirano i ne bismo imali o čemu razgovarati.

Ono što dobre priče o ubojicama i zločincima obično razlikuje od loših priča je mogućnost identifikacije. Zločinci u lošim pričama toliko su zli da mi s njima nemamo ništa, osim što se, eventualno, plašimo da će i nas ubiti. Zločinci u lošim pričama su zli zbog ideologije, nacističke, komunističke, kapitalističke, zli su zato što na društvenim mrežama prate tog nekakvog Andrewa Tatea, što su za Trumpa i Muska, i što su obuzeti toksičnom muškošću, zli su zbog te strašne i sveprožimajuće nad-ideologije svjetskog patrijarhata. U dobrim pričama, pak, prestravimo se kad shvatimo da živimo u koži potencijalnih zločinaca, ili da smo jednom davno mislili i osjećali nešto što misle i osjećaju oni.

Kada smo, krajem sedamdesetih, bili trinaestogodišnjaci, škola je bila mjesto sveopćeg vršnjačkog zlostavljanja i nasilja. Ali samo u malobrojnim smo se slučajevima jasno dijelili na zlostavljače i zlostavljane. Obično smo, s obzirom na okolnosti, bivali i jedno, i drugo. Djevojčice su u tom uzrastu bile emocionalno, mentalno, ali i tjelesno zrelije od dječaka. I da, u tim prvim tinejdžerskim godinama prezrivim komentiranjem i ruganjem našoj jadnoj i kržljavoj muškosti nanosile su nam teške i uglavnom nezaboravne cjeloživotne rane. I da, to im se sviđalo! Ustvari, svidjela bi im se ta naša ustreptala nemoć, to bijedno mužjačenje, koje, da se i to razumijemo, nije samo kulturološka, nego je i biološka kategorija. Pa smo onda, da se napravimo važni, šetali po simsu trećega kata i nadvijali se nad ambis školskog dvorišta, ne bismo li u njima, tim našim bezosjećajnim školskim drugaricama, izazvali strah. Tu je ta važna tačka identifikacije. Istina, jedno je ubiti sebe, padom na beton školskoga dvorišta, a drugo je nožem izbosti drugoga, tojest drugu. Ali pokušajmo pratiti stvari iz perspektive roditelja: prije skoro pola stoljeća moglo im se dogoditi da im bude isporučen mrtvački kovčeg s nedoraslim sinom, a danas im se, sudeći po televizijskoj seriji, može dogoditi da im nedorasli sin zakolje školsku drugaricu. Povod je, međutim, skoro isti.

Je li u oba slučaja riječ o drami patrijarhata, o drami civilizacijskog imperativa muškosti? Vjerojatno jest. Kada bismo živjeli u kulturi u kojoj bi nas od najranijih nogu bolio upravo onaj dio koji nam je među nogama za to hoćemo li ikad odrasti u muškarce, kada bismo živjeli u toj nemogućoj kulturi koja bi nas od rođenja poučavala tome da su spolna ljubav i seks izvorišta životnih nevolja i svakovrsnih pogibelji, kada bismo živjeli u kulturi koja je iz današnje perspektive posve besprizorna, a koja bi nas učila da da falus koji ti je po nesreći spola izrastao ne samo da ne trebaš na sve strane isticati, nego ga trebaš sakrivati, jer ćeš inače biti ubijen ratujući za domovinu, za obitelj, za komunizam, ili za neku desetu opću i imaginarnu stvar, kada bismo, dakle, živjeli u takvoj kulturi, ne bismo šetali po simsu, niti bismo nasmrt izboli školsku drugaricu.

Ali zar ne postoji nešto što bi bilo između takvih krajnosti? Ako je suditi po komentarima na britansku seriju “Adolescencija”, zapravo ne postoji. Ako doista mislimo da je trinaestogodišnjak izbo školsku drugaricu zbog svoje mizogine muškosti, zbog loših uzora u obitelji, ili zbog mizoginog imbecila i manijaka Andrewa Tatea, a okolnost da je dječak bio zlostavljan jer nije dovoljno muško smatramo toliko nebitnom da ćemo je prešutjeti, tada živimo u kulturi i u zajednici u kojoj je moguće komunicirati ili zamišljati svijet samo u krajnostima. Ako nam se čini neumjesnim spominjanje prethodnog verbalnog zlostavljanja u slučaju jednog tinejdžerskog i muškog ubojstva, ako nam je i to spominjanje akt toksičnog maskuliniteta, tada smo džaba šetali po simsu.

Taj dječak u seriji užasno je nasilan. Epizoda koja protekne u razgovoru sa psihologinjom valjda je najnasilniji i time po gledatelja najneugodniji prikaz tinejdžerske agresivnosti u povijesti televizije. Ali samo će ideološki zaslijepljeno čeljade, ili čeljade koje je naprosto lišeno moći razumijevanja priče, lišeno dara empatije, zaključiti da je ta nasilnost ekskluzivno muška. U drugoj, naime, epizodi gledamo djevojčicu, koja je također užasno nasilna. Ona nikoga ne izbode nožem, čak bi se moglo reći i da je vođena pravedničkim porivom, ali gledatelj biva prestravljen. Pritom, između nje, koja zastupa stranu žrtve, i dječaka-ubojice, ne samo da nema bitne razlike u ekspresiji i eksplikaciji, nego između njih nema ni nesporazuma. Ona nije inferiorna u odnosu na njega zato što je žensko, niti je on superioran zato što je muško. Uznemirujuće je, međutim, što ni jedno, ni drugo nisu u stanju artikulirati svoj unutarnji svijet, nisu ga u stanju izraziti riječima. I to ih čini tako nečuveno bijesnim i agresivnim. Oboje su inteligentni i osjećajni – nema tu govora o djeci psihopatima – ali oni ne vladaju jezikom koji bi stvarao kontekst njihovih misli i osjećanja. Njihov  je kod izvanjezični, alingvistični jezik mobitelskih simbola, koji je naprosto nepodesan za stvaranje i smirivanje unutarnjeg svijeta čovjekovog. Ta bijesna izbezumljena djeca, ta strašna djeca – da upotrijebimo davnu sintagmu Gorana Babića – ne posjeduju lingvističke kompetencije ljudi, a nisu ni životinje. O tome govori “Adolescencija”.

Osim što smo sa trinaest šetali po simsu, ne bismo li u svojim razrednim drugaricama izazvali strah i strepnju za naše živote, naravno da su nam na um padala ubojstva. I to vrlo krvava. Možda ne baš školskih drugarica, ali školskih drugova svakako. I ne jednom je svatko od nas dolazio do samog ruba, kada se kasapljenje bližnjeg supatnika činilo posljednjim i najadekvatnijim što se u životu još može učiniti. Što nas je, međutim, zaustavljalo? Uglavnom ljepota, milosrđe, ugoda svijeta u koji smo ulazili nakon što bismo okrenuli leđa jedni drugima ili nakon što bismo se vratili iz škole. Svijet stripova, knjiga, televizije, kućnih ludosti i radosti, kao i svijet obiteljskog svjetla i mraka, bili su tako sveprisutni i živi da su činili protutežu svakom zlu i beznađu, u nama i oko nas. Konačno, upravo ti svjetovi održavali su nam ravnotežu i dok bismo šetali po simsu nad provalijom. Ne daj nam Bože da smo živjeli u vrijeme mobitela i kompjutora, jer u tom vremenu neće se moći okrenuti leđa ni školi, ni onom što se u školi zbiva. Preko mobitela naši nas zlostavljači posvuda prate, a mi se od njih pokušavamo zaštititi nalazeći preko mobitela vlastite žrtve. O tome govori “Adolescencija”.

A zapravo najviše uznemirava to što oni koji su seriju tobože gledali nisu u stanju precizno ispričati što su vidjeli, nego u priču upričavaju nešto čega u njoj nema. Na neki čudan način počinju nas podsjećati na tog dječaka ubojicu.