Banksyjeva skulptura građanina koji, zaslijepljen zastavom, svečanim korakom kroči u provaliju ovih dana izazvala je globalnu pozornost. Nama se, međutim, učinila nekako poznata. Kao da smo je nekad davno, recimo sredinom sedamdesetih, vidjeli na stranicama dnevnih novina, u Vjesniku, Borbi ili sarajevskom Oslobođenju, u žanru novinske karikature, koju su mogli nacrtati, a možda su je i nacrtali, Ico Voljevica, Božo Stefanović, Adi Mulabegović… To je ta vrsta humora, poticanog za socijalizma, koji je ukazivao na općenitosti i izbjegavao govor o konkretnom. Danas, međutim, kada je cijeli svijet naša lokalna zajednice, Banksyjeva interpretacija djeluje svježe. Najprije zato što su današnji javni zabavljači ispod nekadašnje razine Ice Voljevice, Bože Stefanovića ili Adija Mulabegovića, a onda i zato što se više nitko ničega ne sjeća. Sjećanje je balast ako se kanite vinuti u visine. Što više zaboravljate, bliži ste nebu.
U vrijeme kad i Banksy, pažnju hrvatske javnosti zaokupila je Tereza Kesovija. Naumila je održati nekoliko koncerata za kraj karijere, čime je zainteresirala urednike zabavnih vikend programa na HRT-u. Pozvana da govori oko nedjeljnog ručka, Tereza je s ekrana prozborila i par riječi o Josipu Brozu Titu. Kada je umro predsjednik SFRJ, njoj su bile četrdeset i dvije, što znači da je već odživjela neku lijepu mladost i nakupila je ozbiljan kontingent sjećanja. Svaki je čovjek zapravo ono čega se sjeća. Čovjek koji se ne sjeća je Nitko. A čovjek koji se lažno sjeća je Nitkov.
Nakon što je s televizijskih ekrana opričala svoja sjećanja, Terezu je napalo s koca i konopca. Impresivan teret uvreda, isporučen iz onoga kolektivnog uma što ga je Banksy opisao skulpturom građanina zaslijepljenog zastavom, trebao je poništiti efekt koji bi među gledateljima rečenog televizijskog šoua, kao i među konzumentima društvenih mreža, mogla proizvesti Terezina besjeda o Titu. Ali nije u svemu tome bitan sam Tito, nije tu riječ ni o Jugoslaviji i o socijalizmu, nego je to bila gesta zastrašivanja onih koji bi mogli biti razgaljeni samom činjenicom živoga sjećanja, pa bi se i sami, izazvani Terezom, mogli nečega prisjetiti. Ne nužno Tita, Jugoslavije ili socijalizma, nego bilo čega što im se doista dogodilo. Da se ne bi osjećali krivim, ljudi se u Hrvatskoj sjećaju uglavnom onog što im je propisano. Sjećaju se nečega što se dogodilodrugima, a ne njima samima. Ili se sjećaju onoga što se uopće nije dogodilo.
Kada je Tereza u toj zabavnoj emisiji izgovorila ono što je izgovorila, ljude koji su joj skloni podišla je jeza, jer su znali što će joj se nakon toga događati, pa su, pomalo i da je pred samima sobom i pred progoniteljima opravdaju, rekli da je malo rebambila. Velika dama hrvatske pjesme, praktično i jedina koja je glasom doprla sve do Europe, u dobi je u kojoj većina njezinih vršnjaka boluje od različitih oblika demencije. Pa čak i ako nisu dementni, sviješću su svojom ukotvljeni u nekom prethodnom vremenu, i ne žive u onom što se događalo poslije. Nevolja čovjekova sa starošću sastoji se u tome što je svatko od nas ne samo one dobi koja mu je zapisana u osobnim dokumentima, nego je svatko od nas i onaj sedmogodišnjak i sedamnaestogodišnjak koji je nekad bio.
Ali Tereza niti je rebambila, niti je zarobljenica vlastite mladosti. Ona je naprosto sebi dopustila nešto što si drugi u Hrvatskoj uglavnom ne dopuštaju: sjećanje! Može ona to, jer joj oni više ne mogu ništa. I to jedna je od možda i najtužnijih dobiti od starosti: naprosto ti više ne mogu ništa, jer se tvoj život prestao dodirivati i prožimati s njihovim životima. Toliko si im već odmakao da im iz nekih dalekih daljina mašeš na pozdrav, ili im pokazuješ srednji prst. Doista, Tereza im je, govoreći o svom privatnom Titu, pokazala srednji prst! Gotovo je s terorom, moje dame i gospodo, a ja sam još uvijek živa i sjećam se! I ni me, ni me, ni me stra’!
Pitanje sjećanja pitanje je čovjekova dostojanstva. Stoga se u pristojnim društvima i u ozbiljnim i odgovornim kulturama u to ne dira. Prepoznaju nas po onome što radimo ili po onome što o sebi i svom svijetu govorimo. Mogu raspravljati s našim riječima, a mogu i biti nezadovoljni s onim što radimo. Ali u pristojnom društvu i u odgovornoj kulturi ne pačaju se u naša sjećanja. Stvar je inteligencije, mentalne i emocionalne, prihvaćati da se sjećanja drugih razlikuju od naših sjećanja, čak i kada je riječ o istim događajima. Moja sjećanja razlikuju se od sjećanja Tereze Kesovije. Ako bi ta sjećanja bila ista, onda biste bili slobodni pretpostaviti da se netko od nas dvoje ne sjeća. Ili, što je još vjerojatnije, da se ni jedno, ni drugo ne sjećamo. Prvi i temeljni simptom zaslijepljenosti zastavom pojava je kolektivnih sjećanja. Ono čega se kolektiv sjeća nije se dogodilo nijednom pojedincu unutar kolektiva.
Tereza Kesovija održat će sva četiri koncerta svoje male oproštajne turneje. Njezinim će nastupima oduševljeno nazočiti i oni koji su po društvenim mrežama ispisivali gadarije o Terezinim sjećanjima. A ova afera bit će zaboravljena, kao što je, recimo, zaboravljeno da je Vice Vukov umro kao saborski zastupnik SDP-a ili da je Boris Maruna kao SDP-ov diplomatski kadar otišao za veleposlanika u Čileu. Za razliku od čovjeka koji nije u stanju na silu zaboravljati, kolektiv zaboravlja isključivo na silu. I onda nitkovi kolektivni zaborav prihvaćaju kao svoj vlastiti. Prihvate ga na kraju, na žalost, i neki dobri ali naivni ljudi, rasterećujući na takav način svoje savjesti. I tako će nakon svega Tereza Kesovija ponovo biti doživljena kao kulturna svojina ili kao baština onih koji su je vrijeđali. To se, naime, dogodilo i Vici Vukovu, i Borisu Maruni, i Vladi Gotovcu… I to je manira hrvatskog javnog života. Ili kolektivnog hrvatskog alzhajmera, kojim smo kao društvo vođeni, a kao pojedinci ucijenjeni.
Ove godine obilježava se 120 godina otkako jedan je njemački psihijatar i neuropatolog opisao bolest koja će mu proslaviti ime: Morbus Alzheimer. Bolest do danas ostala je neizlječiva, a započinje gubitkom pamćenja. Kako bolest napreduje, tako u čovjeku raste strah. Svijet postaje ono isto nepoznato i zbunjujuće mjesto, kakvo nam je bio u prvim godinama života, kada smo također živjeli u strahu. Razlika je u tome što dječji um upija okolne senzacije, a um dementnog starca ne prihvaća ništa, nego dotrajava na posljednjim ostacima sjećanja. Između formiranja dječje svijesti i hlapljenja i nestajanja svijesti starca traje život u kojem nije bilo veće dragocjenosti od sjećanja. Tako bi se, sasvim ukratko, dala opisati alzhajmerova bolest u čovjeka.
Društveni, kulturni i kolektivni alzhajmer nešto je drugo. Njemu strah nije simptom, nego mu je strah uzročnik. Kolektivni hrvatski alzhajmer, koji polako guta društvenu zajednicu i koji je već sasvim opustošio službenu hrvatsku kulturu – opiru mu se isključivo autsajderi i gubitnici unutar te kulture! – nastupio je malo po promjeni grba i zastave, a prvi simptomi bili su mu umjetne intervencije u živi hrvatski jezik. Ne bi li se kako oslobodili straha, građani su te intervencije prihvaćali, pokušavajući govoriti onako kako im je propisano, a nakon riječi na red došla su njihova sjećanja. Ono što im se događalo prije promjene grba i zastave, a događao im se čitav njihov život, skupa sa životima njihovih bližnjih, postajalo je zazorno, tako da su, da bi se oslobodili straha, u javnosti morali najprije kriti svoja stvarna sjećanja. Život s jednim sjećanjima za javnost i drugim sjećanjima za privatnost teži je, međutim, i od straha. Pa su tako ljudi počeli zaboravljati svoje stvarne živote prije 1990, i prihvaćati umjesto njih kao svoje živote drugih. Kao što su prethodno osjetili olakšanje jer su se oslobodili straha, tako su i sad osjetili olakšanje jer su se oslobodili mentalnog i emocionalnog tereta. Ali ni jedno ni drugo olakšanje ne donosi čovjeku nikakva dobra. Iz te vrste olakšanja, naime, nastaju kolektivni deliriji. Delirične kulture umiru. Delirična društva se raspadaju.
Dostojanstvenim ljudima će u neka životna doba postati iznimno važna njihova sjećanja. Strah od gubitka sjećanja je za one koji će ga osjetiti ravan strahu od smrti. Inteligentnim ljudima jasno je da su kolektivna sjećanja oblik deluzije, i da se u njima ne može živjeti. Tereza Kesovija, naša velika i draga, inteligentna je i dostojanstvena žena. Da nije, mogla bi i bez sjećanja. Ili s tuđim sjećanjima.
Kako je Tereza Kesovija sklanjala zastavu s očiju
Banksyjeva skulptura građanina koji, zaslijepljen zastavom, svečanim korakom kroči u provaliju ovih dana izazvala je globalnu pozornost. Nama se, međutim, učinila nekako poznata. Kao da smo je nekad davno, recimo sredinom sedamdesetih, vidjeli na stranicama dnevnih novina, u Vjesniku, Borbi ili sarajevskom Oslobođenju, u žanru novinske karikature, koju su mogli nacrtati, a možda su je i nacrtali, Ico Voljevica, Božo Stefanović, Adi Mulabegović… To je ta vrsta humora, poticanog za socijalizma, koji je ukazivao na općenitosti i izbjegavao govor o konkretnom. Danas, međutim, kada je cijeli svijet naša lokalna zajednice, Banksyjeva interpretacija djeluje svježe. Najprije zato što su današnji javni zabavljači ispod nekadašnje razine Ice Voljevice, Bože Stefanovića ili Adija Mulabegovića, a onda i zato što se više nitko ničega ne sjeća. Sjećanje je balast ako se kanite vinuti u visine. Što više zaboravljate, bliži ste nebu.
U vrijeme kad i Banksy, pažnju hrvatske javnosti zaokupila je Tereza Kesovija. Naumila je održati nekoliko koncerata za kraj karijere, čime je zainteresirala urednike zabavnih vikend programa na HRT-u. Pozvana da govori oko nedjeljnog ručka, Tereza je s ekrana prozborila i par riječi o Josipu Brozu Titu. Kada je umro predsjednik SFRJ, njoj su bile četrdeset i dvije, što znači da je već odživjela neku lijepu mladost i nakupila je ozbiljan kontingent sjećanja. Svaki je čovjek zapravo ono čega se sjeća. Čovjek koji se ne sjeća je Nitko. A čovjek koji se lažno sjeća je Nitkov.
Nakon što je s televizijskih ekrana opričala svoja sjećanja, Terezu je napalo s koca i konopca. Impresivan teret uvreda, isporučen iz onoga kolektivnog uma što ga je Banksy opisao skulpturom građanina zaslijepljenog zastavom, trebao je poništiti efekt koji bi među gledateljima rečenog televizijskog šoua, kao i među konzumentima društvenih mreža, mogla proizvesti Terezina besjeda o Titu. Ali nije u svemu tome bitan sam Tito, nije tu riječ ni o Jugoslaviji i o socijalizmu, nego je to bila gesta zastrašivanja onih koji bi mogli biti razgaljeni samom činjenicom živoga sjećanja, pa bi se i sami, izazvani Terezom, mogli nečega prisjetiti. Ne nužno Tita, Jugoslavije ili socijalizma, nego bilo čega što im se doista dogodilo. Da se ne bi osjećali krivim, ljudi se u Hrvatskoj sjećaju uglavnom onog što im je propisano. Sjećaju se nečega što se dogodilo drugima, a ne njima samima. Ili se sjećaju onoga što se uopće nije dogodilo.
Kada je Tereza u toj zabavnoj emisiji izgovorila ono što je izgovorila, ljude koji su joj skloni podišla je jeza, jer su znali što će joj se nakon toga događati, pa su, pomalo i da je pred samima sobom i pred progoniteljima opravdaju, rekli da je malo rebambila. Velika dama hrvatske pjesme, praktično i jedina koja je glasom doprla sve do Europe, u dobi je u kojoj većina njezinih vršnjaka boluje od različitih oblika demencije. Pa čak i ako nisu dementni, sviješću su svojom ukotvljeni u nekom prethodnom vremenu, i ne žive u onom što se događalo poslije. Nevolja čovjekova sa starošću sastoji se u tome što je svatko od nas ne samo one dobi koja mu je zapisana u osobnim dokumentima, nego je svatko od nas i onaj sedmogodišnjak i sedamnaestogodišnjak koji je nekad bio.
Ali Tereza niti je rebambila, niti je zarobljenica vlastite mladosti. Ona je naprosto sebi dopustila nešto što si drugi u Hrvatskoj uglavnom ne dopuštaju: sjećanje! Može ona to, jer joj oni više ne mogu ništa. I to jedna je od možda i najtužnijih dobiti od starosti: naprosto ti više ne mogu ništa, jer se tvoj život prestao dodirivati i prožimati s njihovim životima. Toliko si im već odmakao da im iz nekih dalekih daljina mašeš na pozdrav, ili im pokazuješ srednji prst. Doista, Tereza im je, govoreći o svom privatnom Titu, pokazala srednji prst! Gotovo je s terorom, moje dame i gospodo, a ja sam još uvijek živa i sjećam se! I ni me, ni me, ni me stra’!
Pitanje sjećanja pitanje je čovjekova dostojanstva. Stoga se u pristojnim društvima i u ozbiljnim i odgovornim kulturama u to ne dira. Prepoznaju nas po onome što radimo ili po onome što o sebi i svom svijetu govorimo. Mogu raspravljati s našim riječima, a mogu i biti nezadovoljni s onim što radimo. Ali u pristojnom društvu i u odgovornoj kulturi ne pačaju se u naša sjećanja. Stvar je inteligencije, mentalne i emocionalne, prihvaćati da se sjećanja drugih razlikuju od naših sjećanja, čak i kada je riječ o istim događajima. Moja sjećanja razlikuju se od sjećanja Tereze Kesovije. Ako bi ta sjećanja bila ista, onda biste bili slobodni pretpostaviti da se netko od nas dvoje ne sjeća. Ili, što je još vjerojatnije, da se ni jedno, ni drugo ne sjećamo. Prvi i temeljni simptom zaslijepljenosti zastavom pojava je kolektivnih sjećanja. Ono čega se kolektiv sjeća nije se dogodilo nijednom pojedincu unutar kolektiva.
Tereza Kesovija održat će sva četiri koncerta svoje male oproštajne turneje. Njezinim će nastupima oduševljeno nazočiti i oni koji su po društvenim mrežama ispisivali gadarije o Terezinim sjećanjima. A ova afera bit će zaboravljena, kao što je, recimo, zaboravljeno da je Vice Vukov umro kao saborski zastupnik SDP-a ili da je Boris Maruna kao SDP-ov diplomatski kadar otišao za veleposlanika u Čileu. Za razliku od čovjeka koji nije u stanju na silu zaboravljati, kolektiv zaboravlja isključivo na silu. I onda nitkovi kolektivni zaborav prihvaćaju kao svoj vlastiti. Prihvate ga na kraju, na žalost, i neki dobri ali naivni ljudi, rasterećujući na takav način svoje savjesti. I tako će nakon svega Tereza Kesovija ponovo biti doživljena kao kulturna svojina ili kao baština onih koji su je vrijeđali. To se, naime, dogodilo i Vici Vukovu, i Borisu Maruni, i Vladi Gotovcu… I to je manira hrvatskog javnog života. Ili kolektivnog hrvatskog alzhajmera, kojim smo kao društvo vođeni, a kao pojedinci ucijenjeni.
Ove godine obilježava se 120 godina otkako jedan je njemački psihijatar i neuropatolog opisao bolest koja će mu proslaviti ime: Morbus Alzheimer. Bolest do danas ostala je neizlječiva, a započinje gubitkom pamćenja. Kako bolest napreduje, tako u čovjeku raste strah. Svijet postaje ono isto nepoznato i zbunjujuće mjesto, kakvo nam je bio u prvim godinama života, kada smo također živjeli u strahu. Razlika je u tome što dječji um upija okolne senzacije, a um dementnog starca ne prihvaća ništa, nego dotrajava na posljednjim ostacima sjećanja. Između formiranja dječje svijesti i hlapljenja i nestajanja svijesti starca traje život u kojem nije bilo veće dragocjenosti od sjećanja. Tako bi se, sasvim ukratko, dala opisati alzhajmerova bolest u čovjeka.
Društveni, kulturni i kolektivni alzhajmer nešto je drugo. Njemu strah nije simptom, nego mu je strah uzročnik. Kolektivni hrvatski alzhajmer, koji polako guta društvenu zajednicu i koji je već sasvim opustošio službenu hrvatsku kulturu – opiru mu se isključivo autsajderi i gubitnici unutar te kulture! – nastupio je malo po promjeni grba i zastave, a prvi simptomi bili su mu umjetne intervencije u živi hrvatski jezik. Ne bi li se kako oslobodili straha, građani su te intervencije prihvaćali, pokušavajući govoriti onako kako im je propisano, a nakon riječi na red došla su njihova sjećanja. Ono što im se događalo prije promjene grba i zastave, a događao im se čitav njihov život, skupa sa životima njihovih bližnjih, postajalo je zazorno, tako da su, da bi se oslobodili straha, u javnosti morali najprije kriti svoja stvarna sjećanja. Život s jednim sjećanjima za javnost i drugim sjećanjima za privatnost teži je, međutim, i od straha. Pa su tako ljudi počeli zaboravljati svoje stvarne živote prije 1990, i prihvaćati umjesto njih kao svoje živote drugih. Kao što su prethodno osjetili olakšanje jer su se oslobodili straha, tako su i sad osjetili olakšanje jer su se oslobodili mentalnog i emocionalnog tereta. Ali ni jedno ni drugo olakšanje ne donosi čovjeku nikakva dobra. Iz te vrste olakšanja, naime, nastaju kolektivni deliriji. Delirične kulture umiru. Delirična društva se raspadaju.
Dostojanstvenim ljudima će u neka životna doba postati iznimno važna njihova sjećanja. Strah od gubitka sjećanja je za one koji će ga osjetiti ravan strahu od smrti. Inteligentnim ljudima jasno je da su kolektivna sjećanja oblik deluzije, i da se u njima ne može živjeti. Tereza Kesovija, naša velika i draga, inteligentna je i dostojanstvena žena. Da nije, mogla bi i bez sjećanja. Ili s tuđim sjećanjima.